Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-402/17 („Huremagić“ d.o.o. Cazin)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-402/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 402/17, rješavajući apelaciju „Huremagić“ d.o.o. Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Huremagić“ d.o.o. Cazin podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 003619 14 Rev 2 od 27. oktobra 2016.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Huremagić“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, koga zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 31. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 003619 14 Rev 2 od 27. oktobra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog „Ben-Mal-Group“ d.o.o. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 24. decembra 2018. godine do 7. januara 2019. godine.

4. Na prijedlog predsjednika Zlatka M. Kneževića, donesena je odluka da on neće učestvovati u radu i odlučivanju zbog postojanja razloga iz člana 90. stav (1) tačka b. Pravila Ustavnog suda. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Ps 003619 08 Ps od 24. februara 2014. godine, donesenoj po apelantovoj tužbi, obavezan je tuženi da apelantu na ime duga isplati ukupno iznos od 71.810,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose preciznije navedene kao u izreci presude, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 10.691,38 KM.

7. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je apelant podnio tužbu protiv tuženog 25. decembra 2008. godine radi isplate duga u iznosu od 71.810,00 KM. Ocjenom izvedenih dokaza, između ostalih uvidom u karticu broj 2110115 za period od 1. januara do 31. decembra 2007. godine, utvrđeno je da saldo duga koji tuženi nije platio apelantu iznosi 71.810,00 KM, po računima (četiri) preciznije označenim u obrazloženju presude (računi su izdati 29. maja, 28. juna 31. jula i 18. septembra 2007. godine), a koji iznos se vodi u apelantovom knjigovodstvu. Uvidom u račune također pobliže označene kao u obrazloženju presude, taj sud je utvrdio da se navedeni računi odnose na isporuku svježeg betona koji je apelant ispostavio tuženom i da je apelant tuženom 16. februara 2008. godine podnio opomenu pred tužbu kojom je pozvao tuženog da izmiri navedenu obavezu, uz upozorenje da će, ukoliko navedene obaveze ne izmiri u ostavljenom roku, postupak naplate pokrenuti putem nadležnog suda. Dalje, Osnovni sud je uvidom u ugovor o poslovnoj saradnji preciziranog broja od 19. maja 2007. godine utvrdio da su parnične stranke tim ugovorom uredile međusobna prava i obaveze, odnosno da se apelant odredbama ugovora obavezao da će tuženom u skladu s ponudom izvršiti pripremu, izradu i dovoz betona, a tuženi se obavezao da će apelantu po ispunjenju ugovorene obaveze na ime naknade za izvršene poslove iz ugovora prenijeti u vlasništvo poslovni prostor površine 40 m² (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), koji se nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi, u Ulici Projsina, Velika Kladuša. Članom 2. navedenog ugovora ugovorne strane su se saglasile da će izvršiti kompenzaciju vrijednosti ugovorenih radova u iznosu od 96.000,00 KM i vrijednosti predmetne nekretnine iz člana 1. ugovora u vrijednosti od 96.000,00 KM, a članom 4. ugovorne strane su se obavezale isplatiti eventualnu razliku između kompenziranih vrijednosti, odnosno iznosa nakon konačnog obračuna vrijednosti izvedenih radova, na način da strana koja bude imala obavezu da isplati razliku utvrđeni novčani iznos uplati na račun koji odredi druga ugovorna strana.

8. Osnovni sud je utvrdio da je u Općinskom sudu između istih parničnih stranaka, ali u izmijenjenim pravnim ulogama, u toku postupak koji se vodi pod brojem 17 0 Ps 017794 07 Ps (apelant u tom postupku ima procesnu poziciju tuženog) radi naknade štete u iznosu od 4.447.313,57 KM. Predmetnu tužbu tuženi zasniva na ugovoru o poslovnoj saradnji od 19. maja 2007. godine, shodno kojem se apelant obavezao da će tuženom za izgradnju predmetne nekretnine isporučiti određenu količinu betona, sa utvrđenom markom koja je bila nužna za ispunjenje normi građenja, da mu je apelant prema ispostavljenim računima isporučio beton u vrijednosti od 70.250,00 KM, tvrdeći da se radi o betonu odgovarajuće marke. Na intervenciju nadzornog organa, Zavod za saobraćaj građevinskog fakulteta u Sarajevu – Laboratorija za ispitivanje građevinskog materijala Bihać izvršio je ispitivanje kojim je utvrđeno da isporučeni beton ne odgovara naručenoj kvaliteti, a što je potvrdio i Institut za materijale i konstrukcije u Sarajevu, na koji način je tuženi pretrpio materijalnu štetu.

9. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulirano da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno i u svemu kako ona glasi. Cijeneći izvedene dokaze, Općinski sud je zaključio da je apelant dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da je apelant tuženom po ugovorenoj obavezi isporučio robu ukupne vrijednosti od 85.675,00 KM, da mu je tuženi isplatio samo dio duga u iznosu od 13.865,00 KM, te da je ostao dug u iznosu od 71.810,00 KM koji apelant ovom tužbom potražuje od tuženog. Navedeno je da je apelant tuženom isporučio robu, da ju je fakturirao i proveo kroz kartice i da je tuženi u primljenim fakturama imao rok od sedam dana od dana prijema računa da izjavi prigovor na njegov sadržaj, a koji tuženi nije izjavio. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude primjenom člana 262. stav 1. i člana 454. ZOO-a. Odluku o zakonskim zateznim kamatama taj sud je donio primjenom odredbe člana 277. ZOO-a, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 003619 14 Pž 2 od 13. juna 2014. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime duga isplati iznos od 71.810,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom za pojedinačne iznose pobliže označene izrekom presudom, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 10.691,38 KM. Istom presudom apelantu je odbijen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.222,65 KM.

11. Kantonalni sud je naveo da je tuženi izjavio žalbu protiv presude prvostepenog suda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog povrede odredaba parničnog postupka. Cijeneći sadržaj ugovora o poslovnoj saradnji od 19. maja 2007. godine, te analizom ostalih izvedenih dokaza, Kantonalni sud je utvrdio da računi koje je apelant ispostavio tuženom radi isplate duga proizlaze upravo iz navedenog ugovora, zbog čega smatra da je prvostepeni sud na osnovu pogrešne ocjene dokaza izveo pogrešan zaključak kada je zaključio da se računi na kojima apelant zasniva tužbeni zahtjev ne odnose na poslovni odnos koji je bio predmet ugovora o poslovnoj saradnji zaključen između parničnih stranaka od 19. maja 2007. godine. U vezi s tim, taj sud je ukazao da je odredbom člana 307. stav 1. ZOO-a propisano da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obaveze, te je dužnik ne može ispuniti nečim drugim, niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo. Stoga, Kantonalni sud smatra da apelant tokom prvostepenog postupka nije dokazao da se računi koje je ispostavio tuženom na ime isporuke betona odnose na neki drugi poslovni odnos s tuženim, tj. da se po ocjeni tog suda zasnivaju na ugovoru o poslovnoj saradnji od 19. maja 2007. godine. Dakle, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant je, postupajući u smislu odredbe člana 307. stav 1. ZOO-a, za ispunjenje nastale obaveze za isporučeni beton od tuženog mogao tražiti samo u skladu s odredbama navedenog ugovora od 19. maja 2007. godine, i to kompenzacijom i prijenosom u vlasništvo na predmetnim nekretninama (poslovnom prostoru), a ukoliko bi vrijednost isporučenog betona prelazila ugovorenu vrijednost predmetnog prostora od 96.000,00 KM, tek bi tada apelant tu eventualnu razliku od tuženog mogao potraživati isplatom u novcu prema članu 4. tog ugovora, na što, prema ocjeni tog suda, tuženi žalbom osnovano ukazuje. Međutim, kako je u konkretnom slučaju ukupna vrijednost isporučenog betona iznosila 85.675,00 KM, a apelant je isporučeni beton tuženom vršio po osnovu ugovora o poslovnoj saradnji od 19. maja 2007. godine, te je tuženom za isporučeni beton ispostavljao račune koji su predmet tužbenog zahtjeva, i na kojima apelant zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva, to je, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, zbog čega je žalbu tuženog valjalo uvažiti, osporenu presudu preinačiti i odbiti apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je također ukazao da je cijenio i ostale žalbene navode tuženog, ali da je u smislu odredbe člana 231. ZPP našao da oni nisu od odlučnog značaja za pravilnost i zakonitost osporene presude, zbog čega ih nije posebno ni obrazlagao. Kantonalni sud je odbio odluku o troškovima postupka koje je apelant imao povodom datog odgovora na žalbu tuženog ocijenivši da sadržaj odgovora na žalbu koji je dao apelant nije sadržavao činjenice, dokaze i tvrdnje koji su bili od utjecaja na donošenje presude ovog suda u pogledu izjavljene žalbe. Iz navedenog razloga Kantonalni sud je donio presudu kao u izreci, primjenom odredbe člana 229. tačka 2. ZPP.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 Ps 003619 14 Rev 2 od 27. oktobra 2016. godine odbio apelantovu reviziju, kao i njegov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

13. Vrhovni sud je naveo da apelant osporava presudu drugostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Kod činjeničnog utvrđenja drugostepenog suda, kojim je ovaj sud vezan (član 240. stav 2. ZPP), da se predmetno potraživanje odnosi na ugovor o poslovnoj saradnji od 19. maja 2007. godine, to Vrhovni sud smatra pravilnim zaključak tog suda da je apelant u takvoj činjeničnopravnoj situaciji, prema odredbi člana 307. stav

1. ZOO-a, mogao tražiti ispunjenje obaveze za isporučenu robu – beton (predmet ovog spora) samo u skladu s odredbama navedenog ugovora, i to kompenzacijom – prijenosom prava vlasništva na predmetnim nekretninama, poslovnom prostoru iz čl. 1. i 2. ugovora. Dakle, tek u slučaju kada bi se stekli uvjeti iz člana 4. ugovora, tj. kada bi bilo utvrđeno da je apelant isporučio više robe i usluga nego što je vrijednost poslovnog prostora, tada bi apelant posebnom tužbom mogao tražiti da mu tuženi taj dio, a koji nije obuhvaćen kompenzacijom, isplati u novcu. Međutim, kako apelant nije dokazao da su se stekli uvjeti iz člana 4. navedenog ugovora u njegovu korist (da je više isporučio robe i usluga nego što je ugovorom utvrđena vrijednost poslovnog prostora), Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je polazeći od odredbe člana 307. stav 1. ZOO-a odbio apelantov tužbeni zahtjev. Stoga, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana

248. ZPP odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom člana 397. stav 1. a u vezi sa članom 386. stav 1. i članom 396. stav 1. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također smatra da su mu prekršena prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Univerzalna deklaracija) i člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt).

15. Obrazlažući navode o povredi ustavnih prava, apelant je ponovio odlučenje redovnih sudova te istakao da su Vrhovni sud i Kantonalni sud zasnovali svoje odluke na pogrešnoj primjeni odredbe iz čl. 209 ZPP, a u vezi s odredbom iz čl. 8. ZPP i na nepravilnoj primjeni materijalnog prava i time povrijedili njegova prava na djelotvoran pravni lijek i na zaštitu svoje imovine. Takvim odnosom apelant se osjeća degradirano s nejednakim pravom pred zakonom u odnosu na tuženika. Apelant smatra da u konkretnoj pravnoj stvari sudovi nisu mogli primijeniti odredbe ugovora o poslovnoj saradnji, koji je zaključen između parničnih stranaka 19. maja 2007. godine, jer se ove odredbe ne odnose na zaključeni pravni posao po predmetnom potraživanju. Smatra da se ugovor o poslovnoj saradnji odnosi na pravni posao ugovorenih radova u vrijednosti od 96.000,00 KM, a predmetno potraživanje odnosi na pravni posao prodane robe u protivvrijednosti 85.675,00 KM. Apelant smatra da provedeni dokazi nisu cijenjeni s dovoljno pažnje, na osnovu čega bi, kako ističe, bilo jasno da se u konkretnom predmetu radilo o dva ugovorena posla s različitim vrijednostima, te da „odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva ima za posljedicu neosnovano bogaćenje tuženog za apelantovu imovinu, a koja se odnosi u nedosuđenom novčanom potraživanju od 71.810,00 KM“. Apelant smatra i da su osporenom odlukom povrijeđene odredbe iz čl. 454. ZOO-a i 262. ZOO-a, zatim pravo na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na imovinu. Imajući u vidu navedeno, apelant na kraju predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, utvrdi povredu čl. II/1, II/2, II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te preinači osporenu presudu na način da usvoji apelantov tužbeni zahtjev i dosudi mu sve troškove postupka.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude od 27. oktobra 2016. godine. Također smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Kantonalni sud je naveo da apelantove navode smatra neosnovanim jer postupanjem tog suda nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

18. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud u cijelosti primijenio materijalne propise i da je odluka tog suda zasnovana na zakonu.

19. Tuženi u odgovoru na apelaciju navodi da su Kantonalni i Vrhovni sud u osporenim presudama dali preciznu i jasnu argumentaciju za svoj stav o primjeni materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Sadržina obaveze Član 307. stav 1.

(1) Ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržinu obaveze, te niti je dužnik može ispuniti nekim drugim, niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), tekst koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 229. tačka 2) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

[...] 2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

[...] Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 003619 14 Rev 2 od 27. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena je 31. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije i člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

29. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na postupak radi isplate duga za isporučenu robu, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud smatra da apelant zapravo ukazuje na to da je Vrhovni sud proizvoljno ocijenio dokaze i u tom kontekstu primijenio član 209. u vezi sa članom 8. ZPP i proizvoljno primijenio materijalno pravo i odredbe ZOO-a (čl. 454. i 262. ZOO-a). Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica i ocjene dokaza tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza.

32. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev zaključivši da je apelant dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva jer se računi na kojima apelant zasniva tužbeni zahtjev ne odnose na poslovni odnos koji je bio predmet ugovora o poslovnoj saradnji od 19. maja 2007. godine. Za razliku od prvostepenog suda, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu pogrešne ocjene dokaza izveo pogrešan zaključak zbog čega je uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu primjenom člana 229. tačka 2. ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je navedenom odredbom propisano ovlaštenje drugostepenog suda da preinače prvostepenu presudu ako je drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da je Kantonalni sud, postupajući u smislu navedene odredbe ZPP, uvidom u Ugovor o poslovnoj saradnji broj BMG 011/07 od 19. maja 2007. godine utvrdio da se apelant navedenim ugovorom obavezao tuženom u skladu s ponudom izvršiti pripremu, izradu i dovoz betona, a tuženi se obavezao da će apelantu po ispunjenju ugovorene obaveze na ime naknade za izvršene poslove iz ugovora prenijeti u vlasništvo poslovni prostor površine 40 m². Dakle, taj sud je primjenom odredbe člana 307. stav 1. ZOO-a zaključio da je apelant u smislu citirane odredbe ZOO-a ispunjenje nastale obaveze za isporučeni beton tuženom mogao tražiti samo u skladu s odredbama ugovora od 19. maja 2007. godine, tj. kompenzacijom i prijenosom u vlasništvo poslovnog prostora. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da bi, ukoliko bi vrijednost isporučenog betona prelazila vrijednost poslovnog prostora od 96.000,00 KM, tek u tom slučaju apelant navedenu razliku mogao potraživati od tuženog isplatom u novcu. Imajući u vidu da je odredbama ZPP propisano da sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane uz obavezu da savjesno i brižljivo cijeni svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, Ustavni sud smatra da, imajući u vidu date okolnosti konkretnog predmeta, suprotno apelantovim apelacionim navodima, u postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda u postupku utvrđivanja činjenica i ocjene dokaza, odnosno da su neosnovani apelacioni navodi vezani za proizvoljnu primjenu odredbi člana 209. u vezi sa članom 8. ZPP.

33. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog pred drugostepenim sudom dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto je pravilan zaključak Kantonalnog suda da je apelant u datoj situaciji, prema odredbi člana 307. stav 1. ZOO-a, mogao tražiti ispunjenje obaveze za isporučenu robu – beton (predmet ovog spora) samo u skladu s odredbama navedenog ugovora, i to kompenzacijom – prijenosom prava vlasništva na poslovnom prostoru iz čl. 1. i 2. ugovora. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da apelant nije dokazao da su se stekli uvjeti iz člana 4. ugovora od 19. maja 2007. godine u njegovu korist, u smislu da je isporučio više robe nego što je ugovorom utvrđena vrijednost poslovnog prostora, u kojem slučaju bi od tuženog mogao potraživati razliku isplatom u novcu. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je polazeći od odredbe člana 307. stav 1. ZOO-a odbio apelantov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu činjenično utvrđenje drugostepenog suda te sadržaj člana 307. ZOO-a kojim je propisano: „Ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržinu obaveze, te niti je dužnik može ispuniti nekim drugim, niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo“, Ustavni sud u datom obrazloženju Vrhovnog suda ne nalazi nikakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj presudi.

34. Prema tome, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, pri tome imajući u vidu okolnost da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku postupka, u razlozima osporene presude Vrhovnog suda, kao konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari, ne može naći elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP i ZOO-a na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i argumentirane razloge zašto je apelantova revizija neosnovana i zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a navedeno u cijelosti korespondira standardu obrazložene odluke. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu odluku i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

37. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

38. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

39. Iako apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, u smislu da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti je navedeno vidljivo iz činjenica konkretnog slučaja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek

41. Apelant je naveo i da je došlo do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, odnosno da je u konkretnom postupku koristio pravo davanja odgovora na žalbu tuženog, kao i da je protiv drugostepene presude izjavio revizije, te da su redovni sudovi ispitali apelantove navode sadržane u odgovoru na žalbu i u reviziji. S obzirom na to, činjenica da navedeni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

42. Apelant, također, ukazuje na kršenje prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije, koji garantiraju uživanje prava i sloboda bez razlike – diskriminacije po bilo kojem osnovu (član 2) i pravo na jednakost pred zakonom (čl. 6. i 7), kao i pravo iz člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta, kojima se garantira pravo na djelotvornu žalbu i pravo na jednaku zakonsku zaštitu bez ikakve diskriminacije. S obzirom na to da su navedenim odredbama, suštinski, zagarantirana ista prava kao i odredbama člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i čl. 13. i 14. Evropske konvencije, koji su razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra bespredmetnim da posebno ispituje apelantove navode o kršenju prava iz Univerzalne deklaracije i Međunarodnog pakta. Osim toga, Ustavni sud, u vezi s apelantovim pozivanjem na odredbe čl. II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ukazuje da navedene odredbe upućuju na poštovanje međunarodno priznatih prava i osnovnih sloboda, kao i prava i sloboda iz Evropske konvencije i njenih protokola, te da zapravo ne uspostavljaju nikakva posebna prava koja već nisu ispitana u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu ocjene dokaza i primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Također, u odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

46. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant u predmetnom postupku imao i koristio mogućnost izjavljivanja zakonom propisanih pravnih lijekova.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-402/17 („Huremagić“ d.o.o. Cazin) | Sudska praksa | Aktio