Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1/19 (S. L.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1/19, rješavajući apelaciju Siniše Lopandića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Siniša Lopandić protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 026408 18 Gž od 27. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Siniša Lopandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 29. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 I 026408 18 Gž od 27. septembra 2018. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 1/19. Takođe, apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se „Osnovnom sudu u Doboju naložiti da odloži preduzimanje bilo kakvih daljnjih radnji u započetom predmetnom izvršenju do drugačije odluke o ovoj mjeri ili do konačne odluke po ovoj apelaciji“.

2. Osporenim rješenjem Okružnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 19. juna 2018. godine kojim je odbijen apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 21. decembra 2011. godine.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je, između ostalog, naveo da je predmet izvršnog postupka prijedlog tražioca izvršenja (Fond PIO RS, Filijala Doboj) da se na osnovu izvršne isprave Presude Osnovnog suda broj 85 0 P 008004 09 P od 1. aprila 2011. godine, radi naplate novčanih potraživanja, protiv apelanta odredi izvršenje na njegovim novčanim sredstvima. Okružni sud je ukazao da je Osnovni sud rješenjem o izvršenju od 21. decembra 2011. godine dozvolio predloženo izvršenje, a protiv tog rješenja apelant je izjavio prigovor koji je odbijen rješenjem Osnovnog suda od 19. juna 2018. godine. Nadalje, Okružni sud je naveo da se apelant u žalbi poziva na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-38/12 kojom je utvrđeno da član 141. stav (1) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, a u skladu sa kojom odredbom je obavezan da vrati tražiocu izvršenja primljene penzije, zbog čega apelant smatra da započeto izvršenje treba obustaviti. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se takvi navodi ne mogu prihvatiti jer je apelantu obustavljena isplata penzije u skladu sa članom 142. Zakona o PIO iz 2000. godine, a ne po odredbama Zakona o PIO iz 2011. godine, zbog čega nema zakonskog osnova da se izvršenje obustavi. Nadalje je naveo da izvršna isprava, na osnovu koje je podnesen prijedlog za izvršenje nije ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, odnosno nije na drugi način izgubila svoju djelotvornost niti je utvrđeno da je bez učinka, što bi bio razlog iz člana 47. Zakona o izvršnom postupku koji sprečava izvršenje. Osim toga, Okružni sud je naveo da se odluka Ustavnog suda Republike Srpske (na koju se apelant poziva) ne može primjenjivati retroaktivno. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je izvršna isprava, na osnovu koje je određeno izvršenje, postala „bez učinka“ i apsolutno je ništavna nakon donošenja Odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-38/12. Apelant navodi da je navedenom odlukom utvrđeno da član 141. stav (1) Zakona o PIO iz 2011. godine nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, a ta odredba se može analogno primijeniti na odredbu člana 142. Zakona o PIO iz 2000. godine, te da je izvršna isprava na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak izgubila svoje dejstvo i predmetni izvršni postupak treba obustaviti. Apelant navodi da su penzije koje treba da vrati njegova zakonito stečena imovina koju je primao i nakon „odlaska“ u advokaturu, jer je tražilac izvršenja i nakon obavještenja Advokatske komore RS (jul 2001. godine) da je apelant počeo obavljati advokatsku djelatnost sam nastavio isplatu penzije sve do 30. marta 2003. godine. Takođe, apelant navodi da je u konkretnom slučaju došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije iz razloga što penzioneri koji su se nakon odlaska u penziju zaposlili (kao što je apelant) nemaju jednaka prava kao i drugi penzioneri koji ne rade.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, jasno obrazložio zbog čega apelantovi navodi kojima ukazuje na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske, ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisan u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1/19 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio