Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3624/18 (S. M. i F. M.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neovlašteno lice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3624/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3624/18, rješavajući apelaciju Seada Mujanovića i Fikreta Mujanovića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka
d) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sead Mujanović protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 V 009596 18 Gž 2 od 30. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fikret Mujanović protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 V 009596 18 Gž 2 od 30. januara 2018. godine, zbog toga što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Mujanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Fikret Mujanović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Teslića, podnijeli su 3. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 V 009596 18 Gž 2 od 30. januara 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba prvoapelanta i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda u Tesliću od 30. maja 2017. godine kojim je uređena međa između parcela u faktičkom posjedu prvoapelanta i parcele koju drži u faktičkom posjedu protivnik predlagača R. G. (parcele preciznije označene u izreci prvostepenog rješenja) na način da je uređena granica po posljednjoj mirnoj državini, odnosno postojećoj žičanoj ogradi između posjeda prvoapelanta i posjeda protivnika predlagača (uređenje međe preciznije opisano u izreci prvostepene odluke).
3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud u dva navrata održao ročište na licu mjesta uz učešće vještaka geodetske struke, kao i da je prvoapelant insistirao na uređenju međe prema važećim katastarskim planovima. Nadalje, da je konstatovano da postoji stara ograda duž koje se nalaze stabla šljive za koja je pričvršćena žičana ograda, te da se međa na početku i na kraju pokazane ograde podudara, dok je na sredini ograde razlika između katastarske međe i ograde 50 odnosno 60 cm, odnosno da je pokazivanje međe po prvoapelantu na licu mjesta različito od prikazane međe u katastarskim planovima. Takođe, navedeno je da nije bilo sporazuma među strankama i da se međa nije mogla urediti po katastarskim planovima, kao i da je utvrđeno da prvoapelant faktički koristi parcelu sve do na terenu postojeće žičane ograde, a protivnik predlagača svoju parcelu faktički koristi sve do te ograde što predstavlja posljednju mirnu državinu prvoapelanta i protivnika predlagača, kao posjednika parcela koje su predmet uređenja međe slijedom čega je prvostepeni sud, na osnovu nalaza i skice lista mjesta vještaka geodetske struke, pozivajući se na odredbe člana 69. Zakona o stvarnim pravima uredio među na način opisan u izreci prvostepenog rješenja. Okružni sud je ukazao da će prema odredbama člana 69. stav 2. Zakona o stvarnim pravima sud na licu mjesta označiti među međašnjim znakovima i obnoviti ili ispraviti među prema sporazumu susjeda čija međa je u pitanju, a ako ne bude postignut sporazum, prema posljednjem mirnom posjedu, a u slučaju da ga ne uspije utvrditi, po pravičnosti. Okružni sud je ukazao da među strankama nije postignut sporazum oko uređenja međe, pa je prvostepeni sud među uredio prema posljednjem mirnom posjedu, imajući u vidu da na terenu duže vremena postoji ograda do koje svoje parcele koriste prvoapelant i protivnik predlagača, te je bilo logično da se postupi na taj način, bez obzira na prigovore prvoapelanta. Okružni sud je istakao da je prvoapelant insistirao na uređenju međe prema katastarskim planovima, što je ponovio i u žalbi. U vezi s tim, ukazano je da odredbama člana 69. Zakona o stvarnim pravima nije propisan takav način uređenja međe, već sporazumom, ili prema posljednjem mirnom posjedu, odnosno mirnoj državini, ili po pravičnosti.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti nalaze u tome da je „sud zasnovao da je postojalo nekkvo mirno posljednje stanje posjeda“. Takođe, apelanti navode da je neshvatljivo da za sud ne vrijede katastarske oznake i pravo susjedstva. Osim toga, apelanti smatraju da se povreda njihovih prava ogleda u kršenju prava na pravično suđenje i donošenju odluke u razumnom roku, te traže nadoknadu zbog suđenja u nerazumnom roku. Apelanti ukazuju da su žrtva diskriminacije po osnovu etničke vjere „jer se ne štiti njihov interes, a niti u roku“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.Dopustivost u odnosu na prvoapelanta
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava navedenih u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode prvoapelanta u kojima ističe da je diskriminisan, Ustavni sud ukazuje da prvoapelant uz apelaciju, osim paušalnog navoda, nije ponudio relevantne argumente u prilog takvoj iznesenoj tvrdnji na osnovu čega bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije u konkretnom predmetu, niti to proizilazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da prvoapelant, osim navođenja da je povrijeđeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku i traženja novčane nadoknade, nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi prvoapelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da prvoapelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
II.Dopustivost u odnosu na drugoapelanta
9. Ustavni sud zapaža da je apelaciju podnio i drugoapelant, iako se u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda od 30. januara 2018. godine nije odlučivalo o njegovim građanskim pravima, već o građanskim pravima i obavezama drugih učesnika u vanparničnom postupku. S obzirom na to da drugoapelant nije bio učesnik u predmetnom postupku, proizilazi da nije lice, koje u konkretnom slučaju, ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević