Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-592/17 (B.V.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Uknjižba
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Aktivna legitimacija
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-592/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 592/17, rješavajući apelaciju B. V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B. V. podnesena protiv presuda Okružnog suda u Banjoj Luci br. 71 0 P 179248 16 Gž od 9. decembra 2016. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci 71 0 P 179248 13 P od 6. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelantkinja B. V. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle, koju zastupa Bojan Peulić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 13. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 71 0 P 179248 16 Gž od 9. decembra 2016. godine i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 179248 13 P od 6. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužiteljice Lucije Jagar (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 20. i 21. decembra 2018. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovor na apelaciju 24. i 27. decembra 2018. godine. Tužiteljica u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 179248 13 P od 6. decembra 2015. godine utvrđeno je da nije pravno valjana uknjižba prava svojine i prava posjeda u apelantkinjinu korist na nepokretnostima detaljnije navedenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti), koja je izvršena na osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda br. 71 0 O 061156 09 O od 21. maja 2010. godine i 071 0 O 06-001413 od 2. jula 2007. godine (stav 1 izreke). Istom presudom odbačena je tužiteljicina tužba u dijelu u kojem je tražila da se naloži brisanje i uspostavljanje prijašnjeg stanja koje je bilo prije sprovođenja rješenja o nasljeđivanju, ponovnom uknjižbom tužiteljice s dijelom 1/1 (stav 2 izreke), te je apelantkinja obavezana da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka (stav 3 izreke).

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da između parničnih stranaka nije sporno da je u ostavinskom postupku iza apelantkinjine bake Lucije-Luje Italo (u daljnjem tekstu: apelantkinjina baka), kćerke Ante i Luje, za zakonskog nasljednika proglašena apelantkinjina majka Ruža Italo (u daljnjem tekstu: apelantkinjina majka) na zaostavštini koju čine sporne nepokretnosti, te da je u ostavinskom postupku iza apelantkinjine majke apelantkinja proglašena za zakonskog nasljednika. Između parničnih stranaka nesporno je i to da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik i posjednik spornih nepokretnosti bila upisana Lucija Jagar Antina, ali je sporno da li je kao vlasnik i posjednik bila upisana apelantkinja ili njena baka, odnosno sporno je da li je pravno valjan upis, tj. uknjižba prava svojine i posjeda u apelantkinjinu korist na spornim nepokretnostima, koja je izvršena na osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda.

7. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je uvidom u spis tog suda broj 071-0-0-06001413 (novi broj 71 0 O 140175 06 O) utvrdio da je apelantkinjina baka u izvodu iz matične knjige rođenih i u smrtovnici upisana kao Luja Italo rođ. Jagar. U toku postupka utvrđeno je da tužiteljica i apelantkinjina baka imaju isto ime oca (Ante) i isto prezime, odnosno da tužiteljica nosi prezime Jagar, a da je djevojačko prezime apelantkinjine bake takođe Jagar. Naime, puno ime i prezime tužiteljice je Lucija Jagar, rođena je 22. decembra 1930. godine u Ivanjskoj, od oca Ante i majke Ruže, dok je puno ime i prezime apelantkinjine bake Luja Italo rođ. Jagar, rođena je 30. juna 1896. godine u Ivanjskoj, od oca Ante i majke Luje, a preminula 16. septembra 1935. godine. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da upoređujući podatke iz rješenja o nasljeđivanju s podacima u izvodu iz matične knjige rođenih i podacima iz smrtovnice proizlazi da apelantkinjina baka pod imenom kako apelantkinja navodi Lucija Luja Italo rođ. Jagar kao takva nikad nije ni postojala, odnosno ona je u izvodu iz matične knjige rođenih bila upisana kao Luja Italo rođ. Jagar, a ne Lucija. Slijedom toga, logično je da bi se ona u zemljišne knjige upisala kao Luja Italo, a ne kao Lucija Jagar, što bi bilo suprotno podacima upisanim u matičnoj knjizi rođenih. Pored toga, iz smrtovnice na osnovu koje je podnesen prijedlog za pokretanje ostavinskog postupka iza pokojne apelantkinjine bake proizlazi i da se majka apelantkinjine bake zvala Luja, što upućuje na zaključak da je apelantkinjina baka dobila ime po svojoj majci Luji, te da se ne radi o nadimku već o punom imenu. Nadalje, tužiteljica je u zemljišnim knjigama kao vlasnik i posjednik na spornim nepokretnostima bila upisana na osnovu rješenja Opštinskog suda u Banjoj Luci o razvrgnuću zajednice nepokretnosti donesenog u postupku diobe. Uvidom u izvod iz matične knjige rođenih utvrđeno je da je pokojni Anto Jagar, tužiteljicin otac, rođen 21. januara 1899. godine u Ivanjskoj, da je preminuo 24. marta 1961. godine i da to nije otac apelantkinjine bake, već tužiteljicin otac, jer je iz izvedenih dokaza utvrđeno da je taj Anto rođen poslije apelantkinjine bake pa nije mogao biti njen otac, zbog čega je jasno da apelantkinjina baka nije mogla steći sporne nepokretnosti na osnovu nasljeđivanja iza tog Ante, jer treba imati u vidu i da je taj Ante (tužiteljicin otac) preminuo 26 godina nakon smrti tužiteljicine bake, pa je sasvim logičan zaključak da apelantkinjina baka nije mogla naslijediti živu osobu. U prilog navedenom govori i činjenica da se u Rješenju Opštinskog suda u Banjoj Luci broj R-593/67 od 13. novembra 1968. godine na osnovu kojeg je uknjiženo pravo svojine na tužiteljicino ime kao jedan od nasljednika navodi i Ivo Jagar za koga je nesporno utvrđeno da je tužiteljicin brat. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je nesporno utvrđeno da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik i posjednik bila upisana tužiteljica, a ne apelantkinjina baka. Takođe, u prilog tome da je tužiteljica bila upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama govori i to da je ona već 70 godina u posjedu spornih nepokretnosti, da ih koristi i obrađuje, da je niko nikada nije smetao, što jasno i nedvosmisleno potvrđuju iskazi svjedoka i popisni list broj 157 od 11. juna 1970. godine u kojem se kao adresa Lucije Jagar navodi adresa na kojoj tužiteljica i danas živi, a da niti apelantkinjini prednici, a ni apelantkinja nikada nisu držali u posjedu sporne nepokretnosti niti su ih koristili. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da je izvedenim dokazima tužiteljica dokazala da je bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik i posjednik predmetnih nepokretnosti, da ih je naslijedila iza smrti svog oca, te da je na osnovu Rješenja Opštinskog suda u Banjoj Luci broj R-593/67 od 13. novembra 1968. godine u postupku diobe predmetnih nepokretnosti uknjižila svoje pravo svojine.

8. S druge strane, Osnovni sud je dalje naveo da apelantkinja nije dokazala da je njena prednica, tj. njena baka, bila upisana kao vlasnica predmetnih nepokretnosti, niti je dokazala da je njena baka ikada imala bilo koji zakonski osnov za sticanje spornih nepokretnosti, na osnovu čega je zaključio da ni uknjižba prava svojine ni prava posjeda apelantkinjine majke na osnovu rješenja o nasljeđivanju iza apelantkinjine bake nije pravno valjana, kao što nije pravno valjana ni uknjižba apelantkinjinog prava svojine i prava posjeda na osnovu rješenja o nasljeđivanju iza njene majke. Osnovni sud je takođe naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantkinja bila nesavjesna, te da je iskoristila veliku sličnost tužiteljicinog imena i prezimena i imena i djevojačkog prezimena svoje bake, te identičnost imena tužiteljicinog oca i imena oca svoje bake, te svjesno prilikom davanja podataka matičnom uredu Grada Banja Luka radi sačinjavanja smrtovnice na ime svoje bake prijavila da zaostavštinu čine i sporne nepokretnosti, iako i prema mišljenju tog suda imala saznanje da predmetne nepokretnosti nisu nikada bile u svojini niti u posjedu njene bake, pa je koristeći sličnost u tužiteljicinom imenu s imenom svoje bake tokom ostavinskog postupka dovela u zabludu sud na način da je pogrešno smatrao da je apelantkinjina baka Luja samo nadimak od Lucija jer svi dokazi o zaostavštini koje je apelantkinja predala u tom ostavinskom postupku iza svoje bake, koji se odnose na knjižne evidencije, glase na Luciju, a ne Luju. Na taj način apelantkinja je ishodila donošenje Rješenja o nasljeđivanju broj 071-0-O-06-001413 od 2. jula 2007. godine, kojim je apelantkinjina majka proglašena za nasljednika na predmetnim nepokretnostima iza apelantkinjine bake. Stoga, Osnovni sud je utvrdio da nije pravno valjana uknjižba prava svojine u apelantkinjinu korist na spornim nepokretnostima, koja je izvršena na osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda navedenih u izreci presude.

9. U pogledu apelantkinjinih navoda kojima je ukazala na Odluku Ustavnog suda broj AP 2059/05, Osnovni sud je naveo da ta odluka Ustavnog suda nije primjenjiva pri odlučivanju u predmetnoj pravnoj stvari, budući da se u ovoj predmetnoj pravnoj stvari nije ni moglo zahtijevati poništenje pravosnažnih odluka suda jer upis prava svojine nije izvršen na osnovu odluke skupštine ili nekog drugog organa, kao što je u slučaju u odluci Ustavnog suda, već na osnovu pravosnažnih odluka suda. Pravosnažne odluke suda ne mogu se poništavati već se jedino mogu osporavati redovnim i vanrednim pravnim lijekovima. Takođe, Osnovni sud je naveo da treba istaći i da je tužiteljica pokušala osporiti Rješenje broj 071-0-0-06-001413 od 2. jula 2007. godine podnošenjem svog prijedloga za izmjenu, ali je takav prijedlog odbačen rješenjem od 5. jula 2013. godine koje je tužiteljica zaprimila 10. jula 2013. godine, pa joj je preostalo da svoja prava ostvaruje u parničnom postupku podnoseći tužbu od 31. oktobra 2013. godine u konkretnoj pravnoj stvari.

10. Dalje, Osnovni sud je naveo da je neosnovan i apelantkinjin prigovor neblagovremenosti, odnosno zastarjelosti, s obzirom na to da je, kako je navedeno, tužiteljica rješenje kojim je odbačen njen prijedlog za izmjenu Rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda broj 071-0-0-06001413 od 2. jula 2007. godine zaprimila 10. jula 2013. godine od kada je i imala saznanje da ostaje na snazi pravosnažno rješenje o nasljeđivanju kojim je apelantkinjina majka proglašena za nasljednika na spornim nepokretnostima, odnosno do tog dana nije imala saznanje da njen prijedlog eventualno neće biti usvojen, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 31. oktobra 2013. godine, Osnovni sud je zaključio da je tužba podnesena u rokovima koji su propisani odredbom člana 56 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP).

11. Najzad, u pogledu prigovora aktivne legitimacije, Osnovni sud je naveo da je tužiteljica svim izvedenim dokazima tokom postupka dokazala zakonski osnov sticanja prava svojine i posjeda na spornim nepokretnostima, kao što je iz svih provedenih dokaza utvrđeno da se upisi prava na spornim nepokretnostima odnose na nju (tužiteljicu), a ne na apelantkinjinu baku. Slijedom toga, ni apelantkinjina majka a ni apelantkinja nisu mogle naslijediti sporne nepokretnosti. Dalje, apelantkinja tokom postupka nije dokazala na osnovu kojeg zakonskog osnova bi to njena baka bila upisana u navedenoj zemljišnoj knjizi odnosno posjedovnom listu, tj. tužiteljica je u toku postupka dokazala da je ona nosilac knjižnog prava, s obzirom na to da je prije sporne promjene tužiteljica bila upisana u zemljišne knjige, odnosno posjedovni list, pa je samim tim tužiteljica aktivno legitimisana za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari. Pored toga, ugovor o poklonu koji je tužiteljica zaključila sa B. J. nikada nije sproveden u zemljišnim evidencijama, pa time nije ni došlo do promjene svojine niti posjeda na predmetnim nepokretnostima. Zbog navedenog, Osnovni sud je naveo da je odbio prigovor aktivne legitimacije kao neosnovan.

12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 179248 16 Gž od 9. decembra 2016. godine, odbijena je apelantkinjina žalba u dijelu kojim je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev i utvrđeno da nije pravno valjana uknjižba prava svojine u apelantkinjinu korist i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka i prvostepena presuda potvrđena. Takođe, navedenom presudom odbačena je kao nedozvoljena apelantkinjina žalba u dijelu u kojem je osporavala presudu Osnovnog suda kojom je odbačena tužiteljicina tužba (za brisanje i uspostavljanje prijašnjeg stanja).

13. U obrazloženju presude, u vezi s apelantkinjinim navodima da je tužba neblagovremena i da je istekao rok za podizanje brisovne tužbe, Okružni sud je citirao odredbu člana 56 stav 1 ZSP, te je istakao da je u konkretnom slučaju odbačen tužiteljicin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se naloži brisanje upisa apelantkinje i uspostavljanje prijašnjeg stanja, iz razloga što je za postupanje po ovom zahtjevu, prema stavu prvostepenog suda i u skladu s odredbama čl. od 128 do 139 Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti („Službeni glasnik RS“ broj 6/12), nadležan organ uprave – Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove, a ne sud. Okružni sud je naveo da se zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi da nije pravno valjana uknjižba prava svojine u apelantkinjinu korist na spornim nepokretnostima, koja je izvršena na osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda, ne može tretirati kao brisovna tužba, već kao tužba za utvrđenje u smislu odredbe člana 54 stav 3 Zakona o parničnom postupku, tako da se u predmetnom slučaju ne mogu primijeniti rokovi za podnošenje ove tužbe kao u slučaju da se radi o brisovnoj tužbi, na šta apelantkinjina žalba neosnovano ukazuje. Okružni sud je dalje naveo da je neosnovano ukazivanje žalbe na Odluku Ustavnog suda broj AP 2059/05 u kojoj je utvrđeno da tužilac ne može uspjeti s brisovnom tužbom ako prethodno ne traži da se ponište dokumenti – isprave na osnovu kojih je izvršeno takvo knjiženje, što u konkretnom slučaju tužiteljica nije tražila. Ovo iz razloga što je s dijelom zahtjeva kojim je tražila da se naloži brisanje i uspostavljanje prijašnjeg stanja tužiteljicina tužba odbačena zbog nenadležnosti, a usvojen zahtjev u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da nije pravno valjana uknjižba prava svojine izvršena na osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda, što spada u domen utvrđujuće, a ne brisovne tužbe, na šta žalba neosnovano ukazuje.

14. Okružni sud je dalje naveo da je apelantkinja neosnovano navela da tužiteljica tokom postupka nije objasnila kako je upisana kao vlasnica na spornim nepokretnostima i nije objasnila kako je moguće da u dva pravosnažno okončana postupka bude utvrđeno da su apelantkinja i njeni prednici upisani kao vlasnici i kako se desila greška u tim postupcima. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da iz provedenih dokaza i obrazloženja osporene presude proizlazi upravo suprotno. Naime, prema utvrđenju prvostepenog suda, nakon smrti apelantkinjine majke u ostavinskom postupku sud je raspravio zaostavštinu na nepokretnostima koje je ona naslijedila iza apelantkinjine bake, pogrešno označene kao Lucije Luce, pa je tako na spornim nepokretnostima čiji je stvarni vlasnik tužiteljica, na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 21. maja 2010. godine, apelantkinja upisana kao vlasnik i posjednik. Okružni sud je naveo da prethodno utvrđenje suda u cijelosti prihvata kao pravilno iz razloga što iz provedenih dokaza (izvoda iz matične knjige rođenih, izvoda iz matične knjige umrlih, smrtovnica i rješenja o nasljeđivanju) proizlazi da je na spornim nepokretnostima na osnovu Rješenja Opštinskog suda u Banjoj Luci broj R-593/67 u postupku diobe nepokretnosti s dijelom 1/1 upisana tužiteljica. Te nepokretnosti su bez pravnog osnova i zbog grešaka u označavanju imena apelantkinjine bake u postupku raspravljanja zaostavštine uvrštene u ostavinsku masu apelantkinjine bake i rješenjem o nasljeđivanju od 2. jula 2007. godine na tim nepokretnostima kao nosilac prava svojine upisana apelantkinjina majka, a nakon njene smrti, rješenjem o nasljeđivanju od 21. maja 2010. godine, pravo svojine na tim nepokretnostima upisano je na apelantkinjino ime. S obzirom na to, navedena uknjižba prava svojine izvršena na osnovu navedenih rješenja o nasljeđivanju nije u skladu s odredbom člana 20 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, ni odredbom člana 23 ZSP, pa kao takva nije pravno valjana, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud.

15. U pogledu apelantkinjinih navoda kojima ukazuje na nepostojanje aktivne i pasivne legitimacije za podnošenje brisovne tužbe, Okružni sud je naveo da ti navodi ne mogu ishoditi drugačiju odluku suda u konkretnom slučaju kod činjenice da je odbačena tužiteljicina tužba u dijelu koji se odnosi na zahtjev iz brisovne tužbe.

16. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 0179248 17 Rev od 18. maja 2017. godine apelantkinjina revizija je odbačena.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja ističe da je u cijelosti nezakonito utvrđenje drugostepenog suda da je u pitanju tužba za utvrđenje a ne brisovna tužba jer se spornom tužbom traži brisanje upisa apelantkinje zbog nevaljanosti i neistinitosti upisa, što predstavlja brisovnu tužbu u smislu člana 56 ZSP, pa je tu tužbu trebalo odbaciti kao neblagovremenu, s obzirom na to da je najkasnije 22. februara 2010. godine imala saznanje o izvršenom upisu prava svojine. Dalje, apelantkinja ukazuje da su njenom upisu u zemljišne knjige prethodila dva ostavinska postupka, i to postupak broj 71 0 O 061156 09 O i postupak broj 71 0 O 001413 06 O u kojima je pravosnažno raspravljano postojanje zaostavštine i nasljednika i na osnovu tih odluka se upisala kao vlasnik na spornim nepokretnostima, zbog čega smatra da sud u predmetnom postupku nije bio ovlašćen da ispita utvrđene činjenice. S druge strane, tužiteljica nije objasnila kako je apelantkinja upisana kao vlasnica, a jedini relevantan tužiteljicin dokaz je popisni list od 11. juna 1970. godine na kojem nema pečata niti ovjere, pa je nejasno kakav pravni značaj on ima. Pored toga, apelantkinja smatra da tužiteljica nije mogla uspjeti s tužbom jer je ustaljena sudska praksa koja je potvrđena odlukom Ustavnog suda u predmetu broj AP 2059/05 da tužilac ne može uspjeti s brisovnom tužbom ako prethodno ne traži da se ponište dokumenti na osnovu kojih je izvršena uknjižba. Naposljetku, apelantkinja smatra da je tužba neuredna budući da ona nije aktivno legitimisana za podnošenje brisovne tužbe jer je to trebala biti B. J. sa kojom je tužiteljica navodno zaključila ugovor o poklonu spornih nepokretnosti, a da ni apelantkinja nema pasivnu legitimaciju jer je imovinu naslijedila od svoje majke u skladu s rješenjem o nasljeđivanju, pa je trebalo tužiti tužiteljicinog prednika.

b) Odgovori na apelaciju

18. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelantkinja poziva, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Osnovni sud je naveo da je prvostepeni postupak sproveden u skladu s važećim zakonskim propisima i da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantkinjinih prava.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 3.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

2. Tužba za utvrđenje Član 54.

(1)Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

(2)Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

(3)Tužba za utvrđivanje može se podnijeti radi utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja činjenice, ako je to predviđeno posebnim zakonom ili drugim propisom.

(4)Tužba za utvrđivanje povreda prava ličnosti može se podnijeti bez obzira na to da li je postavljen zahtjev za naknadu štete ili drugi zahtjev, u skladu sa posebnim zakonom.

(5)Ako odluka o sporu zavisi od toga da li postoji ili ne postoji neki pravni odnos koji je u toku parnice postao sporan, tužilac može pored postojećeg zahtjeva istaći i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.

(6)Isticanje zahtjeva u smislu odredbe stava 5. ovog člana neće se smatrati kao preinačenje tužbe.

21.

Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) u relevantnom dijelu glasi:

Sticanje svojine Član 23. st. (1), (4) i (5) (1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. (4) Odlukom suda ili drugoga organa stiče se svojina u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom. Sticanjem prava svojine, odlukom suda ili drugog organa ne prestaju stvarna prava koja su drugim licima pripadala na odnosnoj stvari, koja su određena odlukom ili zakonom, te onih koja po prirodi stvari ne mogu dalje postojati.

(5) Nasljednik stiče svojinu naslijeđenih stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drugačije određeno. Sticanjem prava svojine nasljeđivanjem ne prestaju stvarna prava koja su drugim licima pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koja je to određeno posebnim zakonom ili koja po prirodi stvari ne mogu dalje da postoje.

Zaštita povjerenja u javne evidencije Član 55. st (1) i (2) (1) Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona.

(2) Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.

Djelovanje povjerenja u istinitost i potpunost Član 56. st. (1) i (3) (1) Sticalac upisom stiče nepokretnost kao da je stiče od njenog vlasnika, ako nepokretnost, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, stekne u dobroj vjeri od lica koje je bilo upisano kao vlasnik te nepokretnosti, iako to nije bio.

(3) Brisanje upisa iz stava 1. ovog člana može se zahtijevati brisovnom tužbom zbog neistinitosti ili nevaljanosti prednikova upisa u roku od tri godine od kad je bio zatražen prednikov upis. Onaj ko je o neistinitom prednikovu upisu bio uredno obaviješten može zbog neistinitosti prednikova upisa zahtijevati brisanje upisa samo ako je u roku za žalbu zatražio zabilježbu da je taj upis sporan i odmah, a najkasnije u roku od 60 dana od isteka roka za žalbu podnio tužbu protiv onih koji su osporenim upisom stekli pravo ili su na osnovu njega postigli da se upiše u zemljišnu knjigu.

22. U Zakonu o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 6/12 i 110/16) relevantne odredbe glase:

14. Postupak upisa promjena na nepokretnostima i stvarnim pravima na njima Član 128.

(1) Upis u katastar nepokretnosti vrši se po skraćenom postupku na osnovu priloženih isprava.

(2) U slučaju da se utvrdi da se na osnovu priloženih isprava ne može odlučiti o zahtjevu, može se sprovesti ispitni postupak (saslušanje stranaka, uviđaj, vještačenje i drugo).

Član 135.

(1) Upis u katastar nepokretnosti vrši se danom donošenja rješenja kojim je upis dozvoljen, uz upis po službenoj dužnosti zabilježbe radi činjenja vidljivim da rješenje o upisu nije pravosnažno.

(2) Upis u katastar nepokretnosti vrši se i na osnovu drugostepenog rješenja kojim se dozvoljava upis ili na osnovu sudske odluke iz upravnog spora, danom prijema drugostepenog rješenja, odnosno sudske odluke.

(3) Pod upisom u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana podrazumijeva se i brisanje prava na nepokretnosti, kao i brisanje upisa izvršenog prvostepenim rješenjem koje je poništeno.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju, apelantkinja apelacijom osporava Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 179248 16 Gž od 9. decembra 2016. godine, protiv koje je apelantkinja izjavila reviziju koja je odbačena Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 0179248 17 Rev od 18. maja 2017. godine, pa je konačna odluka u predmetnom postupku presuda Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporena presuda Okružnog suda apelantkinjinom punomoćniku dostavljena 16. januara 2017. godine, a da je apelantkinja podnijela apelaciju 13. februara 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantkinja smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja nevaljanosti upisa u zemljišne knjige, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je u konkretnom slučaju riječ o brisovnoj tužbi a ne tužbi za utvrđenje, te da je istekao rok za podnošenje tužbe, da je tužiteljica trebala tražiti poništenje odluka redovnih sudova na osnovu kojih su upisana apelantkinjina prava na spornim nepokretnostima, kao i da je tužiteljicina tužba neuredna zbog nepostojanja aktivne i pasivne legitimacije.

32. Razmatrajući apelantkinjine tvrdnje, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

34. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja identične navode isticala u postupku pred redovnim sudovima, te da su redovni sudovi detaljno ispitali te navode, dajući za svoje stavove jasna i argumentovana obrazloženja, koja Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog i procesnog prava čini proizvoljnom. Naime, Ustavni sud najprije zapaža da su redovni sudovi saglasno utvrdili da nije pravno valjana uknjižba prava svojine u apelantkinjinu korist na spornim nepokretnostima, koja je izvršena na osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda, te da apelantkinja u apelacionim navodima nije istakla bilo šta čime bi dovela u pitanje navedena utvrđenja redovnih sudova. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantkinjinim žalbenim navodima kojima je osporavala zaključak Osnovnog suda da je tužba podnesena u rokovima koji su propisani odredbom člana 56 ZSP, najprije naveo da je tužiteljicin tužbeni zahtjev za brisanje upisa apelantkinje i uspostavljanje prijašnjeg stanja u javnim evidencijama odbačen zbog toga što je riječ o nadležnosti Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, te da u predmetnom postupku nije riječ o brisovnoj tužbi već o tužbi za utvrđenje u smislu člana 54 ZPP, tako da se u predmetnom slučaju ne mogu primijeniti rokovi za podnošenje brisovne tužbe. Prema tome, imajući u vidu da je tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila brisanje i uspostavljanje ranijeg stanja u javnim evidencijama odbačen zbog nenadležnosti redovnih sudova, te da su redovni sudovi u konkretnom predmetu utvrđivali samo činjenicu pravne valjanosti upisa apelantkinjinog prednika, odnosno apelantkinje u zemljišne knjige i da pri tome nisu dali bilo kakav nalog za brisanje izvršenog upisa, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da se tužbeni zahtjev o kojem su meritorno odlučili ne može tretirati kao brisovna tužba u smislu člana 56 stav 3 ZSP, te da se u konkretnoj situaciji ne mogu primijeniti rokovi za podnošenje te tužbe. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se brisovna tužba u smislu člana 56 stav 3 ZSP odnosi na brisanje upisa sticanja na osnovu povjerenja u zemljišne knjige u smislu člana 56 stav 1 ZSP, prema kojem sticalac upisom stiče nepokretnost kao da je stiče od njenog vlasnika, ako nepokretnost, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, stekne u dobroj vjeri od lica koje je bilo upisano kao vlasnik te nepokretnosti, iako to nije bilo. Međutim, imajući u vidu da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da je apelantkinja u konkretnom slučaju dovela sud u zabludu prilikom ostavinskog postupka, odnosno da nije postupala savjesno, tj. u dobroj vjeri, što je uslov za sticanje na osnovu povjerenja u zemljišne knjige, Ustavni sud smatra da u pogledu spornog sticanja apelantkinja ne uživa zaštitu prema odredbama ZSP, pa se na apelantkinjin slučaj ne mogu primijeniti odredbe koje se odnose na brisovnu tužbu. Dalje, polazeći od činjenice da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu razmatrali pitanje brisanja upisa već upravo činjenicu da li je donošenje rješenja na osnovu kojih je bio izvršen upis apelantkinjinog prednika i apelantkinje u javnim evidencijama bilo zasnovano na valjanim pravnim činjenicama u pogledu lica kojem pripadaju stvarna prava na spornim nepokretnostima, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku ne mogu primijeniti zaključci Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2059/05 od 20. oktobra 2006. godine iz koje proizlazi da se ne može uspjeti s brisovnom tužbom kada se traži izmjena izvršenog upisa u zemljišne knjige, a da se prethodno ne ponište dokumenti na osnovu kojih je izvršeno takvo uknjiženje (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 2059/05 od 20. oktobra 2006. godine, tačka 13, dostupna na www.ustavnisud.ba). Najzad, imajući u vidu da je prema zaključcima redovnih sudova tužiteljica dokazala da je prije donesenih rješenja o nasljeđivanju bila upisana kao vlasnik odnosno posjednik na spornim nepokretnostima, te da je podnijela tužbu protiv apelantkinje kao lica koje je u trenutku podnošenja tužbe bilo upisano u zemljišnoj knjizi, Ustavni sud smatra da su apelantkinjine tvrdnje kojima ukazuje na proizvoljnost redovnih sudova prilikom odlučivanja o prigovoru pasivne i aktivne legitimacije, takođe, neosnovane. Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka, koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova, zbog čega su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

36. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje navedenog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom usvajanja tužiteljicinog tužbenog zahtjeva za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelantkinja neosnovano ukazivala.

38. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje navedenog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantkinjinog prava u tom pogledu.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-592/17 (B.V.) | Sudska praksa | Aktio