Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-132/19 (N. B.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-132/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-132/19, rješavajući apelaciju Nešada Banjanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. e) i m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nešada Banjanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 005025 16 Uvp od 6. septembra 2018. godine, zbog toga što se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nešada Banjanovića podnesena zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 005025 16 Uvp od 6.
septembra 2018. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nešad Banjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 7. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 005025 16 Uvp od 6. septembra 2018. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojim je zatražio da Ustavni sud "po ovoj apelaciji i po apelantovom zahtjevu sa dokazima iz 2013. godine za preispitivanje odluke o privremenoj mjeri od 28. februara 2013. godine, do okončanja sudskog postupka, o zabrani bilo kakve izgradnje na neizgrađenom zemljištu ili bilo kakve rekonstrukcije ili dogradnje već nezakonito izgrađene petokatnice koja je izgrađena izvan svrhe eksproprijacije. Također da zabrani bilo kakve vrste otuđenja sporne imovine trećim licima kroz prodaju, razna opterećenja i hipoteke ili slično i da se sve to kao zabilježba uvede u sve zemljišne knjige". Nadalje, apelant je zatražio da Ustavni sud "donese kao prelaznu kompromisnu privremenu mjeru da se apelantu omogući korištenje neizgrađenog dijela zemljišta od oko 3000 m² koje se već 35 godina ne obrađuje kao doprinos države za samoodrživi povratak moje porodice iz izbjeglištva".
2. Apelant je prije podnošenja ove apelacije 27. novembra 2018. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 12 0 U 005025 16 Uvp od 6. septembra 2018. godine. Ustavni sud je na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio Odluku o dopustivosti AP-6962/18 kojom je apelaciju podnesenu 27. novembra 2018. godine protiv Presude Vrhovnog suda broj 12 0 U 005025 16 Uvp od 6. septembra 2018. godine, odbacio zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
3. Zaključkom Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Zvornik broj 31-47-473-10/04 od 28. januara 2014. godine odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za deeksproprijacija zemljišta eksproprisanog Rješenjem Opštinske uprave za imovinsko-pravne i geodetsko-katastarske poslove SO Zvornik broj 473-223/78-05 od 12. septembra 1978. godine.
4. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.05/473-33/14 od 23. januara 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv zaključka od 28. januara 2014. godine.
5. Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 12 0 U 005025 15 U od 26. maja 2015. godine kojom je apelantova tužba protiv rješenja Republičke uprave od 23. januara 2015. godine odbijena kao neosnovana.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 U 005025 16 Uvp od 6. septembra 2018. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 26. maja 2015. godine. U obrazloženju presudeVrhovni sud je ukazao na odredbe člana 32. stav 7. Zakona o eksproprijaciji – Prečišćeni tekst ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 12/87, 38/89 i 15/94) kojima je propisano da zahtjev za poništaj rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može staviti po isteku tri godine od pravosnažnosti tog rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove, ali ne po isteku osam godina od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Vrhovni sud je naveo da iz navedene odredbe proizilazi da poslije isteka osam godina od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, raniji vlasnik ne može podnijeti zahtjev za deeksproprijaciju. Dakle, imajući u vidu da je rješenje o eksproprijaciji od 12. septembra 1978. godine postalo pravosnažno 25. januara 1980. godine, a da je apelant zahtjev kojim je pokrenuo upravni postupak podnio 8. oktobra 2002. godine u kojem se izjasnio da traži deeksproprijaciju predmetnih nepokretnosti, Vrhovni sud je zaključio da proizilazi da je predmetni zahtjev podnesen nakon proteka roka od osam godina od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, pa je isti neblagovremen, zbog čega ga je prvostepeni organ pravilno odbacio zaključkom.
7. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant navodi da je predmetni postupak trajao 16 godina, te da mu je stoga povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, te u vezi s tim zatražio naknadu nematerijalne štete. Apelant se, također, pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na život, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na dom, privatni i porodični život, pravo na djelotvoran pravni lijek, zabranu diskriminacije, zabranu zloupotrebe prava i pravo ne biti suđen ili kažnjen dva puta u istoj pravnoj stvari).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tač. e) i m) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tač. e) i m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje;
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
U odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 12 0 U 005025 16 Uvp od 6. septembra 2018. godine
9. Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, koja je bila predmet njegove ranije podnesene apelacije, o kojoj je Ustavni sud već donio odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
U odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku
10. Ustavni sud podsjeća da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. Također, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantuje apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uslova neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred pred nadležnim organima, redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sam apelant propusti da u propisanom roku podnese zahtjev i time izgube mogućnost da dođu do konačne meritorne odluke u predmetnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelanti zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uslov dopustivosti, a to je konačna meritorna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reagira, odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopšte ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-4265/14 od 19. aprila 2017. godine i AP-1749/17 od 17. jula 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
12. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 32. stav 7. Zakona o eksproprijaciji – Prečišćeni tekst ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 12/87, 38/89 i 15/94), u propisanom roku podnese zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji, što je za posljedicu imalo donošenje zaključka kojim je apelantov zahtjev odbačen kao neblagovremen. S obzirom na to da je apelant propustio da u zakonom propisanom roku podnesene predmetni zahtjev, te da, dakle, u predmetnom postupku nije ishodio meritornu odluku, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetna apelaciji u odnosu na navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne može razmatrati zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. e) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević