Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7257/18 (M. O. i M. M.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7257/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-7257/18, rješavajući apelacije Marinka Oršolića i Mladena Markovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Marinko Oršolić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Rs 038735 16 Rev od 22. augusta 2018. godine i Mladen Marković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Rs 038709 16 Rev od 11. septembra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-7257/18
1. Marinko Oršolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Tolisa, kojeg zastupa Satka Redžepović, advokat iz Orašja, podnio je 7. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Rs 038735 16 Rev od 22. augusta 2018. godine.
AP-7258/18
2. Mladen Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Matići, kojeg zastupa Satka Redžepović, advokat iz Orašja, podnio je 7. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 25 0 Rs 038709 16 Rev od 11. septembra 2018. godine.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-7257/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
4. U konkretnim slučajevima osporenim konačnim odlukama, pored ostalog, odbijene su revizije apelanata u odnosu na stav I izreke presuda drugostepenog suda. Naime, stavom I izreke drugostepenih presuda žalbe apelanata su odbijene, a prvostepene presude su potvrđene u odbijajućem dijelu, koji se odnosi na isplatu razlike plaća apelantima u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period.
5. U obrazloženjima osporenih odluka, Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da su prema utvrđenju prvostepenog suda apelanti u spornom periodu bili zaposlenici tužene Općine Orašje, koja im je u spornom periodu isplaćivala plate, naknadu za topli obrok i regres prema svojim propisima i odlukama, te da je načelnik tužene potpisao ugovor od 29. septembra 2012. godine o pristupanju Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU). Međutim, ukazano je da su, i pored ocjene da predmetni kolektivni ugovor obavezuje tuženu, nižestepeni sudovi ocijenili da se odredba člana 24. GKU, kojom se regulišu plate službenika, u konkretnom slučaju ne može primijeniti, iz razloga što potpisnici ugovora nisu utvrdili osnovicu za obračun plata, niti su tim kolektivnim ugovorom određeni koeficijenti platnih razreda. Navedenom odredbom je, naime, propisano da se osnovna plata službenika utvrđuje množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan s osnovicom za platu. Isto tako, tom odredbom je propisano da će se osnovica za platu utvrđivati pregovorima svaka tri mjeseca, s tim da najniža plata u organima uprave ne može biti manja od 70% prosječne neto plate isplaćene zaposleniku u Federaciji BiH u protekla tri mjeseca, a u slučaju povećanja troškova života i inflacije veće od 5%, osnovica za platu se može utvrđivati i mjesečno. Nadalje, ukazano je da je u predmetnim postupcima utvrđeno da potpisnici predmetnog kolektivnog ugovora nisu utvrdili osnovicu za obračun plate, zbog čega na osnovu tog propisa nije moguće utvrditi ni visinu plate. Isto tako, navedeno je da apelanti nisu dokazali da su u spornom periodu primali manje plate od drugih službenika odnosno namještenika iste struke i iste složenosti poslova, niti da su primali manju platu od 70% prosječne neto plate isplaćene zaposleniku u F BiH u protekla tri mjeseca. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da iz toga proizlazi da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužbeni zahtjevi apelanata za isplatu razlike plata nisu osnovani. Naime, ukazano je da i taj sud, kao i nižestepeni sudovi, smatra da se apelantima nije mogla dosuditi razlika plata u visini koju je obračunao vještak finansijske struke, koristeći parametre koji nisu predviđeni predmetnim kolektivnim ugovorom.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka, kao konačnih odluka u predmetnim postupcima, dao detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu nemogućnosti primjene relevantnih odredaba GKU koje regulišu plate službenika, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević