Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7261/18 (S. M. i D.K.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7261/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-7261/18, rješavajući apelacije Stanka Mikulića i D.K., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Stanko Mikulić protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Mal 030847 17 Gž od 24. oktobra 2018. godine i D.K. protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Mal 030847 17 Gž od 24. oktobra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-7261/18

1. Stanko Mikulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Ivan Herceg advokat iz Ljubuškog, podnio je 6. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekst: Kantonalni sud) broj 63 0 Mal 030847 17 Gž od 24. oktobra 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, djelimično je uvažena žalba tuženog (D.K.) i preinačena je prvostepena presuda u odnosu na zakonske zatezne kamate na ime dosuđene nematerijalne štete na način da su iste dosuđene od dana donošenja prvostepene presude, tj. od 11. septembra 2017. godine (umjesto od dana podnošenja tužbe dosuđene prvostepenom presudom).

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da žalba tuženog osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na zakonske zatezne kamate na ime dosuđene nematerijalne štete. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zakonske zatezne kamate na ime dosuđene nematerijalne štete dosudio od dana nastanka štete (očigledna greška u pisanju jer iz prvostepene presude proizlazi da se radi o dosudi od dana podnošenja tužbe), a iste je trebalo dosuditi od dana donošenja prvostepene odluke. Prema tome, Kantonalni sud je ukazao da je radi navedenog prvostepenu presudu, djelomičnim uvažavanjem žalbe i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, u tom dijelu, a na osnovu odredaba člana 229. stav

4. Zakona o parničnom postupku, valjalo preinačiti.

AP-60/19

4. D.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Mladen Šimić advokat iz Ljubuškog, podnio je 3. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 63 0 Mal 030847 17 Gž od 24. oktobra 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu u kojem je apelant obavezan da tužitelju (S.M.) na ime naknade nematerijalne i materijalne štete (bliže opisano u izreci prvostepene presude) isplati određeni novčani iznos.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Ljubuškom od 13. oktobra 2015. godine apelant oglašen krivim za izvršenje krivičnog djela nanošenja teške tjelesne povrede (tužitelju). S tim u vezi, Kantonalni sud je navao da je iz presude od 13. oktobra 2015. godine vidljivo da je apelant priznao krivnju zbog nanošenja teške tjelesne povrede tužitelju i to udarcem šakom u predjelu glave ispod desnog oka, a što potvrđuje i medicinska dokumentacija, te pismeni nalaz, mišljenje i iskaz vještaka medicinske struke. Ovo i pored toga što iz iskaza svjedoka M.M. proističe da isti nije vidio da je apelant udario tužitelja, te da nije vidio povrede kod tužitelja, niti se isti žalio na kakve povrede. Također, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno, a u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke i orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Federacije BiH, utvrdio da bi tužitelju na ime svih vidova nematerijalne štete (bol, strah i naruženost) bilo realno dosuditi iznos od 3.785,00 KM, te na ime materijalne štete iznos od 100,00 KM, odnosno ukupno 3.885,00 KM, koju naknadu i ovaj sud smatra pravičnom. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud nalaz vještaka cijenio pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima (član 8. Zakona o parničnom postupku), te je isti ocijenio kao stručan i objektivan, te sačinjen prema pravilima struke, te da stranke nisu imale posebnih prigovora na nalaz vještaka. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su stoga neprihvatljiva suprotna razlaganja žalbe apelanta, koji paušalnim navodima pokušava suprotstaviti svoje stavove zaključku stručne osobe, vještaka.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-7261/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Pored navedenog, apelant u AP-7261/18 navodi, između ostalog, da je drugostepeni sud u obrazloženju odluke pogrešno i proizvoljno utvrdio činjenice, odnosno da je zatezna kamata dosuđena od nastanka štete, dok apelant u AP-60/19 navodi, između ostalog, da je došlo do pogrešne, odnosno proizvoljne ocjene dokaza, te da je pogrešno cijenjen nalaz vještaka medicinske stuke.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i Kantonalni sud povodom žalbe apelanta D.K. protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7261/18 (S. M. i D.K.) | Sudska praksa | Aktio