Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5417/18 (E. K.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Istraga
- Krivični postupak
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 166
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5417/18
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5417/18, rješavajući apelaciju Eldara Kurtića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Eldara Kurtića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 018163 18 Kž od 12. septembra 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 018163 18 Kv 2 od 3.
septembra 2018. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Eldara Kurtića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 018163 18 Kž od 12. septembra 2018.
godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 018163 18 Kv 2 od 3. septembra 2018. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Eldar Kurtić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 22. septembra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 018163 18 Kž od 12. septembra 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 018163 18 Kv 2 od 3. septembra 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 18. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. oktobra 2018. godine, Kantonalni sud 25. oktobra 2018. godine, a Tužilaštvo 26. oktobra 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 018163 18 Kv 2 od 3. septembra 2018. godine prema osumnjičenom apelantu, protiv kojeg se vodi istraga zbog krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), produžen je pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) za još dva mjeseca, tako da mu pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 3. novembra 2018. godine, do 1.30 sati.
6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalni sud zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora apelantu zasnovao na dokazima prikupljenim tokom istrage, prvenstveno na iskazu saslušanog svjedoka E.H., koji je izjavio da mu je apelant rekao da je ubo nožem oštećenog, kao i iskaza svjedoka T.F., koji je to potvrdio, te iskaza samog oštećenog M.Dž. U vezi s tim je istaknuto da je oštećeni naveo da je vidio da je apelant u ruci imao nož, dužine desetak centimetara, kojim ga je ubo u stomak i u prsa, dok se ne sjeća kako ga je nakon toga ubo u predjelu lijeve noge, nakon čega je digao majicu i vidio da mu i dalje ide krv, te se prepao i izgubio snagu, a apelant je tada pogledao u čakiju i pobjegao zajedno sa E.H. vozilom kojim su i došli. U obrazloženju je, zatim, navedeno da iz sadržaja službene zabilješke PU Gradačac od 8. augusta 2018. godine proizlazi da su službenici OKP PU Tuzla 8. augusta 2018. godine u 8.40 sati u JZU UKC Tuzla - Klinika za hirurgiju obavili razgovor sa dežurnim ljekarom, dr. A. T. Imenovani je izjavio da je pacijent M.Dž. 7. augusta 2018. godine primljen na navedenu kliniku sa ubodnom ranom na trbuhu, te da je tom prilikom izvršena operacija, dok je u daljem razgovoru ljekar A.T. naveo da je pacijent M. Dž. uboden u prednji desni trbušni zid i prednji desni torakalni zid i da ima posjekotinu na lijevoj potkoljenici, te da će biti zadržan na daljem liječenju i da su povrede opasne po život.
7. Dalje je navedeno da osnovana sumnja proizlazi i iz zapisnika o uviđaju od 7. augusta 2018. godine u kojem je navedeno da su prilikom uviđaja lica mjesta na asfaltnoj podlozi uočeni vidljivi tragovi crvene boje, koji svojim izgledom asociraju na krv, što je fotografirano i izuzeto sa lica mjesta na vatirani štapić, a što je vidljivo i na skici lica mjesta.
8. Navodi apelantovog branioca da se u konkretnoj situaciji radi o blažem krivičnom djelu protiv života i tijela su ocijenjeni neosnovanim. Istaknuto je da iz službene zabilješke PU Gradačac od 8. septembra 2018. godine proizlazi da je oštećeni M.Dž. uboden u prednji desni trbušni zid i prednji desni torakalni zid i da ima posjekotinu na lijevoj potkoljenici, te da su te povrede opasne po život, da se radi o najmanje tri uboda i u predjelu vitalnih organa. Iz navedenog, kako je obrazloženo, proizlazi da je apelant htio usmrtiti oštećenog, nasuprot neosnovanim navodima apelantovog branioca da se ne radi o takvoj vrsti povreda, pri čemu se apelantov branilac pozvao na nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine V. T. da se radi o običnim teškim tjelesnim ozljedama. Međutim, navedeno je da je apelantov branilac zanemario da je vještak naveo lokalizaciju ubodnih povreda koje se odnose na vitalni dio tijela, grudni koš i trbuh, te srce, pluća i jetru, te da je pri tome vještak uzeo u obzir i karakter sredstva povređivanja, noža - čakije, i da su posljedice kod ozljeđivanja oštećenog mogle biti znatno teže i opasnije, pa je samim tim, kako je to vještak i naveo, njegov život mogao biti doveden u neposrednu i stvarnu opasnost sa smrtnim ishodom. Također su ocijenjeni neosnovanim i navodi apelantovog branioca da su porodice apelanta i oštećenog stupile u kontakt sa namjerom da se situacija smiri, jer nije pružen nijedan dokaz u tom pravcu. Osim toga, istaknuto je da odbrana nije pružila nijedan dokaz za tvrdnju da se radi o lakim tjelesnim povredama, te je ukazano na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, dr. V. T.
9. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH propisano da, ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao da je Vrhovni sud svojim Rješenjem broj 09 0 K 019600 14 Kž od 31. januara 2014. godine definirao da „za određivanje, odnosno produženje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH nije neophodno da je osumnjičeni ranije osuđivan za istovrsna krivična djela, jer to ne zahtijeva navedena zakonska odredba, nego postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni puštanjem na slobodu, između ostalog, ponoviti krivično djelo“. S obzirom na to da je apelant za počinjenje predmetnog krivičnog djela upotrijebio opasno oruđe - nož, tzv. čakiju, da je oštećenog M. Dž. napao na javnom mjestu na kojem se nalazilo više lica, bez povoda i razloga, te da je, i kada se oštećeni udaljio od apelanta kako bi izbjegao bilo kakav sukob, krenuo za njim ubadajući ga prvo sa leđa, a zatim ga nastavio ubadati u grudi i nogu, čime je iskazao izuzetnu agresivnost i upornost kako bi lišio života oštećenog, te okolnost da se apelant prethodno agresivno ponašao i prema drugim licima, svjedocima događaja koji su ga pokušavali smiriti, prema ocjeni Kantonalnog suda, ukupno predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo protiv života i tijela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime su ispunjeni i posebni razlozi za određivanje pritvora apelantu po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
10. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je ispitao i mogućnost izricanja blažih mjera - mjera zabrane u odnosu na mjeru produženja pritvora, po prijedlogu apelantovog branioca, a i po službenoj dužnosti, te utvrdio da se svrha pritvora, s obzirom na prirodu i težinu krivičnog djela za koje se apelant tereti i na okolnosti pod kojim je došlo do izvršenja krivičnog djela, kao i zakonske razloge na osnovu kojih je apelantu određena mjera pritvora, ne bi mogla ostvariti izricanjem neke od propisanih mjera zabrane u smislu člana 140, 140. a), odnosno člana 140. b) ZKPFBiH.
11. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je smatrao da su u konkretnom slučaju ispunjeni kako opći, tako i posebni zakonski uvjeti za produženje mjere pritvora apelantu, zbog čega mu je produžio pritvor u smislu člana 149. ZKPFBiH u vezi sa članom 146. stav 1. tačka c) istog zakona.
12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 03 0 K 018163 18 Kž od 12. septembra 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.
13. Vrhovni sud je smatrao da je Kantonalni sud u obrazloženju prvostepenog rješenja naveo sasvim dovoljne razloge koji opravdavaju produženje pritvora apelantu kako u pogledu postojanja osnovane sumnje, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
15. Apelant smatra da mu je nezakonito određen pritvor uslijed arbitrarne primjene procesnog prava kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
16. Naime, apelant tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da u osporenim rješenjima nisu navedene okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere pritvora zbog postojanja bojazni da će ponoviti krivično djelo.
17. Apelant, također, navodi da nikada nije saslušan kao osumnjičeni u prisustvu branioca iako je sve vrijeme u pritvoru, pa mu je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu.
18. Apelant tvrdi i da je povrijeđena jednakost u postupanju, jer prvostepeni sud nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje terete optuženog, tako i one koje mu idu u korist, odnosno, kako apelant navodi, nije ocijenio da je apelant djelovao u nužnoj odbrani. b)Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni i Kantonalni sud, te Tužilaštvo su istakli u odgovoru na apelaciju da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
20. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14, 46/16 i 75/17) relevantne odredbe glase:
Član 28.
Pokušaj (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
Član 166.
Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(...)
21. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 145. st. (1), (2), (4) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona. (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću. (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.
Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna,
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 03 0 K 018163 18 Kž od 12. septembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 22. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. U odnosu na pravo na pravično suđenje
26. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (povreda načela jednakosti stranaka u postupku i prava na odbranu), Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (osim onih sadržanih u stavu 2) odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
27. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim mu je određen/produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
VII. Meritum
28. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
29. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da predmetna apelacija pokreće samo pitanja u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koji se mogu dovesti u vezu s postupkom produženja pritvora apelantu, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluka broj AP 3800/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 24, i Dom za ljudska prava BiH, Odluka broj CH/97/45, odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 18. februara 1998. godine, tačka 62), pa će ove apelantove navode razmotriti u okviru garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudskoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela ili bijega nakon njegovog počinjenja;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
32. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje, te da nedostaju naročite okolnosti koje bi uputile na ispunjenost uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Po njegovom mišljenju, redovni sudovi su propustili da ocijene i nisu dali valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta za izricanje blažih mjera od mjere pritvora.
33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A- 311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu.
34. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva da hitno postupaju zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, tač. 32-34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
35. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju da opravdavaju lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
36. Najzad, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštivanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. jula 2001. god.).
37. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKPFBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud pri odlučivanju o produženju pritvora apelantu, na osnovu dokaza koji su navedeni u osporenim rješenjima, utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu Tužilaštvo stavlja na teret. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistvo koje mu Tužilaštvo stavlja na teret u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka prvenstveno ukazali na iskaze saslušanih svjedoka (koje su pri tome detaljno interpretirali u obrazloženjima svojih odluka), kao i na ostale materijalne dokaze u spisu koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, te u vezi s tim zaključili da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima je Kantonalni sud zasnovao svoju odluku, a koju je potvrdio i Vrhovni sud, u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
38. Nadalje, apelant tvrdi da su izostale naročite okolnosti koje bi uputile na zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKFBiH.
39. U vezi s postojanjem opasnosti od ponovnog počinjenja krivičnog djela kao posebnog pritvorskog razloga, Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno).
40. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda, zauzet u predmetu Clooth protiv Belgije, da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno prošlosti i osobnosti određenog lica (vidi, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, Serija A, broj 225).
41. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su ispunjeni zakonski uvjeti za produženje pritvora i po članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH budući da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju koje mu je stavljeno na teret, na način da je za počinjenje predmetnog krivičnog djela upotrijebio opasno oruđe - nož, tzv. čakiju, da je oštećenog napao na javnom mjestu na kojem se nalazilo više lica, bez povoda i razloga, te da je, i kada se oštećeni udaljio od njega kako bi izbjegao bilo kakav sukob, krenuo za njim ubadajući ga prvo sa leđa, a zatim je nastavio da ga ubada u grudi i nogu, čime je iskazao izuzetnu agresivnost i upornost kako bi lišio života oštećenog, te da se apelant prethodno agresivno ponašao i prema drugim licima, svjedocima događaja koji su ga pokušavali smiriti, što predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu apelant mogao ponoviti izvršenje krivičnog djela za koje je osumnjičen, a za koje je ispunjen i objektivni uvjet u pogledu dužine moguće zatvorske kazne. Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, te da su zaključak o postojanju opravdane bojazni da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, ponovio krivično djelo zasnovali na naročitim okolnostima, koje nisu uopćene i apstraktne, a zbog čega se ne dovodi u pitanje ni zaključak da nema mjesta za određivanje blažih mjera od pritvora.
42. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c), te stav 3. istog člana Evropske konvencije.
43. U vezi sa apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao «sudski karakter», taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.
44. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavi žalbu Vrhovnom sudu protiv prvostepenog rješenja Kantonalnog suda, o kojoj je Vrhovni sud odlučio u kratkom vremenskom roku, pri čemu je razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u odluci o produženju mjere pritvora apelantu uz postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora dali relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora, te kada su odluke suda donesene uz poštivanje procesnih i materijalnih garancija i kada je Vrhovni sud u kratkom vremenskom roku preispitao zakonitost pritvora u najširem smislu.
47. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević