Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5874/18 (V. P.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Isplata duga
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5874/18

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5874/18, rješavajući apelaciju Vase Petijevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) i člana 64 stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vase Petijevića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 I 016391 18 Gži 3 od 23. avgusta 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 I 016391 18 I 3 od 7. marta 2018.

godine u odnosu na pravo iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Vase Petijevića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 I 016391 18 Gži 3 od 23. avgusta 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 I 016391 18 I 3 od 7. marta 2018.

godine u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Na osnovu člana 64 stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 5874/18 od 6. novembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vaso Petijević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja podnio je 22. oktobra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 I 016391 18 Gži 3 od 23. avgusta 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 I 016391 18 I 3 od 7. marta 2018. godine.

2. Apelant je istovremeno zatražio da se odgodi postupak izvršenja na osnovu rješenja o izvršenju Osnovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

3. Apelant je 3. novembra 2018. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Postupajući po apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je Odlukom broj AP 5874/18 od 6. novembra 2018. godine usvojio apelantov zahtjev (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 5874/18 od 6. novembra 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 5. novembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

6. Okružni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 12. odnosno 22. novembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

8. Tražilac izvršenja Banka Srpske a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: banka) podnijela je prijedlog za izvršenje na apelantovim nepokretnostima na osnovu vjerodostojne isprave

– mjenice protiv apelanta kao izvršenika, što je Osnovni sud dozvolio donošenjem Rješenja o izvršenju broj 95 0 I 016391 11 I od 20. januara 2012. godine.

9. Apelant je 10. februara 2012. godine izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju kojim je u cijelosti osporio rješenje, između ostalog, i zbog činjenice što nepokretnosti koje su predložene za izvršenje ne mogu biti predmet izvršenja jer se radi o poljoprivrednom zemljištu koje je izuzeto od izvršenja.

10. Rješenjem RUGIPP Banjaluka – Područna jedinica Trebinje od 12. aprila 2012. godine dozvoljena je zabilježba rješenja o izvršenju od 20. januara 2012. godine u „C“ listu na apelantovim nepokretnostima koje su predložene za izvršenje.

11. Naime, Osnovni sud je Rješenjem broj 95 0 I 016391 11 I od 25. januara 2012. godine naložio ZK kancelariji u Trebinju da izvrši zabilježbu rješenja o izvršenju na apelantovim nepokretnostima iz ZK ul. br. 703 i 782, sve k. o. Gorica, na kojima je apelant upisan kao vlasnik 1/1, odnosno kao suvlasnik s dijelom 28/100.

12. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 I 016391 11 I od 11. juna 2012. godine odlučeno da se izvršenje određeno rješenjem od 20. januara 2012. godine odgađa, da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom, te da će se postupak nastaviti po odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

13. Apelant je protiv rješenja iz prethodne tačke uložio žalbu koja je odbijena Rješenjem Okružnog suda broj 95 0 I 016391 12 Gži od 24. januara 2013. godine.

14. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je banka u parničnom postupku uspjela jer je ishodila presudu kojom je apelant obavezan na isplatu iznosa od 20.629,69 KM s kamatama i troškovima postupka. Presuda Osnovnog suda broj 95 0 I 016391 13 P od 30. juna 2014. godine je u odnosu na glavnu stvar potvrđena Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 0 016391 14 Gž od 20. novembra 2014. godine.

15. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je banka 4. decembra 2014. i 20. aprila 2015. godine tražila nastavak izvršnog postupka u skladu sa članom 50 stav (5) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), a podneskom od 12. maja 2017. godine banka je zatražila prekid izvršnog postupka jer je nad bankom otvoren stečajni postupak.

16. Postupajući po podnesku banke Osnovni sud je Rješenjem broj 95 0 I 016391 17 I 2od 23. maja 2017. godine prekinuo postupak izvršenja.

17. Stečajni upravnik banke je 4. septembra 2017. godine zatražio nastavak izvršnog postupka.

Osporene odluke

18. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 95 0 I 016391 18 I 3 od 7. marta 2018. godine prihvaćen je prijedlog stečajnog upravnika banke za nastavak izvršnog postupka, te je na osnovu izvršne isprave – pravosnažne presude Osnovnog suda protiv apelanta kao izvršenika „određeno izvršenje, i to zabilježbom izvršenja u zemljišnim knjigama, utvrđivanjem tržišne vrijednosti, prodajom i namirenjem banke iz prodajne cijene apelantovih nepokretnosti radi naplate glavnog duga u iznosu od 20.629,69 KM, zajedno s troškovima parničnog i izvršnog postupka“, pri čemu je apelantu ostavljen rok od osam dana da dobrovoljno izmiri dug jer će u suprotnom uslijediti prinudno izvršenje (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).

19. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je stečajni upravnik banke 4. septembra 2017. godine predložio nastavak izvršnog postupka, pa je Osnovni sud zaključkom od 25. januara 2018. godine naložio banci da u roku od osam dana uredi „prijedlog za izvršenje“ tako što će označiti izvršnu ispravu, te dostaviti ZK izvadak novijeg datuma, sve radi nastavka postupka. Kako je banka blagovremeno postupila po navedenom zaključku suda Osnovni sud je zaključio da „prijedlog za izvršenje“ sadrži sve potrebne elemente propisane članom 36 ZIP-a, tako da je odlučeno kao u dispozitivu rješenje primjenom člana 39 ZIP-a. Protiv rješenja o izvršenju apelant je imao pravo na žalbu.

20. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je Rješenjem broj 95 0 I 016391 18 Gži 3 od 23. avgusta 2018. godine žalbu odbio kao neosnovanu, te prvostepeno rješenje potvrdio. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantov žalbeni navod da mu je prvostepeni sud onemogućio da izjavi prigovor protiv pobijanog rješenja. U vezi s tim, Okružni sud je naglasio da je u konkretnom slučaju izvršni postupak „preobražen“ u parnični postupak na osnovu odredbe člana 50 ZIP-a u kojem je banka uspjela s tužbom, tako da nije došlo do ukidanja rješenja o izvršenju koje je prvostepeni sud donio 20. januara 2012. godine. U vezi s tim, Okružni sud je podsjetio da je upravo apelant protiv tog rješenja uložio prigovor, nakon čega je izvršni postupak „preobražen“ u parnični. Shodno tome, pobijanim rješenjem je samo prihvaćen prijedlog banke za nastavak izvršnog postupka u smislu člana 50 stav (5) ZIP-a s obzirom na to da je banka uspjela s tužbom.

21. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je protekao zakonski rok od 30 dana od pravosnažnosti presude u smislu člana 50 stav (6) ZIP-a, u kome je banka mogla da traži nastavak izvršnog postupka jer se u predmetu nalazi podnesak banke od 4. decembra 2014. godine (presuda po žalbi je donesena 10. novembra 2014. godine) kojim se predlaže nastavak izvršnog postupka.

22. U vezi s apelantovim prigovorom da nepokretnosti koje su označene kao predmet izvršenja predstavljaju poljoprivredno zemljište koje je izuzeto od izvršenja, u smislu člana 79 stav 1 ZIP-a, Okružni sud je naveo da je rješenjem koje se žalbom pobija odlučivano o prijedlogu tražioca izvršenja za nastavak izvršnog postupka nakon što je prvostepeni sud donio rješenje o izvršenju, a apelant je na to rješenje uložio prigovor i nakon što je banka u parničnom postupku uspjela s tužbom. Shodno tome, kako je naglasio Okružni sud, prvostepeni sud je dužan da u nastavku izvršnog postupka odluči o apelantovom prijedlogu za obustavljanje izvršnog postupka, odnosno da ispita osnovanost prigovora da predmet izvršenja treba da bude izuzet od izvršenja jer se radi o poljoprivrednom zemljištu u smislu člana 79 stav 1 ZIP-a. Iz raspoloživih dokumenata Okružni sud je zapazio da je apelant i u prigovoru protiv rješenja o izvršenju iznio identičan prigovor (da se radi o poljoprivrednom zemljištu koje je, u smislu člana 79 stav (1) ZIP-a izuzeto od izvršenja), ali i u naknadnim podnescima od 1. aprila 2013. i 10. marta 2015. godine kojim je tražio obustavljanje izvršnog postupka, a Osnovni sud je dužan ispitati opravdanost tog prigovora. Shodno svemu navedenom, Okružni sud je zaključio da je žalba neosnovana.

23. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant 9. oktobra 2018. godine Osnovnom sudu uputio podnesak kojim ukazuje da je poljoprivrednik i da se izvršenje ne može sprovesti na nepokretnostima koje su predložene za izvršenje jer se radi o poljoprivrednom zemljištu, koje je u smislu člana 79 stav (1) ZIP-a izuzeto od izvršenja. Apelant je zatražio donošenje rješenje kojim će se nepokretnosti koje su predmet izvršenja izuzeti od izvršenja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U prvom redu apelant opširno ukazuje da mu je u izvršnom postupku uskraćeno pravo na iznošenje prigovora, pri čemu Okružni sud u tom smislu proizvoljno tumači odredbu člana 46 ZIP-a jer citirana odredba jasno propisuje da se rješenje o izvršenje može pobijati prigovorom, pa mu je na taj način uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelant zatim detaljno obrazlaže i razloge zbog kojih se izvršenje ne može sprovesti na nepokretnostima koje su predmet izvršenja. U vezi s tim navodi da je poljoprivrednik i da se radi o poljoprivrednom zemljištu koje je shodno članu 79 stav (1) ZIP-a izuzeto od izvršenja. Apelant isto tako detaljno ukazuje da je u konkretnom slučaju protekao rok iz člana 50 stav (6) ZIP-a u kojem je banka mogla da traži nastavak izvršnog postupka, zbog čega smatra da su osporena rješenja i zbog toga nezakonita. Apelant je predložio da se apelacija usvoji, da se rješenje Okružnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

25. Okružni sud je apelacione prigovore ocijenio neosnovanim jer je taj sud jasno obrazložio sve prigovore, pri čemu je još naglasio da je prvostepeni sud dužan odlučiti o apelantovom prijedlogu za obustavljanje izvršnog postupka zato što su prema apelantovom prigovoru nepokretnosti koje su predmet izvršenja izuzete iz izvršenja u smislu člana 79 stav (1) ZIP-a.

26. Osnovni sud je hronološki opisao tok postupka, te je naveo da taj sud apelantu nije uskratio pravo da izjavi pravni lijek protiv rješenja tog suda od 7. marta 2018. godine. U vezi s tim je pojašnjeno da je banka u parničnom postupku uspjela s tužbom, pa tako nije ukinuto rješenje o izvršenju od 20. januara 2012. godine protiv koga je apelant uložio prigovor, tako da je izvršni postupak „preobražen“ u parnični postupak, a osporenim rješenjem banka je samo tražila nastavak izvršnog postupka, kojem je udovoljeno. Još je navedeno da će sud, nakon identifikacije odnosno utvrđivanja da li se radi o istim nepokretnostima na kojima je dozvoljeno izvršenje, odlučiti o apelantovom prigovoru. V.Relevantni propisi

27. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) relevantne odredbe glase:

Pravni lijekovi Član 12. st. (1) i (2) (1) Redovni pravni lijekovi u izvršnom postupku su prigovor i žalba, osim ako ovim zakonom nisu isključeni.

(2) Protiv rješenja donesenog u prvom stepenu može se izjaviti prigovor, a žalba kad je to ovim zakonom određeno.

Primjena odredaba drugih zakona Član 21. stav (1) (1)U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

Izvršnost odluke Član 25. st. (1), (2), (3) i (4) (1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke izvršeniku, a završava se protokom zadnjeg dana određenog sudskom odlukom, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko trpljenje ili nečinjenje (propuštanje) izvršna je ako je postala pravosnažna, osim ako je u izvršnoj ispravi određen poseban rok za usklađivanje ponašanja izvršenika s njegovom obavezom.

(3) Odluka donesena u upravnom postupku izvršna je ako je postala izvršna po pravilima koja uređuju taj postupak.

(4) Na osnovu odluke koja je postala izvršna u jednom dijelu, izvršenje se može odrediti samo u odnosu na taj dio.

Prekid postupka Član 34.

(1) Sud ne može prekinuti izvršni postupak da bi sačekao odluku nadležnog suda ili drugog organa o prethodnom pitanju.

(2) U drugim slučajevima prekida postupka predviđenim odredbama Zakona o parničnom postupku, sud može, ako to okolnosti slučaja dopuštaju, na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti, odlučiti da postupak nastavi, imenovanjem privremenog zastupnika stranci u odnosu na koju je nastao razlog zbog kojeg dolazi do prekida postupka.

III - PREDLAGANJE I ODREĐIVANJE IZVRŠENJA

Prijedlog za izvršenje Član 36. stav (1) (1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba sprovesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za sprovođenje izvršenja.

Rješenje o izvršenju Član 39.

(1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna, odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za sprovođenje izvršenja.

(2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražioca izvršenja će obaviti izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima kod banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate izvršiće banka na teret izvršenika.

(3) Rješenjem o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave sud će:

1) obavezati izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po prijemu rješenja, namiri potraživanja, zajedno sa odmjerenim troškovima, 2) odrediti izvršenje radi ostvarenja tih potraživanja, (4) Rješenje o izvršenju ne mora biti obrazloženo i može se izdati stavljanjem pečata na prijedlog za izvršenje.

(5) Rješenje o izvršenju mora sadržavati uputu o pravnom lijeku koji strankama stoji na raspolaganju.

(6) Rješenje kojim se prijedlog za izvršenje potpuno ili djelimično odbacuje ili odbija mora biti obrazloženo.

V - PRIGOVOR

Prigovor Član 46.

(1) Rješenje o izvršenju može se pobijati prigovorom.

(2) U pogledu sadržaja prigovora na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o žalbi iz Zakona o parničnom postupku.

(3) Rješenje kojim je prijedlog za izvršenje odbačen ili odbijen tražilac izvršenja može pobijati samo žalbom.

Razlozi za prigovor Član 47.

Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito:

1) ako isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju nije izvršna isprava, ili ako isprava nije stekla svojstvo izvršnosti, 2) ako je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka, 3) ako su se stranke, javnom ili po zakonu ovjerenom ispravom sastavljenom nakon nastanka izvršne isprave, sporazumjele da neće na osnovu izvršne isprave, trajno ili za određeno vrijeme, tražiti izvršenje, 4) ako je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti izvršenje, 5) ako je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kom je mogućnost izvršenja ograničena, 6) ako tražilac izvršenja nije ovlašćen tražiti izvršenje na osnovu izvršne isprave, odnosno ako nije ovlašćen tražiti izvršenje protiv izvršenika, 7) ako nije ispunjen uslov koji je određen izvršnom ispravom, osim ako zakonom nije drugačije propisano, 8) ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je izvršenik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, 9) ako je na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja.

10) ako je nastupila zastarjelost potraživanja o kojem je odlučeno izvršnom ispravom Postupak povodom prigovora protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave Član 50.

(1) Izvršenik će u prigovoru protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave odrediti u kom dijelu pobija to rješenje. Prigovor mora biti obrazložen.

(2) Ako u prigovoru nije određeno u kom dijelu se pobija, obim pobijanja će se cijeniti na osnovu obrazloženja.

(3) Neobrazložen prigovor sud će odbaciti.

(4) Ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatraće se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka.

(5) Kada je podnesen prigovor iz stava 4. ovog člana, sud će odgoditi izvršenje i nastaviće ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako tražilac izvršenja uspije sa tužbom.

(6)Prijedlog za nastavak postupka podnosi se u roku od 30 dana od dana izvršnosti odluke parničnog suda shodno odredbi člana 25. st. 1, 2., 4 i 5. ovog zakona. Ako tražilac izvršenja u ovom roku ne stavi prijedlog za nastavak izvršenja, sud će obustaviti izvršni postupak.

(7) Ako prvostepeni parnični sud odbije tužbeni zahtjev i ukine rješenje o izvršenju u pobijanom dijelu, naložiće i obustavu izvršnog postupka. Nakon pravosnažnosti ove odluke parničnog suda, izvršni sud će rješenjem konstatovati da je izvršni postupak obustavljen i ukinuće provedene radnje u izvršnom postupku.

(8) Ako se rješenje o izvršenju pobija samo u dijelu kojim je određeno izvršenje, dalji postupak nastaviće se kao postupak po prigovoru protiv rješenja o izvršenju donesenog na osnovu izvršne isprave.

(9) Ako se prigovor iz stava 7. ovog člana prihvati, dio rješenja o izvršenju kojim je izvršeniku naloženo da namiri potraživanje ima svojstvo izvršne isprave na osnovu koje se može ponovo tražiti izvršenje

2. Izuzimanje od izvršenja Član 79.

(1) Ne može biti predmet izvršenja poljoprivredno zemljište zemljoradnika u površini do 5.000 m2.

(2) Odredba stava 1. ovog člana ne odnosi se na izvršenje radi ostvarenja novčanih potraživanja obezbijeđenih ugovornim založnim pravom na nepokretnostima (hipotekom).

28. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

PREKID POSTUPKA

Član 378.

Postupak se prekida:

4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;

Član 380.

Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji.

Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može preduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku.

Parnične radnje koje je jedna stranka preduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakvo pravno dejstvo. Njihovo dejstvo počinje tek pošto postupak bude nastavljen.

Član 381. stav (1) Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 378. tačke 1. do 4. ovog zakona nastaviće se kad nasljednik ili staralac zaostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije

31. S obzirom da apelant osporava rješenjâ nadležnih sudova koja su donesena u izvršnim postupcima, Ustavni sud prvenstveno treba da odgovori na pitanje da li se postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanata u smislu člana 6 Evropske konvencije.

32. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, tačka 40, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 18/04), podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6 Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

33. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja o izvršenju na osnovu pravosnažne presude na osnovu koje je određeno predmetno izvršenje. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanata“, slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je apelacija ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

34. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na ostala prava

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj 95 0 I 016391 18 Gži 3 od 23. avgusta 2018. godine protiv koga nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 12. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

37. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na imovinu

38. Član 13 Evropske konvencije glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinila lica koja su postupala u službenom svojstvu.

39. Ustavni sud zapaža da član 13 Evropske konvencije svakom licu garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek u okviru nacionalnog pravnog poretka protiv povreda prava priznatih Evropskom konvencijom. Pravo na djelotvoran pravni lijek je akcesorno pravo, ali i autonomno procesno pravo. Akcesornost ovog prava znači da na njegovu povredu može da se poziva samo u sklopu i u vezi s povredom nekog drugog prava priznatog Evropskom konvencijom. S druge strane, njegova autonomnost znači da primjena ove odredbe ne pretpostavlja nužno da je prethodno počinjena povreda kakvog drugog supstancijalnog prava iz Evropske konvencije. Naime, čak i u slučaju kada sud nije ustanovio da je postojala povreda supstancijalnog prava, on je obavezan da provjeri da li nacionalno pravo sadrži odredbe o djelotvornom pravnom lijeku iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da član 13 Evropske konvencije treba tumačiti tako da garantuje „djelotvoran lijek pred državnim organima“ svakome ko tvrdi da je žrtva kršenja prava i sloboda nabrojanih u Konvenciji (vidi Evropski sud za ljudska prava, Klass protiv Njemačke, presuda od 6. septembra 1978. godine, serija A, broj 28, str. 29, stav 64 i Boyle i Rice protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. marta 1988. godine, serija A, broj 131, stav 52).

40. Ustavni sud naglašava da obaveza iz člana 13 Evropske konvencije postoji samo ako pojedinac osnovano tvrdi da je žrtva kršenja prava nabrojanih u Evropskoj konvenciji (vidi Evropski sud za ljudska prava, Silver i drugi protiv Velike Britanije i Sjeverne Irske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 61, stav 113). U skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod pravom na djelotvoran pravni lijek podrazumijeva se postojanje pravnog lijeka u bilo kojoj formi u unutrašnjem pravnom poretku kojim efektivno mogu da se štite prava i slobode garantovane Evropskom konvencijom. Pravni lijek, odnosno sredstvo, efikasno (djelotvorno) je ako se njime u unutrašnjem pravnom poretku daje pravo na poništaj akta kojim se vrši povreda prava iz Konvencije ili ako tim sredstvom akt može da se izmijeni. Efikasnost, takođe, podrazumijeva i mogućnost da se njime otkloni povreda prava, kao i da žrtva povrede dobije određenu satisfakciju za pretrpljenu povredu. Ako pravni lijek ne ispunjava navedene uslove neće se smatrati djelotvornim u smislu člana 13 Evropske konvencije. Djelotvornost, takođe, podrazumijeva ispitivanje povrede u meritumu i donošenje odluke u meritumu (vidi Evropski sud, Rotaru protiv Rumunije, presuda od 4. maja 2000. godine, stav 67 i Assenov i drugi protiv Bugarske, presuda od 28. oktobra 1998. godine, stav 117).

41. Član 13 Evropske konvencije, dakle, zahtijeva pružanje domaćeg pravnog lijeka pomoću kojeg bi se „nadležni državni organ“ bavio suštinom žalbe prema Konvenciji i davao odgovarajuće zadovoljenje, mada je zemljama ugovornicama data izvjesna mjera diskrecije po pitanju načina na koji se pridržavaju svojih obaveza prema ovoj odredbi. Takođe, domet obaveze iz člana 13 promjenljiv je u zavisnosti od prirode žalbe u vezi s Konvencijom (vidi, loc. cit., Assenov i drugi, stav 117).

42. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da se ključni apelacioni navodi odnose na apelantovu tvrdnju da mu je predmetnom izvršnom postupku bilo uskraćeno pravo na prigovor u smislu člana 46 stav (1) ZIP-a, kao zakonom propisanog pravnog lijeka protiv rješenja o izvršenju, koji ispunjava uslove iz člana 13 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant samo u prigovoru, shodno članu 47 stav (1) tačka (5) ZIP-a, mogao ukazati da se izvršenje na predloženom predmetu izvršenja ne može sprovesti jer su, prema apelantovim tvrdnjama, predmetne nepokretnosti, u smislu člana 79 stav (1) ZIP-a, izuzete od izvršenja. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelant ukazuje da o prigovoru koji je podnio protiv rješenja o izvršenju (rješenje o izvršenju od 20. januara 2012. godine) redovni sudovi suštinski nisu odlučili, kao i to da mu je pravo na prigovor bilo uskraćeno i protiv rješenja o izvršenju koje je Osnovni sud donio 7. marta 2018. godine.

43. Zbog svega, apelant tvrdi da mu je uskraćeno pravo na zakonom propisani pravni lijek iz člana 46 stav (1) ZPP kao djelotvorno pravno sredstvo u smislu člana 13 Evropske konvencije, a u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nema dilemu da se radi o apelantovoj imovini jer je izvršenje predloženo na apelantovim nepokretnostima koje su upisane u z. k. ul. br. 703 i 782, oba k. o. Gorica. Kako se suština apelacionih prigovora odnosi na uskraćivanje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra svrsishodnim da ispita opravdanost navedenog prigovora u kontekstu apelantovog nespornog prava na imovinu.

44. Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata uočava da je banka podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice na apelantovim nepokretnostima, da je Osnovni sud postupajući po prijedlogu banke donio Rješenje o izvršenju broj 95 0 I 016391 11 I od 20. januara 2012. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje, da je protiv tog rješenja apelant 10. februara 2012. godine uložio prigovor u smislu člana 50 stav (4) ZIP-a kojim je u cijelosti osporio rješenje o izvršenje (između ostalog i da su predmetne nepokretnosti izuzete od izvršenja u smislu člana 79 stav (1) ZIP-a), da je 12. aprila 2012. godine u javnim evidencijama izvršena zabilježba izvršenja na apelantovim nepokretnostima, da je Osnovni sud po apelantovom prigovoru rješenjem od 11. juna 2012. godine, u smislu člana 50 stav (5) ZIP-a, odgodio izvršenje odlučivši da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom, da će se izvršni postupak nastaviti po odredbama ZPP (čl. 50 st. (4) i (5) ZIP-a), te da je parnični postupak pravosnažno okončan 20. novembra 2014. godine uspješno za banku.

45. Iz raspoloživih dokumenata nadalje proizlazi da je banka, u smislu člana 50 stav (5) ZIP-a, u dva navrata tražila nastavak (odloženog) izvršenja, i to 4. decembra 2014. i 20. aprila 2015. godine (iz raspoloživih dokumenata nije uočljivo koji su razlozi spriječili redovne sudove da odluče o prijedlozima banke za nastavak „odloženog“ izvršnog postupka), zatim da je banka 12. maja 2017. godine zatražila prekid (već odloženog) izvršnog postupka jer je nad bankom otvoren stečajni postupak, kao i to da je stečajni upravnik banke 4. septembra 2017. godine zatražio nastavak izvršnog postupka, nakon čega su redovni sudovi donijeli osporena rješenja.

46. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud osporenim rješenjem o izvršenju prihvatio prijedlog stečajnog upravnika banke za nastavak izvršnog postupka jer je taj sud nakon ispitivanja prijedloga utvrdio da su ispunjeni uslovi za nastavak već započetog izvršnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim prigovorima (koji su u suštini identični navodima iz apelacije), između ostalog, naveo da je prvostepeni sud odlučivao „samo o uslovima za nastavak izvršnog postupka u smislu člana 50 stav (5) ZIP-a“, da Rješenje o izvršenju broj 95 0 I 016391 11 I od 20. januara 2012. godine nije stavljeno van snage, da je apelant protiv tog rješenja imao mogućnost da izjavi prigovor (što je apelant i učinio), da je izvršni postupak zbog prigovora zapravo „preobražen“ u parnični postupak, a da će Osnovni sud u nastavku izvršnog postupka morati da odgovori na prigovor koji je apelant u više navrata istakao tokom izvršnog postupka, a to je da li nepokretnosti koje su predmet izvršenja treba izuzeti od izvršenja u smislu člana 79 stav (1) ZIP-a.

47. Ispitujući osnovanost iznesenih apelacionih prigovora, Ustavni sud zapaža da shodno članu 50 stav (4) ZIP-a ukoliko se prigovor (u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja) podnosi protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave (u konkretnom slučaju mjenice) prijedlog za izvršenje smatraće se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama ZPP. Iz navedenog slijedi da sud u takvim okolnostima zapravo suštinski ne ispituje prigovor već, shodno stavu (5) člana 50 ZIP-a, izvršenje odgađa i nastavlja ga na prijedlog tražioca izvršenja nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda ako tražilac izvršenja uspije s tužbom.

48. Ustavni sud podsjeća da kada je riječ o institutu „odgađanje izvršenja“ u slučaju podnošenja prigovora iz stava (4) člana 50 ZIP-a do odgađanja izvršenja može doći samo u slučaju gdje je izvršni postupak već otpočeo i u kojem prigovor ne zaustavlja tok izvršnog postupka, ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do pravosnažnosti rješenja o izvršenju, a to su slučajevi izvršenja, između ostalog, na osnovu mjenice (kao u konkretnom slučaju) jer se izvršenje na osnovu te vjerodostojne isprave sprovodi i prije pravosnažnosti rješenja o izvršenja, dok se izvršenje na osnovu drugih vjerodostojnih isprava ne može sprovesti prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju. U slučaju da tražilac izvršenja uspije u cijelosti s tužbom u parničnom postupku (kao banka u konkretnom slučaju) tražilac izvršenja nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda ima obavezu da zatraži nastavak izvršenja. U vezi s tim je potrebno još naglasiti da odredba člana 50 stav (6) ZIP-a propisuje rok od 30 dana od pravosnažnosti presude za podnošenje prijedloga za nastavak odgođenog izvršnog postupka. Ustavni sud, takođe, zapaža da se Okružni sud u svom rješenju bavio pitanjem ispunjenosti uslova iz citiranog člana (blagovremenost prijedloga za nastavak odloženog postupka).

49. Dakle, dovodeći citirane odredbe ZIP-a na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, postupajući po prijedlogu banke za nastavak prekinutog postupka, donio osporeno Rješenje o izvršenju broj 95 0 I 016391 18 I 3 od 7. marta 2018. godine kojim je zapravo samo dozvolio nastavak već započetog izvršnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je apelant protiv tog rješenja imao mogućnost da izjavi žalbu, što je apelant i učinio, tako da je Okružni sud svojom odlukom dodatno pojasnio procesnu situaciju u konkretnom slučaju, pri čemu je taj sud dao razloge zbog kojih smatra da su apelantovi žalbeni prigovori, koji su identični ovim iz apelacije, neosnovani. Ustavni sud posebno zapaža da su se i Okružni sud, ali i Osnovni sud u odgovoru na apelaciju jasno izjasnili da će u nastavku izvršnog postupka Osnovni sud morati da ispita apelantov prigovor u vezi s predmetom izvršenja, za koji apelant tvrdi da se radi o poljoprivrednom zemljištu, što je zapravo i osnovni apelantov prigovor.

50. U vezi s ključnim apelantovim prigovorom, Ustavni sud naglašava da se u predmetnom postupku odlučivalo samo o uslovima za nastavak izvršnog postupka tako da redovni sudovi u takvim okolnostima nisu bili ovlašteni da odlučuju o osnovanosti apelantovog prigovora vezanom za izuzimanje predmeta izvršenja zbog tvrdnji da se radi o poljoprivrednom zemljištu. Upravo iz tog razloga Ustavni sud u ovom trenutku ne raspolaže podatkom da li je ovaj ključni apelantov prigovor osnovan jer ga redovni sudovi nisu mogli ispitati u okviru predmetnog postupka. Međutim, Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu da su se redovni sudovi jasno izjasnili da će osnovanost tog ključnog prigovora biti raspravljena u nastavku izvršnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na odgovor Osnovnog suda koji je naveo da će nakon identifikacije nepokretnosti, odnosno utvrđivanja da li se radi o istim nepokretnostima na kojima je dozvoljeno izvršenje, odlučiti o osnovanosti apelantovog prigovora da li se radi o poljoprivrednom zemljištu u smislu člana 79 stav (1) ZIP-a.

51. Dakle, cijeneći osporena rješenja, činjenicu da su se u osporenim rješenjima redovni sudovi bavili isključivo procesnim pitanje ispunjenosti uslova za nastavak izvršnog postupka, te posebno činjenicu da će o osnovanosti apelantovog prigovora u vezi s izuzimanjem predmeta izvršenja, u vezi sa članom 79 stav (1) ZIP-a, Osnovni sud odlučiti u nastavku izvršnog postupka, Ustavni sud smatra da navedene okolnosti ne opravdavaju iznesene apelantove prigovore kojima pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je apelant protiv rješenja o izvršenju, koje je doneseno 20. januara 2012. godine, koje još uvijek egzistira, imao pravo da podnese prigovor u smislu člana 46 stav (1) ZIP-a, što je apelant i učinio, nakon čega je izvršni postupak, kako je to pojasnio Okružni sud, „preobražen“ u parnični postupak. U takvim okolnostima, prema ocjeni Ustavnog suda, apelantovi navodi da mu je protiv osporenog rješenja prvostepenog suda, kojim je samo dozvoljen nastavak izvršnog postupka, bilo onemogućeno da uloži „prigovor“ u kojem je, u smislu člana 47 stav (1) tačka (5) istog zakona apelant jedino mogao istaći primjedbe u vezi s izuzimanjem predloženih nepokretnosti za izvršenje u smislu člana 79 stav (1) ZIP-a, čine se neosnovanim.

52. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je apelant protiv rješenja o izvršenju imao i iskoristio pravo na podnošenja prigovora, te imao mogućnost da žalbom osporava rješenje Osnovnog suda kojim je taj sud odlučivao samo o ispunjenosti uslova za nastavak izvršnog postupka, pri čemu su redovni sudovi jasno naglasili da će u nastavku izvršnog postupka, nakon identifikacije nepokretnosti koje su predmet izvršenja, biti odlučeno o osnovanosti apelantovog prigovora u vezi s tvrdnjama da se radi o poljoprivrednom zemljištu budući da u okviru predmetnog postupka taj prigovor nije mogao biti razmotren.

54. Na osnovu člana 64 stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 5874/18 od 6. novembra 2018. godine.

55. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h), člana 59 st. (1) i (3) i člana 64 stav (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5874/18 (V. P.) | Sudska praksa | Aktio