Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-336/17 (I. B.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-336/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 336/17, rješavajući apelaciju Ibrahima Bešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ibrahima Bešića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 017186 13 Gž od 25. oktobra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ibrahim Bešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 25. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 017186 13 Gž od 25. oktobra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i advokata Zaima Džajića, koji zastupa tužitelja R.B. a koji je, prema sadržaju dostavnice, preminuo (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 19. decembra 2018. godine i 16. januara 2019. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 21. i 26. decembra 2018. godine. Opunomoćenik tužitelja u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Tužitelj je 25. juna 2012. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelanta radi raskida ili opoziva ugovora o poklonu.

6. Prema stanju u spisu, tokom dokaznog postupka pred Općinskom sudom provedeni su dokazi: uvid i čitanje isprava, saslušanje tužitelja i apelanta kao parničnih stranaka, te saslušanje sedam svjedoka.

7. Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 017186 12 P od 15. aprila 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se raskine Ugovor o poklonu broj OPU- IP-205/2010 od 4. maja 2010. godine zaključen između njega, kao poklonodavatelja, i apelanta (njegovog brata), kao poklonoprimatelja, u pogledu nekretnina, bliže opisanih u izreci prvostepene presude, da se naloži apelantu da uspostavi ranije stanje posjeda tako što će vratiti primljene nekretnine, te da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da uspostavi ranije stanje brisanjem suvlasništva i vlasništva u apelantovu korist i izvrši upis tužitelja. Istom presudom obavezan je tužitelj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu (što je detaljnije navedeno na str. 3-9 presude). Dalje, Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su tužitelj i apelant kod notara 4. maja 2010. godine zaključili ugovor o poklonu kojim je tužitelj kao poklonodavatelj poklonio apelantu svoju polovinu suvlasničkog dijela na spornim nekretninama, da zaključenju ugovora ni na jednoj strani nije bilo zablude ni prisile, da je tužitelj zadržao pravo doživotnog uživanja i nesmetanog korištenja na dijelu poklonjenih nekretnina. Među parničnim strankama je sporno da li je od zaključenja ugovora tužitelj osiromašio, te da li je apelant iskazao nezahvalnost prema tužitelju, odnosno da li je bio u obavezi da vodi brigu o tužitelju.

9. Općinski sud je dalje citirao odredbu paragrafa 947. Opšteg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ), te je istakao, da bi osiromašenje bilo razlog za opoziv ugovora o poklonu, to bi ono trebalo biti u toj mjeri da poklonodavatelj nema nužnih sredstava za vlastito izdržavanje ili nema sredstava da izdržava osobe koje je po zakonu dužan izdržavati. Ugovor o poklonu može se opozvati zbog osiromašenja ako je do osiromašenja došlo nakon zaključenja ugovora. Zbog toga je potrebno da se, osim osiromašenja poklonodavatelja, ispune i dodatni uvjeti da bi se ugovor o poklonu mogao uspješno opozvati, a to su da i poklonoprimatelj nije došao u takvu situaciju, da ne postoje druge osobe koje imaju obavezu izdržavanja poklonodavatelja, te da se predmet poklona još uvijek nalazi u imovini poklonoprimatelja. U tom pogledu Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju tužitelj nije uspio dokazati činjenicu da nema nužnih sredstava za vlastito izdržavanje. Naime, tužitelj, iako kao mirnodopski vojni invalid ima novčana primanja u iznosu od 144,00 KM, živi u zajednici sa majkom koja, također, ostvaruje novčana primanja po osnovu penzije, tako da ukupno imaju novčana primanja oko 800,00 KM mjesečno. Uvidom u medicinsku dokumentaciju utvrđeno je da je tužitelj duševno obolio prije zaključenja ugovora. Također, pored poklonjenih, tužitelj posjeduje još nekretnina, pa je neutemeljen navod tužitelja da je spornim ugovorom sebe u cijelosti razvlastio imovine. Također, Općinski sud je naveo da tužitelj nema osoba koje je po zakonu dužan izdržavati, a tokom postupka utvrđeno je da dobiva pomoć i od trećih osoba.

10. Što se tiče apelantove nezahvalnosti, Općinski sud je naveo da nije dovoljno da se radi o bilo kakvoj nezahvalnosti nego se mora raditi o težem obliku nezahvalnosti koja bi se ogledala u tome da apelant vrijeđa život, tijelo, čast i narušava slobodu i imanje tužitelja, odnosno takav vid nezahvalnosti koji bi se mogao definirati kao umišljajno krivično djelo. U konkretnom slučaju činjenica da tužitelj i apelant nisu u dobrim odnosima, odnosno da ne komuniciraju ne može se smatrati kao apelantova nezahvalnost. Apelant ni na koji način ne predstavlja prijetnju tužitelju, ne uznemirava ga, a spornim ugovorom nije ni obavezan da se o njemu brine, pa takvo ponašanje nema karakteristike nezahvalnosti koja je temelj za raskid ugovora o poklonu, a niti moralnu osudu ostalih članova porodice (sestara). Naprotiv, odnos između tužitelja i Š.B. (inače, brata parničnih stranaka) je bio takav da niz godina nisu razgovarali, da je Š.B. fizički napao tužitelja, te da se tužitelj njega boji. S obzirom na odnose među strankama prije zaključenja ugovora, koji su bili skladni, osim što ni sa kim od porodice nije kontaktirao Š.B, a koji je bio u sukobu i sa ocem za njegova života, te da je do poremećaja odnosa došlo nakon što su se majka i tužitelj pomirili sa Š.B, jasno slijedi da tužitelj nije prouzrokovao, niti doprinio poremećaju odnosa. Samo je odbio da razgovara i kontaktira sa Š.B., što je bio razlog, kako to tvrdi svjedok H.I., čijem iskazu je sud poklonio punu vjeru, da ga majka R.B. izvrijeđa i prestane s njim razgovarati. Majka je odbila da kontaktira sa apelantom, što potvrđuje u svojoj izjavi koju je dala očigledno pod utjecajem Š.B., koji ima interes da se ugovor o poklonu opozove. S druge strane, Općinski sud je naveo da je apelant savjesno izvršavao svoje obaveze prema majci i tužitelju (iako ga odredbe ugovora nisu na to obavezivale) sve dok se u njihove odnose nije umiješao njihov brat Š.B., pa je do poremećaja odnosa između majke i tužitelja u odnosu na sestre i tuženog došlo zbog toga što Š.B. ni sa kim od njih nije govorio, da bi pružajući pomoć (koju je naplaćivao) majci R.B. i tužitelju poremetio odnose sa ostalom braćom i sestrama. Tom poremećaju nije doprinio apelant koji je samo prestao kontaktirati sa majkom i tužiteljem, odnosno majka je prestala s njim razgovarati i dolaziti kod njega a to svoje ponašanje je iskazivala i prema kćerci H.I., koja tome nije pridavala značaj, jednako je dolazila sedmično, čistila kuću, kuhala i pomagala majci i tužitelju. Svjedok H.I. je navela da je nastavila dolaziti majci i tužitelju, da im sestra iz Cazina dolazi po dva puta mjesečno, a sestre iz Austrije i Slovenije ih zamijene kada dođu na godišnji odmor, zbog čega nisu prihvatljivi navodi tužitelja, Š.B. i majke R.B. koji tvrde da tužitelja niko ne pazi, ne pomaže mu i da nema hrane i lijekova, te da je to zbog apelantovog ponašanja. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da tužitelj nije dokazao utemeljenost tužbenog zahtjeva, odnosno da nije uspio dokazati nijedan razlog za opoziv predmetnog ugovora, a to što su parnične stranke u krvnom srodstvu, odnosno braća, te činjenica da oni nisu u dobrim međuljudskim odnosima zbog porodičnih problema, ne daje sudu za pravo da u konkretnom slučaju opozove/raskine zaključeni ugovor o poklonu, niti da eventualno obaveže apelanta da se brine o tužitelju.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 P 017186 13 Gž od 25. oktobra 2016. godine uvažena je žalba tužitelja i prvostepena presuda preinačena na način da je usvojen njegov tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da se raskida ugovor o poklonu na način detaljnije naveden u izreci presude.

12. Kantonalni sud je naveo da se činjenično stanje koje je prvostepeni sud utvrdio u bitnom svodi na to da su stranke braća koja su zaključila ugovor o poklonu, koji je zaključen bez ikakvog tereta, odnosno bez apelantove obaveze da brine o tužitelju osim prava tužitelja na doživotno uživanje predmetnih nekretnina, što među strankama nije sporno. U pogledu materijalne situacije tužitelja, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj mirnodopski vojni invalid sa mjesečnim primanjima od 144,00 KM, da živi sa majkom koja je stara 85 godina i koja ima penziju tako da njihova ukupna primanja iznose 800,00 KM, da tužitelj nema osoba koje je po zakonu dužan izdržavati, kao i da, pored poklonjenih, ima još nekretnina. Tužitelj je teško obolio prije zaključenja ugovora o poklonu, bio je povrijeđen u bivšoj JNA, liječio se od 1997. godine, a njegovo zdravstveno stanje je sve lošije, ima hronični psihotični poremećaj, nakon zaključenja ugovora ležao je u dva navrata u Kantonalnoj bolnici u Bihaću na Odjelu neuropsihijatrije zbog duševnog oboljenja, a od tada na ime troškova nabavke lijekova mjesečno troši 50,00 KM. Majka R.B. je ranjena u ratu, a operirana poslije rata, a imala je manji moždani udar i redovno troši terapiju. Što se tiče nezahvalnosti tuženog, utvrđeno je da tužitelj i apelant nisu u dobrim odnosima, da ne komuniciraju, da tuženi apelant ni na koji način ne predstavlja prijetnju tužitelju, niti ga uznemirava, niti je u obavezi da se brine o njemu, da su odnosi između stranaka prije zaključenja ugovora bili dobri i skladni, da se apelant brinuo o tužitelju i majci, kupovao im lijekove svojim novcem, nabavljao hranu, pomagao im fizičkim radom, da su kontakti prekinuti kada su se tužitelj i majka pomirili sa bratom Š.B., da je apelant prestao kontaktirati sa tužiteljem, te da je do tada pazio na majku i tužitelja iako po ugovoru na to nije bio obavezan. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da navedeno činjenično stanje nije dovedeno u sumnju, pa je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

13. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio na šta se u žalbi osnovano ukazuje. Naime, ugovor o poklonu nije reguliran Zakonom o obligacionim odnosima, niti nekim drugim zakonom, pa se na odnose u slučaju spora o učincima ugovora o poklonu primjenjuju odredbe OGZ, kojim je u paragrafu 948. propisano da poklonodavatelj može opozvati ugovor o poklonu ako je poklonoprimatelj prema njemu bio grubo nezahvalan, a smatra se da postoji gruba nezahvalnost ukoliko se u ponašanju poklonoprimatelja prema poklonodavatelju stječu obilježja krivičnog djela kojim se povređuje tijelo ili vrijeđa poštenje, sloboda ili imovina poklonodavatelja. Prema sudskoj praksi, ovo pravilo se ne može usko primjenjivati, jer ono zanemaruje etičke kriterije koji se moraju uzeti u obzir prilikom ocjene ponašanja poklonoprimatelja prema poklonodavatelju u slučaju kada poklonodavatelj zahtijeva opoziv poklona. Prema tome, u situaciji kada je tužitelj poklonio apelantu kao bratu svoje nekretnine, kada je apelant prije toga svakodnevno pomagao tužitelju i kad je potpuno prestao komunicirati sa tužiteljem (priznaje da ne govori sa njim od februara 2012. godine) i to zbog toga što ovaj kontaktira sa trećim bratom Š.B., te kada je prestao pomagati tužitelju i majci, pogrešan je zaključak prvostepenog suda da apelant nije bio grubo nezahvalan, zbog čega je pogrešno primijenjeno materijalno pravo - pravna pravila iz paragrafa 948. OGZ kada je odbijen tužbeni zahtjev. Naime, u odsustvu bilo kakve komunikacije sa tužiteljem, koji je bolestan i u zreloj životnoj dobi (rođen 1957. godine) i živi sa majkom, koja je u dubokoj starosti i, također, teško bolesna, apelant je pokazao grubu nezahvalnost prema tužitelju. Apelantu ne može biti opravdanje da uopće ne komunicira sa tužiteljem i majkom to što oni govore sa bratom, odnosno sa sinom Š.B., jer je svaka pomoć neophodna ne samo tužitelju nego i majci koja se ne može brinuti sama o sebi, a onda ni o tužitelju, posebno u situaciji kada je apelantova kuća udaljena od kuće u kojoj živi tužitelj sa majkom svega 5-6 metara. Osim navedenog, kada tužitelj ima minimalna primanja u iznosu od 144,00 KM, te kada nakon zaključenja ugovora, za lijekove troši mjesečno 50,00 KM i kada je izostala pomoć apelanta koju je ukazivao tužitelju prije zaključenja ugovora o poklonu, jasno je da je tužitelj osiromašio nakon zaključenja ugovora, te da su njegova životna egzistencija i zadovoljenje osnovnih životnih potreba usmjereni na primanja majke u ukupnom iznosu od oko 650,00 KM, koja je i sama bolesna i u stanju potrebe tuđe pomoći i njege, pa su ispunjeni uvjeti i za raskid ugovora o poklonu prema paragrafu 947. OGZ.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Obrazlažući navedeno apelant tvrdi da, iako je Kantonalni sud u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na osnovu dokaza koje su stranke izvele u prvostepenom postupku, drugostepeni sud je izmijenio tako utvrđeno činjenično stanje, pa je na osnovu takvog činjeničnog stanja proizvoljno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, apelant ukazuje da dokazi koji su izvedeni tokom postupka ne ukazuju na činjenicu da je apelant prestao komunicirati sa tužiteljem i majkom, već da su oni prestali komunicirati s njim. Također, u pogledu pitanja da li je tužitelj osiromašio nakon zaključenja ugovora, apelant smatra da je drugostepeni sud zanemario činjenicu da su tužiteljeva primanja bila 144,00 KM i prije zaključenja ugovora o poklonu, te da tokom postupka nije dokazano da tužitelj mjesečno troši 50,00 KM na kupovinu lijekova. Dalje, apelant smatra da sudska praksa Kantonalnog suda ne ukazuje na činjenicu da taj sud postupa jednoobrazno u svim istim slučajevima, a što je vidljivo iz činjenica predmeta koji se vodio pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 3517/08. Također, drugostepeni sud je zanemario činjenicu da je ugovor o poklonu zaključen između tužitelja i R.B. kao poklonodavatelja, sa jedne strane, i A.B. i apelanta kao poklonoprimatelja, s druge strane, tako da se postavlja pitanje kome od kojih ugovornih strana je R.B. darovala svoj dio, a kome tužitelj. Ako je drugostepeni sud utvrdio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, onda nije bilo osnova da preinači presudu u tom dijelu, već je morao odbiti tužbeni zahtjev, jer svoj dio od ½ na nekretninama tužitelj nije poklonio apelantu, već svome bratu. Naposljetku, apelant smatra da je postupak neopravdano dugo trajao zbog čega predlaže Ustavnom sudu da naloži Unsko-sanskom kantonu da mu isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete.

b)Odgovori na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo da postupanjem toga suda nije došlo do povrede prava na koje se pozvao u apelaciji, niti je došlo do povede prava na imovinu, jer je osporena odluka donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Općinski sud je naveo da u postupku pred prvostepenim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zbog toga što je postupak okončan u roku od godinu dana, zbog čega nema povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku, te predlaže da se apelacija u pogledu tog prigovora odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (2) (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pažljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

18. U Opštem građanskom zakoniku, koji se primjenjuje na osnovu člana 27. Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list RBiH“ broj 2/92) i Zakona o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom („Službeni list RBiH“ broj 13/94), relevantne odredbe glase:

Član 946.

Ugovori o daru ne mogu se, po pravilu, opozvati.

Član 947.

Ako darivalac docnije zapadne u takvu oskudicu, da mu nedostaje potrebno izdržavanje, onda je on ovlašćen od obdarenika zahtevati svake godine zakonske interese do darovane sume, ukoliko poklonjena stvar ili njena vrednost još postoji, i ukoliko mu nedostaje potrebno izdržavanje, a obdarenik se inače sam ne nalazi u takvom oskudnom stanju. Od više obdarenika raniji je samo utoliko obavezan, ukoliko prilozi docnijih ne dostižu za izdržavanje.

Član 948.

Dar se može poreći, ako je obdarenik kriv zbog kakve grube neblagodarnosti prema svome dobročinitelju. Pod grubom neblagodarnošću podrazumeva se takva povreda tela, časti ili imanja, da se protiv povredioca može po službenoj dužnosti ili na zahtevanje povređenoga po krivičnom zakoniku isleđenje preduzeti.

Član 949.

Zbog neblagodarnosti postaje neblagodarnik za svoju ličnost nepošten držalac, i ako povređeni nije neblagodarnost oprostio, a od darovane se stvari nalazi još štogod u prirodi ili u vrednosti, onda ta neblagodarnost daje i samome nasledniku povređenoga prava tužbe za opozivanje dara i protiv naslednika poveriočevog.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju apelant apelacijom osporava Presudu Kantonalnog suda broj 18 0 P 017186 13 Gž od 25. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda apelantovom opunomoćeniku dostavljena 29. novembra 2016. godine, a da je apelant podnio apelaciju 25. januara 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupcima.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi opoziva ugovora o poklonu, dakle, riječ je o predmetu građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporenu odluku

27. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, zasnivaju se na tvrdnji da, iako je Kantonalni sud u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na osnovu dokaza koje su stranke izvele u prvostepenom postupku, drugostepeni sud je izmijenio tako utvrđeno činjenično stanje, pa je na osnovu takvog činjeničnog stanja proizvoljno primijenio materijalno pravo.

28. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

30. Imajući u vidu apelacijske prigovore u kontekstu osporene presude, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da se radi o opravdanim prigovorima. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, razmatrajući žalbu tužitelja, žalbu usvojio i prvostepenu presudu preinačio, jer je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Pri tome Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud sumirao bitne elemente činjeničnog stanja koje žalbenim navodima nije bilo dovedeno u sumnju, te je zaključio da je to činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno. Dalje, Ustavni sud uočava da nije izostalo detaljno i argumentirano obrazloženje za stav tog suda o razlozima kojima se rukovodio utvrđujući pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu postojanja razloga za opoziv ugovora o poklonu. U tom kontekstu Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio relevantne odredbe OGZ koje se primjenjuju na opoziv ugovora o poklonu. S tim u vezi, Kantonalni sud je ocijenio, te analizirao sudsku praksu u odnosu na razlog opoziva zbog grube nezahvalnosti, koju apelant nije učinio spornom, a prema kojoj se prilikom ocjene ponašanja poklonoprimatelja prema poklonodavatelju moraju uzeti u obzir i etički kriteriji, te je zaključio da je u odsustvu bilo kakve komunikacije sa tužiteljem, koji je bolestan, u zreloj životnoj dobi (rođen 1957. godine) i živi sa majkom koja je u dubokoj starosti i, također, teško bolesna, apelant pokazao grubu nezahvalnost prema tužitelju i da su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora o poklonu prema paragrafu 948. OGZ. Također, Kantonalni sud je, ocjenjujući da u situaciji kada tužitelj ima minimalna primanja u iznosu od 144,00 KM, te kada, nakon zaključenja ugovora, za kupovinu lijekova troši mjesečno 50,00 KM i kada je izostala pomoć apelanta koju je ukazivao tužitelju prije zaključenja ugovora o poklonu, utvrdio da je jasno da je tužitelj osiromašio nakon zaključenja ugovora, te da su njegova životna egzistencija i zadovoljenje osnovnih životnih potreba usmjereni na primanja majke u ukupnom iznosu od oko 650,00 KM, a koja je i sama bolesna i u stanju potrebe tuđe pomoći i njege, pa su ispunjeni uvjeti i za raskid ugovora o poklonu prema paragrafu 947. OGZ. Dovodeći navedena obrazloženja u vezu sa apelantovim tvrdnjama kojima potencira da izvedeni dokazi ne ukazuju na činjenicu da je apelant prestao komunicirati sa tužiteljem i R.B., već da su tužitelj i R.B. prvo prestali komunicirati, te da su primanja tužitelja i prije zaključenja ugovora o poklonu bila 144,00 KM i da nije dokazano da tužitelj na kupovinu lijekova troši mjesečno 50,00 KM, Ustavni sud zapaža da navedene okolnosti ne mogu ukazati na proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda u situaciji kada se gruba nezahvalnost ogleda u odsustvu bilo kakve komunikacije i pružanja nužne pomoći i brige o tužitelju koji je bolestan (invalid i duševni bolesnik) i živi sa majkom R.B., koja je, također, bolesna. U pogledu apelantovih navoda kojima osporava da je tužitelj sporne nekretnine poklonio njemu, Ustavni sud zapaža da je ta okolnost nesporno utvrđena pred prvostepenim sudom i da nije bila sporna u postupku pred drugostepenim sudom, a Ustavni sud nema nadležnost da dovodi u pitanje takva činjenična utvrđenja redovnih sudova, zbog čega su i ti apelantovi navodi neosnovani. Imajući u vidu navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, zaključci Kantonalnog suda u pogledu postojanja razloga za opoziv ugovora o poklonu ne doimaju se proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost Kantonalnog suda prilikom donošenja osporene odluke, a koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Kantonalnog suda, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.

31. Dalje, u kontekstu apelantovih prigovora kojima ukazuje da Kantonalni sud ne postupa jednako u svim slučajevima, što proizlazi iz sadržaja predmeta Ustavnog suda broj AP 3517/08, Ustavni sud zapaža da se razlozi za opoziv ugovora o poklonu ocjenjuju u svakom konkretnom slučaju prema okolnostima predmeta i činjenicama koje redovni sudovi utvrde, te da iz činjenica koje su navedene u predmetu broj AP 3517/08 ne proizlazi da se radi o identičnim okolnostima. Uostalom, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje dviju protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Kantonalnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine) za šta apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)Pravo na suđenje u razumnom roku

33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 25. juna 2012. godine, kada je tužitelj podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelanta, a da je okončan donošenjem presude Kantonalnog suda od 25. oktobra 2016. godine. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jesu četiri godine i četiri mjeseca. Ustavni sud dalje zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi opoziva ugovora o poklonu, te u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud konstatira da nisu uočeni elementi koji bi ukazivali da se radi o složenom postupku.

35. Ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je postupak pred prvostepenim sudom trajao približno 10 mjeseci, što je, s obzirom na provedene dokaze, primjeren rok za donošenje odluke u konkretnom slučaju. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o žalbi donio nakon proteka nešto više od tri godine, što se može smatrati nešto dužim periodom postupanja toga suda. Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Međutim, imajući u vidu navedene faktore, odnosno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnih sudova, te značaj koji konkretna pravna stvar ima za apelanta, kao i činjenicu da ocjenjuje dužinu postupka u cjelini, Ustavni sud smatra da ukupan period od četiri godine i nešto manje od dva mjeseca u kojemu je na dvije sudske instance okončan predmetni parnični postupak nije prešao granice «razumnog roka» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da je dužina postupka razmjerna okolnostima konkretnog slučaja, zbog čega su ti apelantovi navodi neosnovani. Pitanje naknade nematerijalne štete

36. Apelant je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, tražio naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali s obzirom na to da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje, apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

Pravo na imovinu

37. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju toga prava, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom donošenja odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ili utvrđivanju činjenica na koju je apelant neosnovano ukazivao, niti ukupna dužina trajanja postupka ukazuje da su redovni sudovi povrijedili pravo na suđenje u razumnom roku.

39. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava temelje na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-336/17 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio