Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2770/18 (M. A.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Penzija
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2770/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-2770/18, rješavajući apelaciju Muharema Alića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muharem Alić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 140955 15 Rev od 13. februara 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muharem Alić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tojšića, kojeg zastupa Salih Mehanović advokat iz Kalesije, podnio je 14. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 140955 15 Rev od 13. februara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tuženog (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla), nižestepene presude su preinačene tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je, između ostalog, tražio da se poništi rješenje o prestanku Ugovora o radu zbog odlaska u starosnu penziju od 30. januara 2012. godine doneseno od strane tuženog.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelant bio zaposlenik tuženog, te da mu je po rješenju tuženog od 30. januara 2012. godine prestao radni odnos sa 29. februarom 2012. godine zbog odlaska u starosnu penziju. Dalje, da je apelant Federalnom zavodu za PIO Mostar, KAS Tuzla 25. jula 2012. godine podnio zahtjev za penzionisanje u kome je naveo da ima uvjerenje za poseban staž (u periodima bliže označenim u obrazloženju osporene odluke), te da je 7. avgusta 2012. godine na zapisnik sačinjen u FZ PIO, KAS Tuzla dao izjavu da ne želi da mu se period učešća u ratu prizna u penzijski staž, već da želi samo radni staž za obračun penzije. Zatim je utvrđeno da je apelant 8. avgusta 2012. godine povukao zahtjev za penzionisanje, a nadležni Zavod PIO/MIO donio zaključak od 5. septembra 2012. godine kojim je obustavio dalje vođenje postupka penzionisanja apelanta. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je osnovan prigovor tuženog kojim se ukazuje da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da se licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu, odnosno odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. godine od 23. decembra 1995. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da način kako je formulisan tekst odredbe člana 82. stav 1. tačka 2. Zakona o PIO proizilazi da ne postoji mogućnost, sem u okolnostima iz člana 95. navedenog Zakona (osuda za djela ratnog zločina), da se ovaj poseban staž u dvostrukom trajanju ne uračunava u penzijski staž, iz bilo kog razloga sem iz razloga navedenom u članu 95., čak ni u okolnostima ukoliko iz nekog razloga taj poseban staž nije upisan u radnu knjižicu osiguranika, pa čak i ukoliko osiguranik ne želi upis tog posebnog staža. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da činjenica što ovaj poseban staž nije upisan u radnu knjižicu apelanta, niti on želi upis istog u radnu knjižicu, ne znači da se on samo iz tog razloga ne računa u penzijski staž. Naime, Vrhovni sud je naveo da nadležni PIO može uvijek da taj staž upiše i uračunava u penzijski staž s obzirom da zakonom nisu pripisani posebni rokovi za uračunavanje i upis ovog staža u penzijski staž. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da izdavanjem uvjerenja o učešću apelanta u pripremama za odbranu i u odbrani Bosne i Hercegovine konstitituisano je njegovo prava na poseban staž u dvostrukom trajanju, a upis istog u radnu knjižicu ima samo deklaratoran karakter. Takođe, Vrhovni sud je istakao da se pitanju uračunavanja posebnog staža u penzijski staž očitovao i Ustavni sud u svojoj odluci AP-2184/08 od 13. juna 2012. godine, na način da „ne postoji bilo kakva mogućnost izbora hoće li ili neće penzijski staž obuhvatiti i poseban staž iz člana 94. Zakona o PIO, koji se računa u dvostrukom trajanju". S obzirom da navedena odredba Zakona o PIO nije propisala nikakvu mogućnost izbora da li će se poseban staž uračunati u penzijski staž, Vrhovni sud je ukazao da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da se navedeni poseban staž ne uračunava u penzijski staž u okolnostima ukoliko isti nije bio upisan u radnu knjižicu tužitelja, niti tužitelj želi upis istog, na što se i revizijom tuženog osnovano i s razlogom ukazuje. Zbog navedenog Vrhovni sud je zaključio da je zakonito rješenje tuženog kojim je apelantu prestao ugovor o radu zbog odlaska u starosnu penziju, jer je utvrđeno da sa uračunatim posebnim stažom u penzijski staž ima 40 godina penzijskog staža i 50 godina života, te da ispunjava uslove za odlazak u starosnu penziju.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu „član II/7., član 6., Aneks I/8. i član 6/1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima“. Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije takođe proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je „Vrhovni sud pogrešno cijenio i površno utvrdio primjenu materijalnog prava nižih sudova bez izvršenog uvida u stanje spisa i u vezi sa tim obrazložene odluke nižih sudova“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2770/18 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio