Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4823/18 ("Rudnici boksita" d.d. Jajce)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Privatizacija
- Uknjižba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Društveno vlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima · čl. 23
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 42
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-4823/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-4823/18, rješavajući apelaciju "Rudnici boksita" d.d. Jajce, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Rudnici boksita" d.d. Jajce protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 Dn 011751 18 Pž od 14. juna 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Rudnici boksita" d.d. Jajce (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Dramac advokat iz Jajca, podnio je 22. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 Dn 011751 18 Pž od 14. juna 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoknjižnom ulošku broj 180 k.o. Divičani, te je određen upis zabilježbe odbijanja zahtjeva u kolonu Upisi u B listu zemljišnoknjižnog uloška broj 854 k.o. Divičani na k.č. broj 76/29.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je prvostepeni sud, postupajući po apelantovom prijedlogu za uknjižbu prava vlasništva sa 1/1 djela na predmetnoj nekretnini, utvrdio da je na katastarskoj čestici 76/29 uknjiženo državno vlasništvo sa dijelom od 1/1 i izvršen upis prava korištenja u korist Općine Jajce, a na osnovu Rješenja Općine Jajce od 22. januara 2007. godine. Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 42. Zakona o zemljišnim knjigama („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 19/03 i 54/04), kojim je propisano postupanje zemljišnoknjižnog ureda po zahtjevu za upis, kada nadležni zemljišnoknjižni referent ispituje da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi, da li su dokumenti (isprave) identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi i da li postoji odobrenje iz člana 41. stav 1. istog zakona (kojim je propisano da je upis u zemljišne knjige dozvoljen samo uz saglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nositelj vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše). Kantonalni sud je istakao da je, u skladu sa navedenim odredbama, u konkrentom slučaju trebalo utvrditi ko je u vrijeme podnošenja zahtjeva bio upisan sa pravom korištenja, te da je prvostepeni sud utvrdio da to nije apelant ili njegov pravni prednik, zbog čega je pravilno odbio apelantov zahtjev, jer je utvrdio kako postoji smetnja koja sprečava traženi upis. Kantonalni sud je istakao da, iako je nakon uvida u Program privatizacije i Početnu bilancu stanja apelanta, Agencija za privatizaciju Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Agencija za privatizaciju) izdala potvrdu od 6. februara 2018. godine u kojoj stoji da su u vrijednosti ukupnog kapitala društva sadržane i u njoj pobrojane nekretnine, takva potvrda prema članu 23. stav 1. Zakona o stvarnim pravima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 66/13 i 100/13) "nije bila uvjet za sticanje prava vlasništva". Naime, Kantonalni sud je naveo da rješenja o odobravanju programa privatizacije i početnog bilanca i navedena potvrda Agencije za privatizaciju, na koje se apelant poziva, nisu isprave podobne za traženi upis prava vlasništva na nekretnini, niti mogu biti osnov za sticanje prava vlasništva, budući da po svom sadržaju ne predstavljaju formalno pravni zahtjev za upis u i njima se ne nalaže brisanje dosadašnjeg vlasnika, niti odobrava traženi upis. Kantonalni sud je zaključio da je, ovakav stav prvostepenog suda u skladu i sa članom 342. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, koji propisuje da „osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava vlasništva stečenog pretvorbom društvenog vlasništva ili prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, odnosno drugih stvarnih prava na nekretninama, upisat će pravo vlasništva tih nekretnina, odnosno drugih stvarnih prava u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda, nakon što dokažu da su bili izvanknjižni nosioci takvog prava na nekretnini u društvenom vlasništvu“. Prema stavu Kantonalnog suda, ukoliko su tačne tvrdnje apelanta u žalbi da je za rješenje Općine Jajce od 22. januara 2007. godine, kao osnova za upis promjena u zemljišnim knjigama, saznao tek po primitku prvostepenog rješenja i ukoliko je propustio rok za obnovu tog upravnog postupka, a ukoliko želi upisati vlasništvo na spornoj nekretnini, to će svoje pravo morati dokazati odlukom suda, a ne rješenjima ili potvrdama ostalih organa.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da su sudovi izveli pogrešan zaključak da u konkretnom slučaju postoje smetnje za upis prava vlasništva na spornim nekretninama, kao i da dokazi koje je apelant priložio u prilogu zahtjeva (rješenje i potvrda Agencije za privatizaciju) nisu podobni za upis prava vlasništva i da ne mogu biti osnov sticanja prava vlasništva. Osim toga, apelant ističe da su sudovi u identičnim pravnim situacijama uzimali u obzir potvrdu Agencije za privatizaciju i omogućili uknjižbu prava vlasništva u korist pojedinih privrednih društava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je, podržavajući stav prvostepenog suda, odbio apelantov zahtjev za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja navode koje je ranije isticalo u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje je Kantonalni sud obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkrentom slučaju. U pogledu navoda apelanta da su sudovi u identičnim pravnim situacijama uzimali u obzir potvrdu Agencije za privatizaciju i omogućili uknjižbu prava vlasništva u korist pojedinih privrednih društava, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata, što je učinio i u konkrentom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević