Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5280/18 (N. I.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5280/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-5280/18, rješavajući apelaciju Natalije Ilijevski, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Natalija Ilijevski protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 031845 16 Rev od 23. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Natalija Ilijevski (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orašja, koju zastupa Živan Blagojević advokat iz Šamca, podnijela je 12. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 031845 16 Rev od 23. maja 2018. godine.

2. Osporenom presudom odbijena je kao neosnovana apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 031845 16 Gž 3 od 7. marta 2016. godine, a kojom je odbijena apelantičina žalba izjavljena protiv Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 P 031845 14 P 3 od 20. novembra 2015. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u Orašju što je tužena (Općina Orašje) dužna priznati i dozvoliti joj ostvarivanje svih prava koja joj kao nosiocu stanarskog prava pripadaju, pa i pravo na otkup stana, a sve po pravomoćnosti ove presude. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene pa je naloženo apelantici da predmetni stan, slobodan od osoba i stvari, preda u posjed tuženoj, sve u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelantica sa porodicom do 1991. godine živjela u Jajcu, u stanu koji je njen suprug dobio na korištenje od preduzeća u kojem je bio zaposlen, dok su na spornom stranu u Orašju, do 1991. godine sunosioci stanarskog prava bili roditelji apelantice, koji su umrli 1999. godine. Vrhovni sud je, također, naveo da je utvrđeno da je apelantici, kao punomoćniku nosioca stanarskog prava, predmetni stan vraćen u posjed dana 9. maja 2000. godine, od kada se ona nalazi u njegovom posjedu, s tim što je utvrđeno da je u periodu od 2005. do 2012. godine predmetni stan izdavala H.K. Vrhovni sud je istakao da je konačnim rješenjem Ministarstva gospodarstva i prostornog uređenja Posavskog kantona od 20. oktobra 2010. godine u upravnom sporu odbijena kao neosnovana apelantičina tužba kojom je tražila da se utvrdi da je nakon smrti oca, postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Vrhovni sud je ukazao da je, imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud zaključio da apelantica nije stanovala u predmetnom stanu nego je isti izdavala podstanarima (u periodu od 2005. do 2012. godine), zbog čega nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“ br. 14/84 i 12/87 i „Službeni list Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 11/98-19/99) kojima je, između ostalog, propisano da nadležni stambeni organ, na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti, donosi rješenje o ispražnjenju stana u roku od tri godine od nezakonitog useljenja u stan, kao i da nakon proteka tog roka, davalac stana na korištenje može u daljnjem roku od pet godina zahtijevati ispražnjenje stana pred nadležnim sudom. Naime, da u konkretnom slučaju nije protekao period od osam godina nesmetanog korištenja predmetnog stana, kao uslov za sticanje stanarskog prava apelantice, pri čemu se potrebno vrijeme od osam godina apelantici može računati tek od 2012. godine. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud, istovremeno, odlučio po protivtužbi tužene koju je primjenom odredaba člana 43. stav 1. i 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima usvojio i naložio apelantici da sporni stan preda u tuženoj u posjed slobodan od lica i stvari. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud prihvatio takav činjenični i pravni stav prvostepenog suda pa je odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da je, suprotno neosnovanim primjedbama revizije, odluka drugostepenog suda zasnovana na zakonu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je, u nizu svojih odluka izrazio jasan pravni stav da se stanarsko pravo moglo steći samo do 6. decembra 2000. godine, pa lice koje je nezakoniti korisnik određenog stana u vremenskom periodu od osam godina, koji se rok računa do 6. decembra 2000. godine, a u kojem periodu vlasnik stana pred nadležnim organima nije pokrenuo postupak za njegovo iseljenje, stekao je uslove iz člana 30. st. 2. i 6. Zakona o stambenim odnosima za sticanje stanarskog prava na određenom stanu. Vrhovni sud je istakao da se u konkrentom slučaju rok za bespravno stanovanje apelantici mogao računati od 9. maja 2000. godine, od kada je ona bez valjanog pravnog osnova uselila u predmetni stan, pa kako potrebno vrijeme od osam godina propisano u odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima, tj. do 6. decembra 2000. godine, očito nije proteklo, to apelantica po ovom pravnom osnovu nije mogla steći stanarsko pravo. Prema stavu Vrhovnog suda, neovisno od pogrešnog pravnog stava nižestepenih sudova u pogledu računanja potrebnog vremena od ukupno osam godina, pravilnim se pokazuje konačni pravni zaključak nižestepenih sudova o neosnovanosti zahtjeva apelantice, pri čemu se ima u vidu da je apelantica u upravnom sporu odbijena sa zahtjevom za prenos stanarskog prava. Pored toga, Vrhovni sud je napomenuo da se stanarsko pravo može steći samo u postupku predviđenom u zakonu, a za šta nisu bili ispunjeni uslovi u konkretnom sporu, to se irelevantnim za pravilno rješavanje ovog spora pokazuje insistiranje apelantice u reviziji na „opredjeljenje da otkupi stan u Orašju, a ne onaj u Jajcu“, jer se njena eventualna pogrešna procjena u vezi stana u Jajcu, ne može pripisati na štetu tuženoj. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da apelantica nije prijeratni korisnik predmetnog stana, pa nije imala valjani pravni osnov za njegovo korištenje, zbog čega je bespotrebno i njeno revizijsko polemisanje o „nastanku i prestanku“ pravnog osnova za njegovo korištenje. Također, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovano i apelantičino pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP-769/06, budući da činjenična situacija u ovom predmetu nije identična sa apelantičinim predmetom. Pored navedenog, Vrhovni sud je istakao da apelantica ni nakon 6. decembra 2000. godine, predmetni stan nije koristila za stanovanje, nego ga je od 2005. godine do 2012. godine izdavala podstanaru, zbog čega se i njeni revizijski prigovori isticani u smislu „većeg prava bespravnih korisnika u odnosu na lica sa pravnim osnovom...“, također pokazuju neosnovanim. Na koncu, Vrhovni sud je zaključio da sporni stan u Orašju nije prijeratni dom apelantice, pa se ona s uspjehom ne može pozivati na Anex 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, niti na zaštitu prava iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, budući da predmetni stan apelantica nikada nije koristila kao svoj ,,dom“ u smislu ovog člana. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica, između ostalog, navodi da je, suprotno zaključku sudova, protekom rokova u smislu odredaba člana 30. Zakona o stambenim odnosima, po sili zakona stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, budući da nikada nije pokrenut postupak za njeno iseljenje. Pored toga, apelantica navodi da je nedopustivo da ona, koja je koristila stan po određenom pravnom osnovu, pa makar je on kasnije otpao, ima manje prava od lica koja koriste neki stan bez ikakvog pravnog osnova. Apelantica je naglasila da se ona opredijelila otkupiti predmetni stan u Orašju, a ne onaj u Jajcu, pa je usljed „postupanja državnih organa koji su je doveli u zabludu“ ostala bez ijednog stana.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da u apelantičinom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, te da nije mogla steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, pri čemu Ustavni sud u ovakom stavu Vrhovnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja identične navode koje je ranije isticala u reviziji protiv drugostepene odluke, a koje je Vrhovni sud obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkrentom slučaju, Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5280/18 (N. I.) | Sudska praksa | Aktio