Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5060/18 (S. Š.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5060/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-5060/18, rješavajući apelaciju Snežane Šerbedžije, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Snežana Šerbedžija protiv protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 233131 17 Gž od 27. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Snežana Šerbedžija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laktaša, koju zastupa Slobodan Perić advokat iz Banjaluke, podnijela je 5. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 233131 17 Gž od 27. juna 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužitelja (Mikrokreditna fondacija„Prizma“ Sarajevo-u stečaju) i preinačena je prvostepena presuda tako što je djelimično usvojen tužbeni zahtjev i obavezana apelantica da tužitelju na ime duga po osnovu kreditnog zaduženja isplati novčani iznos od 7.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev odbijen.

3. Okružni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su se tužitelj i apelantica nalazili u obligaciono pravnom odnosu po osnovu ugovora o investicijskom kreditu od 7. marta 2013. godine kojim se tužitelj obavezao apelantici isplatiti kreditna sredstva u iznosu od 7.000,00 KM pod određenim uslovima, dok je ugovorom regulisano da su instrumenti obezbjeđenja kredita vlastita mjenica i mjenična izjava. Dalje, apelantica je potpisala navedeni ugovor, u kojem je navedeno da je kredit isplatio D. J. dok je isplati prisustvovao M. A., te da je tužitelj 19. februara 2016. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv apelantice koji postupak je nakon apelantičinog prigovora nastavljen kao po tužbi. Okružni sud je naveo da apelantica u postupku nije osporavala da je sa tužiteljem zaključila predmetni ugovor, kao i da je potpisala vlastitu mjenicu i mjeničnu izjavu, te da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da tužitelj nije dokazao da je apelantici isplatio novčani iznos naveden u predmetnom ugovoru. Naime, Okružni sud je naveo da apelantica svoje tvrdnje da joj nije isplaćen predmetni kredit temelji na iskazu svjedoka (D. J.) koji je bivši radnik tužitelja, međutim, iskaz ovog svjedoka je suprotan materijalnim dokazima tužitelja koji su izvedeni pred prvostepenim sudom. Okružni sud je dalje naveo da ovo iz razloga što je sam svjedok učestvovao u postupku zaključenja i realizacije predmetnog ugovora i na istom je njegov potpis kao potvrda da su apelantici isplaćena označena novčana sredstva, dok u postupku apelantica i navedeni svjedok nisu tvrdili i dokazivali da potpisi na zaključenom ugovoru nisu njihovi potpisi i da je tužitelj na bilo koji način zloupotrijebio povjerenje apelantice. Osim toga, Okružni sud je ukazao da apelantica u postupku nije dokazala da je odustala od zaključenog ugovora i da nikada nije iskoristila odobrena novčana sredstva, te da je o tome obavijestila tužitelja, odnosno da je imala bilo kakve prigovore na zaključenje i realizaciju predmetnog ugovora. Okružni sud je istakao da je ugovor o kreditu trajan obligacioni odnos koji se zaključuje na određeno vrijeme što podrazumijeva vraćanje iznosa glavnice kredita istekom trajanja ugovora i u situaciji kada ugovor ne sadrži iznos mjesečnih anuiteta. S obzirom da je tužitelj izvršio svoju ugovornu obavezu a apelantica nije, to tužitelj ima pravo zahtijevati ispunjenje obaveze u smislu člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio je na kraju Okružni sud.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u suštini smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, odnosno ZOO i Zakon o parničnom postupku. Takođe, apelantica smatra da „tužitelj nije dokazao da je ispunio svoju obavezu pa da ni apelantica nije bila u obavezi da ispunjava svoju obavezu iz tog ugovora“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, pozivajući se na odredbe člana 124. ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogled. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5060/18 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio