Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1923/18 (V. H. A.Š. i D.Š.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 106, 241
- Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-1923/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1923/18, rješavajući apelaciju V. H. i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele V.H., A.Š. i D.Š. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Rs 041865 16 Rev 3 od 18. januara 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele V.H., A.Š. i D.Š. protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Rs 001767 14 Rsž 2 od 26. juna 2014. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. V. H. A.Š. i D.Š. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijele su 29. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 041865 16 Rev 3 od 18. januara 2018. godine i Rješenja Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 041865 14 Rev 2 od 18. januara 2018. godine. a)Postupak koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 041865 16 Rev 3 od 18. januara 2018. godine
2. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 041865 16 Rev 3 od 18. januara 2018. godine odbačena je revizija apelantica koju su izjavile protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 Rs 001767 15 Rsž 3 od 13. novembra 2015. godine dok je revizija tuženog (Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Hercegovačko-neretvanskog Kantona) koju je podnio protiv iste presude usvojena i obje nižestepene presude preinačene tako što su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelantica kojima su tražile isplatu naknade za ishranu za vrijeme rada.
3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke u odnosu na reviziju apelantica naveo da ista nije dopuštena, jer pojedinačni iznosi osporenog dijela drugostepene presude ne prelaze iznos od 10.000,00 KM kao uvjet za dopuštenost izjavljivanja revizije, shodno odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku kojima je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Nadalje, rješavajući reviziju tuženog, Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je pobijanom presudom materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Vrhovni sud je ukazao da je predmet spora tužbeni zahtjev apelantica, koje su obavljale funkciju sudija Općinskog suda u Mostaru, za isplatu naknade za ishranu u toku rada za period od januara 2008. do augusta 2012. godine, te da im u utuženom periodu nisu isplaćene naknade troškova ishrane u toku rada, a što je utvrđeno vještačenjem po vještakinji financijske struke, koji je nalaz i mišljenje sačinio po odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federacije Bosne i Hercegovine i odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je istakao da se u predmetnom slučaju ukazuje spornim da li je pobijana odluka u dijelu kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelantica za isplatu toplog obroka donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, tj. odredaba Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 72/05, 22/09 i 55/13; u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama). U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da je Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 23/00), Zakon o pravima izabranih dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika u institucijama vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, te Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti u Federacije Bosne i Hercegovine, relevantno materijalno pravo za odlučivanje o ovom zahtjevu. Naime, Vrhovni sud smatra da, prema odredbama Zakona o plaćama taksativno su navedene naknade na koje sudije, tužitelji i stručni saradnici imaju pravo, a to su samo naknade za godišnji odmor, te naknade prilikom odlaska u mirovinu, dok naknada za ishranu za vrijeme rada ovaj Zakon u utuženom periodu ne propisuje, pri čemu je navedenim zakonom, koji je lex specialis za sudije, isključena primjena Zakona o radu, Kolektivnih ugovora, te Uredbi. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je Odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine, na koju se pozivaju nižestepeni sudovi, utvrđeno da Zakon o plaćama u dijelu koji se odnosi na naknade sudija i tužilaca nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, navedena Odluka u konkretnom slučaju ne može uticati na drugačije rješenje predmetnog spora koji se odnosi na isplatu naknade za ishranu u toku rada (topli obrok) za period važenja prednje navedenog Zakona o plaćama, iz razloga što Odluke Ustavnih sudova djeluju, po pravilu, od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio, a kako izmjene i dopune Zakona o plaćama nisu donesene u roku od 6 mjeseci od dana objavljivanja navedene Odluke broj U-28/11, (koja je u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine objavljena 28. marta 2012. godine) naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika za topli obrok prema ovoj odluci, suprotno od stava drugostepenog suda, mogle su biti isplaćivane tek protekom roka od 6 mjeseci (rok ostavljen u odluci da se izvrši dopuna navedenog zakona), dakle od 29. oktobra 2012. godine, od kada se tek Zakon o plaćama u ovom dijelu nije mogao primijeniti. b)Postupak koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 041865 14 Rev 2 od 18. januara 2018. godine
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 041865 14 Rev 2 od 18. januara 2018. godine odbačena je revizija apelantica izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 08 0 Rs 001767 14 Rsž 2 od 26. juna 2014. godine kojom je odbijena žalba apelantica izjavljena protiv Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 041865 13 Rs 2 od 20. decembra 2013. godine. Navedenom prvostepenom presudom tuženi je obavezan da apelanticama isplati određene novčane iznose na ime naknada za ishranu u toku rada i na ime plaća po osnovu godina radnog staža.
5. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je, ispitujući pobijanu presudu u svemu saglasno odredbama člana 241. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), prema kojima se, saglasno odredbi člana 106. stav (2) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 98/15) ima provesti postupak u ovoj pravnoj stvari, utvrdio da revizija apelantica nije dopuštena, jer vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude, pojedinačno za svaku apelanticu, koje se u ovoj pravnoj stvari nalaze u položaju običnih formalnih suparničara, ne prelazi 10.000,00 KM. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da u konkrentom slučaju ne postoje osnovi za izvođenje zaključka o ostvarenju zakonskog uvjeta za izuzetno postupanje Vrhovnog suda u smislu odredaba člana 237. stav (3) ZPP-a na način da se dopusti revizija što da bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantice, u suštini, vide u tome što je u odlukama koju su osporile pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantice navode da su sudovi primijenili zakonske odredbe (Zakon o plaćama) kao lex specialis iako ih nisu doveli u vezi sa relevantnim odredbama Općeg kolektivnog ugovora kojim su utvrđena minimalna prava zaposlenika. Osim toga, apelantice su se pozvale i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već su ih zasnovale na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 041865 16 Rev 3 od 18. januara 2018. godine
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelantice pozvale u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je slična činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-4148/12, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Rs 041865 14 Rev 2 od 18. januara 2018. godine
12. Ustavni sud napominje da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova navedeno u članu 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Iz navoda apelacije proističe da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 041865 14 Rev 2 od 18. januara 2018. godine, odbačena kao nedopuštena revizija koju su apelantice izjavile protiv Presude Kantonalnog suda broj 08 0 Rs 001767 14 Rsž 2 od 26. juna 2014. godine. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek, jer je odbačena iz formalnih razloga. Korištenjem revizije koja je odbačena, apelantice su propustile podnijeti apelaciju u roku koji je predviđen članom 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Iz navedenog proizilazi da je konačna odluka u konkrentom slučaju presuda Kantonalnog suda broj 08 0 Rs 001767 14 Rsž 2 od 26. juna 2014. godine.
13. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 041865 14 Rev 2 od 18. januara 2018. godine, odbačena kao nedozvoljena revizija apelantica, koju su prema navodima u apelaciji apelantice izjavile 8. jula 2014. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 08 0 Rs 001767 14 Rsž 2 od 26. juna 2014. godine, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude, jer se podrazumijeva da su apelantice drugostepenu presudu primile prije datuma kad je Vrhovni sud donio odluku po reviziji. Pošto je apelacija Ustavnom sudu podnesena 29. marta 2018. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelantice primile osporenu drugostepenu presudu.
14. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević