Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6517/18 (I. L. i M. L. i R. Č.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6517/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-6517/18, rješavajući apelacije Ivice Lučića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ivica Lučić i Mato Lučić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 038203 18 Rev od 2. oktobra 2018.

godine i Remzo Čutuna protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 193018 17 Rev od 4. oktobra 2018.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-6517/18

1. Ivica Lučić i Mato Lučić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz mjesta Srednja Slatina, koje zastupa Zoran Rakić, advokat iz Odžaka, podnijeli su 12. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 038203 18 Rev od 2. oktobra 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđeno je da je tužiteljica J.L. suvlasnik sa 1/4 dijela na porodičnoj kući izgrađenoj na određenoj parceli, što se u naravi odnosi na 1/2 bračne tečevine koju čini sprat predmetne porodične kuće, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, po osnovu sticanja u braku sa prvoapelantom. Također, apelanti su obavezani da to priznaju, tako što se u veličini utvrđenog suvlasničkog dijela tužiteljice od 1/4 vrši redukcija i smanjenje raspolaganja ugovora o poklonu od 17. oktobra 2011. godine zaključenog između prvoapelanta kao poklonodavca i drugoapelanta kao poklonoprimca. Zatim, utvrđeno je da je ništav predmetni ugovor o poklonu u dijelu koji se odnosi na parcelu pobliže opisanu u izreci prvostepene presude, te je naloženo brisanje upisanog prava u tom dijelu kod nadležne službe. Isto tako, osporenom konačnom odlukom naloženo je da se izvrši upis utvrđenog prava suvlasništva i suposjeda u korist tužiteljice u zemljišnjim knjigama i registru posjeda kod nadležnog organa uprave, a apelanti su obavezani da trpe da se izdvoji suvlasnički dio tužiteljice i da joj ga predaju u posjed i slobodno raspolaganje. Najzad, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužiteljica po osnovu sticanja u braku sa prvoapelantom suvlasnik sa dijelom od 1/2 pokretnih stvari pobliže opisanih u izreci prvostepene presude, te da je prvoapelant obavezan da to prizna i da joj izdvoji suvlasnički dio i preda joj ga u posjed i slobodno raspolaganje, a u nemogućnosti da to učini, isplati joj protuvrijednost.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da je odredbama člana 270. stav 5. Porodičnog zakona RS propisano da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu. Nadalje, istaknuto je da kako iz stanja spisa jasno proizilazi da su tužiteljica i prvoapelant svojim radom i svojim sredstvima izgradili sprat kuće to je onda pravilan zaključak nižestepenih sudova, da sprat predmetne kuće čini zajedničku imovinu supružnika, tužiteljice i prvoapelanta, shodno odredbama člana 270. stav 5. Porodičnog zakona RS. Isto tako, ukazano je da kako iz provedenih dokaza proizilazi da su tužiteljica i prvoapelant dugogodišnjim radom u Njemačkoj i jednakim doprinosima, shodno svojim zaradama, učestvovali u izgradnji sprata predmetne kuće, takođe se pravilnim ukazuje zaključak nižestepenih sudova, da tužiteljici i prvoapelantu po osnovu sticanja u braku pripada po 1/2 dijela sprata predmetne kuće, shodno odredbama člana 272. stav 1. Porodičnog zakona RS. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da kada se ima u vidu da se na osnovu ugovora o poklonu od 17. oktobra 2011. godine predmetna nekretnina vodi na drugoapelantu sa 1/1, osnovanim se ukazuju zahtjevi tužiteljice da se utvrdi da joj po osnovu sticanja pripada 1/4 dijela predmetne kuće i da se stoga, u javnoj evidenciji ima upisati sa 1/4 dijela na predmetnoj kući. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da su pravilno našli nižestepeni sudovi da prvoapelant nije mogao raspolagati predmetnim nekretninama u korist svog brata, tj. drugoapelanta tako što mu je na osnovu predmetnog ugovora o poklonu poklonio 1/2 dijela predmetne kuće, odnosno 1/2 dijela predmetne nekretnine. Dakle, ukazano je da su zbog toga pravilno sudili nižestepeni sudovi kada su shodno odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 270. stav 5. i članom 272. stav 1. Porodičnog zakona RS, utvrdili da je ništav navedeni ugovor o poklonu u dijelu koji se odnosi na predmetnu nekretninu, te naložili brisanje tako upisanog prava po osnovu navedenog ugovora o poklonu u javnoj evidenciji nekretnina. Najzad, Vrhovni sud je naveo da sama činjenica da su na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 11. juna 2009. godine apelanti naslijedili nekretnine iza svoga oca, ne ukazuje na drugačiji zaključak, jer među parničnim strankama nije sporno, da je na mjestu na kojem je sada sagrađena predmetna kuća, nekada bila kuća oca apelanata, koju su oni naslijedili sa po 1/2 dijela.

AP-7406/18

4. Remzo Čutuna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Faruk Karić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 193018 17 Rev od 4. oktobra 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da zajedničku bračnu stečevinu apelanta i tužene A.A. čini dvosoban stan u Sarajevu, pobliže preciziran u izreci presude, te da je tužena dužna trpiti da se apelant upiše kao vlasnik na predmetnom stanu sa dijelom 1/2.

6. U obrazloženju osporene odluke, između ostalog, Vrhovni sud je istakao da je predmet spora zahtjev apelanta za utvrđenje prava suvlasništva po osnovu zajedničkog sticanja u braku na predmetnom stanu. Nadalje, ukazano je da je tokom postupka utvrđeno da su apelant i tužena zaključili brak 6. oktobra 1990. godine, dok je faktička zajednica života prekinuta u januaru 2011. godine, a brak razveden 27. juna 2011. godine. Zatim, istaknuto je da je u toku trajanja braka parničnih stranaka majka tužene ugovorom o poklonu sporni stan poklonila svojoj kćerki, te je ugovoreno da se pravo vlasništva na stanu uknjiži u zemljišnim knjigama samo na ime tužene, a kako je poklonjeni stan trebalo renovirati, to je majka tuženoj dala novac za renoviranje predmetnog stana. Isto tako, navedeno je da je tužena živjela sa djecom u majčinom stanu dok nije odselila u predmetni stan, a majka tužene navedeni stan naslijedila je od svoje sestre. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 251. stav 1. Porodičnog zakona F BiH propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Također, ukazano je da je stavom 2. navedenog člana propisano da pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice u novcu, stvarima, pružanju pomoći, radom i sl. ulaze u bračnu stečevinu bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizilazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da iz okolnosti koje su postojale u času davanja poklona poklonodavac, a majka tužene, željela je učiniti poklon samo svojoj kćerki. Također, istaknuto je da upravo iz okolnosti da je ugovoreno da se pravo vlasništva na stanu uknjiži u zemljišnim knjigama samo na ime tužene, te da je poklonjeni stan trebalo renovirati, a da je majka tuženoj dala novac za renoviranje predmetnog stana, proizilazi da je majka htjela da pomogne svom djetetu, i poklon učiniti samo tuženoj. Dakle, ukazano je da darovanjem kojim je preneseno pravo na stanu sa majke na tuženu, tužena je stekla posebnu imovinu u smislu člana 254. stav 2. Porodičnog zakona F BiH.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-6517/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, kao konačnih odluka u predmetnim postupcima, dali detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Porodičnog zakona RS i Zakona o obligacionim odnosima, odnosno relevantnih odredaba Porodičnog zakona F BiH, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6517/18 (I. L. i M. L. i R. Č.) | Sudska praksa | Aktio