Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5541/18 (Federacija BiH, Vlada F BiH, Služba za zajedničke poslove organa i tijela F BiH)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5541/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-5541/18, rješavajući apelaciju Federacije BiH, Vlada F BiH, Služba za zajedničke poslove organa i tijela F BiH, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija BiH, Vlada F BiH, Služba za zajedničke poslove organa i tijela F BiH protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 073379 15 Rev od 5. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija BiH, Vlada F BiH, Služba za zajedničke poslove organa i tijela F BiH (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 4. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 073379 15 Rev od 5. juna 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tužiteljice J. M. i preinačena drugostepena presuda tako što je žalba apelantkinje odbijena i potvrđena Presuda Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 073379 10 P od 18. decembra 2012. godine. Presudom Općinskog suda u Mostaru obavezana je apelantkinja, kao prodavatelj da sa tužiteljicom, kao kupcem zaključi ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, a kojim ugovorom prodavatelj prodaje, a kupac kupuje stan (preciznije opisan i označen u izreci prvostepene odluke), te pripadajući dio zajedničkih dijelova i uređaja zgrade koji služe zgradi kao cjelini, kao i pripadajući dio zemljišta ispod zgrade, a da cijena stana koji je predmet ugovora iznosi 33.251,40 KM, koju cijenu će tužiteljica platiti certifikatima u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora, a u suprotnom ova će presuda zamijeniti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i predstavljati osnov za uknjižbu tužiteljice na navedenom stanu u zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Mostaru, knjizi položenih ugovora sa dijelom 1/1.

3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je rješenjem Komande garnizona od 8. oktobra 1984. godine predmetni stan dodijeljen N. M. (tužiteljicin otac) koji je sa tužiteljicinom majkom Lj. M. zaključio brak 20. septembra 1971. godine, a preminuo 28. aprila 1994. godine. Dalje, da iz rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline od 13. jula 2005. godine slijedi da je Lj. M. bila u posjedu predmetnog stana, te da je ponovo uvedena u posjed nakon povrata stana 21. jula 2005. godine, što je utvrđeno na osnovu Zapisnika o primopredaji sačinjenom od strane Grada Mostara, Odjela za društvene djelatnosti. Takođe, da je rješenjem od 10. maja 2012. godine Ministarstvo građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona utvrdilo da je Lj. M. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a da nije stekla svojstvo nosioca stanarskog prava u drugoj državi – Srbiji, tj. na stanu u Beogradu (prvostepeni sud je naveo da je stan na koji se poziva apelantkinja i koji se nalazi u Beogradu, Lj. M. kupila po osnovu realizovanog zajma kod YU Garant banke od 16. marta 1999. godine temeljem kredita za rješavanje stambenog pitanja, te je jasno da nije riječ o duplom rješavanju stambenog pitanja na način da bi se kršile odredbe Zakona o stambenim odnosima ili Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo). Nadalje, da je Lj. M., kao nosilac stanarskog prava dala saglasnost tužiteljici, kao članu porodičnog domaćinstva da podnese zahtjev za kupovinu predmetnog stana, te da je tužiteljica 31. avgusta 2005. godine dostavila tuženoj zahtjev za otkup stana uz kompletnu dokumentaciju, ali tužena po tom zahtjevu nije odlučivala, niti je zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da je tužiteljica bila prijavljena na adresi predmetnog stana od 25. juna 1991. godine, što je utvrđeno na osnovu uvjerenja izdatog od strane MUP PU Mostar od 26. marta 2012. godine. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 7. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano da svaki nosilac stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupovinu stana u pismenom obliku prodavatelju, a prodavatelj ga je dužan prodati. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 9. istog zakona propisano da i članovi užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti, mogu kupiti stan, a da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u skladu sa odredbama člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, između ostalog, smatraju i djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), koja zajedno sa njim trajno žive i stanuju. U vezi s tim, istaknuto je da iz navedenih odredaba proizilazi pravo nosioca stanarskog prava na otkup stana, kao i pravo člana užeg porodičnog domaćinstva pod uslovom da postoji saglasnost nosioca stanarskog prava ili u slučaju njegove smrti. Vrhovni sud je naveo da je za ocjenu da li je neka osoba član porodičnog domaćinstva odlučno da se kumulativno ispune dvije pretpostavke i to da osoba koja se poziva na stečeni pravni status člana porodičnog domaćinstva ulazi u krug osoba navedenih u članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima i da ta osoba trajno živi i stanuje sa nosiocem stanarskog prava. S obzirom na to da je tužiteljica kao kćerka stekla svojstvo člana porodičnog domaćinstva od prije rata i da se, nakon što je njena majka vratila stan kao nosilac stanarskog prav prijavila na adresi stana, te da joj je majka dala saglasnost za otkup stana kao članu porodičnog domaćinstva u smislu odredaba člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Vrhovni sud je istakao da postoji kontinuitet življenja i stanovanja tužiteljice u predmetnom stanu. Prema tome, Vrhovni sud je ukazao da tužiteljica nije izgubila svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje majke, dok apelantkinja u toku postupka nije dokazala činjenice koje isključuju to pravo.

4. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je Lj. M. kao osoba od koje tužiteljica izvodi svoje pravo, riješila svoje stambeno pitanje u R. Srbiji i time stekla ekvivalentno pravo koje je imala na predmetnom stanu. Apelantkinja navodi da je takvo sticanje imovinskih prava u direktnoj suprotnosti sa odredbama Zakona o stambenim odnosima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelantkinja nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja poziva u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u konkretnom predmetu utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5541/18 (Federacija BiH, Vlada F BiH… | Sudska praksa | Aktio