Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7059/18 (M. M., S. I., G. M., D. G. i B.N.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7059/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-7059/18, rješavajući apelacije Mate Matuška i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mato Matuško protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Rs 033952 17 Rev od 7. septembra 2018. godine, Snježana Ivković protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 21845 18 U2 od 12. oktobra 2018. godine, Goran Malešević protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 232127 18 Rsž od 28. septembra 2018. godine, Dragana Grahovac protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 Rs 007197 17 Rsž od 11. maja 2018. godine i B. N. protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 100360 18 Rsž od 31. oktobra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-7059/18

1. Mato Matuško (u daljnjem tekstu: apelant) iz Neuma, kojeg zastupa Branko Mandrapa, advokat iz Čapljine, podnio je 30. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 033952 17 Rev od 7. septembra 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom revizija tužene (F BiH – za Kantonalni porezni ured Mostar, Porezna ispostava Neum-Ravno) je usvojena, te je drugostepena presuda preinačena, tako da je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Naime, tom prvostepenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Rješenje direktora Porezne uprave F BiH od 16. augusta 2010. godine kojim je na mjesto „Stručnog savjetnika za javne prihode i registraciju obveznika uplate doprinosa u Kantonalnom poreznom uredu Mostar – Porezna ispostava Neum-Ravno“ postavljen S.K. kao i Rješenje Odbora državne službe za žalbe od 1. oktobra 2010. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv obavještenja Agencije za državnu službu F BiH (u daljnjem tekstu: Agencija) od 24. augusta 2010. godine. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tužena dužna pravilnom primjenom Zakona o državnoj službi u F BiH i Pravilnika o jedinstvenim kriterijima, pravilima i postupku imenovanja i postavljenja državnog službenika u organima državne službe u F BiH izvršiti ponovni izbor između prijavljenih kandidata za upražnjeno navedeno radno mjesto po Javnom konkursu objavljenom u "Službenim novinama F BiH" broj 30/10 od 26. maja 2010. godine, u roku od 15 dana.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio, a drugostepeni sud prihvatio kao pravilna i potpuna ta činjenična utvrđenja iz kojih proizilazi da je Agencija objavila u „Službenim novinama F BiH“ broj 30/10 javni konkurs za popunu predmetnog upražnjenog radnog mjesta državnog službenika (jedan izvršilac). Nadalje, ukazano je da je nakon provedene konkursne procedure na navedeno radno mjesto prvostepenim rješenjem od 16. augusta 2010. godine, postavljen S.K., drugi kandidat na listi uspješnih kandidata, sa ukupno ostvarenih 81,75% od maksimalnog broja bodova, na stručnom ispitu. Također, istaknuto je da se apelant kao konkursni kandidat nalazio na prvom mjestu te liste, sa ukupno ostvarenih 85,75% od maksimalnog broja bodova, pa je apelant protiv Obavještenja Agencije od 24. augusta 2010. godine (o ishodu po raspisanom konkursu) tražio zaštitu prava izjavljenom žalbom, a koju je Odbor državne službe za žalbe odbio spornim rješenjem od 1. oktobra 2010.godine. Dakle, ukazano je da je u iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan primjenom člana 31. stav 1. Zakona o državnoj službi u F BiH, kojim je propisano da državnog službenika postavlja rukovodilac organa državne službe, uz prethodno pribavljeno mišljenje Agencije s liste uspješnih kandidata koji su prošli javni konkurs. Imajući u vidu utvrđene činjenice da je tužena po predmetnom konkursu provela izborni proces u smislu člana 30. Zakona o državnoj službi u F BiH, da je pribavila mišljenje Agencije, da je v.d. rukovodilac Porezne uprave FBiH postavio državnog službenika sa liste uspješnih kandidata, S.K., Vrhovni sud je istakao da je odluka o izboru donijeta u skladu sa citiranom odredbom člana 31. stav 1. tog zakona. Naime, ukazano je da je diskreciono pravo rukovodioca državne službe da izabere odgovarajućeg kandidata sa liste uspješnih kandidata, s obzirom da ga mišljenje Agencije ne obvezuje, a kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Isto tako, istaknuto je da je tužena u reviziji pravilno istakla da odredbe člana 3. stav 1. navedenog Pravilnika (izmjene objavljene u „Službenim novinama FBiH“ broj 8/10 od 24. februara 2010. godine), kao podzakonskog akta, ne mogu se u primjeni tumačiti restriktivnije od zakona na osnovu kojeg je donesen. U vezi s tim, navedeno je da je drugostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 31. stav 1. Zakona o državnoj službi u F BiH, a kojom je zakonodavac očito ostavio diskreciono pravo rukovodiocu državne službe da sa liste uspješnih kandidata, izabere kandidata za poslove radnog mjesta za koje se vrši postavljenje državnog službenika. Dakle, Vrhovni sud je istakao da ta odredba ne obavezuje da se postavi prvorangirani kandidat sa liste uspješnih kandidata, a niti rukovodioca državne službe obavezuje mišljenje Agencije, jer je mišljenje neobavezujući pravni akt, te rukovodilac odluku o izboru određenog kandidata može donijeti i ako je mišljenje Agencije za tog kandidata negativno.

AP-7237/18

4. Snježana Ivković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala, koju zastupa Mirsada Beganović- Žutić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 6. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 21845 18 U2 od 12. oktobra 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba protiv Rješenja Odbora državne službe za žalbe Vijeća ministara BiH od 30. marta 2016. godine, u upravnoj stvari imenovanja pomoćnika ministra.

6. U obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, navedeno je da je Presudom Suda BiH od 8. juna 2018. godine uvažen zahtjev za preispitivanje sudske odluke, te je ukinuta presuda Suda BiH od 2. augusta 2017. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Nadalje, ukazano je da je tom presudom od 2. augusta 2017. godine odbijena apelantičina tužba protiv rješenja o imenovanju pomoćnika ministra u Ministarstvu komunikacija i transporta BiH od 12. februara 2016. godine, kao neosnovana. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da u prethodnom postupku nije bila sporna činjenica da je izabrani kandidat u momentu prijave na konkurs imao radno iskustvo od pet godina u struci sa visokom stručnom spremom. Naime, ukazano je da to proizilazi iz obrazloženja osporenog akta i iz priloga spisa, prije svega obrasca za javni konkurs za radna mjesta državnih službenika u Ministarstvu komunikacija i transporta BiH iz kojeg je vidljivo da je Z.A. radio, prvo od septembra 2003. godine do decembra 2007. godine na radnom mjesto referent za saobraćaj i transport u Vojsci RS. Zatim, da je Z.A. radio od decembra 2007. godine do juna 2008. godine, na radnom mjestu komandir saobraćajnog voda u OS BiH i od novembra 2008. godine pa nadalje kao viši stručni saradnik za drumski prevoz putnika i roba u predmetnom ministarstvu. Dakle, istaknuto je da se pomenuto pitanje nije postavilo spornim, jer je izabrani kandidat Z.A. ušao u proces konkurencije za predmetno radno mjesto upravo kao jedan od kandidata koji ispunjava uslove konkursa, jer bi u protivnom njegova prijava bila odbačena kao neprihvatljiva. S druge strane, navedeno je da se spornim postavilo pitanje da li je taj kandidat mogao biti izabran na traženu poziciju s obzirom da je na listi kandidata bio na drugom mjestu. Međutim, Sud BiH je ukazao da ni ova činjenica nije bila od uticaja u postupku ocjene zakonitosti osporenog akta, jer je osporeni akt dao jasne i valjane razloge iz kojih je drugorangirani kandidat izabran na radno mjesto. Naime, istaknuto je da po ocjeni konkursne komisije izabrani kandidat ima ne samo traženo iskustvo u pogledu godina staža, nego i posebno iskustvo koje se traži na to radno mjesto, a to je iskustvo u oblasti drumskog saobraćaja, te mu ta činjenica daje prednost u odnosu na prvorangiranog kandidata, tj. apelanticu koja ima iskustvo u oblasti željezničkog saobraćaja. Nadalje, ukazano je da je osporeno rješenje doneseno na osnovu člana 28. stav 2. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH po kojem rukovodeće državne službenike imenuje nadležna institucija po prethodno pribavljenom mišljenju Agencije sa liste uspješnih kandidata koji su prošli javni oglas. Isto tako, navedeno je da su razlozi nadležne institucije pri odabiru imenovanog kandidata kao drugorangiranog na listi uspješnih kandidata isključivo vezani za uslove konkursa i radno iskustvo na poslovima koji su vezani za radno mjesto za koje se vrši imenovanje. Također, istaknuto je da rukovodilac organa uprave ima diskreciono pravo da sa liste uspješnih kandidata imenuje kandidata rukovodeći se kvalifikacijama i refefencama izvan onih traženih konkursom, a koji su od odlučnog značaja. Najzad, istaknuto je da u osporenom rješenju tuženi navodi da je rukovodilac organa jasno obrazložio razloge koji su ga vodili prilikom izbora kandidata za navedeno radno mjesto, pa ti razlozi iako se podvode pod diskreciono pravo nisu ni proizvoljni ni paušalni nego predstavljaju valjan osnov za takvu odluku poslodavca, koju je iz tih razloga prihvatio i Sud BiH.

AP-7664/18

7. Goran Malešević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 232127 18 Rsž od 28. septembra 2018. godine.

8. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba tužene (RS, Ministarstvo finansija, Poreska uprava RS) je uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakoniti, odgovor direktora Poreske uprave RS od 16. novembra 2015. godine, kojim je odlučeno da se apelant ne primi u radni odnos zbog toga što javni konkurs nije uspio, kao i zaključak Odbora državne uprave za žalbe od 11. januara 2016. godine, kojim je obavijest-žalba apelanta izjavljena zbog nepostupanja tužene, odbijena kao neuredna. Također, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev da se naloži tuženoj da postupi po rješenju Odbora državne uprave za žalbe od 9. septembra 2015. godine, i da u ponovnom postupku izvrši izbor između prijavljenih kandidata, te donese odluku o izboru apelanta na radno mjesto “blagajnik i ekonom” u Područnom centru Prijedor - Odjeljenje za pravne i administrativno tehničke poslove.

9. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, istakao da u sporovima povodom zasnivanja radnog odnosa putem javnog oglasa prijavljeni kandidat je legitimisan da osporava konačnu odluku o izboru, da pobija oglas kao cjelinu ili odluku o izboru. Međutim, ukazano je da kandidatu ne pripada pravo preispitivanja djelimično provedene procedure ukoliko je izostala konačna odluka o izboru. Naime, navedeno je da utvrđene činjenice iz predmetnog spora ukazuju da je tužena raspisala javni konkurs, da je provela proceduru ocjenjivanja i sačinila listu najuspješnijih kandidata i da je donijela odluku o izboru određenog kandidata ali koju je poništila, kao što je poništila i predmetni javni konkurs u dijelu kojim je oglasila slobodno radno mjesto blagajnika-ekonoma. Dakle, kako tužena nije donijela odluku o izboru po raspisanom javnom konkursu, Okružni sud je istakao da je izostao preduslov za pokretanje radnog spora povodom konkursa za zasnivanje radnog odnosa. Stoga, kako je nesporno da procedura po javnom konkursu nije okončana, ukazano je da sud nije imao osnova da cijeni pravilnost i zakonitost djelimično provedene procedure, u konkretnom slučaju pravilnost i zakonitost razloga o neuspjelosti predmetnog javnog konkursa, pošto je izostala konačna odluka o izboru kandidata koju bi apelant mogao pobijati. Nadalje, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenice, apelant mogao zahtjevom potraživati naknadu štetu ukoliko mu je ista eventualno pričinjena postupanjem tužene. Najzad, u pogledu zahtjeva apelanta da sud naloži tuženoj da postupi po rješenju Odbora državne uprave za žalbe i da u ponovnom postupku izvrši izbor između prijavljenih kandidata, te da donese odluku o izboru apelanta na predmetno radno mjesto, ukazano je da je prvostepeni sud neosnovano isti usvojio. Naime, Okružni sud je naveo da je to zbog toga što u ovoj vrsti spora sud nema punu jurisdikciju da imenuje radnike na pojedina radna mjesta po javnom konkursu, koja je tužena kao poslodavc, sistematizovala i utvrdila uslove za ta radna mjesta. Dakle, kako je prvostepeni sud iz pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja izveo nepravilne zaključke, Okružni sud je istakao da je u smislu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku RS preinačio prvostepenu presudu i odlučio kao u izreci presude. AP-26/19

10. Dragana Grahovac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nevesinja, podnijela je 29. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 Rs 007197 18 Rev od 17. oktobra 2018. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 Rs 007197 17 Rsž od 11. maja 2018. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-5370/18, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Okružnog suda od 11. maja 2018. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

11. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba tužene (JU OŠ „Risto Proroković“ Nevesinje) je uvažena pa je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme sa tuženom, te da se obaveže tužena da sa njom zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te joj isplati sve plate koje bi ostvarila u periodu od 16. juna 2016. godine do 28. februara 2017. godine, u određenom novčanom iznosu.

12. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, pored ostalog, istakao da se suština spora između parničnih stranaka sastoji u tvrdnji apelantice da je sporni ugovor o radu na određeno vrijeme od 3. marta 2016. godine, zaključen suprotno odredbama Zakona o radu RS (u daljnjem tekstu: ZOR RS), te da je apelantica ostala da radi kod poslodavca (tužene) više od pet dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen. U skladu sa tim, ukazano je da se tužba temelji na tezi da se u takvoj pravnoj situaciji ima smatrati da je apelantica radni odnos zasnovala na neodređeno vrijeme, u smislu odredbe člana 39. stav 5. ZOR RS. Nadalje, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantica 3. marta 2016. godine, sa tuženom zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme radi zamjene odsutnog radnika i to (kako to stoji u ugovoru) do povratka nastavnika A.V. sa bolovanja, a najduže 60 dana. Isto tako, ukazano je da nije sporna ni činjenica da je apelantica u radnom odnosu kod tužene ostala do 14. juna 2016. godine, odnosno prestala raditi sa danom povratka radnika A.V., koga je privremeno zamjenjivala. Imajući u vidu navedeno, istaknuto je da se postavlja pitanje da li se nastavak rada apelantice po isteku krajnjeg roka od 60 dana, koji je predviđen spornim ugovorom o radu, ima smatrati nezakonitim radom što prouzrokuje fikciju da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme, a na kojoj se temelji tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju predmetni ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen sa unaprijed određenim vremenskim trajanjem, pa je apelantica u momentu zaključenja ugovora, imala saznanje da se prima na rad na određeno vrijeme i to kao zamjena privremeno odsutnog radnika, te je potpisom ugovora prihvatila takav status. Shodno tome, navedeno je da apelantica koja tvrdi da je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama ZOR RS, te da je ostala na radu kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, dužna je dokazati da ima mjesta primjeni člana 39. stav 5. ZOR RS. U vezi s tim, istaknuto je da se pravilno žalbom tužene ukazuje da nije dovoljno argumentovano obrazložen zaključak prvostepenog suda zašto bi se u konkretnom slučaj u radilo o ugovoru zaključenom na neodređeno vrijeme i to iz razloga što je apelantica ostala na radu do faktičkog povratka odsutnog radnika kojeg je zamjenjivala, a da joj pri tome formalno pravno nije produžen osnovni ugovor o radu na određeno vrijeme. Shodno tome, ukazano je da sadržaj dokazne građe i samo priznanje apelantice upućuje na nedvojben zaključak da ona nije ostala da radi kod poslodavca ni jedan dan po povratku odsutnog radnika sa bolovanja, a isto tako, apelantica je tokom davanja izjave pred sudom potvrdila činjenicu da joj je direktor tužene usmeno saopštio da može nastaviti sa radom, ukoliko se na poslu ne pojavi radnik koga je zamjenjivala. Na kraju, Okružni sud je istakao da navedene okolnosti upućuju na zaključak da apelantica usko i nepravilno tumači odredbu člana 39. stav 5. ZOR RS, koja precizira uslove koji moraju biti ispunjeni da bi radni odnos na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme. Prema tome, kod činjenice da je apelantica nakon isteka roka od 60 dana od zaključenja ugovora o radu (pri saznanju da je osnov radnog odnosa zasnovan na zamjeni privremeno odsutnog radnika) pristala da i dalje radi kod tužene na određeno vrijeme, ukazano je da tada njen radni odnos sam po sebi nije mogao prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. AP-172/19

13. B. N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Milenko Marjanović, advokat iz Brčkog, podnio je 10. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 100360 18 Rsž od 31. oktobra 2018. godine.

14. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi (JP „Komunalno Brčko“ d.o.o. Brčko distrikt BiH) apelanta nezakonito u periodu od 1. jula 2013. godine do kraja 2015. godine preraspoređivao na radna mjesta u firmi tuženog. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev da se naloži tuženom da apelantu vrati platu na nivo sa koeficijentom platnog razreda od V6, te da mu isplati razliku neto plate za period od 1. jula 2013. godine pa do 15. oktobra 2017. godine u ukupno određenom novčanom iznosu, te da za taj period uplati i razliku na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje Fondu PIO RS, kao i razliku doprinosa za zdravstvo Fondu zdravstva Brčko distrikta BiH.

15. Apelacioni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, istakao da sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na rokove propisane odredbom člana 88. stav 4. Zakona o radu Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radu; subjektivni rok od jedne godine od dana saznanja za povredu prava i objektivni rok od tri godine od dana učinjene povrede), čijim protekom se gubi ne samo pravo na podnošenje tužbe za utvrđivanje povrede prava iz radnog odnosa već i pravo na potraživanje novčane naknade iz radnog odnosa. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da to znači da i drugostepeni sud po službenoj dužnosti u žalbenom postupku pazi na rokove iz odredbe člana 88. stav 4. Zakona o radu i pri tome nije vezan za ocjenu prvostepenog suda u pogledu toga da li je tužba podnesena blagovremeno. Prema tome, ukazano je da ako, za razliku od prvostepenog suda, drugostepeni sud ocijeni da tužba nije podnesena blagovremeno, onda nije dužan obrazlagati žalbene navode kojima se pobija prvostepena presuda, jer su u toj situaciji (kada tužba nije podnesena blagovremeno), svi žalbeni navodi irelevantni i isti ne mogu uticati na donošenje drugačije odluke u predmetu. Dakle, imajući u vidu da je tužba podnesena 4. novembra 2016. godine, a da se kao dan saznanja za eventualnu zadnju povredu prava apelanta iz radnog odnosa uzima 27. juli 2015. godine, kada je on potpisao Aneks ugovora o radu na neodređeno vrijeme kojim mu je platni koeficijent smanjen sa IV5 na IV, Apelacioni sud je istakao da je jasno da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena protekom subjektivnog roka propisanog odredbom člana 88. stav 4. Zakona o radu. Zatim, ukazano je da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, koji je stupio na snagu 10. augusta 2013. godine, bilo propisano da zaposlenik može, ako vjeruje da mu je pravo povrijeđeno, odnosno prava koja su mu data ugovorom o radu od poslodavca, podnijeti tužbu sudu zbog povrede tih prava u roku od tri godine od datuma na koji je, po tvrdnji zaposlenika, došlo do povrede prava, odnosno u roku od tri godine od dana saznanja zaposlenika da mu je povrijeđeno pravo utvrđeno ugovorom o radu. Kako apelant u postupku tvrdi da mu je pravo iz radnog odnosa prvi put povrijeđeno 1. jula 2013. godine kada je potpisao novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je preraspoređen sa jednog na drugo radnom mjesto u firmi tuženog, a platni koeficijent mu je smanjen sa V6 na V4, ukazano je da onda proizilazi da je i u odnosu na taj zahtjev apelanta, obzirom da je tužbu podnio 4. novembra 2016. godine, protekao prekluzivni rok koji je tada (do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu 10. augusta 2013. godine) bio propisan odredbom člana 88. stav 4. Zakona o radu (trogodišnji rok koji je istekao 1. jula 2016. godine). Najzad, ukazano je da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da su mu odlukom tuženog povrijeđena prava iz radnog odnosa, te da odluka o povredi tog prava predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke o naknadi novčanog potraživanja. Prema tome, imajući u vidu da je Apelacioni sud utvrdio da je apelant tužbu u ovom sporu podnio protekom prekluzivnog roka propisanog odredbom člana 88. stav 4. Zakona o radu, istaknuto je da to za posljedicu ima i da je izgubio pravo da potražuje novčanu naknadu u vezi sa povredama iz radnog odnosa.

Spajanje predmeta

16. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-7059/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

17. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanata u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su odbili tužbene zahtjeve apelanata, a koji tužbeni zahtjevi se odnose na prava iz radnog odnosa, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o državnoj službi u F BiH, Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, Zakona o radu RS i Zakona o radu. Ustavni sud u ovakvom postupanju sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7059/18 (M. M., S. I., G. M., D. G. i B.N.) | Sudska praksa | Aktio