Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1888/17 (J. G. i D. M.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1888/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1888/17, rješavajući apelaciju Jelice Galić i Dragana Marinkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jelice Galić i Dragana Marinkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006478 16 Uvp 2 od 9.
februara 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jelica Galić i Dragan Marinković (u daljnjem tekstu: apelantkinja i apelant, odnosno apelanti) iz Banje Luke podnijeli su 16. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006478 16 Uvp 2 od 9. februara 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), te Agencije za bankarstvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Agencija) zatraženo je 7. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Agencija su u periodu od 14. do 27. decembra 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. U prethodnom postupku Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1328/14 od 10. novembra 2016. godine usvojio apelaciju apelanata i Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je ukinuo Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006478 13 Uvp od 23. decembra 2013. godine i predmet vratio tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Istom odlukom Ustavni sud je zaključio da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u odnosu na segment nepristrasnosti suda jer je u istom predmetu isti sudija učestvovao kao član vijeća Okružnog suda u kojem je donesena meritorna odluka o tužbi u upravnom sporu, kao i u sastavu sudskog vijeća koje je meritorno odlučivalo o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda donesene u ponovljenom postupku (vidi stav 44). S obzirom na to, Ustavni sud je istakao da nema potrebe da ispituje navode apelanata o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (stav 43). Tok postupka
6. Rješenjem Agencije broj 02-24-553-30/2008 od 3. februara 2011. godine naloženo je Mikrokreditnom društvu „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju višak prihoda nad rashodima u iznosu od 1.271.850 KM ostvaren do 8. oktobra 2007. godine rasporedi na povećanje osnovnog kapitala – uloga Udruženja građana „Zdravo da ste“ (u daljnjem tekstu: UG), osnivača neprofitne Mikrokreditne organizacije „Zdravo“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: pravni prednik Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka), osnovane 11. decembra 2001. godine u svrhu kreditiranja socijalno ugroženih lica i razvoj mikropreduzetništva, koja je kao takva poslovala do 8. oktobra 2007. godine. Takođe, predmetnim rješenjem naloženo je Mikrokreditnom društvu „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka da u sudskom registru izvrši upis povećanja osnovnog kapitala – uloga UG u navedenom iznosu, shodno članu 4 Zakona o udruženjima i fondacijama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o udruženjima), čl. 2 i 14 Zakona o mikrokreditnim organizacijama (u daljnjem tekstu: ZMO) i članu 4 Odluke o ostalim uslovima za poslovanje mikrokreditne organizacije (u daljnjem tekstu: Odluka).
7. Agencija je u obrazloženju rješenja konstatovala da je sveobuhvatnom kontrolom poslovanja Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka utvrđeno da je Skupština tog društva 7. aprila 2008. godine donijela odluku o raspodjeli dobiti Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka sa stanjem na 31. decembar 2007. godine, kojom je predviđena raspodjela novčanih sredstava srazmjerno učešću članova Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka (UG, apelantkinja, apelant i Društvo za upravljanje IF „Invest Nova“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: IF „Invest Nova“) u osnovnom kapitalu Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka, na način kako je to pobliže navedeno u obrazloženju rješenja. Međutim, zaključeno je da ta odluka nije u skladu sa zakonom budući da je Mikrokreditno društvo „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka počelo poslovati kao profitno društvo tek od 8. oktobra 2007. godine i da od tada ostvaruje dobit koja može biti predmet raspodjele članovima društva proporcionalno uloženim sredstvima u njegov kapital, dok višak prihoda nad rashodima u iznosu od 1.271.850 KM, ostvaren u periodu kada je Mikrokreditno društvo „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka poslovao kao neprofitna organizacija, može biti raspodijeljen jedino na povećanje uloga UG, shodno članu 4 Odluke.
8. U vezi s tim, Agencija je istakla da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je neprofitna humanitarna organizacija UG, kao jedini osnivač, 11. decembra 2001. godine osnovala neprofitnu mikrokreditnu organizaciju, pravnog prednika Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka, u skladu sa članom 2 ZMO, a koja je kao takva poslovala sve do 8. oktobra 2007. godine. Dalje, utvrđeno je da je na osnovu odluke Upravnog odbora UG od 6. aprila 2004. godine izvršen prenos 90% osnovnog uloga pravnog prednika Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka bez naknade na dva fizička lica, i to rukovodna lica prednika Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka: apelantkinju 55% i apelanta 35%. Međutim, zaključeno je da Upravni odbor UG prilikom donošenja predmetne odluke nije postupio s pažnjom dobrog privrednika, odnosno nije postupio u skladu sa članom 38 u vezi sa čl. 4 i 35 Zakona o udruženjima. Dalje, utvrđeno je da je od početka obavljanja poslova mikrokreditiranja pa do 8. oktobra 2007. godine ostvaren višak prihoda nad rashodima u iznosu od 1.271.850 KM, koji potiče od sredstava namijenjenih za humanitarne svrhe i koji ne može biti raspodijeljen suprotno čl. 2 i 14 Zakona o mikrokreditnim organizacijama (u daljnjem tekstu: novi ZMO) i članu 4 Zakona o udruženjima. Takođe, utvrđeno je da je u postupku usklađivanja poslovanja, organizacije i akata pravnog prednika Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka sa odredbama novog Zakona o mikrokreditnim organizacijama izvršena uplata osnovnog kapitala od apelantkinje, apelanta i IF „Invest Nova“ u određenom iznosu, čime je Mikrokreditno društvo „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka uskladilo iznos kapitala propisan članom 27 novog ZMO. Pored toga, konstatovano je da je Mikrokreditno društvo „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka u toku kontrole dostavilo odluku od 29. aprila 2008. godine donesenu na vanrednoj sjednici Skupštine Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka, a kojom je poništena i stavljena van snage sporna odluka o raspodjeli dobiti od 7. aprila 2008. godine. Istaknuto je da je na osnovu svega navedenog, te radi očuvanja sredstava ostvarenih kroz poslovanje UG i pravnog prednika Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka, kao i sprečavanja nezakonitog prenosa tih sredstava u korist pojedinaca, odlučeno kao u dispozitivu rješenja. Pored toga, navedeno je da rok za izvršenje naloga u dispozitivu tog rješenja nije dat, budući da je Skupština Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka donijela odluku o povećanju osnovnog kapitala od 3. jula 2008. godine kojom je ukupno ostvareni višak prihoda nad rashodima do 8. oktobra 2007. godine u iznosu od 1.271.850 KM raspoređen na povećanje uloga osnivača UG, te da je nakon donošenja navedene odluke od 29. aprila 2008. godine Skupština Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka izvršila usklađivanja opštih akata Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka neophodnih za upis povećanja osnovnog kapitala u sudski registar, koji je i izvršen rješenjem Osnovnog suda.
9. Apelantkinja, apelant, Mikrokreditno društvo „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka i IF „Invest Nova“ podnijeli su tužbe protiv navedenog rješenja Agencije od 3. februara 2011. godine, koje je Okružni sud Presudom broj 11 0 U 006478 11 U od 16. novembra 2012. godine odbio kao neosnovane.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je zaključio da je osporeni akt pravilan i zakonit i da nije doveden u sumnju navodima iz tužbi. U vezi s tim, istakao je da u konkretnom slučaju nije sporno da su apelantkinja, apelant, Mikrokreditno društvo „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka i IF „Invest Nova“ suosnivači Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka, te da imaju pravo da po tom osnovu dijele dobit za vrijeme od 8. oktobra 2007. godine kada je pravni prednik Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka iz neprofitne organizacije postao profitna organizacija. Međutim, zaključio je da novčana sredstva ostvarena do tog datuma ne mogu ostati Mikrokreditnom društvu „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka jer bi se time došlo do situacije da određena lica (apelantkinja, apelant i IF „Invest Nova“) učestvuju u raspodjeli sredstava ostvarenih do 8. oktobra 2007. godine (do kada je prednik Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka poslovao kao neprofitna organizacija) u periodu u kojem se oni, suprotno njihovim tvrdnjama, ne mogu smatrati suosnivačima. U vezi s tim, istakao je da besteretni „prenos osnivačkih prava na dva fizička lica, direktora pravnog prednika Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka Jelicu Galić (apelantkinju) i zamjenika direktora Dragana Marinkovića (apelanta), tim licima ne daje svojstvo njegovog suosnivača jer je taj prenos daleko od postupanja dobrog domaćina i dobrog privrednika“. Identičan stav Okružni sud je zauzeo i u pogledu IF „Invest Nova“, koji je pristupio pravnom predniku Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka 8. oktobra 2007. godine kada je izvršena njegova transformacija u Mikrokreditno društvo „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka kao profitnu organizaciju. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da je Agencija za bankarstvo pravilno zaključila da novčana sredstva ostvarena do 8. oktobra 2007. godine rasporedi na povećanje osnovnog kapitala – uloga UG kao jedinog osnivača prednika Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka, u svrhu obavljanja njegove djelatnosti.
11. Apelantkinja, apelant, Mikrokreditno društvo „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka i IF „Invest Nova“ podnijeli su zahtjeve za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda od 16. novembra 2012. godine, koje je Vrhovni sud Presudom broj 11 0 U 006478 13 Uvp od 23. decembra 2013. godine odbio kao neosnovane.
12. Međutim, navedena presuda Vrhovnog suda je, kako je to već navedeno u tački 5 ove odluke, povodom apelacije apelantkinje, apelanta i Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka ukinuta Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1328/14 od 10. novembra 2016. godine, te je predmet vraćen Vrhovnom sudu s nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku.
Osporena odluka
13. U postupku izvršenja odluke Ustavnog suda od 10. novembra 2016. godine Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 006478 16 Uvp 2 od 9. februara 2017. godine odbio zahtjeve apelanata, Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka i IF „Invest Nova“ za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 11 0 U 006478 11 U od 16. novembra 2012. godine.
14. Vrhovni sud je ocjenom zahtjeva apelanata i ostalih tužilaca (Mikrokreditno društvo „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka i IF „Invest Nova“) za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, na osnovu izvedenih dokaza i primjenom relevantnih odredbi ZUIF-a i ZMKO-a, zaključio da je predmet ovog upravnog spora zakonitost rješenja Agencije od 3. februara 2011. godine, kojim je Mikrokreditnom društvu „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka kao tužiocu naloženo da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju višak prihoda nad rashodima u iznosu od 1.271.850 KM ostvaren do 8. oktobra 2007. godine rasporedi na povećanje osnovnog kapitala – uloga UG, osnivača pravnog prednika Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka, u svrhu kreditiranja socijalno ugroženih lica i razvoja mikropreduzetništva, koji je kao neprofitna organizacija poslovao do tada i da se u sudski registar izvrši upis povećanja osnovnog kapitala – uloga UG u tom iznosu. Vrhovni sud je zaključio da je osporena odluka pravilna jer je odredbom člana 4 stav 5 ZUIF-a propisano da udruženja ili fondacije obavljaju privrednu djelatnost koja nije neposredno povezana s ostvarivanjem njihovih osnovnih statutarnih ciljeva i aktivnosti (neposredne privredne aktivnosti) preko posebno osnovanog pravnog lica. Dakle, prema ocjeni Vrhovnog suda, prenos izvršen na osnovu odluke Upravnog odbora UG iz 2004. godine na rukovodeća lica – Jelicu Galić (apelantkinju) i Dragana Marinkovića (apelanta), prednika Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka, i to 90% osnovnog uloga bez naknade nije postupanje, niti upravljanje imovinom udruženja s pažnjom dobrog domaćina i dobrog privrednika, zbog čega smatra da je navedena odluka protivna odredbi člana 38 ZUIF-a, te da je Agencija za bankarstvo pravilno zaključila da ona nije pravno valjana. Navedena odluka je izvršena i u sudskom registru sprovedena 2004. godine, kada su kao članovi prednika Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka upisani apelantkinja (Jelica Galić) s iznosom od 2.750 KM, što čini 55%, i apelant (Dragan Marinković) s iznosom od 1.750 KM, što čini 35%, a iznos s preostalim ulogom prednika Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka čini osnovni ulog od 5.000 KM propisan članom 4 stav 2 ZMKO-a iz 2001. godine. Vrhovni sud je istakao da je taj iznos osnovnog uloga u novcu, koliko im je preneseno bez naknade, i dalje ostao na imenima apelantkinje i apelanta, ali se njihov udio nije mogao povećati po osnovu ostvarenog viška prihoda nad rashodima prednika Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka jer on nije rezultat njihovog rada i ne predstavlja dobit za raspodjelu, nego je rezultat trećih faktora.
15. Vrhovni sud, takođe, smatra neosnovanim prigovore apelanata i ostalih tužilaca da se ne radi o besteretnom prenosu osnovnog uloga apelanata jer to nisu dokazali, a iz dokaza na koje su se pozvali ne proizlazi da su vršili uplatu osnovnog uloga jer uplaćeni osnovni ulog od dana osnivanja prednika Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka do dana upisa apelanata na osnovu odluke i ugovora od 26. aprila 2004. godine nije se mijenjao. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da apelantkinja i apelant neopravdano smatraju da imaju pravo na povećanje osnivačkih uloga. To pravo ne pripada ni tužiocu IF „Invest Nova“ jer je pristupio predniku Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka na dan reorganizacije u Mikrokreditnom društvu „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka. Pri tome, Vrhovni sud smatra da apelanti pogrešno zaključuju da je osporenim aktom naložena distribucija novčanih sredstava jednom od osnivača jer, prema ocjeni Vrhovnog suda, predmetna sredstva ostaju u okviru tužilaca Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka. Istim se povećava ulog osnivača, ali sredstva služe u svrhu obavljanja osnovne djelatnosti Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka, kojim apelanti sada kao suosnivači dalje raspolažu. Prema tome, kako sredstva ostaju na raspolaganju Mikrokreditnom društvu „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan prigovor apelanata da se osporenim aktom vrši favorizovanje jednog od suosnivača prednika Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka. Iz zapisnika po okončanju postupka proizlazi da je sproveden u skladu s odredbama Odluke, pa je neosnovan prigovor da apelantu i njegovom zakonskom zastupniku nije omogućeno učešće.
16. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane navode apelanata i ostalih tužilaca da je osporenim aktom povrijeđen zakon na njihovu štetu jer ni iz jedne odredbe člana 4 stav 2 ZUIF-a i člana 14 stav 1 ZMKO-a iz 2001. godine ne proizlazi da se višak prihoda nad rashodima, ostvaren u vrijeme dok je pravni prednik Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka poslovao kao nedepozitna i neprofitna organizacija iz člana 2 stav 1 citiranog zakona, čija je osnovna djelatnost davanje mikrokredita, i da sredstva treba da ostanu kod Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka i da se na taj način knjiže. Takođe, Vrhovni sud smatra da su bez osnova navodi apelanata i ostalih tužilaca da im je povrijeđeno pravo na imovinu propisano članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer su oni zasnovani na prigovoru o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, već su dati jasni razlozi zbog kojih Mikrokreditno društvo „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka ostvareni višak prihoda nad rashodima njegovog prednika ostvaren do 8. oktobra 2007. godine u iznosu od 1.271.850 KM ne može raspodijeliti članovima, odnosno zašto ta sredstva ne mogu ostati Mikrokreditnom društvu „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka, na način kako to apelanti i ostali tužioci traže. Imajući u vidu da u spisu predmeta nema nijedan dokaz iz kojeg proizlazi kršenje prava na imovinu, niti su se apelanti pozvali na relevantan dokaz u tom smislu, Vrhovni sud je navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ocijenio neosnovanim. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je, postupajući prema članu 35 stav 2 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), a u vezi sa članom 40 stav 1 citiranog zakona, odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, prije svega, ukazuju da se u cijelosti pridružuju navodima iz apelacije Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka (AP 1903/17) jer smatraju da su osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena njihova navedena ustavna prava. U vezi s tim, apelanti u iscrpnoj apelaciji, prije svega, ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava člana 4 stav 2 ZUIF-a i člana 14 ZMKO-a iz 2001. godine jer smatraju da je Agencija distribucijom spornih sredstava favorizovala samo jednog od osnivača, tj. UG. U vezi s tim, ističu da je pogrešan zaključak Agencije za bankarstvo i redovnih sudova da je UG jedini osnivač prednika Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka i da je prenos osnivačkog uloga na apelantkinju i apelanta bio besteretan. Takođe, smatraju da je Vrhovni sud zanemario da su od 6. jula 2004. godine pored UG legitimni osnivači prednika apelanata bili apelanti, o čemu je registarski sud donio pravosnažno rješenje. Dakle, apelant tvrdi da se radi o proizvoljnom tumačenju odredaba ZUIF-a i ZMKO-a jer su citirani zakoni proizvoljno primijenjeni na njihovu štetu, odnosno jer je ostvareni prihod trebao biti knjižen u njihovu korist.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud smatra neosnovanim navode apelanata pri čemu se poziva na svoj odgovor na apelaciju u predmetu AP 1903/17 navodeći da je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata i ostalih tužilaca. Stoga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su svi razlozi dati u obrazloženju presude tog suda isti, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Agencija smatra da je osporena presuda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega smatra neosnovanim navode apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) relevantne odredbe glase:
Član 35.
Zahtjev za vanredno preispitivanje Protiv pravosnažne odluke Okružnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev) Vrhovnom sudu Republike Srpske putem nadležnog suda.
22. U Zakonu o Agenciji za bankarstvo Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 67/07) relevantne odredbe glase:
Član 4. stav 4.
[...] Agencija izdaje i oduzima dozvole, odobrenja i saglasnosti mikrokreditnim organizacijama, štedno-kreditnim organizacijama i drugim finansijskim organizacijama kada je za to ovlaštena ovim i drugim zakonima, obavlja kontrolu zakonitosti njihovog poslovanja, donosi opšte akte vezane za rad mikrokreditnih organizacija, štedno-kreditnih organizacija i drugih finansijskih organizacija i obavlja druge poslove utvrđene ovim i drugim zakonima.
[...]
23. U Zakonu o udruženjima i fondacijama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 52/01) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Udruženja ili fondacije mogu obavljati delatnost kojom se stiče dobit (privrednu delatnost) jedino ako sticanje dobiti nije osnovni statutarni cilj udruženja ili fondacije.
Višak prihoda nad rashodima ostvaren obavljanjem privredne delatnosti mora se investirati u osnovne statutarne aktivnosti udruženja ili fondacije.
Nije dozvoljena direktna niti indirektna raspodjela viška prihoda nad rashodima iz privredne delatnosti osnivačima, članovima udruženja, članovima upravljačkih organa, odgovornim licima, radnicima, donatorima ili trećim licima.
Ograničenje iz prethodnog stava se ne odnosi na primerene nadoknade niti na pokriće troškova u vezi sa ostvarivanjem ciljeva aktivnosti utvrđenih statutom udruženja ili fondacije.
Udruženja ili fondacije mogu obavljati privredne delatnosti koje su neposredno povezane sa ostvarivanjem njihovih osnovnih statutarnih ciljeva i aktivnosti (srodne privredne delatnosti) bez obaveze formiranja posebnog pravnog lica.
Udruženja ili fondacije obavljaju privredne delatnosti koje nisu neposredno povezane sa ostvarivanjem njihovih osnovnih statutarnih ciljeva i aktivnosti (nesrodne privredne aktivnosti) preko posebno osnovanog pravnog lica.
Ni jedna odredba iz ovog člana neće ograničiti imovinu udruženja i fondacije iz člana 35. ovog zakona.
Član 35.
Imovinu udruženja ili fondacija čine dobrovoljni prilozi i pokloni koji imaju novčanu vrednost, finansijska sredstva iz budžetskih dotacija i poreza, subvencije i ugovori sa fizičkim i pravnim licima, prihod od kamata, dividendi, dobiti od kapitala, zakupnina, honorara i sličnih izvora pasivnog prihoda, prihod stečen putem ostvarivanja ciljeva i aktivnosti udruženja ili fondacije; članarina, kada je u pitanju udruženje, i ostali prihodi ostvareni zakonitim korišćenjem imovine i sredstava organizacije.
Udruženje i fondacija raspolaže svojom imovinom u skladu sa statutom i zakonom.
Član 38.
Organi udruženja i fondacije su dužni da upravljaju imovinom udruženja i fondacije sa pažnjom dobrog domaćina. Ukoliko udruženje ili fondacija obavlja privrednu delatnost u skladu sa odredbama ovog zakona, članovi upravnog odbora raspolažu imovinom koja se koristi za obavljanje privredne delatnosti s pažnjom dobrog privrednika.
Član organa udruženja ili fondacije ne može glasati u stvarima u kojima njegovi imovinski interesi, interesi njegovog bračnog druga ili srodnika do trećeg stepena, mogu biti u suprotnosti sa imovinskim interesima udruženja ili fondacije.
Pravni poslovi iz prethodnog stava zaključuju se po tržišnoj vrednosti, ili pod uslovima koji su najpovoljniji po udruženje ili fondaciju.
24. U Zakonu o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 19/01) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
(1) Mikrokreditna organizacija u smislu ovog zakona je nedepozitna i neprofitna organizacija čija je osnovna djelatnost davanje mikrokredita. Član 4.
Mikrokreditnu organizaciju mogu osnovati najmanje tri domaća ili strana fizička lica ili najmanje jedno domaće ili strano pravno lice.
Za početak rada mikrokreditne organizacije osnivači moraju obezbijediti osnovni ulog u novcu u iznosu od najmanje 5.000 konvertibilnih maraka.
Član 14. stav 1.
Ostvareni višak prihoda nad rashodima mikrokreditna organizacija obavezna je upotrijebiti za obavljanje djelatnosti mikrokreditiranja.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 006478 16 Uvp 2 od 9. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 28. marta 2017. godine, a apelant 23. marta 2017. godine, dok je apelacija podnesena 16. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanata, s obzirom na to da se predmetni upravni postupak okončan presudom Vrhovnog suda odnosio na otklanjanja nepravilnosti u poslovanju Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka, pa Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kad ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica ili u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelacijom ukazano, ispitati da li je osporavana presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih propisa.
35. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u suštini zasnivaju na osporavanju načina na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga se u konkretnom slučaju postavlja pitanje da li je Vrhovni sud u postupku odlučivanja po zahtjevu apelanata i ostalih tužilaca za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 16. novembra 2012. godine naveo jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, naročito u pogledu primjene materijalnog prava, relevantnih odredbi ZUIF-a i ZMKO-a.
36. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje i poziva se na svoju praksu u predmetu AP 1903/17 koja se ticala istih činjeničnih i pravnih pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1903/17 od 10. januara 2019. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je razmatrao apelaciju apelanta Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka protiv iste odluke Vrhovnog suda od 9. februara 2017. godine. Ustavni sud zapaža da su u toj apelaciji izneseni isti apelacioni navodi kao i u konkretnoj apelaciji, a na koje se apelanti i pozivaju u prilog tvrdnjama da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio „da je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje da pravni prednik apelanta (Mikrokreditnog društva „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka) viškom prihoda nad rashodima ostvarenim u vrijeme dok je poslovao kao neprofitna organizacija u smislu člana 2 stav 1 ZMKO-a nije raspolagao na način što mu je bila i obaveza prema odredbi člana 14 stav 1 ZMKO-a iz 2001. godine, nego je to učinio nakon što je svoju organizaciju njegov pravni prednik uskladio s odredbama ZMKO-a iz 2006. godine i navedena sredstva rasporedio kao da se radi o neraspoređenoj dobiti“.
37. Ustavni sud je takođe u citiranoj odluci broj AP 1903/17 „zaključio da ne nalazi nikakvu proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da je navedena sredstva, višak prihoda potrebno rasporediti na povećanje osnovnog kapitala – osnivačkog uloga UG, a ne na povećanje osnovnog uloga članova (Jelica Galić i Dragan Marinković) pravnog prednika apelanta (Mikrokreditno društvo „Zdravo“ d.o.o. Banja Luka)“. U vezi s tim, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da „ne nalazi proizvoljnost ni u zaključku Vrhovnog suda da prenos sredstava izvršen na osnovu odluke Upravnog odbora UG na rukovodeća lica prednika apelanta bez naknade nije postupanje niti upravljanje imovinom udruženja s pažnjom dobrog domaćina i dobrog privrednika, te da je stoga navedena odluka Upravnog odbora protivna odredbi člana 38 ZUIF-a kojom je, između ostalog, propisano da su organi udruženja i fondacije dužni da upravljaju imovinom udruženja i fondacije s pažnjom dobrog domaćina. Ukoliko udruženje ili fondacija obavlja privrednu djelatnost u skladu s odredbama ovog zakona, članovi upravnog odbora raspolažu imovinom koja se koristi za obavljanje privredne djelatnosti s pažnjom dobrog privrednika. Ustavni sud je takođe u navedenoj odluci na kraju zaključio da „ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da se u okolnostima konkretnog slučaja radilo o besteretnom prenosu osnovnih uloga na rukovodeća lica prednika apelanta jer oni nisu dokazali suprotno, zbog čega smatra neosnovanim navode apelanta da je Vrhovni sud na navedeni način favorizovao jednog osnivača, tj. UG“.
38. Dovodeći u vezu praksu iz navedenog predmeta s okolnostima iz konkretnog slučaja, te imajući u vidu da se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoljne primjene relevantnih zakonskih propisa niti je povrijeđen član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da se obrazloženje iz odluke u predmetu broj AP 1903/17 u cijelosti može primijeniti i na ovaj slučaj.
Pravo na imovinu
39. Apelanti, takođe, tvrde da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi opravdalo prigovore apelanata usmjerene na proizvoljnu primjenu ZUIF-a i ZMKO-a, te kada je Vrhovni sud svoj stav obrazložio na način koji se ne čini proizvoljnim.
41. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević