Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2527/18 (I.Č.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2527/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-2527/18, rješavajući apelaciju I. Č., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. Č.
protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 039082 16 Kž od 22. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Ivan Markić, advokat iz Mostara, podnio je 26. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 K 039082 16 Kž od 22. novembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba Kantonalnog tužiteljstva Široki Brijeg i preinačena Presuda Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 039082 15 K od 13. aprila 2016. godine u dijelu odluke o kazni i mjeri sigurnosti na način da se apelantu, za krivično djelo teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 1. u vezi sa članom 332. stav 1. Krivičnog zakona, za koje djelo je oglašen krivim prvostepenom presudom, utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine (umjesto ranije dvije godine) računajući po pravosnažnosti presude, ne počini novo krivično djelo, te se apelantu izriče mjera sigurnosti zabrana upravljanja prijevoznim sredstvom „B“ kategorije u trajanju od tri mjeseca računajući od pravosnažnosti sudske odluke.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni utvrdio da je apelant postupio suprotno odredbama člana 44. stav 1. i člana 177. st. 1. i
2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama u Županiji Zapadnohercegovačkoj, tj. upravljao je vozilom pod uticajem alkohola, krećući se brzinom koju nije prilagodio noćnim uslovima, stanju kolnika i prometnim znakom dopuštenoj brzini izgubio kontrolu nad upravljačem i vozilom, te udario u stijenu, a nakon toga u vozilo „Caddy“. Naime, Kantonalni sud je ukazao da naprijed navedeno proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke S. Đ., koji je u nalazu, te u iskazu sa glavne rasprave, između ostalog, istakao da se prometna nezgoda dogodila na način da vozilo „Mercedes“ kojim je upravljao apelant, dolaskom do lijevog zavoja kritičnog mjesta gubi kontrolu u zavoju, zanosi se i prelazi na lijevu prometnu traku, silazi sa trake u lijevu stranu te udara u stijenu pokraj kolnika, udaljenu od ruba kolnika za oko 1,30 metara, a nakon toga se vraća na kolnik i nastavlja da se zanosi i udara u vozilo „Caddy“ ispred sebe. Nadalje, da se nakon toga oba vozila zanose, silaze sa kolnika i zaustavljaju u raslinju i kamenjaru sa desne strane kolnika. Takođe, da je brzina vozila kojim je upravljao apelant, na početku tragova zanošenja oko 118 km/h, a sigurna brzina za vozila u krivini gdje nastupa zanošenje vozila „Mercedes“ je 78 km/h (ograničenje brzine od 50 km/h), te da je brzina vozila „Mercedes“ u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom prometne nezgode, kao i da vozilo „Caddy“ nije moglo destabilizovati vozilo „Mercedes“, jer se kretalo ispred njega. Kantonalni sud je naveo da ovaj nalaz prvostepeni sud pravilno cijeni i poklanja mu vjeru, za razliku od nalaza i mišljenja vještaka odbrane A. Ć. (vještak prometne struke), koji je nalaz uradio na pretpostavkama da se dogodio kontakt – bočno okrznuće retrovizora vozila „Mercedes“ i „Caddy“ kada se vozilo „Mercedes“ nalazilo na lijevoj prometnoj traci u fazi pretjecanja vozila „Caddy“, ali da se to ne može tehničkim putem utvrditi jer očevidna ekipa nije unijela niti fotografirala nijedan fragment (otpali dio) kontakta. Kantonalni sud je ukazao da su svjedoci I. B. i M. K. (uposlenici PU Široki Brijeg) saglasno izjavili da su zatekli na licu mjesta vozila i tragove na lijevoj kolničkoj traci, gdje je zatečen trag vozila „Mercedes“ koji se produžava i dovodi do brda, te da tragovi vode ka desnoj traci, a što je potvrđeno od strane svjedoka M. H. i K. C. (oštećeni) i vještaka S. Đ.. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. Z. M. proizilazi da je temeljem medicinske dokumentacije utvrdio da je u prometnoj nezgodi M. H. zadobio teške tjelesne ozljede, dok je K. C. zadobila lake tjelesne ozljede, a što je preciznije navedeno u obrazloženju osporene odluke.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi, između ostalog, da je odluka temeljena isključivo na nalazu i mišljenju vještaka tužilaštva S. Đ. i njegovom iskazu na ročištu. Takođe, apelant ukazuje da je vještak prometne struke A. Ć. utvrdio da se prometna nezgoda nije desila na način opisan u prvostepenoj presudi i kako je svom vještačenju naveo vještak S. Đ. Osim toga, apelant navodi da je u žalbi isticao da mu je povrijeđeno pravo na odbranu iz odredaba člana 312. stav 4. Zakona o krivičnom postupku zbog povrede prava da kopira predmete u spisu, te je ukazao da je Općinski sud odbrani kopirao crno bijele fotografije koje su slabo vidljive, a tužilaštvo predalo CD sa istim fotografijama, tako da odbrana nije mogla doći do bar malo vidljivih fotografija, na što se sudovi nisu osvrnuli. Apelant ukazuje da je prihvaćen nalaz vještaka medicinske struke, iako vještak nije pregledao oštećene, nije priložio RTG snimak ili druge nalaze.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji, u suštini, odnose na način na koji je u konkretnom predmetu utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
9. S obzirom na činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević