Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5682/18 (G. K.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Izdržavanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5682/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-5682/18, rješavajući apelaciju Gorana Kojića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Kojić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 040830 18 Gž od 13. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Kojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, podnio je 10. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 040830 18 Gž od 13. avgusta 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda kojom je, između ostalog, razveden brak parničnih stranaka, te je obavezan apelant da tužiteljici (B.K. rođ. S.) na ime doprinosa za izdržavanja mldb. djece N.K. i M.K. plaća mjesečni iznos u visini od po 20% od plate koju ostvaruje kao zaposlenik u Općini Šamac, počev od dana podnošenja tužbe pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uslovi.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora zahtjev tužiteljice za razvodom braka, te prijedlog da se mldb. djeca parničnih stranaka povjere na zaštitu i vaspitanje tužiteljici kao majci, a da se apelant obaveže doprinositi za njihovo izdržavanje mjesečno po 20% za svako dijete i to od plate koju ostvaruje kao zaposlenik u Općini Šamac. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da izdržavanje mldb. djece u ovom slučaju zavisi od njihovog uzrasta, životnih potreba i potreba za njihovim školovanjem, te materijalnim mogućnostima parničnih stranka. Slijedom navedenog, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud, s obzirom na važeće odredbe Porodičnog zakona na koje se pozvao u obrazloženju presude, našao da je za sada dovoljano da apelant doprinosi mjesečno po 20% za svako dijete od plate koju redovno ostvaruje kao zaposleno lice u Općini Šamac. Takođe, Okružni sud je naveo da su djeca u dobi od 8 i 10 godina, te da su potrebe djece i veće od dosuđenog iznosa za njihovo izdržavanje. Međutim, Okružni sud je naveo da je osim apelanta i tužiteljica kao majka dužna pored obaveze da se brine o vaspitanju djece, da doprinosi i za njihovo izdržavanje. Naime, Okružni sud je naveo da je tužiteljica s obzirom na svoje zanimanje-frizerka, dužna takođe da iskoristi sve svoje mogućnosti da bi ostvarila zaradu i doprinijela njihovom izdržavanju. Okružni sud je naveo da se žalbom ukazuje da prvostepeni sud nije pravilno obavezao apelanta da doprinosi za izdržavanje mldb. djece počev od dana podnošenja tužbe, kao i da nije cijenio okolnost da je mldb. sin bio kod apelanta dva mjeseca do okončanja školske godine. Međutim, Okružni sud je istakao da je pravilna odluka prvostepenog suda da obaveza apelanta počinje od dana podnošenja tužbe, jer apelant ni jednim dokazom nije dokazao da je izdvajao bilo koji novčani iznos za njihovo izdržavanje. Takođe, Okružni sud je naveo da svi pokloni koje je apelant učinio mldb. djeci smatraju se poklonom apelanta kao oca istih, ali da se time ne umanjuje obaveza ni visina dosuđenog iznosa kao doprinosa apelanta za izdržavanje djece.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant, između ostalog, navodi da je nezadovoljan odlukom redovnih sudova u dijelu koji se odnosi na visinu izdržavanja i perioda za koji je obavezan da izdržava mldb. djecu. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku pred prvostepenim sudom, a koje je Okružni sud razmotrio u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević