Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4751/18 (F. S.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4751/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-4751/18, rješavajući apelaciju F. S., na osnovu člana 18. stav stav (4) člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio F. S.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 022819 18 Gž od 20. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. F. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Mladen Šimić advokat iz Ljubuškog, podnio je 16. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 I 022819 18 Gž od 20. juna 2018. godine.

2. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja o dosudi i namirenju Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 I 022819 1812 od 28. februara 2018. godine kojim je, između ostalog, odlučeno da se LHB Aktiengesellschaft Frankfurt am Main (u daljnjem tekstu: kupac) dosuđuje nekretnina bliže opisana u izreci rješenja, a sve prema nalazu vještaka M.B. i D.G., te je određeno da se predmetna nekretnina predaje kupcu. Pored toga, nalaženo je zemljišno-knjižnom odjelu da, po pravomoćnosti rješenja, izvrši brisanje zabilježbe izvršenja kao i da izvrši upis promjene prava vlasništva u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini u korist kupca. Također, navedenim rješenjem utvrđeno je da je predmetna nekretnina kupljena od strane kupca za iznos od 116.000,00 KM, pa kako iznos potraživanja tražioca izvršenja (NLB Banka d.d. Tuzla) iznosi 89.721,10 KM, tražilac izvršenja se smatra u cijelosti namiren.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelant u žalbi protiv prvostepenog rješenja naveo da se predmetna nekretnina nije mogla prodati jer se nije tačno znalo šta se tačno prodavalo, a što je kupac kupio, jer je hipoteka zasnovana samo na dijelu nekretnine, niti se zna gdje završavaju granice parcele, pa predmet izvršenja nije ni određen. Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi, također, istakao da je kupac strana pravna osoba koja ne može steći pravo vlasništva na nekretnini u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao i da se kupac u konkretnom slučaju neosnovano obogatio na račun njegove imovine.

4. Razmatrajući apelantove žalbene navode, Kantonalni sud je ukazao da iz stanja spisa proizlazi da je kupac dostavio sve dokaze koji su potrebni za sudjelovanje na javnoj prodaji pa su stoga neutemeljeni apelantovi žalbeni navodi u pogledu povrede odredaba člana 85. Zakona o izvršnom postupku (kojim su propisani uvjeti prodaje) kao i člana 88. navedenog zakona (kojim je propisano ko ne može biti kupac), a pogotovu su neutemeljeni iz razloga što apelant ne navodi u čemu se te povrede ogledaju. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da su neutemeljeni i apelantovi žalbeni navodi da kupac kao strana pravna osoba nije mogao kupiti predmetnu nekretninu, a ovo stoga što je iz Liste zemalja o uvjetima reciprociteta Federalnog ministarstva pravde vidljivo da se na istoj nalazi i Njemačka u kojoj je registriran kupac, što znači da je, u konkretnom kupac mogao kupiti nekretninu bez ikakvog ograničenja, a kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je predmetna nekretnina na trećem ročištu za prodaju prodana kupcu za iznos od 116.000,00 KM, a da potraživanje tražioca izvršenja na dan kad je kupljena nekretnina iznosi 89.721,10 KM pa je prvostepeni sud pravilno odlučio da se tražilac izvršenja u cijelosti smatra namirenim. Kantonalni sud je zaključio da su ostali apelantovi žalbeni navodi bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjene odredbe Zakon o izvršnom postupku. Apelant navodi da je predmet prodaje u konkretnom slučaju neodređen, te da se ne zna šta je tačno sud prodao kupcu, a kupac kupio. Apelant, također, navodi da je kupac strana pravna osoba koja ne može učestvovati u postupku prodaje, kao i da se kupac neosnovano obogatio jer je predmetnu nekretninu kupio za znatno manji iznos nego što je njena tržišna vrijednost. Pored toga, apelant je tražio da mu Ustavni sud dosudi naknadu troškova sastava apelacije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenice i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja identične navode koje je ranije isticalo u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje je Kantonalni sud obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkrentom slučaju, Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukolikojeočigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U odnosu na zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivao na teret apelanata

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4751/18 (F. S.) | Sudska praksa | Aktio