Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-21/19 (S. D.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-21/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-21/19, rješavajući apelaciju Seida Džake, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Seid Džaka protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 530547 18 Kž od 18. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Seid Džaka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kemo Kapur iz Sarajeva, podnio je 3. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 530547 18 Kž od 18. oktobra 2018. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se "navedena presuda Kantonalnog suda ukinuti" do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelantovog branitelja kao neosnovana i potvrđena je Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 530547 16 K od 14. februara 2018. godine. Naime, tom presudom je apelant oglašen krivim za radnje počinjene 5. marta 2014. godine i pobliže opisane u izreci prvostepene presude zbog krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav

3. Krivičnog zakona F BiH, te mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ova kazna neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da u pogledu dijela žalbe koji se odnosi na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, apelantov branitelj nije obrazložio o kojim se povredama radi, niti su u tom pogledu izneseni potrebni razlozi. Kako su, prema tome, u obrazloženju žalbe apelantovog branitelja izostali potrebni razlozi u pogledu žalbenog osnova postojanja navedenih povreda, Kantonalni sud je istakao da i nije bio u procesnoj situaciji da ispita da li je ista i učinjena, jer je u smislu člana 321. Zakona o krivičnom postupku F BiH isključena mogućnost da to radi po službenoj dužnosti osim u slučaju povrede Krivičnog zakona na štetu apelanta, a kojih povreda u konkretnom slučaju nije bilo. Nadalje, u pogledu žalbenih prigovora apelantovog branitelja koji se odnose na pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, kada je na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu, zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je oglašen krivim i za koje mu je izrečena uvjetna osuda. Isto tako, navedeno je da je za razliku od žalbenih prigovora apelantovog branitelja, da je prvostepeni sud pogrešnom ocjenom dokaza izveo zaključak o krivici apelanta, Kantonalni sud našao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio sve izvedene dokaze i na takvoj osnovi zasnovao svoje činjenične i pravne zaključke da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, istaknuto je da je nesporno da je kritične prilike došlo do saobraćajne nezgode u kojoj su učestvovali apelant sa svojim vozilom i oštećeni sa svojim vozilom te da je u sudaru između vozila došlo i do povrede oštećenog H.Dž. koji je tom prilikom zadobio tešku tjelesnu povredu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu člana 312. stav 2. Zakona o krivičnom postupku F BiH iz razloga što u izreci presude nije navedeno vrijeme počinjenja inkriminisanog krivičnog djela, što je u suprotnosti sa članom 242. Zakona o krivičnom postupku F BiH (kojim je regulisano šta optužnica mora da sadrži), dok Kantonalni sud „nije utvrdio“ o kakvim povredama Zakona o krivičnom postupku F BiH se radi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava apelanta na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-21/19 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio