Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4865/18 (Zemljoradnička zadruga "Živinice" u stečaju)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Uknjižba
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4865/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-4865/18, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge "Živinice" u stečaju, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zemljoradnička zadruga "Živinice" u stečaju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 217403 17 Pž 2 od 12. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zemljoradnička zadruga "Živinice" u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sejfudin Krnjić advokat iz Tuzle, podnijela je 27. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 217403 17 Pž 2 od 12. juna 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 217403 17 Ps 2 od 15. septembra 2017. godine utvrđeno je da je apelantica vlasnik i posjednik sa dijelom 1/1 nekretnina, koje su bliže opisane u izreci prvostepene presude, a što je tužena (Općina Živinice) dužna priznati i dozvoliti da se navedene parcela otpišu iz ranijih zk. ul. i upišu u nove zk. ul. i novi posjedovni list, te da se apelantica upiše kao vlasnik navedenih nekretnina u dijelu 1 /1 po starom i novom premjeru, kao i da se na osnovu navedene presude izvrši uknjižba u zemljišnoj knjizi i katastru na ime apelantice kao vlasnika sa dijelom 1/1 na naprijed navedenim nekretninama, a briše tužena i prednik tužene kao vlasnik i posjednik nekretnina, te da se briše oznaka državna ili društvena svojina.

3. Prvostepeni sud je na osnovu podataka iz sudskog registra, popisnih listova, nalaza vještaka, te izjava svjedoka, utvrdio da predmetne nekretnine apelantica, odnosno njeni pravni prednici, posjeduju od 1961. godine, zbog čega je, u skladu sa članom 268. stav 1. Zakona o udruženom radu (u daljnjem tekstu: ZUR), odnosno članom 226. stav 1. prečišćenog teksta ovog zakona („Službeni list SFRJ“ broj 53/76 i broj 11/78) i članom 58. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 66/13), apelantica stekla dosjelošću pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, a u skladu sa članom 52. Zakon o stvarnim pravima i pravo da zahtijeva upis stečenog prava u zemljišne knjige.

4. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 Ps 217403 17 Pž 2 od 12. juna 2018. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantičin tužbeni zahtjev u cjelosti odbio kao neosnovan.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je dio predmetnih nekretnina označen kao državna svojina sa dijelom 1/1, sa pravom korištenja u korist SO Živinice, dok je dio nekretnina označen kao državna svojina sa dijelom 1/1 sa pravom korištenja u korist Trgovinsko zadružnog kombinata ,,Trgozad“ Živinice. Kantonalni sud je, također, naveo da je utvrđeno da je upis prava vlasništva, odnosno prava korištenja izvršen po osnovu darovnog ugovora zaključenog 1972. godine između E.T. i Općine Živinice, te je poklonodavac poklonio predmetne nekretnine Općini Živinice radi izgradnje zadružnog doma u Đurđeviku. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su pravni prednici apelantice - Trgovinsko zadružni kombinat „Trgozad" Živinice, a kasnije TMP ,,Živinicepromet“, upisani sa pravom korištenja na predmetnim nekretninama, te da su pravni prednici apelantice predmetne nekretnine koristili kao osnovna sredstva u okviru djelatnosti koje su obavljali.

6. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da osnovano žalba tužene ukazuje da zaključak prvostepenog suda nije pravilan i na zakonu zasnovan. Naime, prema stavu Kantonalnog suda, apelantica pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, suprotno pravnom shvatanju prvostepenog suda, nije stekla na osnovu odredbe člana 268. stav 1. ZUR-a, odnosno odredbe člana 226. stav 1. prečišćenog teksta ovog zakona. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ukazao odredba člana 12. stav 1. ZUR-a reguliše da društvena sredstva ne mogu da budu vlasnička, što znači da ZUR negira vlasnički sistem na društvenim sredstvima. Također, Kantonalni sud je istakao da apelantica ni dosjelošću, u smislu odredbe člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBIH“ broj 6/98), na kojoj apelantica zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva, nije stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, jer sticanje prava vlasništva na ovaj način je primjenjiv samo u odnosima građansko pravnih, a ne i društveno pravnih lica. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je na osnovu darovnog ugovora iz 1948. godine, odnosno 1972. godine, pravo svojine na predmetnim nekretninama nije preneseno na apelanticu, odnosno njenog pravnog prednika, već je preneseno na tuženu, dok je na pravnog prednika apelantice preneseno samo pravo korištenja predmetnih nekretnina, pa apelantica osnovanost tužbenog zahtjeva neosnovano temelji na navedenom darovnom ugovoru. Pored navedenog, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 94. Opšteg zakona o zadrugama („Službeni glasnik BiH“ broj 18/03) propisano da imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem tog zakona, postaje imovina zadruge, dok je odredbom člana 50. propisano da zadružnu imovinu predstavljaju sredstva stečena radom i poslovanjem zadruge, ili ih je zadruga stekla po drugim osnovama. Međutim, prema stavu Kantonalnog suda, ove odredbe treba da se tumače tako da se pod imovinom podrazumijevaju samo stvari koje su bile u svojini zadruga, a ne i nepokretne stvari, odnosno zemljišta na kojima su zadruge imale pravo korištenja i posjeda. Zbog navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev i po ovom osnovu neprihvatljiv.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno primijenjeno materijalno pravo, tj. odredbe čl. 12. i 268., odnosno 226. ZUR-a, te odredbe člana 94. Opšteg zakona o zadrugama, te da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da u skladu sa tim odredbama ona nije mogla steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, koje koristi više od 40 godina. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, itd.), ali i te navode je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pored toga, apelantica je tražila da joj Ustavni sud dosudi naknadu troškova za sastavljanje apelacije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je, primjenjujući relevantne zakonske odredbe, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama neosnovan, pri čemu Ustavni sud u zaključcima Kantonalnog suda, ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U odnosu na zahtjev apelantice za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivao na teret apelanata.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4865/18 (Zemljoradnička zadruga "Živinice"… | Sudska praksa | Aktio