Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4842/18 (D. F.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4842/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-4842/18, rješavajući apelaciju Danijela Ferušića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Danijel Ferušić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 121386 16 Gž od 24. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Danijel Ferušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Ragib Hadžić advokat iz Zenice, podnio je 27. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 121386 17 Rev pd 15. maja 2018. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 121386 16 Gž od 24. oktobra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-28/15 od 11. januara 2017. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP-4785/16), Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 24. oktobra 2016. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obavežu tužene (Z. B. i Dž. B.) da mu solidarno na ime naknade materijalne štete isplate iznos od 8.596,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je, prije svega, naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant 5. maja 2015. godine ovlastio advokata M.B. da ga zastupa pred sudom u predmetnom sporu, te da je isti sačinio tužbu, te zastupao apelanta na ročištu za glavnu raspravu održanu 30. maja 2016. godine, dok ga je na pripremnom ročištu održanom 10. marta 2016. godine zastupao advokat E.I. po zamjeničkoj punomoći datoj od advokata M.B. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz zapisnika proizilazi da je na pripremnom ročištu apelant pristupio lično, a u pratnji punomoćnika E.I., po osnovu zamjeničke punomoći, te da je isti potpisao i zapisnik o pripremnom ročištu bez primjedbi. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naveo da su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 306. u vezi s članom 308. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), o tome da apelanta na pripremnom ročištu zastupa advokat E.I., tim prije što je apelant potpisao zapisnik o održavanju pripremnog ročišta, bez primjedbi, na koje je imao pravo po odredbama člana

375. ZPP. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti kao osnovani apelantovi žalbeni navodi o tome da nije pravilno zastupan po punomoćniku. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz pravosnažne presude Općinskog suda u Zenici od 23. aprila 2015. godine proizilazi da su tužene oglašene krivim za krivično djelo krađe (koju su počinile u mjesecu oktobru 2013. godine na način da su od apelanta u više navrata iz plakara uzele i prisvojile novac u iznosu od 1.500,00 KM). Zatim, da je apelant kao oštećeni upućen na parnični postupak radi naknade štete, te da je nesporno da su tužene vratile apelantu novčani iznos od 1.500,00 KM. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije dokazao, iako je bio u obavezi po članu 123. ZPP, da su tužene, pored novčanih sredstava u iznosu od 1.500,00 KM, od njega otuđile i iznos od 5.330,00 švicarskih franaka i iznos od 800,00 eura ukupne protivvrijednosti 8.596,00 KM. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, te da razloge koje je naveo prvostepeni sud u cijelosti prihvata i taj sud. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Takođe, apelant je naveo da advokat E.I. nije imao izričito ovaštenje da ga zastupa na ročištu od 10. marta 2016 godine, niti na bilo kojem drugom ročištu, niti u punomoći datoj advokatu M.B..

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP-a sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4842/18 (D. F.) | Sudska praksa | Aktio