Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6683/18 (A. D.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-6683/18
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6683/18, rješavajući apelaciju Alije Delimustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Alije Delimustafića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 026508 18 Kž 42 od 10. oktobra 2018.
godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 18 Kv 83 od 26. septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alija Delimustafić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 026508 18 Kž 42 od 10. oktobra 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 18 Kv 83 od 26. septembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026508 18 Kv 83 od 26. septembra 2018. godine kojim je apelantu produžen pritvor za još dva mjeseca, tako da mu po ovom rješenju pritvor može trajati najduže do 26. novembra 2018. godine ili do nove odluke suda.
6. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je ukazao na tok postupka (rješenja o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnica), kao i da je, ponovo vršeći kontrolu opravdanosti pritvora, postupajući po službenoj dužnosti u skladu sa članom 151. Zakona o krivičnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZKP), ocjenjujući okolnost da po posljednjem rješenju apelantu pritvor ističe 26. septembra 2018. godine, ustanovio da su ispunjeni opšti uslov osnovana sumnja na strani apelanta i posebni uslovi za pritvor propisani u članu 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP.
7. U vezi sa postojanjem osnovane sumnje, Kantonalni sud je naveo šta se apelantu stavlja na teret potvrđenom optužnicom. Kantonalni sud je naveo da osnovana sumnja da je apelant organizovao i rukovodio grupom za organizovani kriminal radi pribavljanja protupravne imovinske koristi velike vrijednosti proizlazi iz rezultata provedenih posebnih istražnih radnji, nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, kontrole i tehničkog snimanja prostorija, te tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima provedenih na području BiH i Republike Hrvatske, izjava osumnjičenih lica, izjava svjedoka, te pribavljenih dokaza (sudski spisi, izvodi iz matične knjige umrlih i drugo). Nadalje, od strane 4. Kantonalni sud navodi šta proizlazi iz prikupljenih dokaza, te na strani 23. Kantonalni sud navodi da je analizom dokaza (koje je prethodno naveo) i njima utvrđenih činjenica došao do zaključka da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, i to kao organizator i vođa grupe za organizovani kriminal, što dalje pojašnjava na strani 23. i 24. rješenja. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da su optuženi kao organizatori, rukovodioci i pripadnici grupe za organizovani kriminal, formirane radi pribavljanja protupravne koristi velike vrijednosti, a koja se bavila nezakonitim sticanjem prava vlasništva na nekretninama, koji prenos prava vlasništva je vršen prvenstveno donošenjem nezakonitih sudskih odluka u fiktivnim postupcima i provođenjem postupaka upisa prava vlasništva na nekretninama, pa su kontinuirano i u međusobnom dogovoru, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama poduzimali i radnje izvršavanja, podstrekavanja, planiranja, pomaganja prikrivanja, omogućavanja savjetovanja u izvršenju krivičnog djela, i to zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ), krivotvorenje isprave iz člana 373. KZ, prevara iz člana 294. KZ, pranje novca iz člana 272. KZ, davanje lažnog iskaza iz člana 348. KZ i pomoć učiniocu nakon izvršenja krivičnog djela iz člana 346. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ , čime je u odnosu na apelanta ispunjen opšti uslov za produženje pritvora. Kantonalni sud je naveo da navedeni dokazi - sadržajno izloženi u onoj mjeri koja je potrebna za donošenje odluke o postojanju ili nepostojanju uslova za pritvor iz odredbe člana 146. ZKP (kako opšteg uslova, tako i posebnih uslova iz ove odredbe) - na saglasan način potvrđuju osnovanu sumnju kao opšti uslov za produženje pritvora. Kantonalni sud je naveo da se okolnosti pod kojima je pritvor produžen nisu promijenile u odnosu na opšti uslov, pri čemu vijeće nije bilo u prilici da razmatra značaj i utjecaj dokaza izvedenih na glavnom pretresu budući da pretres nije ni počeo. Kantonalni sud nadalje navodi razloge zbog kojih glavni pretres nije počeo, odnosno zbog kojih su zakazani pretresi odgođeni (strana 25).
8. U nastavku rješenja, na strani 26, Kantonalni sud je naveo da je ocijenio posebne pritvorske razloge za produženje mjere pritvora apelantu sa aspekta razvoja konkretnog krivičnog predmeta, odnosno da li su se promijenile okolnosti pod kojima je apelantu pritvor produžen, pri čemu je sud ocijenio i protek vremena. Kantonalni sud je ustanovio da još egzistiraju posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP. Kantonalni sud je naveo da je svoj zaključak o postojanju posebnih pritvorskih razloga temeljio kako na dokazima na kojima je takav zaključak bio zasnovan u prethodnom rješenju, tako i uzimajući u obzir tok glavnog pretresa nakon donošenja posljednjeg rješenja o produženju pritvora i protek vremena.
9. Kada je riječ o posebnom pritvorskom razlogu iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP, Kantonalni sud je ocijenio da i dalje postoji opasnost od bjekstva, tj. da se nisu promijenile okolnosti pod kojima je apelantu pritvor produžen po ovoj osnovi. Ovo zbog toga što, kako je ranije navedeno, iz akta MUP-a Hrvatske od 8. novembra 2016. godine proizlazi da se apelant na teritoriji Republike Hrvatske koristio imenom Ilija, a iz razgovora apelanta sa L.F.P. proizlazi da bi ime koje koristi na teritoriji Republike Hrvatske moglo biti Ilija Mustafić ili Ilija Mustapić. Iz drugog razgovora istih lica proizlazi da su kod L.F.P. dokumenti koje apelant naziva „kartica“, te dogovara kako i gdje da mu ih ostavi. Iz navedenog proizlazi osnovana sumnja da se apelant predstavlja lažnim imenom, te koristi dokumente, uključujući putne isprave, na neko drugo ime. Dalje, Kantonalni sud navodi da su prilikom lišavanja slobode i pretresa kod apelanta pronađeni lična karta i pasoš BiH izdati na ime Sadik Kuklija, a na osnovu službene zabilješke FMUP-a na okolnosti presretnutih razgovora proizlazi da je apelant saznao za istragu Tužilaštva o čemu je i obavijestio L.F.P., koja je dalje obavijestila Z.L., te su se svi našli u Rijeci. Takođe, dovodeći u vezu navedeno sa činjenicom da apelant ima imovinu u Republici Hrvatskoj, te kuću na Tajlandu, a gdje je i planirao da otputuje (imao je rezervisanu kartu za Tajland) i gdje se već nalazila njegova supruga, i to kada je već imao saznanja da se protiv njega i ostalih vodi istraga, što je pokazatelj čvrstih veza apelanta sa stranim državama, gdje je sigurno mogao pronaći utočište sa ciljem izbjegavanja krivičnog postupka ukoliko bi bio pušten na slobodu, te je sud zaključio da bi apelant, u slučaju boravka na slobodi, mogao napustiti BiH, odnosno dati se u bjekstvo i na taj način postati nedostupan. Navedeni zaključak Kantonalni sud je dodatno opravdao i činjenicom da je apelant opet, nakon što mu je pritvor ukinut i pušten na slobodu, pokazao spremnost za bjekstvo, te da je za njim bila raspisana interna i međunarodna potjernica. Kantonalni sud navodi da u Sarajevu apelant nije pronađen na adresi na kojoj je bio prijavljen i koju je dao prilikom ispitivanja, a policijski službenici su dobili informaciju da na navedenoj adresi nikada nije živio, te je lišen slobode u Republici Hrvatskoj po raspisanoj međunarodnoj potjernici. Sve navedeno je pokazatelj, kako je Kantonalni sud naveo, da postoji realna opasnost od bjekstva ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ocijenio da utvrđene činjenice i okolnosti u odnosu na ovaj pritvorski osnov nisu izgubile na značaju, te da su još takvog intenziteta da opravdavaju razloge za pritvor po ovom osnovu.
10. Takođe, Kantonalni sud je naveo da protek vremena i razvoj krivičnog postupka nisu utjecali na zaključak suda o postojanju pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKP. U tom pravcu Kantonalni sud se poziva na zapisnike o saslušanju određenih svjedoka i optuženih (strana 28) koji su imali strah ili pretrpjeli prijetnje od apelanta. Takođe, Kantonalni sud je naveo da opasnost od ometanja krivičnog postupka utjecajem na svjedoke i optužene proizlazi i iz presretnutih razgovora apelanta i L.F.P. Kantonalni sud je naveo da „upravo ovi činjenično verifikovani pokušaji temeljem dokaza kako je naprijed navedeno su poslužili za individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi sa optuženim [apelantom], cijeneći obavezu suda da je neophodno sačiniti adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor, koja nikako ne može biti temeljena na hipotetičkim pretpostavkama opravdavaju i dalje produženje pritvora prema optuženom [apelantu] iz posebnog pritvorskog razloga propisan tačkom b) člana 146. ZKP“. Dakle, ocjenjujući da je činjenično verifikovan apelantov pokušaj na osnovu dokaza dostavljenih uz optužnicu, da je apelant lično ili posredno preko drugih lica utjecao na druge optužene u ovom predmetu da postupaju po njegovim nalozima, da se činjenice i okolnosti do ove kontrole pritvora na osnovu kojih je pritvor ranije produžen po istom osnovu nisu promijenile (glavni pretres nije počeo), da se radi o izuzetno obimnom predmetu u kojem, prema optužnici, predstoji saslušanje više desetina svjedoka i vještaka, da saslušanjem svjedoka u fazi istrage nije izvršeno potpuno obezbjeđenje tih dokaza s obzirom na načelo neposrednosti, pri čemu je Kantonalni sud, takođe, imao u vidu ozbiljnost, težinu i posljedice krivičnih djela za koja se apelant tereti predmetnom optužnicom, te s tim u vezi zaprijećene kazne, pa imajući u vidu navedene dokaze (već obrazloženi) iz kojih proizlazi da je takvo apelantovo ponašanje realan pokazatelj da je on spreman poduzeti sve radnje kako bi ometao krivični postupak i izbjegao krivičnu odgovornost, Kantonalni sud je zaključio da i dalje egzistiraju uslovi propisani članom 146. stav 1. tačka b) ZKP. Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 145. stav 4. i 146. stav 2. ZKP.
11. U odnosu na posebni pritvorski razlog propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKP, Kantonalni sud je naveo da je i dalje na stanovištu da se okolnosti pod kojima je pritvor apelantu produžen po ovom pritvorskom osnovu do ove kontrole pritvora nisu promijenile. Naime, razmatrajući postojanje naročitih okolnosti iz navedene zakonske odredbe, Kantonalni sud je ocijenio činjenice i okolnosti na strani apelanta, koje, kao naročite okolnosti, kod razumnog procjenitelja stvaraju uvjerenje da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, nastaviti sa kriminalnim aktivnostima, odnosno ponoviti poduzimanje krivičnopravnih radnji za koje se u ovom postupku tereti, pri čemu je sud imao u vidu ličnost apelanta, kao i vrstu krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ustanovio da je apelant predmetna krivična djela, odnosno radnje izvršenja (za koja postoji osnovana sumnja da ih je počinio kao organizator grupe za organizovani kriminal) činio u kontinuitetu, u dužem vremenskom periodu (od 2009. do 2016. godine), veliki broj krivičnopravnih radnji-više krivičnopravnih radnji u kojima se stječu obilježja krivičnih djela kako se to apelantu stavlja na teret u konkretnom slučaju na nivou postojanja osnovane sumnje, u smislu odredbe člana 146. stav 1. ZKP, prirodu i način izvršenja krivičnih djela, odnosno da su one poduzimane u okviru dobro organizovane grupe koja je djelovala po principu jasno podijeljenih uloga njenih članova. Nadalje, na strani 29. Kantonalni sud navodi da se apelantu stavlja na teret da je krivičnopravne radnje preduzimao u dužem vremenskom periodu, kontinuirano, iskazujući na taj način visok stepen svoje odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri izvršenju navedenih radnji, a koje su kao posljedicu imale enormno visoke vrijednosti protivpravno stečene imovinske koristi. Krivična djela za koja je apelant optužen, kako je naveo Kantonalni sud, zahtijevala su visok stepen planiranja i preduzimanja niza pripremnih radnji radi pronalaženja nekretnina i zemljišta na kojima bi se moglo nezakonito steći pravo vlasništva, što, takođe, ukazuje na posebnu apelantovu odlučnost i upornost. U konkretnom, radi se o dobro organizovanoj grupi čiji je organizator-apelant poduzeo niz postupaka usmjerenih na vršenje utjecaja na razne institucije i njihove zaposlenike radi ostvarenja kriminalnih ciljeva za što sve postoji osnovana sumnja (prethodno obrazložena). U prilog navedenom, kako je naveo Kantonalni sud, govori činjenica da je apelant u navedenom vremenskom periodu ostvario veliki broj zabilježenih telefonskih razgovora (Kantonalni sud je naveo i koliko) sa L.F.P., J.Š., P.V., kao i brojne telefonske razgovore sa ostalim optuženim kao članovima grupe za organizovani kriminal, te je sud naveo o čemu su razgovarali (str. 29-30). Kako je naveo Kantonalni sud, iz navedenih dijelova presretnutih razgovora proizlazi stalna telefonska komunikacija optuženih koja ukazuje da optuženi poduzimaju nezakonite radnje u vezi sa stjecanjem prava vlasništva na nekretninama, kontrolisanjem sudskih postupaka, statusnih promjena pravnih lica, izbjegavanjem plaćanja poreza, utjecajem i povezivanjem sa nosiocima pravosudnih funkcija i drugih državnih institucija (npr. Zavod za planiranje i VSTV), vještak (A.H.), koruptivnim radnjama i slično, odnosno u pogledu izvršenja krivičnih djela kojima se bave. Takođe, Kantonalni sud je naveo da iz telefonske komunikacije proizlazi da je apelant vođa grupe za organizovani kriminal kojem se drugi članovi obraćaju i kojeg izvještavaju o radnjama koje su poduzeli, dok, sa druge strane, apelant njima izdaje upute i zahtjeve, uvezuje članove grupe za organizovani kriminal međusobno i upućuje ih jedne na druge iz čega proizlaze naročite okolnosti da će oni ponoviti krivična djela, odnosno da će pokušati završiti krivična djela koja su započeli. Takođe, na strani 31. Kantonalni sud je naveo dokaze (iskaze svjedoka) iz kojih proizlaze apelantove odlučnost, istrajnost i upornost u vršenju krivičnih djela (za šta postoji osnovana sumnja). Takođe, Kantonalni sud je ukazao da iz iskaza saslušanih svjedoka D.P. i M.K. (koji su prethodnih nekoliko mjeseci bili na izdržavanju mjere pritvora u KPZ ,,Miljacka“ u Sarajevu, gdje mjeru pritvora trenutno izdržava i apelant) proizlazi da je apelant u pritvorskoj ćeliji pribavio i koristio najmanje tri mobilna telefona i kartice, te da je koristio jedan e-mail za vrijeme izdržavanja pritvora a sve s ciljem kako bi ostvario komunikaciju sa različitim licima koja se ne nalaze u pritvoru. Dakle, i apelantova komunikacija sa osobama izvan pritvora, pomoću mobilnih telefona koje je koristio suprotno zavodskim pravilima, predstavlja okolnost koja ukazuje na opasnost od dovršenja ili ponavljanja krivičnih djela. Sve navedeno, u svojoj ukupnosti, po mišljenju Kantonalnog suda, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a čime su se ispunili zakonski uslovi za produženje pritvora apelantu iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Kantonalni sud je naveo da se okolnosti pod kojim je pritvor apelantu ranije određen i kasnije produžavan i u odnosu na ovaj pritvorski razlog nisu promijenile. Stoga je Kantonalni sud prilikom kontrole pritvora donio odluku da pritvor apelantu produži za naredna dva mjeseca i po ovom zakonskom osnovu. Dakle, produženjem pritvora (koji je u konkretnom neophodna i srazmjerna mjera, kako je naveo Kantonalni sud) postići će se cilj da se povodom konkretnog krivičnog djela otkloni iteracijska opasnost, odnosno da svojom preventivnom prirodom eliminiše opasnost da apelant ponovi krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna ukoliko naročite okolnosti to opravdavaju. Kantonalni sud je ukazao da su činjenice i okolnosti onako kako su ocijenjene i utvrđene u ranijim rješenjima još uvijek od značaja za odluku o pritvoru, da se nisu promijenile i da su takvog intenziteta koji opravdava produženje mjere pritvora i prilikom ove kontrole, kao najstrožije mjere, po svim zakonskim osnovama po kojima je pritvor ranije produžen. Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu i vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da su razlozi koji su navedeni u odnosu na posebne pritvorske razloge relevantni i dovoljni za zaključak da je neophodno produženje pritvora bez obzira na vrijeme provedeno u pritvoru, a što je u okvirima propisanim zakonom.
12. Kantonalni sud je, takođe, naveo da je prilikom kontrole pritvora imao u vidu i apelantov podnesak (od 3. septembra 2018. godine) označen kao prijedlog za određivanje jemstva, mjera zabrane i ukidanje pritvora o čemu se dalje izjašnjava, te na strani 33. rješenja Kantonalni sud navodi da je uvidom u spis predmeta, vršeći suštinsku kontrolu opravdanosti daljeg trajanja mjere pritvora, sud ocijenio i dati podnesak u kontekstu eventualnih promijenjenih okolnosti koje bi dovele do drugačije odluke suda, nalazeći da se u konkretnom slučaju nisu stekli zakonski uslovi da se apelantu ukine pritvor (ne upuštajući se u meritorno odlučivanje o prijedlogu za određivanje jemstva i mjera zabrane), budući da sudu nisu prezentovane nikakve nove, niti odlučujuće, bitne i relevantne činjenice koje bi bile od utjecaja na donošenje drugačije odluke suda kojom je apelantu pritvor produžen za još dva mjeseca u postupku redovne kontrole opravdanosti daljeg trajanja mjere pritvora, dok će konačnu odluku o prijedlogu za određivanje jemstva i mjera zabrane donijeti predsjednik vijeća kao funkcionalno nadležan da postupa u konkretnom slučaju, a koji je i podnesen sudećem vijeću.
13. Slijedom zakonske obaveze da sud ispita i mogućnost izricanja mjera zabrane umjesto pritvora, prilikom odlučivanja o kontroli pritvora Kantonalni sud je, kako je naveo, razmotrio mogućnost izricanja drugih mjera iz člana 140. i 140.a ZKP. U vezi sa navedenim, imajući u vidu vrstu i težinu krivičnih djela i način njihovog izvršenja za koje postoji osnovana sumnja da ih je počinio i apelant, iskazanu odlučnost, upornost i istrajnost u činjenju krivičnih djela, kako je već ranije obrazloženo u rješenju, a imajući u vidu da se apelant tereti da je duži vremenski period, u kontinuitetu, preduzimao inkriminisane radnje na način i u mjestu kako je to opisano, njegovo ponašanje, kao i zakonski razlog na osnovu kojeg je prema njemu produžena mjera pritvora (i iz zakonskog razloga propisanog tačkom c)), Kantonalni sud je zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju dalje trajanje mjere pritvora prema apelantu s obzirom na to da mjere zabrane u ovom slučaju nisu primjenjive niti svrsishodne.
14. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 026508 18 Kž 42 od 10. oktobra 2018. godine kojim je apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 26. septembra 2018. godine odbio kao neosnovanu.
15. U obrazloženju odluke sud je naveo da je, pobijajući pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja, apelant u žalbi naveo da je pobijanim rješenjem kontrola opravdanosti pritvora izvršena suprotno odredbama člana 151. stav 1. ZKP, tačnije po isteku roka propisanog zakonom od dva mjeseca, jer je prethodnim rješenjem od 26. jula 2018. godine pritvor apelantu produžen do 26. septembra 2018. godine, tako da je (prema tvrdnjama žalbe) po tom rješenju pritvor mogao trajati do 25. septembra 2018. godine do 00.00 sati. Vrhovni sud je ocijenio ovaj žalbeni prigovor kao neosnovan ukazujući na odredbu člana 173. st. 2. i 3. ZKP. Vrhovni sud je naveo da je rješenjem Kantonalnog suda od 26. jula 2018. godine apelantu produžen pritvor za dva mjeseca uz naznaku da mu pritvor po tom rješenju može trajati do 26. septembra 2018. godine, pa, stoga, kada je pobijanim rješenjem od 26. septembra 2018. godine apelantu produžen pritvor za naredna dva mjeseca, kontrola opravdanosti pritvora je izvršena u zakonskom roku, tačnije posljednjeg dana roka do kojeg je po ranijem rješenju pritvor trajao.
16. Vrhovni sud je naveo da je apelant u žalbi ukazao da postojanje osnovane sumnje prvostepeni sud nije utvrdio. Naime, u žalbi je istaknuto da je prvostepeni sud prilikom obrazlaganja stava da na apelantovoj strani postoji osnovana sumnja da je on počinio krivična djela za koja se tereti ponovio identične navode iz ranijih rješenja, bez stvarne i suštinske kontrole opravdanosti pritvora, pozivajući se pri tome na akt o potvrđivanju optužnice iako je, prema tvrdnjama žalbe, optužnica nezakonito potvrđena, jer sudija za prethodno saslušanje nije izvršio uvid u dokaze priložene uz optužnicu. Navedeno je da u pobijanom rješenju nije utvrđeno, a niti obrazloženo na koji je to način apelant organizovao ili rukovodio grupom za organizovani kriminal, te da, osim iznošenja pretpostavki, nije utvrđeno ni da je apelant nadređen ostalim navodnim članovima grupe i na koji način su ostali članovi grupe njemu podređeni. Kako je u žalbi navedeno, uslov za postojanje krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 342. stav 1. KZ je da je određena osoba kao član grupe učinila određena krivična djela, pri čemu se ne zahtijeva utvrđenje hijerarhije pojedinih članova unutar grupe, te da je sud u pobijanom rješenju morao navesti na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant pripadnik grupe za organizovani kriminal. S tim u vezi, u žalbi je navedeno da se u pobijanom rješenju kao jedini dokaz ovog apelantovog svojstva citira sadržina presretnutih telefonskih razgovora, a da se pri tome ne vrši analiza stvarnog sadržaja tih razgovora.
17. Vrhovni sud je ukazao da ovi žalbeni prigovori nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Prije svega, nisu osnovane tvrdnje iznesene u žalbi da je prvostepeni sud zaključak o postojanju osnovane sumnje na apelantovoj strani zasnovao na činjenici da je protiv svih optuženih u predmetnoj krivičnopravnoj stvari, pa tako i protiv apelanta, potvrđena optužnica, odnosno da se ovaj zaključak temelji na aktu sudije za prethodno saslušanje koji je na osnovu dokaza priloženih uz optužnicu ocijenio da postoji osnovana sumnja da su optuženi počinili krivična djela za koja se terete predmetnom optužnicom. Vrhovni sud je naveo da je za zaključak o postojanju osnovane sumnje prvostepeni sud u pobijanom rješenju naveo sasvim određene i jasne razloge, pozivajući se pri tome na dokaze koji su priloženi uz optužnicu prilikom njenog podnošenja na potvrđivanje, čiju sadržinu je i prezentirao na stranama od 3. do 26. obrazloženja rješenja, a potom ih doveo u međusobnu vezu i ocijenio. Stoga je neosnovan žalbeni prigovor da je u konkretnom slučaju izostala suštinska kontrola postojanja opšteg uslova za pritvor. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja, pozivajući se na konkretne dokaze iz kojih proizlazi realna apelantova djelatnost, zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant organizovao i rukovodio grupom za organizovani kriminal koja je formirana radi pribavljanja protupravne imovinske koristi velike vrijednosti nezakonitim stjecanjem prava vlasništva na nekretninama koje se nalaze na području Kantona Sarajevo, i to tako što je osmišljavao, donosio odluke, davao upute za izvršenje pojedinih inkriminisanih radnji, nadzirao i kontrolisao njihovo izvršavanje, odlučivao i usaglašavao se o podjeli imovinske koristi koju je grupa pribavljala izvršavanjem dogovorenih radnji, a koje su se odnosile, pored ostalog, na stjecanje prava vlasništva na nekretninama vođenjem fingiranih parničnih postupaka, prevarnim zaključivanjem ugovora o kupoprodaji nekretnina, sačinjavanjem nezakonitih i fiktivnih notarskih isprava i ugovora, raspolaganjem imovinom za koju su apelant i ostali članovi grupe znali da potječe od izvršenja krivičnih djela, zatim, preduzimanjem mjera i radnji radi zaštite djelovanja grupe za organizovani kriminal i sprečavanja njenog otkrivanja i zadržavanja protivpravno stečene imovinske koristi. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju, pozivajući se na priložene dokaze, dao razloge o postojanju osnovane sumnje da je apelant sa ostalim članovima grupe za organizovani kriminal kontinuirano i u međusobnom dogovoru, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama preduzimao radnje planiranja, podstrekavanja, izvršenja, pomaganja, prikrivanja, omogućavanja i savjetovanja u izvršenju krivičnih djela navedenih u rješenju. Kako je naveo Vrhovni sud, prvostepeni sud se pri tome nije pozvao samo na dokumentovane presretnute telefonske razgovore obavljene između optuženih i drugih osoba već i na brojne druge dokaze, prvenstveno iskaze svjedoka (čija imena navodi), iskaze optuženih (čija imena navodi), zatim, na sadržinu spisa predmeta Općinskog suda u Sarajevu (čije brojeve navodi), zemljišnoknjižne izvatke za predmetne nekretnine, dokumentaciju pronađenu pretresom službenih prostorija Općinskog suda u Sarajevu koje koristi zaposlenik suda M.P. (kurir), dokumentaciju pronađenu prilikom pretresa vozila i kuće J.Š., kao člana grupe za organizovani kriminal (koji se odnose na apelanta kao organizatora grupe, L.F.P. i ostale članove grupe), nalaz vještaka I.K., izvode iz matične knjige umrlih za parnične stranke u parničnim spisima sudije L.F.P., kao i druge brojne materijalne dokaze koji su u obrazloženju pobijanog rješenja na stranama od 4. do 26. detaljno analizirani.
18. Vrhovni sud je naveo da ne stoje navodi žalbe da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju samo citirao sadržinu presretnutih telefonskih razgovora, jer iz obrazloženja rješenja proizlazi da je prvostepeni sud, osim što se pozvao na brojne presretnute telefonske razgovore za koje postoji osnovana sumnja da ih je obavio apelant sa članovima grupe, iznio njihovu sadržinu, predmetnu sadržinu doveo u vezu sa pojedinim subjektivnim i objektivnim dokazima na koje se pri ocjeni postojanja osnovane sumnje u pobijanom rješenju pozvao. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se apelant ne tereti za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 342. stav 1. KZ, nego se potvrđenom optužnicom on tereti za stav 3. člana 342. KZ, jer prema sadržaju optužnog akta, apelant nije samo član grupe za organizovani kriminal nego je tu grupu on organizovao. Vrhovni sud je ukazao da je bez osnova i tvrdnja da u pobijanom rješenju nisu dati razlozi na koji način i kojim konkretnim radnjama je apelant vršio podsticanje ostalih optuženih, jer je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja potpuno jasno i određeno, pozivajući se pri tome na konkretne dokaze, naveo da su pojedini optuženi djelovali po nagovoru, zahtjevu, nalogu, datim uputama i na traženje apelanta.
19. Vrhovni sud je istakao da je, osporavajući pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, apelant u žalbi naveo da prvostepeni sud prilikom donošenja pobijanog rješenja nije izvršio suštinsku kontrolu opravdanosti daljeg trajanja pritvora u smislu člana 151. stav 1. ZKP, te da je sud bio obavezan da ne ponavlja razloge date u ranijim rješenjima o kontroli opravdanosti pritvora, nego da ocijeni one činjenice i okolnosti koje su relevantne u momentu vršenja kontrole opravdanosti daljeg trajanja pritvora, ispitujući osnovanost svih prigovora koje su stranke do tada istakle. Pojašnjavajući ove navode, u žalbi je istaknuto da je sud kao polaznu osnovu za donošenje pobijanog rješenja uzeo postojanje okolnosti utvrđenih potvrđenom optužnicom. U žalbi je istaknuto da je u postupku donošenja pobijanog rješenja apelantu onemogućeno da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da mu nije omogućeno da iznese činjenice i dokaze koji mu idu u korist, kao i da je jedino apelant od ukupno 39 fizičkih lica optuženih u predmetnoj stvari u pritvoru, koji neopravdano dugo traje. Zbog svega istaknutog, apelant je ukazivao na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 151. stav 1, članom 6. stav 2. i članom 145. stav 4. ZKP.
20. Vrhovni sud je ustanovio da ni ovi žalbeni prigovori nisu osnovani. Vrhovni sud je naveo da je netačna tvrdnja žalbe da prvostepeni sud nije izvršio suštinsku kontrolu daljnje neophodnosti trajanja pritvora, jer takvo nešto ne proizlazi iz obrazloženja pobijanog rješenja. Ni sam apelant u žalbi, kako je naveo Vrhovni sud, iako je tvrdio suprotno, nije naveo koje su se to okolnosti od značaja za odluku o pritvoru eventualno promijenile, zbog kojih su prestali razlozi za pritvor bilo u pogledu postojanja opšteg uslova, bilo u pogledu postojanja posebnih uslova za pritvor. Sama činjenica da se u pobijanom rješenju ponavljaju određeni razlozi u pogledu postojanja opšteg i posebnih pritvorskih osnova iz člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP, kao i u ranijim rješenjima o produženju pritvora ne daje osnova (kako je Vrhovni sud naveo) za zaključak da pobijano rješenje nije pravilno i zasnovano na zakonu, ukoliko činjenice i okolnosti koje su bile od značaja pri donošenju prethodnog rješenja o produženju pritvora mogu biti od značaja i pri donošenju kasnijeg rješenja o produženju pritvora. Ovo naročito zbog toga što od dana donošenja prethodnog do donošenja pobijanog rješenja nije proveden nijedan dokaz koji bi doveo u pitanje postojanje uslova za pritvor, niti na to žalba ukazuje. Vrhovni sud je nadalje istakao da je netačna apelantova tvrdnja da je prvostepeni sud kao polaznu osnovu za donošenje pobijanog rješenja uzeo postojanje okolnosti utvrđenih potvrđenom optužnicom i da je prihvatio postojanje osnovane sumnje koju je utvrdio sudija za prethodno saslušanje potvrđivanjem optužnice, jer iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da se prvostepeni sud, i pored činjenice da je u predmetnoj stvari optužnica potvrđena, prilikom donošenja pobijanog rješenja bavio ocjenom svih predočenih dokaza na temelju kojih je utvrdio postojanje osnovane sumnje na apelantovoj strani. Stoga, nisu osnovane žalbene tvrdnje da je prvostepeni sud pobijanim rješenjem počinio bitnu povredu odredaba iz člana 312. stav 2. ZKP u vezi sa članom 151. stav 1. ZKP.
21. Pozivajući se na član 151. stav 1. ZKP, odnosno da je predmetno rješenje doneseno nakon potvrđivanja optužnice u predmetnoj stvari, u postupku redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora, koju sud vrši po službenoj dužnosti, bez prijedloga ovlaštenog tužitelja i bez održavanja ročišta na kojem bi stranke i branitelj dali svoja izjašnjenja u pogledu okolnosti relevantnih za pritvor, Vrhovni sud je ukazao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu time što prvostepeni sud nije održao sjednicu na kojoj bi se stranke i branitelj izjašnjavali na okolnosti bitne za produženje pritvora, pa tako nije učinjena ni bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 6. stav 2. ZKP, a niti bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP na koje branitelj ukazuje žalbom.
22. Takođe, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 145. stav 4. ZKP kojom je propisana dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću kada je riječ o pritvorskim predmetima i da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, kao i na odredbu člana 244. stav 4. ZKP kojom je propisano da će se nakon izjašnjenja o krivnji zakazati glavni pretres u roku od 30 dana od dana izjašnjenja o krivnji i da se samo izuzetno taj rok može produžiti za još 30 dana. Međutim, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa slijedi da je u ovom predmetu u više navrata zakazivan glavni pretres i da je on odgađan zbog nedolaska pojedinih optuženih, odnosno radi provjere zdravstvenog stanja nekih od optuženih u pogledu njihove sposobnosti da učestvuju u krivičnom postupku, zbog čega okolnost da glavni pretres još nije otpočeo sama po sebi ne znači da je postupljeno protivno citiranim odredbama zakona i da se prvostepeni sud oglušio o obaveze iz čl. 145. stav 4. i 244. stav
4. ZKP. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, pobijanim rješenjem nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa čl. 145. stav 4. i 244. stav 4. ZKP. Vrhovni sud je naveo i da navodi iz žalbe - da je nelogično da se samo apelant od ukupno 39 fizičkih lica optuženih u predmetnoj stvari nalazi u pritvoru - ne dovode u pitanje pravilnost pobijanog rješenja, ukazujući da se razlozi za pritvor u odnosu na svakog od optuženih ocjenjuju sa aspekta konkretnih okolnosti koje postoje za svakog od njih posebno.
23. Vrhovni sud je, nadalje, istakao da je, kada je u pitanju postojanje posebnih zakonskih uslova za produženje pritvora apelantu iz osnova člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP, u žalbi navedeno da samo opreza radi ističe da takvi razlozi za pritvor ne postoje.
24. U pogledu postojanja posebnog uslova za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP, apelant je naveo da prvostepeni sud (osim apstraktnih) ne navodi nijednu konkretnu okolnost koja bi upućivala na postojanje realne opasnosti od bjekstva s obzirom na to da je apelant napustio teritoriju BiH u vrijeme kada u odnosu na njega nije bio određen pritvor, niti mjere zabrane, te da je pritvor po navedenom zakonskom osnovu određen na temelju pretpostavki.
25. Vrhovni sud je ukazao da su, nasuprot apelantovim tvrdnjama, po ocjeni Vrhovnog suda, u pobijanom rješenju navedeni određeni i u svemu jasni razlozi na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoj zaključak da je apelantu neophodno produžiti pritvor zbog opasnosti od bjekstva, oslanjajući se na činjenice i okolnosti koje su postojale i u momentu njegovog lišavanja slobode sa zaključkom da se one nisu promijenile, te da, stoga, i dalje postoji opasnost od bjekstva apelanta ukoliko bi se on našao na slobodi. U tom pravcu prvostepeni sud je na pravilan način ocijenio sve okolnosti (apelant je imao fiktivnu adresu na kojoj nikad nije boravio, niti je pronađen na adresi na kojoj je imao prijavljeno prebivalište i koju je dao ovlaštenim službenim osobama prilikom njegovog ispitivanja, da je lišen slobode na osnovu raspisane međunarodne potjernice, dok se nalazio u bjekstvu, koristeći lažna imena, rezervisana karta za Tajland i drugo). Navodi istaknuti u žalbi da je apelant napustio BiH u vrijeme kada u odnosu na njega nije bio određen pritvor, niti mjere zabrane ne dovode u pitanje navedena utvrđenja i zaključak prvostepenog suda kada se ima u vidu da je apelant znao da se protiv njega provodi istraga, a da, i pored toga, nije obavijestio niti sud, niti tužiteljstvo o svojoj namjeri da ode u drugu državu, odnosno namjeri da promijeni boravište.
26. Vrhovni sud je naveo da je, osporavajući koluzijsku opasnost, apelant u žalbi istakao da je pritvor iz tog osnova određen na osnovu pretpostavki, jer sumnja da bi boravkom na slobodi mogao utjecati na svjedoke predstavlja tek apstraktnu mogućnost. Vrhovni sud je naveo da, pošto apelant ovakve svoje žalbene tvrdnje nije potkrijepio bilo kakvom konkretnom argumentacijom, to te tvrdnje ovaj sud nije ni mogao ispitati. Postojanje iteracijske opasnosti apelant je u žalbi osporavao tvrdnjom da je sasvim pogrešan zaključak suda da bi mogao ponoviti ili izvršiti novo krivično djelo, jer za takav zaključak sud nije naveo nijedan valjan razlog koji zadovoljava standard iz zakonske odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, koja ultimativno zahtijeva postojanje naročitih okolnosti. Vrhovni sud ni ove žalbene prigovore nije ocijenio osnovanim, navodeći da je za zaključak o postojanju posebnog pritvorskog uslova iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP sud u pobijanom rješenju dao valjane i u svemu prihvatljive razloge, koje je ponovio Vrhovni sud, te okolnosti koje su navedene, i po mišljenju Vrhovnog suda, predstavljaju naročite okolnosti u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
27. Apelant ukazuje na povredu prava na slobodu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je u apelaciji najprije ukazao da je pritvor prema njemu istekao 25. septembra 2018. godine, u 24 sata, jer mu je prethodnim rješenjem (rješenje od 26. jula 2018. godine) pritvor bio produžen do 26. septembra 2018. godine. Apelant osporava zaključak Vrhovnog suda - da rok ističe 26. septembra i pozivanje na član 173. ZKP, te navodi da je apelantu pritvor određen fiksno do 26. septembra 2018. godine. Nadalje, apelant ukazuje da potvrđivanjem optužnice nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje protiv apelanta kao osnovnog uslova za produženje pritvora apelantu. Apelant osporava zaključak Vrhovnog suda da je prvostepeni sud utvrdio postojanje osnovane sumnje i navodi da je on neodrživ zbog toga što predmetna optužnica nije potvrđena na bazi dokaza priloženih uz optužnicu i što vanraspravnom vijeću prilikom kontrole opravdanosti pritvora nije stajao na uvid niti jedan dokaz s obzirom na to da su svi dokazi na osnovu člana 244. stav 3. ZKP vraćeni tužiocu. Kao najbitnije, zbog čega je neodrživ stav Vrhovnog suda, apelant navodi da optužnica nije potvrđena u skladu sa članom 244. stav 3. ZKP. U tom pravcu apelant ističe da je optužnica nezakonito potvrđena (kako zbog činjenice da se radilo o kratkom roku, kao i zbog činjenice koja proizlazi iz akta suda od 13. marta 2018. godine u kojem je sudija za prethodno saslušanje naveo da dokaze uz optužnicu dostavljene u kartonskim kutijama nije otvarao, što dalje dovodi u vezu sa određenim procesnim situacijama u predmetu u vezi sa spajanjem predmeta apelanta i Vojka Đokića). Apelant detaljno ukazuje na određene propuste u spajanju apelantovog postupka sa drugim predmetom (istog broja protiv drugog lica), te ukazuje na potrebu da se optužnice vrate tužilaštvu radi uređenja. Apelant navodi i da rješenje o spajanju postupaka od 26. februara 2018. godine nije mogao donijeti sudija za prethodno saslušanje, te da mu nije jasno kako je sudija za prethodno saslušanje H.D. dobio predmet u rad, jer je apelantu uskraćen uvid u CMS, što je suprotno članu 61. stav 3. u vezi sa članom 21. tačka n) ZKP. Apelant ukazuje da, zbog propusta sudije za prethodno saslušanje da prouči dokaze koji su dostavljeni uz optužnicu, rješenje o produženju pritvora je nezakonito, te se ovaj predmet može riješiti jedino donošenjem presude kojom se optužba odbija. Takođe, apelant navodi da ne postoji osnovana sumnja, kao ni okolnosti koje ukazuju na dalju opravdanost trajanja pritvora apelantu. U ovom dijelu apelant navodi da je sud ponovio identične razloge kao u prethodnim rješenjima (sve do rješenja koje je doneseno nakon nezakonitog podizanja optužnice) kako u pogledu postojanja osnovane sumnje, tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP. Apelant u ovom dijelu ističe da je izostala suštinska kontrola zakonitosti rješenja o pritvoru. Apelant navodi da nikada nije bio u bjekstvu. Apelant ukazuje da je optužnica potvrđena 11. oktobra 2017. godine a do dana „pisanja apelacije“ nije započeo glavni pretres, što je u suprotnosti sa odredbama ZKP, pa je Vrhovni sud svojim stavom propustio suštinski da ispita zakonitost pritvora. Apelant navodi da je - da bi se moglo reći da postoji osnovana sumnja u smislu člana 146. stav 1. u vezi sa članom 21. tačka m) ZKP, kao i sa članom 5. Evropske konvencije, te da bi se na temelju toga mogla produžiti mjera pritvora - potrebno da dati razlozi u odluci suda o pritvoru budu u jasnoj vezi sa radnjom izvršenja krivičnog djela za koje se apelant u konkretnom slučaju tereti. Apelant, dalje, navodi da, kada su u pitanju određeni žalbeni prigovori (da je apelant organizator ili pripadnik grupe za organizovani kriminal, navodi vezani za tačku I/1. optužnice, ali i sa ostalim tačkama optužnice iz kojih nije jasno u čemu se sastoji apelantova odgovornost za preduzete radnje), puko pozivanje Vrhovnog suda na neke neodređene formulacije čini žalbu iluzornom, bez suštinske kontrole opravdanosti trajanja pritvora. Navodom da je apelant „organizovao grupu za organizovani kriminal“, kako apelant navodi, krši se apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 3. ZKP bez argumenta za ovakav stav suda. Apelant ukazuje da se skoro dvije godine nalazi u pritvoru („u vrijeme pisanja apelacije“ uz ponavljanje identičnih razloga za pritvor), te da je u odlukama izostalo valjano obrazloženje zbog čega se u istom predmetu ista svrha ne bi mogla postići izricanjem mjera zabrane. Apelant navodi da je sud odbio apelantov zahtjev za određivanje jemstva, što poredi sa predmetom Todorić iz Hrvatske. Apelant je u dopuni apelacije od 3. decembra 2018. godine naveo da se drži u pritvoru u vezi sa krivičnim djelima zbog kojih nije izručen iz Republike Hrvatske („gdje nije bio u bjekstvu, s obzirom na to da je BiH napustio u vrijeme kada mu je bio ukinut pritvor i nisu bile na snazi mjere zabrane“) i zbog kojih krivičnih djela nije mogao biti optužen. Apelant je obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni sud ukinuo rješenje (od 10. oktobra 2018. godine) kojim je odbijen apelantov prijedlog za određivanje jemstva i mjera zabrane.
II.Odgovor na apelaciju
28. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da ostaje kod obrazloženja koje je dao u svom rješenju.
29. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava budući da rješenje Kantonalnog suda sadrži konkretne i dovoljne razloge o odlučnim činjenicama bitnim za procjenu postojanja uslova za produženje pritvora apelantu.
30. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi, kao i da je Kantonalni sud dao jasne razloge za svoje odlučenje, a činjenica da je apelantova žalba odbijena ne znači da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek.
V.Relevantni propisi
31. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna, […] Član 151.
Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;
b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;
c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.
(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
Član 173.
Računanje rokova (1) Rokovi se određuju na sate, dane, mjesece i godine.
(2) Sat ili dan kada je dostavljanje ili saopštavanje izvršeno, odnosno u koji pada događaj od kada treba računati trajanje roka, ne uračunava se u rok već se za početak roka uzima prvi naredni sat, odnosno dan. U jedan dan računa se 24 časa, a mjesec se računa po kalendarskom vremenu.
(3) Rokovi određeni po mjesecima odnosno godinama završavaju se protekom onog dana posljednjeg mjeseca odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kada je rok otpočeo. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca.
(4) Ako posljednji dan roka pada na državni praznik ili u subotu ili u nedjelju ili u neki drugi dan kada državni organ ne radi, rok ističe protekom prvog narednog radnog dana.
Član 243. stav 3.
Odlučivanje o optužnici (3) Prilikom potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužitelj kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 22. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 19. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
38. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
(…)
39. Ustavni sud primjećuje da se suština apelantovih navoda odnosi na njegovo osporavanje postojanja osnovane sumnje, a što apelant dovodi u vezu sa načinom na koji je potvrđena optužnica, kao i sa činjenicom da se u osporenim rješenjima ponavljaju razlozi iz prethodnih rješenja o produženju pritvora apelantu, te da je sudska kontrola opravdanosti mjere pritvora bila samo formalna, a ne suštinska. U odnosu na posebne pritvorske razloge, u apelaciji je navedeno da apelant nikada nije bio u bjekstvu, te da u pogledu koluzijske i iteracijske opasnosti sud nije vodio računa da te okolnosti protekom vremena slabe i da se ista svrha može postići i blažim mjerama. Takođe, apelant ukazuje da, iako je optužnica potvrđena 11. oktobra 2017. godine, glavni pretres još nije počeo, a apelant se više od dvije godine („efektivno“) nalazi u pritvoru. Takođe, apelant je naveo da, da bi se moglo reći da postoji osnovana sumnja, te da bi se na temelju toga mogla produžiti mjera pritvora, potrebno je da razlozi koji su dati u odluci suda o pritvoru budu u jasnoj vezi sa radnjama izvršenja krivičnih djela za koja se apelant tereti, što je u konkretnom slučaju izostalo.
40. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da su predmetnom apelacijom osporena rješenja kojima je apelantu produžen pritvor nakon podizanja optužnice. U najvećem dijelu apelacije apelant pokušava dokazati da optužnica nije potvrđena na zakonit način (optužnica potvrđena 11. oktobra 2017. godine), odnosno uvidom u dokaze ukazuje na „nezakonitosti“ oko spajanja postupaka (koji su spojeni rješenjem suda od 26. februara 2018. godine), a sve kako bi ukazao na nepostojanje osnovane sumnje koja je uslov za produženje pritvora.
41. Ustavni sud podsjeća da osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Evropski sud je, takođe, istakao i da standardi koje nameće član 5. stav 1. tačka
c) Evropske konvencije ne pretpostavljaju da policija u vrijeme hapšenja ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičenog lica koje je pritvoreno po osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga, tako da potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne treba da budu istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi, Evropski sud, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5. stav 1. tačka c) zahtijeva da postoji „osnovana“, a ne „iskrena“ ili bona fide sumnja (ibid., Fox, Campbell i Hartley, tačka 31).
42. Ustavni sud najprije zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je u konkretnom predmetu potvrđena optužnica i da su osporena rješenja donesena u postupku sudske kontrole opravdanosti mjere pritvora nakon potvrđivanja optužnice (član 151. ZKP ). Takođe, iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je Kantonalni sud najprije naveo šta se optužnicom apelantu stavlja na teret (da je organizovao i rukovodio grupom za organizovani kriminal, uloga apelanta, kao i ostalih pripadnika grupe za organizovani kriminal, koji su kontinuirano i u međusobnom dogovoru, međusobnim povezivanjem i zajedničkim djelovanjem, dogovaranjem i međusobno podijeljenim ulogama poduzimali radnje izvršavanja, podstrekavanja, planiranja, pripremanja, pomaganja i drugih krivičnih djela navedenih u rješenju, te radnje apelanta, kao i ostalih pripadnika grupe za organizovani kriminal, a koje su opisane u optužnici), čime je apelant na način opisan u optužnici počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 342. stav 3. KZ u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ, krivotvorenje isprave iz člana 373. st. 1. i 2. KZ, prevara iz člana 294. stav 2. KZ, pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, davanje lažnog iskaza iz člana 348. stav 3. KZ, pomoć učinitelju poslije učinjenog krivičnog djela iz člana 345. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ. Nadalje, Kantonalni sud je naveo iz kojih dokaza proizlazi osnovana sumnja, te nadalje, od strane 4. do 24. rješenja, ove dokaze obrazložio. Takođe, Vrhovni sud je, odlučujući po apelantovoj žalbi, naveo da je prvostepeni sud za zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret dao određene i jasne razloge, pozivajući se pri tome na dokaze koji su priloženi uz optužnicu prilikom njenog podnošenja na potvrđivanje, čiju sadržinu je prezentirao, a potom doveo u međusobnu vezu i ocijenio. Stoga je Vrhovni sud ocijenio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je izostala suštinska kontrola postojanja opšteg uslova za pritvor. Kako je naveo Vrhovni sud - prvostepeni sud je, pozivajući se na konkretne dokaze iz kojih proizlazi realna apelantova djelatnost - zaključio da postoji osnovana sumnja da je organizovao i rukovodio grupom za organizovani kriminal koja je formirana radi pribavljanja protupravne imovinske koristi velike vrijednosti nezakonitim stjecanjem prava vlasništva na nekretninama, tako što je apelant osmišljavao, donosio odluke, davao upute za izvršenje pojedinih inkriminisanih radnji i ostalo kako je navedeno u rješenju, te da je apelant, zajedno sa ostalim članovima grupe za organizovani kriminal (za šta postoji osnovana sumnja, a što proizlazi iz dokaza), kontinuirano i u međusobnom dogovoru, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama preduzimao radnje podstrekavanja, izvršenja, pomaganja, prikrivanja i omogućavanja i savjetovanja u izvršenju krivičnih djela koja su navedena u rješenju. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da se apelant tereti da je organizovao grupu, kao i da su u prvostepenom rješenju dati razlozi na koji način i kojim konkretnim radnjama je apelant podsticao optužene, pozivajući se na konkretne dokaze. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u okolnostima apelantovog slučaja u obrazloženjima osporenih rješenja dati relevantni i dovoljni razlozi koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, ubijedili objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti a s obzirom na to da se postupak protiv apelanta nalazi u fazi kada je potvrđena optužnica, proizlazi da će sve eventualne primjedbe koje apelant ima moći iznijeti u toku postupka. Takođe, Ustavni sud primjećuje da navode koje je apelant istakao u apelaciji, a koje je apelant doveo u vezu sa postojanjem osnovane sumnje (u smislu da je optužnica nezakonito potvrđena), ne može ispitivati u ovom konkretnom predmetu u kojem ispituje rješenja o osnovanosti produženja mjere pritvora apelantu, koji u pogledu osnovane sumnje, kako je prethodno utvrđeno, sadrži sve potrebno za takav zaključak. S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su osporena rješenja nezakonita zbog zaključka redovnih sudova da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti.
43. Dalje, apelant tvrdi i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su se stekli uslovi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP. U odnosu na ove navode, apelant je istakao da nikada nije bio u bjekstvu, kao i da u pogledu koluzijske i iteracijske opasnosti sud nije vodio računa da te okolnosti protekom vremena slabe i da se ista svrha može postići i blažim mjerama.
44. Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nadležni sud utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP.
45. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se pitanje je li razdoblje pritvora razumno ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštivanju pojedinačne slobode. Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštivanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštivanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama treba da navedu dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u biti, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navedu aplikanti u svojim žalbama (vidjeti, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60-61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem., Bernobić protiv Hrvatske, stav 62. s daljnjim referencama).
46. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo uopšteno navedeni, već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).
47. U konkretnom slučaju apelantu je produžen pritvor pozivajući se na razloge navedene u članu 146. stav 1. tačka a) zbog opasnosti od bjekstva, tačka b) zbog rizika da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, utjecajem na svjedoke i optužene ometati postupak i tačka c) zbog rizika da bi mogao ponoviti ili izvršiti novo krivično djelo.
48. Ustavni sud će razmotriti svaki od ovih razloga pojedinačno.
49. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu bilo potvrditi postojanje takve opasnosti, bilo pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice koje posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11). Činjenica da lice nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta sama po sebi, takođe, ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi, Evropski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, opasnost od bjekstva nužno se smanjuje i protekom vremena koje je osumnjičeni, odnosno optuženi proveo u pritvoru imajući u vidu mogućnost da će se vrijeme provedeno u pritvoru uračunati u izrečenu kaznu u slučaju da bude osuđen na kaznu zatvora, što predstavlja pogodnost za osumnjičenog, odnosno optuženog, i smanjuje rizik od bjekstva (vidi, Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. juna 1968. godine, stav 10).
50. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi, ocjenjujući protek vremena i razvoj konkretnog postupka, utvrdili da i dalje egzistiraju razlozi za produženje pritvora apelantu po ovom osnovu zbog toga što iz pribavljenih dokaza proizlazi da se apelant koristio drugim imenima, koristio dokumente, uključujući isprave, sa drugim imenom. Dalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelant obavijestio ostale osumnjičene da je pokrenuta istraga „kad se već sklonio u Hrvatsku“, da posjeduje imovinu u Hrvatskoj i na Tajlandu (gdje je imao namjeru da putuje kada je saznao za postupak i gdje se već nalazi njegova supruga), što je, po mišljenju redovnog suda, pokazatelj čvrstih veza apelanta sa stranim državama u kojim bi mogao naći utočište, odnosno upućuje na zaključak da bi, u slučaju boravka na slobodi, mogao napustiti BiH i postati nedostupan organima gonjenja. Takođe, redovni sud je ocijenio i činjenicu da je apelant bio prijavljen na adresi i da je u postupku naveo adresu na kojoj nikada nije živio, te da je nakon što je pušten iz pritvora (koji mu je ranije bio određen) lišen slobode u Hrvatskoj po međunarodnoj potjernici. Slijedom navedenog, sud je zaključio da utvrđene činjenice i okolnosti nisu izgubile na značaju i da su još uvijek takvog intenziteta da opravdavaju produženje mjere pritvora po ovom osnovu.
51. U vezi sa osnovom iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (op.cit., presuda Becciev, tačka 59). Takođe, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentovane radnje i postupci koji bi bili valjana pravna osnova za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
52. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se redovni sud, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, u kontekstu postojanja koluzijske opasnosti pozvao na dokaze (zapisnike o saslušanju svjedoka, iskaze optuženih, kao i presretnute razgovore apelanta) iz kojih je sud zaključio da je „činjenično verifikovan“ apelantov pokušaj, lično ili posredstvom drugih lica, da utječe na druge optužene i svjedoke i istovremeno ukazuju na obimnost i kompleksnost predmeta, ali i na težinu i posljedice krivičnih djela za koja se apelant tereti, te je zaključio na osnovu dokaza (koje je naveo i obrazložio) da je apelantovo ponašanje realan pokazatelj da je on spreman poduzeti sve radnje kako bi ometao krivični postupak i izbjegao krivičnu odgovornost, zbog čega i dalje egzistiraju uslovi iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP.
53. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća, u svjetlu okolnosti predmeta, osobito prošlosti i karaktera osobe koja je u pitanju (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, Serija A br. 225).
54. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u odnosu na ovaj pritvorski uslov redovni sud, takođe, veoma detaljno naveo zbog čega i dalje egzistiraju razlozi za produženje pritvora po ovom osnovu, dajući konkretne razloge (postojanje osnovane sumnje u vezi sa vremenom trajanja i kontinuitetom vršenja krivičnih djela, brojnost krivičnopravnih radnji, istrajnost, odlučnost upornost, visok stepen planiranja i pripremnih radnji, izvršen utjecaj na razne institucije i zaposlenike - što proizlazi iz pribavljenih dokaza, a za šta postoji osnovana sumnja). Takođe, redovni sud je ukazao i da iz iskaza saslušanih svjedoka koji su bili na izdržavanju mjere pritvora sa apelantom proizlazi da je apelant u pritvorskoj ćeliji koristio mobilne telefone „i jedan e-mail“, a sve kako bi ostvario komunikaciju sa licima koja se ne nalaze u pritvoru, što u svojoj ukupnosti, kako je naveo redovni sud, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, odnosno da i dalje egzistiraju uslovi koji se nisu promijenili po ovom osnovu.
55. Stoga, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora i po navedenim osnovima, odnosno zašto smatraju da još uvijek egzistiraju razlozi za pritvor utvrđeni osporenim rješenjima, a što, po mišljenju Ustavnog suda, ne izgleda proizvoljno, već konkretno i obrazloženo, te u skladu sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
56. U odnosu na drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na dužinu vremena provedenog u pritvoru („efektivno“ dvije godine), kao i na činjenicu da od potvrđivanja optužnice (11. oktobra 2017. godine) još nije počeo glavni pretres. Ustavni sud primjećuje da je prilikom kontrole opravdanosti pritvora redovni sud naveo da glavni pretres nakon potvrđivanja optužnice (11. oktobar 2017. godine) još nije počeo (održana statusna konferencija 25. maja 2018. godine, ali nakon toga zakazani pretresi su odgađani) za šta je dao obrazloženje (nedolazak optuženih, kao i provjera mogućnosti optuženih da prate postupak).
57. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda (vidi presudu Lukić protiv Srbije) u kojem je Evropski sud naveo (napomena: za potrebe ove odluke tekst u potpunosti preuzet sa službene stranice Evropskog suda, prijevod na srpski jezik):
44. Sud podseća da su opšti principi u vezi sa pravom „na suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“, kako je zajemčeno članom 5. stav 3.
Konvencije, navedeni u jednom broju prethodnih presuda (vidi, među mnogim drugim autoritetima, Kudła protiv Poljske [VV], broj 30210/96, stav 110 i tako redom, ECHR 2000-XI, i McKay protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], broj 543/03, st. 41-44, ECHR 2006-X, sa daljim pozivanjem).
Primena gore navedenih principa na konkretan slučaj
45. Sud konstatuje da je period koji bi trebalo uzeti u obzir počeo 28. novembra 2006. godine, kada je podnosilac predstavke uhapšen i pritvoren, i da se završio 27. avgusta 2010. godine, kada je pušten na slobodu uz jemstvo. On je tako trajao tri godine i devet meseci.
46. Sud primećuje da se predmetni slučaj odnosio na ozbiljna krivična dela, naime na organizovanje kriminalne grupe i korupciju. Prema tome, on je bio klasičan primer organizovanog kriminala, koji po definiciji stvara više poteškoća za istražne organe, a kasnije i za sudove prilikom utvrđivanja činjenica i stepena odgovornosti svakog člana grupe. Očigledno je da u predmetima ove vrste, stalna kontrola i ograničenje mogućnosti okrivljenih da međusobno kontaktiraju kao i da kontaktiraju sa drugim pojedincima može biti od suštinskog značaja da se izbegne njihovo bekstvo, prikrivanje dokaza i, kao najvažnije, uticaj na ili čak pretnje svedocima. Prema tome, duži periodi pritvora nego u drugim slučajevima mogu biti razumni (vidi, na primer, Tomecki protiv Poljske, broj 47944/06, stav 29., 20. maj 2008. godine).
47. Po mišljenju Suda, činjenicu da se ovaj predmet odnosio na člana takve kriminalne grupe trebalo bi uzeti u obzir u proceni usklađenosti sa članom 5. stav 3. (vidi Bąk protiv Poljske, broj 7870/04, stav 57., 16. januar 2007. godine).
48. Sud primećuje da su se u odlukama da podnosioca predstavke zadrže u pritvoru sudski organi u početku oslanjali na sledeće: (1) rizik od bekstva; (2) rizik da će ometati suđenje pritiskom na svedoke i druge optužene; (3) rizik da će ponoviti krivično delo; i (4) ozbiljnu prirodu krivičnih dela za koja se teretio i težinu kazne koja bi mu se mogla izreći ako se utvrdi da je kriv (vidi stav 7. u gornjem tekstu). Osim toga, Vlada je navela da je posebna složenost predmeta, pošto se ticao organizovanog kriminala, takođe opravdavala pritvor prema podnosiocu predstavke.
49. Sud primećuje da su se u svojim odlukama, domaći sudovi pozivali na posebne činjenice predmeta i lične prilike podnosioca predstavke i nisu koristili „opšte i apstraktne argumente“ za njegov kontinuirani pritvor (suprotno, na primer, Boicenco protiv Moldavije, broj 41088/05, stav 143., 11. jul 2006.
godine, i Khudoyorov protiv Rusije, broj 6847/02, st. 185-186, ECHR 2005-X).
Oni su svaka dva meseca razmatrali svaki poseban osnov za pritvor i davali detaljna obrazloženja zašto bi pritvor trebalo dalje produžiti. Dalje, brojne žalbe podnosioca predstavke detaljno su razmatrane, a sudovi su donosili obrazložene odluke zbog čega su te žalbe odbijane.
58. U nastavku navedene odluke Evropski sud je naveo kako su se mijenjali (prestajali) osnovi za pritvor, te je kao posljednji osnov za pritvor ostao rizik od bjekstva. Nakon što je nekoliko puta aplikantov prijedlog za puštanje uz jemstvo odbačen, sud je konačno jemstvo prihvatio. U tački 50. Evropski sud je naveo da je postupak bio složen, ali da su domaće vlasti pokazale posebnu marljivost u vođenju postupka. U navedenom predmetu Evropski sud je utvrdio da nema povrede člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
59. Imajući u vidu navedeni predmet Evropskog suda, kao i konkretan slučaj, Ustavni sud podsjeća da je u prethodnim tačkama naveo da postoje jasni i dovoljni razlozi za produženje pritvora apelantu. Takođe, Ustavni sud može da se složi sa ocjenom redovnih sudova da se radi o složenom predmetu, imajući u vidu broj optuženih, brojnost krivičnopravnih radnji (za šta postoji osnovana sumnja) i ostalo navedeno u smislu kompleksnosti predmeta, što, svakako, treba imati u vidu kao jedan od razloga za produženje pritvora. Takođe, Ustavni sud primjećuje da, iako je apelant u pritvoru više od dvije godine, sudovi su (kako proizlazi iz osporenih rješenja) pokazali spremnost da ga puste na slobodu, što je i učinjeno, nakon čega je apelant po međunarodnoj potjernici opet lišen slobode. Sve navedeno opravdava pritvor apelantu koji se produžava u fazi postupka nakon što je optužnica potvrđena. Ipak, Ustavni sud skreće pažnju da, bez obzira na složenost postupka, sud je taj koji vodi i organizuje postupak. U tom smislu Ustavni sud skreće pažnju da osoba koja se nalazi u pritvoru ne treba „trpjeti“ zbog trajanja postupka, odnosno snositi posljedice organizovanja rada na predmetu. Međutim, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud primjećuje da je redovni sud na obje instance imao u vidu vrijeme koje je apelant do donošenja osporenih rješenja proveo u pritvoru, kao i činjenice u vezi sa predmetnim postupkom. Ipak, u okolnostima konkretnog slučaja sud je našao da i dalje egzistiraju razlozi za pritvor apelanta (za produženje mjere pritvora), a takvo obrazloženje u okolnostima konkretnog slučaja ne čini se proizvoljno, već konkretno i doneseno uz pozivanje na relevantne odredbe domaćeg prava. Stoga, Ustavni sud, iako u skladu sa praksom Evropskog suda, kao i svojom praksom, podstiče što hitnije rješavanje postupaka, bez odlaganja i tereta za učesnike postupka, kao i suštinsko razmatranje razloga za pritvor u obaveznoj sudskoj kontroli, uz obavezu da se, ukoliko je moguće, primijene blaže mjere, pogotovo ponuđeno jemstvo da osoba neće pobjeći, ipak, nalazi da u konkretnim okolnostima u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
60. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao da je kontrola opravdanosti pritvora izvršena nakon isteka roka, jer je pritvor apelantu (po ranijem rješenju od 26. jula 2018. godine) određen do 26. septembra 2018. godine, istekao 25. septembra 2018. godine u 24 sata. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud odgovorio na ove navode ukazujući da je pritvor apelantu prethodnim rješenjem određen za naredna dva mjeseca, te da je kontrola opravdanosti pritvora izvršena u zakonskom roku, tačnije posljednjeg dana roka do kojeg je prema ranijem rješenju pritvor apelantu trajao. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je ovo obrazloženje jasno i da nije proizvoljno. Takođe, redovni sud je naveo i zašto je irelevantna činjenica da su svi ostali optuženi na slobodi osim apelanta. Suprotno apelantovim navodima, redovni sud jeste ispitao mogućnost izricanja blažih mjera i dao o tome obrazloženje, nalazeći da postoje razlozi koji opravdavaju trajanje mjere pritvora, jer mjere zabrane nisu primjenljive i svrsishodne. Takođe, redovni sud nije, kako apelant navodi, povrijedio princip pretpostavke nevinosti iz člana 3. ZKP, jer u obrazloženjima osporenih rješenja nigdje ni na koji način sud nije u odnosu na apelanta „utvrdio krivicu“, već samo postojanje osnovane sumnje. Imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da u svojoj ukupnosti razlozi zbog kojih je mjera pritvora apelantu produžena zbog razloga propisanog članom 146. stav 1. tač. a) b) i c) ZKP ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, te da nema proizvoljnosti ni u zaključku o postojanju osnovane sumnje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta za izricanje mjera zabrane apelantu, odnosno za zaključak da je produženje mjere pritvora apelantu adekvatna i neophodna mjera u ovoj fazi postupka, te da još egzistiraju ranije utvrđeni razlozi za pritvor koji se nisu promijenili.
61. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja apelantovih prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
62. Dalje, apelant je u apelaciji naveo povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te ukazivao na propuste Vrhovnog suda da ispita sve apelantove žalbene navode i da je sud pošao od pretpostavke da pritvor treba produžiti umjesto od pretpostavke da se oslobodi apelant. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost produženja njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavi žalbu, što je on i učinio. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud o žalbi odlučio u kratkom vremenskom roku, a apelant ne osporava da je imao pomoć stručnog branioca, odnosno ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o rješenju kojim mu je produžen pritvor, kao i o činjenicama i dokazima na kojim je on temeljen. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.
63. S obzirom na navedene razloge Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c), 3. i 4. Evropske konvencije.
64. Imajući u vidu da je apelant naveo i da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije, koje nije posebno obrazložio, imajući u vidu prethodni zaključak u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ovaj navod.
65. Imajući u vidu navedena razmatranja u njihovoj cjelokupnosti, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
66. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 1. tačka c), 3. i 4. Evropske konvencije, jer je sud odluku da se pritvor produži donio nakon što je utvrdio postojanje osnovane sumnje o čemu je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, kao i postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP. Pri tome je uzeo u obzir niz faktora, a ti razlozi su relevantni i dovoljni da opravdaju apelantovo držanje u pritvoru, kao i kada je razloge iz prvostepenog rješenja ispitao viši sud, dajući obrazloženje zašto apelantova žalba nije osnovana.
67. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević