Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5701/18 (D. Ć. i A. Z.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5701/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-5701/18, rješavajući apelaciju Drage Ćoškovića i Atife Zaimović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Drago Ćošković i Atifa Zaimović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 103337 17 Rev od 10.
jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Ćošković i Atifa Zaimović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 12. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 103337 17 Rev od 10. jula 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im na ime neisplaćene naknade za ishranu – topli obrok, te na ime neisplaćene naknade za prevoz na posao i sa posla isplati određene novčane iznose za određeni vremenski period.
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora zahtjev apelanata kojim su tražili isplatu naknade toplog obroka i naknade za prevoz na posao i sa posla za utuženi period od 8. novembra 2008. godine do 30. septembra 2012. godine, pozivom na Ustav F BiH, Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u F BiH, Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u F BiH i Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH. Nadalje, utvrđeno je da su u spornom periodu apelanti bili sudije Općinskog suda u Gradačcu i da im nisu isplaćivane tražene naknade. Zatim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u F BiH, za utuženi period, ne daje osnovu za potraživanja koja su predmet spora. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je presudom Ustavnog suda F BiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine, objavljenoj u Službenim novinama F BiH broj 27/12 od 28. marta 2012. godine, utvrđeno da „Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u F BiH u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika nije u saglasnosti sa Ustavom F BiH”. S tim u vezi, istaknuto je da je odredbom člana 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom F BiH propisano da se usvojeni i predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne i općinske vlasti, za koji Ustavni sud F BiH utvrdi da nije u skladu sa Ustavom, neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda F BiH u Službenim novinama F BiH, odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu. Također, navedeno je da je stavom drugim navedene zakonske odredbe određeno da će se zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivati odnosno stupiti na snagu od dana određenog u tom propisu ukoliko se izmjeni na način koji propiše Ustavni sud F BiH. Na kraju, ukazano je da je stavom trećim propisano da Ustavni sud F BiH može, uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, utvrditi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda F BiH u Službenim novinama F BiH o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugih propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima. Imajući u vidu navedeno, ukazano je da u predmetnom slučaju presudom Ustavnog suda F BiH nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje, pa kako je presuda Ustavnog suda F BiH donesena nakon donošenja odluka nižestepenih sudova, to zahtjev apelanata nije osnovan. Na kraju, Vrhovni sud je ukazao da se apelanti pozivaju na pravilo o zabrani diskriminacije koje je, kao opće pravilo, upisano i u Ustavu F BiH, smatrajući da se ovakvom primjenom zakona od strane nižestepenih sudova radi o diskriminaciji apelanata. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da apelanti u postupku pred prvostepenim sudom nisu učinili vjerovatnim da postoji nejednakost pred zakonom, odnosno diskriminacija u pravima na naknade sudija u odnosu na ostale zaposlenike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti tj. nisu učinile vjerovatnim da je u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije. Dakle, kako su apelanti propustili da zatraže zaštitu svojih prava na jednako postupanje, Vrhovni sud je ukazao da njihovo pozivanje na zabranu diskriminacije nije bilo od uticaja na drugačije rješenje ovog spora.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, te da nisu cijenjene sve činjenice značajne za donošenje pravilne i na zakonu zasnovane odluke. Osim toga, apelanti smatraju da su tokom postupka uspjeli dokazati da se u konkretnom slučaju radi o diskriminaciji koja se ogleda u zabrani uživanja određenih prava koja im pripadaju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2549/18 od 11. septembra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević