Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7355/18 (A. T.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7355/18

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7355/18, rješavajući apelaciju Ante Tomasa, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. veljače 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ante Tomasa podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 028476 18 Kž 2 od 3. prosinca 2018. godine i S1 2 K 028476 18 Kv 3 od 22. studenog 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ante Tomas (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić- Crnjac iz Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Mostara, podnio je 11. prosinca 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 028476 18 Kž 2 od 3. prosinca 2018. godine i S1 2 K 028476 18 Kv 3 od 22. studenog 2018. godine. Apelant je također zatražio i donošenje privremene mjere kojom će se „naložiti da se apelant ima odmah pustiti na slobodu“. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tužiteljstvo vodi istragu protiv apelanta (i drugih osoba) zbog postojanja utemeljene sumnje da je počinjeno kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak 3. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u svezi s kaznenim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz članka 195. stavak 1. KZBiH, sve u svezi sa člankom 54. KZBiH.

6. Sud BiH, sudac za prethodni postupak, djelomično usvajajući prijedlog Tužiteljstva, donio je Rješenje broj S1 2 K 028476 18 Krn od 31. kolovoza 2018. godine kojim je apelantu određen pritvor koji po tom rješenju može trajati najdulje mjesec dana, odnosno do 29. kolovoza 2018. godine ili do nove odluke suda, zbog postojanja razloga propisanih člankom 132. stavak 1. toč. a),

b) i c) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Prijedlog Tužiteljstva da se apelantu odredi pritvor po osnovi članka 132. stavak 1. točka d) ZKP-a Sud BiH je odbio kao neutemeljen. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 028476 18 Kv od 5. rujna 2018. godine apelantovu žalbu odbio kao neutemeljenu.

7. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 028476 18 Kv od 26. rujna 2018. godine usvojio prijedlog Tužiteljstva za produljenje pritvora, pa je apelantu produljio pritvor određen rješenjem od 31. kolovoza 2018. godine tako da on može trajati najdulje dva mjeseca, odnosno do 26. studenog 2018. godine, i to iz posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 028476 18 Kž od 10. listopada 2018. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 26. rujna 2018. godine odbio kao neutemeljenu.

Osporena rješenja

8. Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 028476 18 Kv 3 od 22. studenog 2018. godine kojim je apelantu produljio pritvor određen Rješenjem broj S 2 K 028476 18 Krn od 31. kolovoza 2018. godine i produljen Rješenjem broj S1 2 K 028476 18 Kv 2 od 26. rujna 2018. godine tako da pritvor po tom rješenju može trajati najdulje tri mjeseca, odnosno do 22. veljače 2019. godine, i to zbog posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a.

9. Sud BiH je naveo da utemeljena sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret proizlazi iz dokaza prikupljenih tijekom istražnog postupka, odnosno dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora (koji su nabrojani u fusnoti na str. 6. i 7.), a koji zaključak nije doveden u pitanje protekom vremena, odnosno da ne postoje drugi dokazi koji bi uspješno osporili ovaj zaključak. Sud BiH je naveo da iz Izvješća o počinjenom kaznenom djelu od 29. kolovoza 2018. godine broj 1-16-15/1-04-1-KU-4/18 proizlazi utemeljena sumnja da je apelant kupovao opojnu drogu „heroin” od njemu poznatih osoba, istu prepakivao, te ju je po prethodno dogovorenoj cijeni prodavao i isporučivao raznim osobama na području Mostara, među ostalim i D. R., a koju je on dalje preprodavao. Iz analize presretnutih razgovora također proizlazi utemeljena sumnja da je apelant planirao, organizirao i dogovarao kupoprodaju i isporuku opojne droge heroin po prethodno dogovorenoj cijeni i da ju je prodavao i isporučivao osumnjičenom D. R. koji ju je preprodavao osobno naručiteljima i konzumentima na području grada Mostara. Sud BiH je također istaknuo da iz rezultata posebnih istražnih radnji, u kojima je prikazana komunikacija između apelanta i D. R., proizlazi utemeljena sumnja da je apelant u vremenskom razdoblju od travnja do kolovoza 2018. godine, zajedno s NN osobom i D. R., kontinuirano vršio neovlašten promet opojne droge heroin tako što je apelant osobno i telefonskim putem s NN osobom i D. R. i u navedenom vremenskom razdoblju, sam ili s nekom od svojih kćerki, dolazio u Mostar kod D. R. kako bi mu isporučio količinu od oko 100-200 grama opojne droge. Tako iz presretnutih razgovora, točnije konverzacije broj 5 od 18. svibnja 2018. godine proizlazi utemeljena sumnja da je osumnjičeni D. R. obavijestio apelanta da će doći NN osoba od koje apelant kupuje heroin, a što je u nastavku konverzacije apelant i potvrdio, dok iz konverzacija sa D. R. dogovaraju da se sastanu 22. svibnja 2018. godine kako bi dogovorili detalje oko prodaje opojne droge heroin. Nadalje, utemeljena sumnja da je osumnjičeni D. R. nabavljao opojnu drogu heroin od apelanta proizlazi iz Zapisnika o saslušanju osumnjičenog D. R. broj T 20 0 KT 00 15633 18 od 29. kolovoza 2018. godine, te Zapisnika o saslušanju svjedoka T. P. broj 16-15/1-04-1-66/18 od 29. kolovoza 2018. godine, kao i iz Zapisnika Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (u daljnjem tekstu: SIPA) o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari D. R. broj 16-15/1-04-11/18 od 29. kolovoza 2018. godine. Iz presretnutih razgovora, i to konverzacija br. 5, 7, 31, 40, 45 i 49, zabilježenih u Službenoj zabilješci broj 16-15/1-04-1-102/18 od 23. svibnja 2018. godine, proizlazi utemeljena sumnja da je apelant isporuku opojne droge heroin vršio zajedno sa svojim kćerkama D. T. i A. T.

10. Sud BiH je cijenio da iz analize presretnutih telefonskih razgovora, kao i ostvarenih kontakata osumnjičenih od travnja 2018. do kolovoza 2018. godine, predstavljenih u Izvješću o počinjenom kaznenom djelu, kao i iz Kaznene prijave MUP-a Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska) broj 511-09-08- 12-K-26/2018 TS/MK od 19. lipnja 2018. godine, proizlazi utemeljena sumnja da je apelant na njemu poznat način i s njemu poznatim osobama navedenim u Izvješću dogovarao i vršio prodaju opojne droge heroin i na teritoriju Hrvatske. Tako je u konverzaciji broj 115 prikazan razgovor apelanta s NN osobom koja je došla iz Hrvatske, a kojoj apelant govori: „Ostavio sam ti ono“, a iz konverzacija br. 117, 119, 120 i 123 proizlazi da je apelant, zajedno sa svojom kćerkom D. T., početkom lipnja 2018. godine pokušao prodati neutvrđenu količinu opojne droge heroin njemu poznatoj osobi na području Tomislavgrada, a koju mu je prethodno zbog loše kvalitete vratio osumnjičeni D. R., a koju činjenicu je potvrdio i osumnjičeni D. R.

11. Dalje, kako je Sud BiH naveo, utemeljena sumnja da je apelant prodavao opojnu drogu heroin osumnjičenom J. R. iz Rijeke – Hrvatska, a koju je on dalje preprodavao, proizlazi iz izvješća o provođenju posebnih istražnih radnji od strane MUP-a Hrvatske, a kako je to dokumentirano u Kaznenoj prijavi MUP-a Hrvatske broj 511-09-08-12-K-26/2018TS/MK od 19. lipnja 2018. godine. Naime, iz presretnutih razgovora proizlazi da je J. R. kupovao opojnu drogu heroin od osobe po imenu „Ante iz Gruda“ i da je osumnjičeni J. R. prokrijumčario oko 1200 grama opojne droge heroin u razdoblju od četiri mjeseca tako što je ulazio u BiH na Graničnom prijelazu Vinjani Donji, potom dolazio do apelantove kuće, a da se vraćao u Hrvatsku preko Graničnog prijelaza Klek. Osumnjičeni J. R. je, prema izvješću iz kaznene prijave MUP-a Hrvatske, kao zalog za kupnju opojne droge heroin, apelantu ostavio vozilo marke Fiat Bravo (opisano u rješenju), a koje je pronađeno i privremeno oduzeto apelantu po naredbi Suda BiH od 24. kolovoza 2018. godine. Svjedokinja D. T. je u svojoj izjavi potvrdila da je vozilo Fiat Bravo riječkih tablica dovezao vlasnik pred njihovu kuću i da je kasnije to vozilo razbijeno u prometnoj nesreći.

12. Sud BiH je ocijenio da iz svih navedenih dokaza proizlazi utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak 3. KZBiH u svezi s kaznenim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz članka 195. stavak 1. KZBiH, sve u svezi sa člankom 54. KZBiH. Pri tome je Sud BiH naglasio da postojanje utemeljene sumnje u ovoj fazi postupka, kada se provodi istraga, predstavlja niži stupanj izvjesnosti i uvjerenja da je kazneno djelo počinjeno od strane određene osobe u odnosu na onaj stupanj uvjerenja koji mora postojati u daljnjem tijeku postupka, odnosno nakon okončanja istrage i prilikom odlučivanja o potvrđivanju optužnice.

13. Sud BiH je naveo da je prilikom donošenja odluke imao u vidu i navode apelantove braniteljice da se u konkretnom slučaju ne radi o organiziranom kriminalu, te je naglasio da u ovoj fazi postupka iz naprijed navedenih dokaza postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio predmetno kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, a da u eventualno kasnijem tijeku kaznenog postupka Sud BiH nije vezan za pravnu kvalifikaciju koju je predložilo Tužiteljstvo, pri čemu će obrana imati mogućnost osporavati iste u slučaju da predmet dođe u fazu glavnog pretresa.

14. Dalje, Sud BiH je razmotrio postojanje naročito važnih razloga iz članka 135. stavak 3. ZKP-a. Sud BiH je ocijenio da u konkretnom slučaju postoje naročito važni razlozi koji opravdavaju produljenje mjere pritvora, naročito imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o složenoj istrazi s obzirom na međunarodni karakter istrage, prirodu i način izvršenja kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret, te imajući u vidu da se utemeljeno sumnja da je apelant kaznenopravne radnje poduzeo u sklopu organizirane kriminalne skupine koja djeluje na teritoriju BiH i Hrvatske. Pored navedenog, Sud BiH je imao u vidu i činjenicu da je u ovoj fazi istrage još uvijek u tijeku utvrđivanje identiteta i drugih pripadnika ove razgranate organizirane skupine, i to u suradnji s istražnim organima susjednih država. Sud BiH nalazi da iz iznesenih sadržaja dokaza jasno proizlazi da je identitet drugih osoba, pripadnika organizirane skupine, trenutno poznat samo osumnjičenima. Osim toga, Sud BiH je cijenio i navode Tužiteljstva da je u dosadašnjem tijeku istrage saslušan određeni broj svjedoka, da su izdane naredbe SIPA-i i Graničnoj policiji BiH, te da su izvršene provjere informacija i saznanja operativnim radom na terenu, ali da međunarodni karakter istrage sa sobom nosi određene poteškoće u prikupljanju dokaza putem međunarodne pravne pomoći. Naime, navedeno je da je Tužiteljstvo nadležnim organima Hrvatske uputilo molbu za pružanje međunarodne pravne pomoći u svezi s prikupljanjem i dostavom materijalnih dokaza i saslušanja osoba koje su lišene slobode u Hrvatskoj, a koje su povezane s izvršenjem predmetnog kaznenog djela. Pri tome je Sud BiH imao u vidu i činjenicu da Tužiteljstvo mora dobiti odobrenje županijskih sudova u Splitu, Rijeci i Zagrebu kako bi se organizirala saslušanja navedenih osoba. Pored navedenog, cijenjeni su i navodi Tužiteljstva da u narednom razdoblju planira održati sastanak s nadležnim policijskim organima Hrvatske, te da očekuje dostavu rezultata vještačenja oduzetih mobilnih telefona i SIM kartica, nakon čega će Tužiteljstvo biti u mogućnosti identificirati i ostale pripadnike ove organizirane kriminalne skupine, kao i potencijalne svjedoke. Sve naprijed navedene okolnosti, prema ocjeni Suda BiH, promatrane pojedinačno i u međusobnoj vezi, ukazuju na postojanje naročito važnih razloga iz članka 135. stavak 3. ZKP-a, koje u konkretnom slučaju opravdavaju da se prema apelantu produlji mjera pritvora za dodatna tri mjeseca.

15. Dalje, Sud BiH je razmotrio postojanje posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c).

16. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKP-a Sud BiH je zaključio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva. Ono što je u konkretnom slučaju opredijelilo Sud BiH za određivanje odnosno produljenje mjere pritvora prema apelantu jesu činjenice da on, kao i članovi njegove obitelji, pored državljanstva Bosne i Hercegovine, posjeduju i državljanstvo Hrvatske koja u skladu sa svojim ustavnim odredbama (članak 9. Ustava) ne izručuje vlastite državljane. Dalje, Sud BiH je cijenio da je apelant nastanjen na području općine Grude, mjesto Drinovci, nedaleko od graničnog prijelaza s Hrvatskom, odakle bi se vrlo lako mogao prebaciti u bilo koju drugu državu Europske unije, posebice imajući u vidu da se utemeljeno sumnja da je on, vršenjem kaznenih djela, pribavio značajnu imovinsku korist, a što sve, prema ocjeni Suda BiH, ukazuje na moguć nesmetan boravak i egzistenciju apelanta izvan matične države Bosne i Hercegovine. Pored navedenog, Sud BiH je opasnost od bjekstva apelanta također cijenio i s aspekta kaznenog djela koje mu se stavlja na teret i zaprijećene kazne zatvora, posebice imajući u vidu činjenicu da se utemeljeno sumnja da je apelant kaznenopravne radnje obavljao u okviru organizirane kriminalne skupine na teritoriju BiH i Hrvatske, a čiji bi pripadnici mogli apelantu pomoći u skrivanju i prelasku državne granice BiH. Kod procjene opasnosti od bjekstva, Sud BiH je imao u vidu i činjenicu da je apelant zbog istovrsnog kaznenog djela ranije osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora, kao i da je on u ovom procesnom trenutku u potpunosti svjestan težine kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, visine kazne za njega, te mogućnosti ponovnog kažnjavanja. Da je visina zaprijećene kazne zatvora jedna od okolnosti koje se mogu cijeniti kod utvrđivanja bojazni od bjekstva proizlazi iz odluke Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Ilijkov protiv Bugarske, ali i odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 3271/13 od 23. prosinca 2013. godine. Sve naprijed navedeno, prema ocjeni Suda BiH, može motivirajuće djelovati na apelanta da se da u bjekstvo i tako izbjegne kaznenu odgovornost, a sve s ciljem onemogućavanja uspješnog okončanja predmetne istrage, a koja opasnost je u konkretnom slučaju realna i objektivno moguća.

17. Sud BiH je također ocijenio da postoje uvjeti za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP-a. Naime, kako je naveo Sud BiH, cijenjena je okolnost da se predmetni postupak trenutno nalazi u fazi istrage i da je u tijeku provođenje istražnih radnji, odnosno lociranje i identifikacija osumnjičenih osoba, odnosno drugih pripadnika ove organizirane kriminalne skupine koji su vršili nabavu i prijenos, te prodaju opojne droge na području BiH i Hrvatske, kao i saslušanje svjedoka koji imaju neposredna saznanja o inkriminiranim radnjama, te prikupljanje i osiguranje drugih dokaza putem međunarodne pravne pomoći s Hrvatskom u kojoj se također provode istražne radnje. Pri tome je uzeta u obzir i okolnost da se u konkretnom slučaju radi o kompleksnoj istrazi s obzirom na međunarodni karakter, prirodu i način izvršenja djela koje se apelantu stavlja na teret, s brojnim kazneno-pravnim radnjama koje je poduzelo više osoba, kao i da se utemeljeno sumnja da se radi o dobro organiziranoj skupini. U svezi s tim, Sud BiH je zaključio da bi provođenje navedenih istražnih radnji bilo otežano ako bi se apelant našao na slobodi budući da je opravdano očekivati da bi on, s ciljem izbjegavanja ili umanjenja svoje kaznene odgovornosti, mogao ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, kao i da bi mogao uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze, kao i tragove važne za kazneni postupak. Navedeno posebno iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o više osumnjičenih lica, od kojih se jedan broj nalazi na slobodi, a čiji identitet je u ovoj fazi postupka poznat samo osumnjičenom. Prilikom donošenja odluke Sud BiH je imao u vidu da iz sadržaja presretnutih razgovora proizlazi očita namjera osumnjičenih da pri izvršenju kaznenih djela na svaki mogući način otežaju otkrivanje istog, i to dogovorima na samo njima poznatim lokacijama kojima se daju šifrirani nazivi, uporaba šifriranih termina kada se govori o opojnim drogama, njihovoj količini i cijeni, čestim promjenama telefonskih brojeva i mobilnih aparata. Sve naprijed navedene okolnosti, promatrane u korelaciji s karakterom i težinom predmetnog kaznenog djela, prema ocjeni Suda BiH, opravdavaju produljenje pritvora apelantu i po osnovi članka 132. stavak 1. točka b) ZKP-a.

18. Sud BiH je utvrdio i postojanje posebne pritvorske osnove propisane u članku 132. stavak 1. točka c) ZKP-a u odnosu na apelanta (kako je to navelo Tužiteljstvo), odnosno da postoje okolnosti koje ukazuju na potrebu određivanja mjere pritvora prema apelantu zbog iteracijske opasnosti. Kako se apelant tereti da je počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak 3. KZBiH u svezi s kaznenim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz članka 195. stavak 1. KZBiH, sve u svezi sa člankom 54. KZBiH, Sud BiH je ocijenio da je objektivni uvjet (zaprijećena kazna) za postojanje pritvorskog razloga iz točke c) ispunjen. Nadalje, Sud BiH je, rukovodeći se svojim diskrecijskim pravom, našao da sve okolnosti konkretnog slučaja koje egzistiraju na strani apelanta imaju karakter „naročitih okolnosti“ koje ukazuju na postojanje iteracijske opasnosti na njegovoj strani. Tako je Sud BiH glede postojanja „naročitih okolnosti” prije svega cijenio ličnost apelanta, a u okviru toga i njegovu raniju osuđivanost, potom njegovu ulogu u izvršenju kaznenih djela, prirodu i okolnosti izvršenja djela, kontinuitet djelovanja skupine, te brojnost kaznenopravnih radnji. Prilikom donošenja odluke, Sud BiH je cijenio raniju osuđivanost apelanta, odnosno da ga je Sud BiH 2010. godine za istovrsno kazneno djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, a što upućuje na zaključak da je on sklon vršenju zakonom zabranjenih radnji, te da ranije izrečena sankcija nije ostvarila specijalnu prevenciju. Sud BiH je također, prilikom ocjene „naročitih okolnosti“, imao u vidu i praksu Europskog suda u predmetu Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. svibnja 1993. godine, u kojem je sud zauzeo stajalište da „u predmetu u kojem je osumnjičeni bio umiješan u organizirani kriminal, osumnjičeni bi mogao zlouporabiti svoju slobodu tako što će održavati postojeću mrežu kontakata i pružiti dragocjenu pomoć svojim suradnicima. Europski sud je utvrdio da takve okolnosti opravdavaju pritvor na temelju bojazni od ponavljanja kaznenog djela“. Slijedom toga, Sud BiH je ocijenio da bi apelant nastavio s vršenjem kaznenih djela ako se nađe na slobodi, zbog čega je utemeljeno produljenje pritvora prema njemu iz razloga članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH.

19. Konačno, Sud BiH je razmotrio i prijedlog apelantove obrane i mogućnost primjene blažih mjera osiguranja nesmetanog vođenja kaznenog postupka u skladu s odredbama članka 123. stavak 2. i 131. stavak 1. ZKP-a, kao i odredbom članka 5. stavak 3. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te je zaključio da se u konkretnom slučaju nisu ispunile zakonske pretpostavke za primjenu blažih mjera i da se u ovom procesnom momentu apelantovo prisustvo u postupku i nesmetano vođenje postupka može ostvariti jedino mjerom pritvora.

20. Vijeće Apelacijskog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelacijsko vijeće) Rješenjem broj S1 2 K 028476 18 Kž 2 od 3. prosinca 2018. godine odbilo je kao neutemeljenu žalbu apelantove braniteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

21. U obrazloženju rješenja apelacijsko vijeće je ocijenilo da žalbeni prigovori ne ukazuju na nove činjenice i okolnosti kojima bi se doveli u pitanje zaključci prvostupanjskog suda o postojanju utemeljene sumnje kao conditio sine qua non uvjeta koji zakon predviđa za određivanje mjere pritvora. Navedeno je da je, s obzirom na činjenicu da se predmet nalazi u fazi istrage, stupanj uvjerenja suda da je apelant izvršio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret nižeg stupnja u odnosu na onaj koji mora postojati u momentu potvrđivanja optužnice, a posebice u odnosu na odlučivanje o krivnji. Imajući to u vidu, standard utemeljene sumnje, onakav kakav je potreban kako bi se na njemu utemeljila mjera pritvora, u konkretnom predmetu je sasvim zadovoljen iz razloga navedenih prvostupanjskim rješenjem. Primjenom odredbe članka 135. stavak 3. ZKP-a, pobijanim rješenjem je produljen pritvor apelantu na obrazložen prijedlog Tužiteljstva, odnosno utvrđeni su razlozi i okolnosti za produljenje pritvora apelantu, što je neophodno da se u ovoj fazi očuva integritet kaznenog postupka i istrage, a što također potkrepljuje postojanje utemeljene sumnje, kao i posebnih pritvorskih razloga propisanih člankom 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a.

22. Apelacijsko vijeće je ocijenilo neutemeljenim žalbene navode o nepostojanju dovoljno dokaza da se radi o kaznenom djelu organiziranog kriminala, te je istaknulo da u ovoj fazi postupka nije neophodno raspravljati o pravnoj kvalifikaciji kaznenog djela jer je predmetni postupak još uvijek u fazi istrage. Žalbene osnove glede paušalnog navođenja poduzetih istražnih radnji u pobijanom rješenju apelacijsko vijeće nalazi neutemeljenim, te je ukazalo na istražne radnje pobrojane u rješenju Suda BiH od 22. studenog 2018. godine, iz kojih se može zaključiti da postoji utemeljena sumnja da je apelant, zajedno s drugim njemu poznatim osobama, počinio predmetno kazneno djelo. Istaknuto je da su dokazi na koje se prvostupanjsko vijeće pozvalo istražne radnje u kojima je prikazana komunikacija između apelanta i osumnjičenog D. R. vezana za razdoblje od travnja do kolovoza 2018. godine, potom presretnuti razgovor odnosno konverzacija broj 5 od 18. svibnja 2018. godine, potom konverzacije pod rednim br. 7, 31, 45 i 49, kao i drugi presretnuti razgovori i zapisnici, a koje su sve pobrojane i detaljno opisane u pobijanom rješenju.

23. U odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a apelacijsko vijeće je ponovilo razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud, te je zaključilo da je pravilno utvrđeno da i dalje postoje posebni pritvorski razlozi za produljenje pritvora apelantu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

24. Apelant ukazuje na povredu prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, kao i na povredu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Apelant je istaknuo da je donoseći osporena rješenja Sud BiH „počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede KZBiH, te je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje“. Apelant smatra da osporenim rješenjima utemeljena sumnja nije dovoljno utvrđena, odnosno da Tužiteljstvo nije pružilo nijedan dokaz, tvrdeći da su priložene samo izjave osumnjičenih koji su se svi odreda branili šutnjom ili negirali počinjenje djela. Pored toga, apelant smatra da ne postoje dokazi da je djelo počinjeno u sastavu organizirane skupine na čijem se čelu nalazio. Apelant ističe da je u predmetnom slučaju, budući da se nalazi u pritvoru, dužnost svih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom žurnošću. U svezi s tim, smatra da je u ovom predmetu Tužiteljstvo u cijelosti prekršilo ovu obvezu jer uz prijedlog za produljenje pritvora nije dostavilo nijedan jedini dokaz iz koga bi se moglo vidjeti da je apelant u bilo kakvoj vezi s počinjenjem predmetnog kaznenog djela. Također nije jasno što je Tužiteljstvo uradilo u protekla tri mjeseca koliko se apelant u pritvoru nalazi. Apelant smatra da je Tužiteljstvo moralo konkretizirati koje točno radnje je uradilo u ovom razdoblju i zašto traži još tri mjeseca pritvora, tj. što ima namjeru još provesti. Ono što posebno zabrinjava je činjenica da je Tužiteljstvo potpuno neistinito navelo da su prilikom pretresa stana, ostalih prostorija, pokretnih stvari i osoba po naredbama Suda BiH pronađeni i oduzeti predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom postupku. Naime, prilikom pretresa kod apelanta nije pronađeno ništa što bi ga dovelo u vezu s počinjenjem predmetnih kaznenih djela. Apelant ističe da je Tužiteljstvo navelo da je uputilo naredbu za vještačenje svih oduzetih mobilnih telefona i SIM kartica, te će na taj način pokušati utvrditi identitet osoba koje su prilikom preslušavanja i analiza presretanih razgovora identificirali samo nadimcima, a koje će nakon identifikacije imati svojstvo svjedoka, te će biti utvrđeni nesporni međusobni telefonski kontakti. Dakle, Tužiteljstvo tri mjeseca analizira telefonske razgovore i apelant čeka u pritvoru da se eventualno nešto otkrije u tim razgovorima, a nema ni indicije da bi to eventualno moglo biti. Nedozvoljena je sporost Tužiteljstva u konkretnom slučaju i ono je imalo dovoljno vremena da provede valjanu istragu. Kada su u pitanju posebni razlozi za mjeru pritvora, apelant obrazlaže zašto smatra da ne stoje navedeni razlozi za pritvor, pa tako osporava zaključke Suda BiH smatrajući da se opasnost od bjekstva ne može temeljiti isključivo na činjenici da osoba ima dvojno državljanstvo, kao i da osporene odluke ne sadrže konkretizirane okolnosti glede bojazni da će apelant ometati istragu ili utjecati na svjedoke, kao i da se opasnost da bi apelant mogao nastaviti s vršenjem kaznenih djela ne može temeljiti na procjeni težine djela. Naime, apelant tvrdi da nije objektivizirana nijedna okolnost zašto bi bježao. Ističe da postojanje dvojnog državljanstva ne može biti razlog za određivanje pritvora. Ukazuje da nema nikakvih nekretnina u Hrvatskoj, da živi u Grudama, gdje ima obitelj, i to troje djece, od kojih je jedno malodobno, a dvije kćerke su uspješne studentice – kriminalistike i ekonomije, te nema ni razloga, a ni mogućnosti bježati. Napomenuo je i da mu je umrla supruga, te da isključivo on brine o troje djece. Što se tiče određivanja pritvora zbog utjecaja na svjedoke, te ometanja kaznenog postupka, apelant tvrdi da Sud BiH nije dao nikakve razloge za produljenje pritvora po ovoj osnovi jer nije naveo bilo kojeg svjedoka na kojeg bi apelant mogao utjecati, niti na koji bi način apelant mogao ometati kazneni postupak. Dakle, okolnosti koje opravdavaju produljenje pritvora po ovoj osnovi moraju biti u dovoljnoj mjeri očigledne i konkretne, a iz obrazloženja Tužiteljstva, te iz utvrđenog činjeničnog stanja je potpuno jasno da ove okolnosti nisu ni očigledne niti konkretne. Isto obrazloženje se odnosi na pritvorski razlog iz točke c) članka 132. stavak 1. ZKP-a. Međutim, u konkretnom slučaju, ne može biti govora o organiziranom kriminalu jer apelant uopće ne poznaje većinu osoba koje Tužiteljstvo navodi u prijedlogu. U odnosu na pritvorski razlog iz točke c) članak 132. stavak 1. ZKP-a, sud prihvaća tvrdnju Tužiteljstva da bi apelant boravkom na slobodi nastavio s vršenjem predmetnih kaznenih djela, te da bi ponovio kazneno djelo s obzirom na to da je neuposlen, kao i cijela njegova obitelj. Slijedom toga, apelant smatra da se u konkretnom slučaju prije radi „o pukom gomilanju razloga za produljenje pritvora koji nisu potkrijepljeni niti jednim dokazom o tome što je Tužiteljstvo uradilo tijekom dosadašnjeg trajanja pritvora apelantu, nego o argumentiranim razlozima za određivanje pritvora prema navedenim zakonskim osnovama“.

b)Odgovor na apelaciju

25. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neutemeljena i da je identične navode kao u apelaciji apelant iznosio tijekom postupka, o čemu je sud dao obrazloženje, te sud detaljno navodi zašto smatra da je apelacija neutemeljena. U tom smislu, Sud BiH je uputio na obrazloženje osporenih odluka, naglašavajući da ostaje pri svim iznesenim razlozima kojima su se i prvostupanjsko i drugostupanjsko vijeće rukovodili kada su utvrdili da postoji dovoljno dokaza koji upućuju na utemeljenu sumnju da je ovaj osumnjičeni počinio navedeno kazneno djelo. Sud BiH je istaknuo da je rješenje kojim je apelantu produljen pritvor zakonito i utemeljeno na konkretnim dokazima detaljno pobrojanim u razlozima prethodnih rješenja, kao i u rješenju od 3. prosinca 2018. godine. Sud BiH je ponovio da se utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo temelji na dokazima detaljno pobrojanim na strani 5. rješenja suda od 3. prosinca 2018. godine. Između ostalih, radi se ne samo o izjavama osumnjičenih, kako se to tendenciozno navodi u apelaciji, već i o dokazima u kojima je prikazana komunikacija između apelanta i osumnjičenog D. R. vezana za razdoblje od travnja do kolovoza 2018. godine, potom presretnuti razgovor, odnosno konverzacija broj 5 od 18. svibnja 2018. godine, potom konverzacije pod rednim br. 7, 31, 45 i 49, kao i drugi presretnuti razgovori i zapisnici, a koje su sve pobrojane i detaljno opisane u pobijanom rješenju. Vezano za navode apelacije koji se odnose na nepostojanje posebnih osnova za mjeru pritvora apelantu, Sud BiH je podsjetio na argumentaciju pobijanih odluka, naročito odluke od 3. prosinca 2018. godine u kojoj su razlozi za mjeru pritvora detaljno elaborirani na str. 5.-8. rješenja.

26. Tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju istaknulo da je sud dao jasno i decidirano obrazloženje zašto je apelantu produljio pritvor, pravilno cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, te je Tužiteljstvo smatralo nepotrebnim ponavljati sve navedene razloge (iako se osvrnulo na posebne pritvorske razloge), te je predložilo da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu. V.Relevantni propisi

27. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 65/18) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 131. st. (1), (4) i (5) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produljiti samo pod uvjetima propisanim ovim zakonom i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičenik ili optuženik nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koja im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom žurnošću.

(5) Tijekom cijeloga postupka pritvor će biti ukinut čim prestanu razlozi na temelju kojih je određen, a pritvorenik će odmah biti pušten na slobodu. […] Članak 132. stavak (1) toč. a), b) i c) Razlozi za pritvor (1) Kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bijega,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će počiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, Članak 135. st. (1), (2) i (3) Trajanje pritvora u istrazi (1) […]. Po rješenju suca za prethodni postupak, pritvor može trajati najdulje mjesec dana od dana oduzimanja slobode. […] (2) Pritvor se odlukom vijeća (članak 24. stavak (7)), po obrazloženom prijedlogu Tužitelja, može produljiti za najviše dva mjeseca. […] (3) Ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može produljiti po obrazloženom prijedlogu Tužitelja za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba o kojoj odlučuje vijeće žalbenog odjeljenja Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 028476 18 Kž 2 od 3. prosinca 2018. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 11. prosinca 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija osporena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Europske konvencije. Pravo na slobodu i sigurnost osobe

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.

34. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:

(...)

c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;

(...)

3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

35. Apelant osporava rješenja Suda BiH kojim mu je produljena mjera pritvora za najdulje tri mjeseca i koja može trajati do 22. veljače 2019. godine. U svezi s tim, apelant ističe da su navedena rješenja nezakonita, te u tom kontekstu osporava zaključak redovnih sudova o postojanju utemeljene sumnje, kao i ispunjenost posebnog razloga za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a.

36. Ustavni sud podsjeća da je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63.). Stoga je najprije je potrebno utvrditi: nastavljaju li druge osnove na kojima se temelji sudska odluka opravdavati lišavanje slobode, te kada su takve osnove „relevantne“ i „dovoljne“, jesu li javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Europski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC] broj 5826/03, stavak 140., 22. svibnja 2012. godine).

37. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produljenje mjere pritvora biće opravdano ako postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da usprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi Europski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. srpnja 2016. godine, stavak 90.). Obveza sudske vlasti je ispitati sve razloge „za“ i „protiv“ i u svezi s tim dati razloge i obrazloženja (vidi Europski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. lipnja 2009. godine, stavak 179.). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku glede okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske broj 33977/96, stavak 84. in fine, 26. srpnja 2001.).

38. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Europski sud dosljedno smatra da drugi dio članka 5. stavak 3. Europske konvencije sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženog u razumnom roku ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženi se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što duljina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi Europski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stavak 104., 12. lipnja 2008. s dodatnim referencama).

39. Ustavni sud zapaža da je apelant osporio rješenja o produljenju pritvora zbog nepostojanja „utemeljene sumnje“. U svezi s tim, Ustavni sud najprije primjećuje da je apelant osporavao postojanje utemeljene sumnje i u žalbi na rješenje od 22. studenog 2018. godine, te da je apelacijsko vijeće te navode ispitalo i zaključilo da su neutemeljeni. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, najprije u prvom stupnju, a potom i odlučujući o žalbi, nabrojao dokaze koji su bili odlučujući za zaključak o postojanju utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da su točno navedeni brojevi i datumi dokaza (str. 6. i 7. rješenja; izjava apelanta i osumnjičenog D. R., izjave svjedoka T. P., D. T., izvješće o počinjenim kaznenim djelima i počiniteljima, kaznena prijava, MUP Hrvatske, izvješće o izvršenom pretresanju lica D. R., Naredba Suda BiH broj S1 3 K 028476 18 Kpp 8 od 24. 8. 2018. godine, zapisnik o pretresanju osobe D. R., zapisnik o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari D. R. […], izvješće o izvršenom pretresanju osobe – apelanta, naredba Suda BiH, zapisnik o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari apelanta, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i drugi dokazi). Apelacijsko vijeće je također, odlučujući o apelantovoj žalbi (ispitujući navode o postojanju utemeljene sumnje), na str. 4. i 5. rješenja izvršilo daljnju analizu dostavljenih dokaza i njihovim navođenjem zaključilo da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo, odnosno potvrdio kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda o postojanju utemeljene sumnje. Naime, u rješenju o određivanju pritvora je ukazano na dokaze iz kojih proizlazi utemeljena sumnja, opisane su određene radnje apelanta s ostalim osobama u svezi s kaznenim djelima za koje postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio i način izvršenja (kako se utemeljeno sumnja), pa je sud, pozivajući se na fazu postupka u kojoj je predmet, naveo da je ovaj stupanj sumnje dovoljan. Sud BiH jeste ukazao na međunarodni karakter istrage i da je potrebno vremensko razdoblje da se pribavi i razmijeni ostala dokumentacija koja je bitna za predmet, a koju Tužiteljstvo zbog opsežnosti i procedure nije moglo predočiti u trenutku određivanja pritvora, ali to očito nije dovelo u pitanje postojanje utemeljene sumnje u ovoj fazi postupka. Sud BiH je prilikom produljenja pritvora također naveo da zaključak o utemeljenoj sumnji koji je utvrđen u rješenju o određivanju pritvora nije doveden u pitanje (opet navodeći dokaze i analizirajući ih) i navodeći da nisu pruženi dokazi koji bi upućivali na drugačiji zaključak, niti je nastupila neka nova okolnost koja bi dovela u pitanje postojanje utemeljene sumnje, a koja već nije utvrđena. Stoga, Ustavni sud ne može u osporenim rješenjima (o određivanju i produljenju) pronaći utemeljenost navoda iz apelacije o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i da Tužiteljstvo nije konkretiziralo dokaze, odnosno da nije pružilo niti jedan dokaz o postojanju utemeljene sumnje jer upravo suprotno proizlazi iz osporenih rješenja (što je jasno i detaljno obrazloženo). Stoga, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju – na temelju navedenih dokaza i načina kako su oni interpretirani u obrazloženju osporenih rješenja – može izvesti zaključak o utemeljenoj sumnji. Stoga je, u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak redovnog suda da postoji utemeljena sumnja kao preduvjet za određivanje/produljenje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje članak 5. Europske konvencije.

40. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je došlo do kršenja odredaba članka 131. ZKP-a jer Tužiteljstvo nije postupilo shodno navedenoj odredbi zakona na način da se pritvor svede na najkraće nužno vrijeme. U svezi s ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud, prije svega, zapaža da odredbe članka 131. stavak 4. propisuju: „Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom žurnošću.“ U svezi s navedenom odredbom zakona, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni citirane odredbe zakona jer smatra da je Sud BiH u okolnostima konkretnog slučaja dao jasno i argumentirano obrazloženje, ukazujući na okolnosti konkretnog slučaja. Stoga se u takvim okolnostima pokazuju neutemeljenim apelantovi navodi vezani za primjenu članka 131. ZKP-a koja se eksplicitno odnosi na pritvor i koja regulira da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Naime, nesporno je da je apelantu osporenim rješenjima pritvor produljen u skladu sa člankom 135. stavak 3. ZKP-a nakon što su redovni sudovi utvrdili da postoje naročito važni razlozi za produljenje pritvora.

41. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da odredbe članka 135. ZKP-a propisuju duljinu trajanja pritvora u istrazi, a stavak 3. citiranog članka, koji su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, propisuje mogućnost da se pod određenim okolnostima pritvor u istrazi može produljiti za još najdulje tri mjeseca. Ustavni sud podsjeća da za produljenje pritvora od jednog do tri mjeseca zakon ne određuje uvjete pod kojima se produljenje mora dozvoliti, osim uvjeta vezanih za zaprijećenu kaznu i naročito važne razloge. Koji su to „naročito važni razlozi“ zakon izričito ne propisuje, pri čemu sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje koji su to razlozi. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju imali u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o složenoj istrazi s obzirom na njezin međunarodni karakter, prirodu i način izvršenja kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret, te imajući u vidu da se utemeljeno sumnja da je apelant kaznenopravne radnje poduzeo u sklopu organizirane kriminalne skupine koja djeluje na teritoriju BiH i Hrvatske. Pored navedenog, Sud BiH je imao u vidu i činjenicu da je u ovoj fazi istrage još uvijek u tijeku utvrđivanje identiteta i drugih pripadnika ove razgranate organizirane skupine, i to u suradnji s istražnim organima susjednih država. Sud BiH je ukazao da iz iznesenih sadržaja dokaza jasno proizlazi da je identitet drugih osoba, pripadnika organizirane skupine, trenutno poznat samo osumnjičenima. Osim toga, Sud BiH je cijenio i navode Tužiteljstva da je u dosadašnjem tijeku istrage saslušan određeni broj svjedoka, da su izdane naredbe SIPA-i i Graničnoj policiji BiH, te da su izvršene provjere informacija i saznanja operativnim radom na terenu, ali da međunarodni karakter istrage sa sobom nosi određene poteškoće u prikupljanju dokaza putem međunarodne pravne pomoći Naime, navedeno je da je Tužiteljstvo nadležnim organima Hrvatske uputilo molbu za pružanje međunarodne pravne pomoći u svezi s prikupljanjem i dostavom materijalnih dokaza i saslušanja osoba koje su lišena slobode u Hrvatskoj, a koje su povezane s izvršenjem predmetnog kaznenog djela. Pri tome je Sud BiH imao u vidu i činjenicu da Tužiteljstvo mora dobiti odobrenje županijskih sudova u Splitu, Rijeci i Zagrebu kako bi se organizirala saslušanja navedenih osoba. Pored navedenog, cijenjeni su i navodi Tužiteljstva da u narednom razdoblju planira održati sastanak s nadležnim policijskim organima Hrvatske, te da očekuje dostavu rezultata vještačenja oduzetih mobilnih telefona i SIM kartica, nakon čega će Tužiteljstvo biti u mogućnosti identificirati i ostale pripadnike ove organizirane kriminalne skupine, kao i potencijalne svjedoke.

42. Dakle, Ustavni sud smatra da se razlozi koje je Sud BiH imao u vidu prilikom odlučenja ne čine proizvoljnim jer navedeni razlozi, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju duljinu trajanja apelantovog pritvora, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja članka 132. ZKP-a čine neutemeljenim.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Europskog suda koju Ustavni sud slijedi, u okolnostima konkretnog slučaja redovni sud na temelju provedenih dokaza utvrdio činjenice koje mogu zadovoljiti objektivnog promatrača da je apelant mogao počiniti kaznena djela koja mu se stavljaju na teret (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, točka 64., dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u svezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju utemeljene sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.

44. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a.

45. Ustavni sud dalje podsjeća da u skladu sa zakonom (ZKP) mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje utemeljene sumnje da je kazneno djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom.

46. U svezi s određivanjem pritvora po članku 132. stavak 1. točka a) ZKP-a, Ustavni sud, iz obrazloženja osporenih rješenja, zapaža da je Sud BiH utvrdio da su ispunjeni uvjeti koje propisuje navedena zakonska odredba, odnosno da je konkretizirana i argumentirana opasnost da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Pri tome, Sud BiH jeste naveo da je apelantu pritvor određen po ovoj osnovi (i) zbog činjenice da on i članovi njegove obitelji imaju, pored državljanstva BiH, i državljanstvo Hrvatske. Ipak, kako je i Sud BiH naveo, ova okolnost nije razlog za pritvor, ali ju je sud promatrao u svezi s ostalim okolnostima na strani apelanta. Sud BiH je dalje ukazao da je opasnost od bjekstva cijenio s aspekta težine kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret i težine zaprijećene kazne (imajući u vidu i raniju osuđivanost za istovrsno kazneno djelo), te je ukazao da postoji utemeljena sumnja da je apelant, vršenjem kaznenih djela, pribavio znatnu imovinsku korist koja bi mu omogućila nesmetan boravak i egzistenciju izvan BiH. Sud BiH je također naveo da apelant živi u Grudama, dakle jako blizu granice s Hrvatskom, što je cijenio kao okolnost koja ukazuje na opasnost od bjekstva. Međutim, ova okolnost, i prema mišljenju Ustavnog suda, može utjecati na lakši i brži prelazak granice te se, dakle, može cijeniti kao okolnost koja utječe na ovu opasnost. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH naveo i da je prilikom donošenja rješenja o produljenju pritvora apelantu imao u vidu činjenicu da je apelant, kako se utemeljeno sumnja, djelovao u okviru organizirane skupine na teritoriju BiH i Hrvatske, a čiji pripadnici bi mu mogli pružiti pomoć u skrivanju i prelasku granice BiH.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na citirani pritvorski razlog Sud BiH, u okolnostima apelantovog slučaja, u obrazloženju osporenih rješenja, dao dovoljne i jasne razloge navodeći okolnosti iz kojih proizlazi opasnost od bjekstva. Stoga, apelantovo pozivanje na druge odluke Ustavnog suda (AP 921/16) nije od značaja za odlučivanje u ovom predmetu, te nalazi da je ovaj apelantov navod neutemeljen.

48. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nadležni sud utvrdio da postoje posebni pritvorski razlozi iz članka 146. stavak 1. točka b) ZKP-a. Međutim, apelant smatra da je nejasna argumentacija koju su sudovi dali po ovoj osnovi i da ne postoji realna mogućnost utjecaja na tijek istrage, te da apelant ne može snositi odgovornost za nedostavljanje dokaza, zbog čega je ovakav zaključak suda proizvoljan i apstraktan, te nije obrazložen.

49. Ustavni sud primjećuje da su sudovi, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, u kontekstu postojanja koluzijske opasnosti u konkretnom slučaju, naveli da postoji ozbiljan rizik od utjecaja na svjedoke, saučesnike i prikrivače, odnosno na tijek postupka ukazujući na sljedeće okolnosti: međunarodni karakter istrage, prirodu i način izvršenja kaznenog djela koje se apelantu stavlja na teret, da se utemeljeno sumnja da se radi o dobro organiziranoj skupini, da je u tijeku lociranje i identifikacija osumnjičenih osoba, kao i saslušanje svjedoka, te prikupljanje i osiguravanje drugih dokaza (putem međunarodne pomoći), te identifikacija osoba – drugih pripadnika skupine koji su vršili nabavu i prijenos opojne droge. Sud BiH je također ukazao da je u tijeku prikupljanje i dostava materijalnih dokaza i saslušanje osoba lišenih slobode na teritoriju Hrvatske, a koje su povezane s izvršenjem kaznenog djela za koje se apelant sumnjiči i osiguravanje ostalih dokaza, što je sve cijenio u svezi s težinom i karakterom kaznenog djela i činjenicom da se jedan broj osumnjičenih nalazi na slobodi. Ustavni sud u obrazloženju redovnog suda ne vidi proizvoljnost s obzirom na to da je sud dao jasne i argumentirane razloge za svoju odluku, imajući u vidu sve okolnosti cjelokupnog slučaja, pogotovo imajući u vidu početak postupka, odnosno fazu istrage kao najraniju fazu prikupljanja dokaza, zbog čega je zaključio da su u apelantovom slučaju ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora zbog pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka b) ZKP-a.

50. Dalje, apelant osporava postojanje pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKP-a. Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je redovni sud, prije svega, utvrdio da je ispunjen objektivni uvjet za određivanje mjere pritvora po ovoj osnovi, ali i postojanje „naročitih okolnosti“. Zaključak o postojanju naročitih okolnosti je donesen najprije imajući u vidu apelantovu ličnost, a u okviru toga i njegovu raniju osuđivanost, zatim njegovu ulogu u izvršenju kaznenih djela, prirodu i okolnosti izvršenja djela, kontinuitet djelovanja skupine, te brojnost kaznenopravnih radnji. Prilikom donošenja odluke, Sud BiH je cijenio apelantovu raniju osuđivanost, odnosno da ga je Sud BiH 2010. godine za istovrsno kazneno djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, a što upućuje na zaključak da je sklon vršenju zakonom zabranjenih radnji, te da ranije izrečena sankcija nije ostvarila specijalnu prevenciju. Sud BiH je također, prilikom ocjene „naročitih okolnosti“, imao u vidu i praksu Europskog suda u predmetu Brannigan i McBride protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. svibnja 1993. godine, u kojem je sud zauzeo stajalište da „u predmetu u kojem je osumnjičeni bio umiješan u organizirani kriminal, osumnjičeni bi mogao zlouporabiti svoju slobodu tako što će održavati postojeću mrežu kontakata i pružiti dragocjenu pomoć svojim suradnicima. Europski sud utvrdio je da takve okolnosti opravdavaju pritvor na temelju bojazni od ponavljanja kaznenog djela“. Slijedom toga, Sud BiH je ocijenio da bi apelant nastavio s vršenjem kaznenih djela ako se nađe na slobodi, zbog čega je utemeljeno produljenje pritvora prema njemu iz razloga članka 132. stavak 1. točka c) ZKPBiH. Ovakav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja dojam proizvoljnosti imajući u vidu dano obrazloženje. Slijedom navedenog, proizlazi da su u svojoj ukupnosti naprijed pobrojani razlozi za određivanje i produljenje mjere pritvora apelantu iz razloga utvrđenog člankom 132. stavak 1. točka c) ZKP-a opravdani i obrazloženi.

51. Imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da u svojoj ukupnosti razlozi zbog kojih je mjera pritvora apelantu produljena iz razloga propisanog člankom 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, te da nema proizvoljnosti ni u zaključku o postojanju utemeljene sumnje, Ustavni sud smatra da su sudovi dali valjane razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta izricanju mjera zabrane apelantu, odnosno da se niti jednom drugom mjerom ne bi moglo osigurati nesmetano vođenje postupka.

52. S obzirom na naprijed navedene razloge, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.

Ostali navodi

53. Iako je apelant naveo da su mu prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. Europske konvencije ove tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio, niti ukazao na bilo šta što bi upućivalo na povrede navedenog prava, osim nezadovoljstva odlukama o određivanju/produljenju pritvora. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije ovih navoda, a imajući u vidu sadržaj osporenih rješenja, koja sama po sebi ni na koji način ne upućuju na navedenu povredu, smatra da nema potrebe da se dalje upušta u razmatranje ovih navoda. VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost osobe u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. stavak 1. točka c) i st. 3. i 4. Europske konvencije jer je sud odluku o produljenju pritvora apelantu donio nakon što je utvrdio postojanje utemeljene sumnje, o čemu je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, i nakon što je utvrdio postojanje posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP-a, za što je dao konkretno obrazloženje koje je relevantno i dovoljno da opravda produljenje pritvora apelantu u skladu sa člankom 135. stavak 3. ZKP-a.

55. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7355/18 (A. T.) | Sudska praksa | Aktio