Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5566/18 (Mldb. A. A.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5566/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-5566/18, rješavajući apelaciju mldb. A. A., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio mldb.
A. A. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 147905 18 Pžp od 19. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mldb. A. A. (u daljnjem tekstu: apelant), zastupan po majci Fati Alić, kao zakonskom zastupniku, koje zastupa Almin Hrustić, advokat iz Zenice, podnio je 8. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 147905 18 Pžp od 19. septembra 2018. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Pr 147905 17 Pr od 3. jula 2018. godine okrivljena A. Č. oglašena je odgovornom zbog počinjenog prekršaja iz člana 3 stav 1. tačka 25. Zakona o javnom redu i miru, te joj je izrečena uvjetna osuda kojom se utvrđuje novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, a koja kazna se neće izvršiti ukoliko okrivljena u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja ne počini isti ili teži prekršaj iz oblasti narušavanja javnog reda i mira. Na osnovu odredaba člana 18. stav 2. Zakona prekršajima i odredaba čl. 212. i 390. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, apelant se sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućuje na parnični postupak.
3. U toku postupka, utvrđeno je da je okrivljena 8. aprila 2017. godine narušila javni red i mir propuštanjem dužnog staranja nad mldb. S. Č. (sin okrivljene) zbog fizičkog napada na apelanta, tako što su se apelant i mldb. S. Č. igrali, da bi u jednom trenutku mldb. S. Č. više puta nogom zadao udarac apelantu u predjelu stomaka i ruku, gdje apelantu nastaje vidna povreda.
4. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud je, između ostalog, naveo da je okrivljena prihvatila odgovornost za prekršaj u potpunosti potvrđujući navode iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, pa sud na usmenom pretresu nije provodio dokazni postupak, već je u smislu odredaba čl. 69. i 73. Zakona o prekršajima samo odlučivao o vrsti i visini propisanih prekršajnih sankcija, kao i u odnosu na postavljeni imovinskopravni zahtjev koji je postavila apelantova zakonska zastupnica. Općinski sud je naveo da je imovinskopravni zahtjev postavljen u iznosu od 1.515,00 KM, te da je apelantov punomoćnik dostavio neuropsihijatrijsko vještačenje stalnog sudskog tumača H. J.. Općinski sud je ukazao da u pogledu postavljene visine imovinskopravnog zahtjeva, a prema dostavljenom Neuropsihijatrijskom vještačenju i izvršenog uvida u Specijalistički nalaz odjela urgentne medicine JU Kantonalne bolnice Zenica od 10. aprila 2017. godine, nije mogao utvrditi da li je naznačeni iznos imovinskopravnog zahtjeva adekvatan nastalim posljedicama izvršenja fizičkog napada.
5. Rješenjem Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelantove zakonske zastupnice i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelantova zakonska zastupnica podnijela žalbu u pogledu odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Kantonalni sud je ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u pogledu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva nije moglo utvrditi da li je visina novčanog iznosa adekvatna materijalna satisfakcija s obzirom na nastale posljedice izvršenja fizičkog napada mldb. sina okrivljene na apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je nesporno da je uvidom u materijalne dokaze neuropsihijatrijsko vještačenje i Specijalistički nalaz odjela urgentne medicine JU Kantonalne bolnice Zenica od 10. aprila 2017. godine djelimično utvrđena osnovanost imovinskopravnog zahtjeva u smislu nastale posljedice zbog fizičkog napada, ali u odnosu na povredu naznačenu u ljekarskom nalazu sačinjenom nakon tri dana od događaja koji se odnosi na povrede u vidu hematoma na nadlkatici i dijelu desne strane grudnog koša nije dostavljen nikakav dokaz koji bi ukazao na visinu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva. Dakle, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud, pravilnom primjenom odredaba čl. 212. i 390. stav
2. Zakona o krivičnom postupku, u vezi sa odredbama člana 18. stav 2. Zakona o prekršajima uputio apelanta sa imovinskopravnim zahtjevom na parnični postupak.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, odnosno odredbe člana 18. stav 2. Zakona o prekršajima i čl. 212. i 390. stav 2. Zakona o krivičnom postupku. Apelant smatra da su sudovi pouzdan osnov za makar djelimično presuđenje po postavljenom imovinsko-pravnom zahtjevu. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (nediskriminacija, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, kažnjavanje samo na osnovu zakona), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se poziva apelant u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević