Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-636/17 („Adiko Bank“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 59
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-636/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 636/17, rješavajući apelaciju Addiko Bank d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Addiko Bank d.d.
Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 I 031390 16 Rev od 24. novembra 2016. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli broj 32 0 I 031390 15 P od 21. septembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Addiko Bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 14. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 I 031390 16 Rev od 24. novembra 2016. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 32 0 I 031390 15 P od 21. septembra 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Opštinskog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), te Eme Ramić, Emire Omeragić i Mirjane Pranjić (u daljnjem tesktu: tužene) zatraženo je 13. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužene su dostavile odgovor 20. decembra 2018. godine, Opštinski sud 24. decembra 2018. godine, Vrhovni sud 26. decembra 2018. godine, a Kantonalni sud 28. decembra 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantkinja je 25. oktobra 2007. godine protiv tuženih kao izvršenika podnijela Opštinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave-mjenice bez protesta, precizirane u narednim tačkama ove odluke. Opštinski sud je zaključkom od 10. marta 2014. godine uputio apelantkinju na parnični postupak radi naplate njenog potraživanja, jer je utvrđeno da sporne mjenice nisu vjerodostojne isprave shodno odredbama Zakona o izvršnom postupku, zato što se radi o mjenicama bez protesta.
6. Presudom Opštinskog suda broj 32 0 I 031390 15 P od 21. septembra 2015. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tužene da joj po osnovu duga solidarno isplate iznos od 19.218,17 KM od čega se na glavnicu odnosi iznos od 14.038,77 KM, na dospjele ugovorene kamate iznos od 2.792,67 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. septembra 2007. godine, kao dana dospijeća mjenice, pa do konačne isplate, kao i da nadoknade apelantkinji troškove postupka (stav 1). Presudom je obavezana apelantkinja da tuženim naknadi troškove postupka, precizirane u presudi, a odbijen je zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa (st. 2 i 3). U obrazloženju je navedeno da je apelantkinja u svojstvu tražioca izvršenja Opštinskom sudu 25. oktobra 2007. godine protiv tuženih kao izvršenika podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave-mjenice a radi naplate duga od 19.233,17 KM po osnovu kredita, pa je taj sud donio Rješenje o izvršenju broj 032-0-I-07-031390 od 13. decembra 2007. godine, te je nakon prigovora tuženih taj sud zaključkom od 10. marta 2014. godine odredio da se navedeni prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom, pa je apelantkinju uputio na redovan parnični postupak zbog toga što, shodno odredbama Zakona o izvršnom postupku, mjenica bez protesta ne predstavlja vjerodostojnu ispravu. Navedeno je da je nakon toga apelantkinja uredila tužbu 14. maja 2015. godine u kojoj je navela da je 25. septembra 2002. godine zaključen Ugovor o kreditu broj 6134019351 na iznos od 15.000,00 KM sa promjenjivom kamatnom stopom od 10,65% i rokom otplate od 120 jednakih mjesečnih rata, da su tužene (u svojstvu korisnice kredita, odnosno jemaca) kao sredstvo obezbjeđenja urednog izmirenja preuzetih obaveza potpisale bjanko-mjenicu bez protesta serijskog broja AF0409511, kao i sporazum i izjavu o obavezi na osnovu solo-mjenice, da je apelantkinja izvršila prenos sredstava na štednu knjižicu - tekući račun tužene korisnice kredita i time ispoštovala ugovorom preuzetu obavezu, dok, s druge strane, tužene nisu poštovale ugovorne odredbe, te nisu uredno vraćale dospjele rate kredita, pa je apelantkinja jednostrano raskinula ugovor o kreditu 10. jula 2009. godine, da je apelantkinja i nakon raskida ugovora u više navrata pismeno i usmeno pozivala tužene da izmire postojeće dugovanje u iznosu od 19.218,17 KM, ali da tužene to nisu učinile, pa je, shodno navedenom, predložila da sud nakon sprovedenog postupka a, prema konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, na ročištu od 17. septembra 2015. godine donese odluku kao u odbijajućem dijelu izreke ove presude.
7. S tim u vezi je navedeno da je odredbom člana 1065 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme za neku namjenu, ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je to utvrđeno. Odredbom člana 1067 stav 2 ZOO propisano je da ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka i u slučaju insolventnosti korisnika čak i kada nije utvrđena sudskom odlukom, u slučaju prestanka postojanja pravnog lica ili smrti korisnika, ako bi u tim slučajevima davalac kredita došao u bitno nepovoljniji položaj. Odredbom člana 1004 stav 3 ZOO, kako je naveo Opštinski sud, propisano je da, ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika, bilo od jemca, ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo).
8. Opštinski sud je, nadalje, obrazložio da je u uređenoj tužbi od 14. maja 2015. godine apelantkinja izvršila preinačenje tužbe i to kako u pogledu činjeničnog, tako i pravnog osnova tužbe, navodeći da je izvršila prenos sredstava na tekući račun tužene korisnice kredita i time ispoštovala ugovorenu preuzetu obavezu, a da tužene, s druge strane, nisu poštovale ugovorene odredbe i nisu uredno vraćale dospjele rate kredita, zbog čega je ugovor o kreditu i raskinut, sve u skladu sa članom 9 ugovora o kreditu. S tim u vezi je navedeno da je taj sud, odlučujući o prigovoru zastarjelosti tuženih, zaključio da je on osnovan. Navedeno je da je u situaciji kada je ugovoreno da, u slučaju neplaćanja ili zakašnjenja u plaćanju dospjelih rata po predmetnom ugovoru o kreditu, apelantkinja ima pravo na raskid ugovora i da se danom raskida smatra da je kredit zajedno sa pripadajućim kamatama dospio na naplatu (član 8 ugovora), te da je apelantkinja predmetni ugovor raskinula 10. septembra 2007. godine, rok za zastarjelost potraživanja, prema obrazloženju tog suda, teče od dana kada se dug ima smatrati dospjelim, tj. od 10. septembra 2007. godine, a na osnovu odredbe člana 125 u vezi sa članom 360 stav 2 i člana 361 stav 1 ZOO. Pošto je od vremena dospijeća plaćanja, od 10. septembra 2007. godine, pa do preinačenja tužbe, 14. maja 2015. godine, proteklo više od pet godina (u smislu odredbe člana 371 ZOO), to je, prema mišljenju Opštinskog suda, predmetno potraživanje u cijelosti zastarjelo.
9. Pri tome je Opštinski sud naveo da je tačno da je odredbom člana 29 važećeg Zakona o izvršnom postupku regulisano da mjenica bez protesta nije vjerodostojan dokumenat na osnovu kojeg se može odrediti izvršenje. Međutim, upravo su tužene po donesenom rješenju o izvršenju izjavile prigovor na njega, te su predložile da sud zaključkom stavi van snage rješenje o izvršenju kako bi svoje navode dokazale u redovnom parničnom postupku. Dakle, u konkretnom slučaju izvršni sud, ako je smatrao da predmetna mjenica bez protesta nije izvršna isprava, mogao je eventualno samo odbiti prijedlog za izvršenje, a ovaj sud se ne može upuštati u ispitivanje pravilnosti odluka donesenih u izvršnom postupku, zbog čega su neosnovani prigovori tuženih u navedenom dijelu. Isto tako, sud je, prema obrazloženju Opštinskog suda, imao u vidu i navode tuženih da, u smislu člana 17 Zakona o zaštiti žiranata u FBiH, nisu ispunjeni uslovi da apelantkinja od tuženih zahtijeva ispunjenje obaveze po predmetnom ugovoru o kreditu. Međutim, prema mišljenju tog suda, sporni materijalno-pravni odnos nastao je prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti žiranata (predmetna potraživanja dospjela su na naplatu 10. septembra 2007. godine, a navedeni zakon stupio je na snagu 26. decembra 2013. godine), a osim toga, čak i da se ovaj zakon može primijeniti retroaktivno, to ne bi imalo uticaja na donošenje drugačije odluke, jer, kako je i navedeno, u ovom slučaju radi se o sporu u kojem se odlučuje o tužbenom zahtjevu apelantkinje kao mjenične povjeriteljice na isplatu prema tuženoj Emi Ramić, kao glavnom dužniku, i ostalim tuženim, kao mjeničnim jemcima. Shodno svemu navedenom, Opštinski sud je odlučio kao u izreci presude.
10. Protiv navedene presude i apelantkinja i tužene su podnijele žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 32 0 I 031390 15 GŽ od 16. februara 2016. godine žalbu tuženih odbio, a apelantkinjinu žalbu uvažio i preinačio osporenu presudu na način da su obavezane tužene da apelantkinji solidarno po osnovu duga isplate iznos od 19.218,17 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dospijeća mjenice pa do konačne isplate, te da joj naknade troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dusuđenog odbijen kao neosnovan. Presudom je odbijen i zahtjev tuženih za naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je, prema mišljenju tog suda, pravni stav prvostepenog suda koji je iskazan u osporenoj presudi nepravilan i nezakonit. Navedeno je da je, prema mišljenju tog suda, apelantkinja predmetni spor započela mjeničnom obavezom tuženih, koja proizilazi iz izdate mjenice kao sredstva obezbjeđenja vraćanja kredita i kojom je omogućeno zasebno naplaćivanje kako potraživanja iz ugovora, tako i potraživanja iz mjenice, a sve s obzirom na samostalnost i apstraktnost mjenične obaveze. Dakle, bez obzira na to što je apelantkinja zahtjev za isplatu duga u uređenoj tužbi od 14. maja 2015. godine zasnovala, osim na spornoj mjenici, sporazumu i izjavi o obavezi na osnovu solo-mjenice i na ugovoru o kreditu, Kantonalni sud smatra da je sporni odnos trebalo raspraviti prema odredbama Zakona o mjenici, a ne odredbama ZOO. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju riječ o mjenično-pravnom sporu za isplatu mjeničnog iznosa po trasiranoj mjenici koja je sačinjena u smislu odredbe člana 3 Zakona o mjenici, a koja propisuje sadržaj mjenice radi obezbjeđenja potraživanja iz ugovora o kreditu.
11. Prema mišljenju tog suda, u predmetnom slučaju se radi o tužbenom zahtjevu apelantkinje kao mjenične povjeriteljice na isplatu prema prvotuženoj, kao glavnom dužniku, i mjeničnim jemcima (drugotuženoj i trećetuženoj), a na osnovu odredaba Zakona o mjenici kao posebnog propisa koji isključuje primjenu odredaba ZOO u vezi sa pravnim institutom jemstva, zastarjelosti potraživanja i drugih prigovora koji su isticani u toku postupka. Stoga, prema zaključku tog suda, apelantkinjinom žalbom se osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. član 371 ZOO, kada je usvojio kao osnovan istaknuti prigovor zastare predmetnog potraživanja i odbio tužbeni zahtjev tužioca zbog svih navedenih razloga. Pri tome je taj sud istakao da nije nastupila ni zastara mjenično-pravnog zahtjeva u smislu odredbe člana 80 stav 1 Zakona o mjenici, kojim je propisano da svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti, a što je u vezi i sa odredbom člana 33 stav 1 Zakona o mjenici. Kako iz spisa proizilazi da je apelantkinja, kao imateljica trasirane mjenice, mjenicu ispunila sa 20. septembrom 2007. godine, kao danom dospijeća mjenične obaveze, i prijedlog za izvršenje podnijela 25. oktobra 2007. godine, koji se smatra kao dan podnošenja tužbe s obzirom na to da je po prigovoru tuženih postupak nastavljen u parnici, to, prema mišljenju tog suda, nije nastupila zastara mjenično-pravnog zahtjeva tužioca. O prigovorima tuženih u vezi sa povredom odredaba parničnog postupka, koji se uglavnom svode na procesne prigovore u vezi sa nezakonitim vođenjam izvršnog postupka, zbog toga što mjenica nije protestovana, jer, po mišljenju tuženih, sud nije mogao donijeti rješenje o izvršenju na osnovu mjenice bez protesta, niti voditi parnični postupak, prema mišljenju tog suda, predmetna mjenica i bez protesta je vjerodostojna isprava, u smislu odredbe člana 29 Zakona o izvršnom postupku. Imajući u vidu izloženo Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
12. Protiv navedene presude tužene su izjavile reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 32 0 I031390 16 Rev od 24. novembra 2016. godine reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio na način da je apelantkinjina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je obavezana apelantkinja da tuženim naknadi troškove postupka, precizirane u presudi, dok je zahtjev za naknadu iznosa preko dosuđenog odbijen kao neosnovan. Presudom je odbijen i apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka. Po ocjeni tog suda, pobijana presuda rezultat je pogrešne primjene materijalnog prava na što se izjavljenom revizijom osnovano ukazuje. Drugostepeni sud je, prema mišljenju Vrhovnog suda, zanemario činjenicu da je apelantkinja pismenim podneskom od 14. maja 2015. godine, prije održavanja pripremnog ročišta, izvršila preinaku tužbe na šta je imala pravo u smislu člana 57 stav 1 ZPP, izričito preinakom zahtijevajući isplatu duga po osnovu odobrenog kredita, a koji tužbeni zahtjev je u nastavku bio predmet spora. Naime, predmet spora na dan podnošenja prigovora izvršenika/tuženih bio je zahtjev za isplatu duga na osnovu mjeničnih obaveza tuženih prema apelantkinji (prijedlog za izvršenje smatra se tužbom - član 50 stav 4 Zakona o izvršnom postupku). Apelantkinja je, kako je obrazloženo, pismenim podneskom od 14. maja 2015. godine uredila tužbu, te pri tome istakla činjenice da tužene nisu uredno izmirivale dospjele rate po ugovoru o kreditu pozivajući se pri tome na odredbe ZOO, a na glavnoj raspravi od 17. septembra 2015. godine tužbeni zahtjev je precizirala i uskladila ga sa nalazom i mišljenjem vještaka na iznos od 19.218,17 KM (prvobitni zahtjev u izvršnom postupku je glasio na iznos upisan u mjenici 19.233,17 KM). U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je raspravljao po preinačenoj tužbi, po ocjeni Vrhovnog suda, promjenom istovjetnosti zahtjeva (član 56 stav 1 ZPP), kojem preinačenju su se tužene protivile, ali su se upustile u raspravljanje po preinačenoj tužbi (član 57 stav 3 ZPP). Apelantkinja, kako je naveo taj sud, preinačenom tužbom ne potražuje više mjenični novčani iznos od 19.233,17 KM, po trasiranoj mjenici broj AF0409511 na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak, već dug utvrđen vještačenjem u trenutku raskida ugovora o kreditu, zahtijevajući solidarnu isplatu iznosa od 19.218,17 KM. Stoga je, prema obrazloženju presude, neprihvatljivo apelantkinjino pravno rezonovanje iz odgovora na reviziju da se radilo o identičnom osnovu koji je ostao smisaono neizmijenjen, odnosno da se ne radi o preinačenju tužbe. Vrhovni sud je s tim u vezi obrazložio da su procesnopravne posljedice preinačenja tužbe takve da se isticanjem drugog tužbenog zahtjeva uz postojeći, promjenom istovjetnosti ili povećanjem postojećeg, slijedom novog činjeničnog osnova, tužba sa ranijim tužbenim zahtjevom smatra povučenom, dakle, parnica se u pogledu ranijeg tužbenog zahtjeva gasi. Stav sudske prakse i pravne teorije je, kako je navedeno, da se, u situaciji kada je došlo do preinačenja tužbe (član 56 ZPP), smatra da je ranija tužba povučena, a povučena tužba (član 59 stav 2 ZPP) smatra se da nije ni podnesena, pa svi rokovi, uključujući i zastare, počinju teći iznova od dana kada je došlo do preinačenja tužbe. Zato se i pitanje zastare predmetnog potraživanja, suprotno stavu drugostepenog suda, a prema mišljenju Vrhovnog suda, imalo ocijeniti kroz odgovarajuće odredbe ZOO, a ne Zakona o mjenici, kako je to pravilno odlučio prvostepeni sud.
13. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju ugovoreno da, u slučaju neplaćanja ili zakašnjenja u plaćanju dospjelih rata, apelantkinja ima pravo na raskid ugovora i da se danom raskida smatra da je cjelokupni kredit zajedno sa pripadajućim kamatama dospio za naplatu (član 9 ugovora), te pošto je apelantkinja predmetni ugovor o kreditu u odnosu na tuženu Emu Ramić raskinula 10. septembra 2007. godine, a u odnosu na ostale tužene 26. septembra 2007. godine, to rok za zastarjelost potraživanja teče od tog dana kada se cjelokupan dug ima smatrati dospjelim (član 125 u vezi sa članom 360 stav 2 i članom 361 stav 1 ZOO). S obzirom na to da je ugovor o kreditu raskinut 10. septembra 2007. godine, odnosno 26. septembra 2007. godine, od kada se cjelokupno potraživanje smatra dospjelim, to je od tog dana, prema obrazloženju Vrhovnog suda, počeo teći rok zastarjelosti u skladu sa odredbom člana 361 ZOO. Od tog dana, pa do dana preinake tužbe (14. maj 2015. godine), što u skladu sa odredbom člana 388 ZOO dovodi do prekida zastarijevanja, protekao je opšti zastarni rok iz člana 371 ZOO, pa je drugostepeni sud, prema zaključku Vrhovnog suda, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da nije osnovan prigovor tuženih o zastarjelosti potraživanja istaknut tokom prvostepenog postupka, a ponovljen u reviziji. Ostali revizijski prigovori, sa aspekta predmeta spora, po mišljenju tog suda, nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, pa ih taj sud kao takve nije posebno ni obrazlagao. Na osnovu svega izloženog Vrhovni sud je donio presudu kao u izreci.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je nesporno da su redovni sudovi čije presude osporava proizvoljno utvrdili da je apelantkinja izvršila preinaku tužbe, jer se ne radi o preinaci s obzirom na to da je samo promijenjen pravni osnov i snižena potraživana suma novca, a što, shodno odredbama ZPP, ne predstavlja preinaku tužbe. Apelantkinja navodi i da redovni sudovi nisu vodili računa da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo, čime su, takođe, prekršili njeno pravo na pravično suđenje, te da je prvostepenom sudu trebalo osam godina da bi apelantkinju uputio na parnicu a što se ne može stavljati na teret apelantkinji i zaključiti da je njeno potraživanje zastarjelo, jer za to odgovornost snosi isključivo sud koji je sprovodio izvršenje. Smatra i da su redovni sudovi donijeli osporene presude a da se pri tome nisu pozvali na relevantne zakonske odredbe.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo kratak sadržaj osporene presude, te istakao da je iz stanja spisa vidljivo da je apelantkinja izvršila činjeničnu preinaku tužbenog osnova zbog čega su i donesene osporene presude, te da je parnični postupak okončan u razumnom roku zbog čega je apelacija neosnovana.
16. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
17. Opštinski sud je naveo da je taj sud postupao u okviru zakonom propisanih pravila i da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
18. Tužene su navele da apelantkinjino pozivanje na kršenje prava na pravično suđenje i imovinu nije osnovano a što je vidljivo iz osporenih presuda, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu kao što je Ustavni sud do sada i činio u svojoj praksi u vezi sa ovakvim pitanjima.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogučiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 56.
(1) Preinaka tužbe jeste promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
(2) Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe tako da iz iste činjenične osnove zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.
(3) Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.
Član 59. stav 8.
(8) Povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnesena i može se ponovo podnijeti.
20. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/09, 35/12, i 46/16) relevantne odredbe glase:
Član 29.
(1) Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu vjerodostojne isprave.
(2) Vjerodostojna isprava je, prema ovom zakonu, mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća.
(3) Vjerodostojna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
Član 50. st. 1, 4. i 5.
(1) Izvršenik će u prigovoru protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave odrediti u kom dijelu pobija to rješenje. Prigovor mora biti obrazložen.
(4) Ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatrat će se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka. (5) Kada je podnesen prigovor iz stava 4. ovog člana, sud će odgoditi izvršenje i nastavit će ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako tražilac izvršenja uspije s tužbom.
21. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 125.
(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. (2) Ali, povjerilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora.
(3) Kad je povjerilac zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.
(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.
Član 360. st. 1. i 2.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361. stav 1.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 I 031390 16 rev od 24. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 19. decembra 2016. godine a apelacija je podnesena 14. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da joj je prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na apelantkinjino pravo na naknadu novčanog potraživanja od tuženih po osnovu ugovora o kreditu, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
U odnosu na primjenu prava
30. U odnosu na apelantkinjine navode o kršenju prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje u postupcima vođenim po apelacijama iste apelantkinje kao u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoje odluke npr. br. AP 3007/17, AP 1602/17, AP 4504/16 i druge (sve dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, vidi, npr. broj AP 3007/17 od 11. oktobra 2017. godine) u kojima je odbacio apelantkinjine apelacije, jer je utvrdio da u obrazloženjima redovnih sudova u odlukama koje su osporene apelacijama i kojima su odbijeni apelantkinjini tužbeni zahtjevi zbog zastare potraživanja po osnovu preinačene tužbe u predmetima u kojima je (preinačenom tužbom), umjesto mjeničnog potraživanja, istaknuto potraživanje po osnovu ugovora o kreditu za šta su redovni sudovi utvrdili da se radi o preinačenju činjeničnog, a ne pravnog osnova, pa samim time i preinačenju tužbe u kojem slučaju prvobitna tužba se smatra povučenom (kao da nije ni podnesena, pa time nisu ni prekinuti zastarni rokovi), te se imaju primijeniti odredbe ZOO kojima je regulisano pitanje zastare.
33. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da se, s obzirom na to da se radi o istovjetnom činjeničnom i pravnom stanju kao u citiranim predmetima, isti stav može primijeniti i na konkretan predmet, te se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženja navedenih odluka, konkretno Odluke broj AP 3007/17 od 11. oktobra 2017. godine.
34. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
35. Apelantkinja smatra da je predmetni postupak u cjelini predugo trajao i da je prvostepenom sudu bilo potrebno osam godina da u izvršnom postupku uputi apelantkinju na parnicu a posljedice toga ne može snositi apelantkinja.
36. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji treba uzeti u obzir
37. Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak na čiju dužinu apelantkinja ukazuje započeo 25. oktobra 2007. godine i da je prekinut zaključkom Opštinskog suda od 10. marta 2014. godine kojim je apelantkinja upućena na parnicu. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog izvršnog postupka je šest godina i četiri mjeseca.
38. S druge strane, parnični posupak koji je rezultirao presudama koje su osporene konkretnom apelacijom je započeo 14. maja 2015. godine, kada je apelantkinja preinačila tužbeni zahtjev (radi započinjanja toka parničnog postupka) i okončan je Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 I031390 16 Rev od 24. novembra 2016. godine. Dakle, relevantni period u parničnom postupku traje jednu godinu i šest mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupaka
39. Ustavni sud u konkretnom slučaju (i u odnosu na izvršni i u odnosu na parnični postupak) nije mogao zaključiti da se radi o naročito složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.
40. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je tačan apelantkinjin navod da je Opštinskom sudu u izvršnom postupku trebalo skoro sedam godina (ne osam, kako apelantkinja tvrdi) da bi apelantkinju uputio na parnični postupak, jer je utvrdio da mjenica bez protesta nije vjerodostojna izvršna isprava. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, iako se navedena dužina trajanja izvršnog postupka može staviti na teret Opštinskom sudu, s druge strane, može staviti na teret i apelantkinji. Ovo stoga što apelantkinja kao finansijska institucija nije neuka stranka koja nije mogla znati, niti je znala da se takva vrsta mjenice ne smatra ispravom podobnom za izvršnje s obzirom na to da se apelantkinja u svom svakodnevnom radu susreće sa ovakvim pitanjima. Apelantkinja je, dakle, imala priliku da u periodu u kojem je „trajao“ izvršni postupak po njenom prijedlogu, na svoju inicijativu, pokrene i parnični postupak a, kako je već rečeno, zbog neadekvatnosti mjenice na osnovu koje je zatražila izvršenje. Zbog toga je apelantkinjina tvrdnja da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo zbog isključive odgovornosti redovnog suda neosnovana.
41. Osim toga, u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da je taj postupak na tri sudske instance okončan za samo godinu i šest mjeseci a što se ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem ni po kojem osnovu.
42. Stoga, Ustavni sud smatra da je navedena dužina trajanja postupaka pred redovnim sudovima primjerena okolnostima konkretnog slučaja, te da nije prešla granice „razumnog roka“ u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
43. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantkinjinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
44. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava kada su redovni sudovi čije su presude osporene apelacijom odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja, budući da je apelantkinja, nakon što ju je izvršni sud uputio na parnicu za ostvarivanje svog potraživanja, preinačila tužbeni zahtjev (koji je prvobitno tretiran kao prijedlog za izvršenje, te pošto se nije radilo o podobnoj ispravi za izvršenje, imao se smatrati tužbom) zbog čega se smatra da prvobitna tužba nije ni podnesena, niti je prekinula zastarni rok.
45. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu dužine trajanja postupka kada je izvršni postupak trajao skoro sedam godina, ali kada se njegovo trajanje može staviti u jednakoj mjeri na teret i redovnom sudu i apelantkinji i u situaciji kada je parnični postupak na tri sudske instance okončan za samo godinu i šest mjeseci.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević