Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-170/17 (Organizacija ratnih vojnih invalida Općine Tuzla)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-170/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 170/17, rješavajući apelaciju Organizacije ratnih vojnih invalida Općine Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Organizacije ratnih vojnih invalida Općine Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 001333 16 Rev od 8.
novembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Organizacija ratnih vojnih invalida Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa dr. Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović, advokati iz Zenice, podnijela je 13. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 001333 16 Rev od 8. novembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i zakonskih zastupnika tuženih Općina Tuzla i Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi ili Općina, odnosno TK) zatraženo je 31. oktobra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i zakonski zastupnik TK dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 5. do 9. novembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je postupajući po uputama Kantonalnog suda (Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 001333 14 Pž od 15. decembra 2014. godine apelanticina žalba je djelimično usvojena i prvostepena presuda ukinuta u dijelu zahtjeva za naknadu materijalne štete, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu koji je u ponovnom postupku trebao da zakaže glavnu raspravu kako bi ponovo odlučio o zahtjevu za izmaklu korist) u ponovnom postupku održao glavnu raspravu na kojoj je proveo dokaze koji su pobrojani na str. od 6. do 8. obrazloženja presude, pri čemu je taj sud odbio da provede nove apelanticine dokaze jer je taj sud zaključio da se predloženi dokazi ne mogu dovesti u vezu s tužbenim zahtjevom, odnosno da nisu od značaja za donošenje odluke, a za pojedine dokaze, prema mišljenju suda, apelantica nije predočila opravdane razloge zbog kojih ih nije mogla predložiti najkasnije na pripremnom ročištu (detaljnije o tome na str. 8. i 9. obrazloženja). Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je donio Presudu broj 32 0 Ps 001333 15 Ps od 15. juna 2015. godine kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi Općina i TK solidarno isplate iznos od 1.216.425.84 KM zajedno s pripadajućim kamatama na ime izgubljene dobiti, uz odlučenje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. Na osnovu provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da je Općina 30. maja 2002. godine apelantici dodijelila parcelu površine 2.568 m² (u daljnjem tekstu: predmetna parcela) za izgradnju benzinske pumpe, da je prilikom identifikacije predmetne parcele (8. juni 2002. godine) apelanticin ovlašteni predstavnik izjavio da će za stambeni objekt Jusufa Bajrića, koji je bespravno izgrađen na predmetnoj parceli, pokušati naći rješenje koje bi bilo korisno za obje strane, zatim da je apelantica ishodila urbanističku saglasnost 11. decembra 2003. godine, a građevinsku dozvolu za izgradnju 13. januara 2005. godine, da su radovi na izgradnji pumpe započeli u proljeće 2005. godine, da je početkom 2006. godine došlo do obustave radova, da je Općinski sud 1. aprila 2005. godine u predmetu broj P-577/05 donio privremenu mjeru, a 21. aprila 2005. godine mjeru osiguranja kojom je zabranjeno rušenje stambenog objekta Jusufa Bajrića, da je tužbeni zahtjev Jusufa Bajrića za priznavanje vlasništva na bespravno izgrađenom objektu pravosnažno odbijen tokom 2012. godine, da su radovi na izgradnji benzinske pumpe nastavljeni 2012. godine nakon rušenja bespravno izgrađenog stambenog objekta.
7. Općinski sud je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tokom postupka apelantica nije dokazala uzrok obustave radova na izgradnji benzinske pumpe, odnosno nije dokazala kada je po planu i predmjeru radova izgradnja benzinske pumpe trebala biti završena, te nije dokazao da izgradnja nije završena zbog apelanticine nemogućnosti da izvodi radove zbog postojanja bespravno izgrađenog objekta Jusufa Bajrića na dijelu predmetne parcele ili zbog drugih okolnosti koje su eventualno dovele do prekida radova na izgradnji pumpe. Osim toga, kako je naglasio Općinski sud, apelantica tokom postupka nije provela dokaz vještačenja građevinske struke kojim bi se vještak izjasnio na okolnosti kada je benzinska pumpa trebala biti završena, da li je, odnosno u kojoj mjeri je postojeći bespravno izgrađeni objekt predstavljao smetnju za završetak radova na pumpi, odnosno da li su se mogli izvesti još neki od radova bez obzira na činjenicu da apelantica nije imala u posjedu čitavu predmetnu parcelu, pa je shodno tome taj sud ocijenio da apelantica nije dokazala stepen odgovornosti tuženih za nezavršetak izgradnje benzinske pumpe, a samim tim sud nije mogao utvrditi ni visinu prouzrokovane štete.
8. Pri tome, Općinski sud je posebno imao u vidu da je apelantica svoj zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti opredijelila za period od 30. aprila 2005. godine do 25. aprila 2012. godine, za koji je stalni sudski vještak finansijske struke u svom nalazu od 13. februara 2014. godine dao podatke o iznosima dobiti tri uporedne pumpne stanice. Međutim, Općinski sud nije mogao na jasan i pouzdan način utvrditi datum planiranog završetka radova, a što je bitna okolnosti na osnovu koje se utvrđuje i period za koji bi apelantici pripadala naknada štete u vidu izgubljene dobiti. Osim toga, apelantica se u navodima tužbe, ali ni tokom postupka, nije opredijelila ko je zapravo odgovoran za štetu koju potražuje. U vezi s tim, Općinski sud je pojasnio da apelantica odgovornost Općine vezuje za apelanticine navode da je Općinski sud u predmetu broj P-577/05 donio privremenu mjeru, odnosno mjeru osiguranja kojom je zabranio radove na lokalitetu koji je dodijeljen apelantici za izgradnju benzinske pumpe. Međutim, prema ocjeni Općinskog suda, ovi apelanticini navodi nisu tačni budući da je sud privremenom mjerom, odnosno mjerom osiguranja zabranio izvođenje radova na rušenju bespravno izgrađenog objekta, te da nije postojala odluka suda kojom bi apelantici bilo zabranjeno izvođenje radova na izgradnji pumpe. Neosnovani su apelanticini navodi kojim odgovornost TK veže za dužinu trajanja postupka u predmetu P-577/05 u kojem se trebalo hitno postupati jer je prema ocjeni Općinskog suda predmet okončan u razumnom roku od dvije i po godine, što je prihvatljiva dužina trajanja tog postupka.
9. Odlučujući o apelanticinoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 Ps 001333 15 Pž 2 od 13. novembra 2015. godine kojom je odbio žalbu. Nakon što je ispitao žalbene prigovore, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud u obrazloženju presude dao činjenične i pravne razloge kojima se rukovodio kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da nisu prihvatljivi apelanticini navodi da je prvostepeni sud nakon ukidanja ranije donesene presude za naknadu izmakle koristi počinio povredu odredaba parničnog postupka time što nije zakazao pripremno ročište, već ročište za glavu raspravu, te je na taj način onemogućena da predlaže nove dokaze (član 76. u vezi sa članom 102. stav 2. ZPP), imajući u vidu da je Kantonalni sud u svojoj odluci od 15. decembra 2014. godine naveo da nije utvrđeno šta je stvarni razlog da izgradnja benzinske pumpe nije završena ni nakon rušenja objekta Jusufa Bajrića 24. aprila 2012. godine, pa do zaključenja glavne rasprave kod prvostepenog suda 4. jula 2014. godine. Kantonalni sud je istakao da žalba zanemaruje ocjenu drugostepenog suda da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka time što u obrazloženju ranije presude nije dao ocjenu iskaza saslušanih svjedoka Nihada Bukvića, Ahmeta Tukića i Muharema Alića i da je radi otklanjanja te relevantne povrede odredaba ZPP potrebno zakazati glavnu raspravu i ponovo odlučiti o zahtjevu za naknadu izmakle koristi (član 228. ZPP). U tom pravcu je Kantonalni sud pojasnio da je prvostepeni sud postupio po nalogu drugostepenog suda i ponovo saslušao imenovane svjedoke na glavnoj raspravi, odnosno nastavku glavne rasprave, pri čemu je data ocjena njihovih iskaza u skladu s odredbom člana 8. ZPP. Kantonalni sud je pojasnio da su imenovani svjedoci ostali kod ranije datih iskaza od 27. maja 2014. godine izjasnivši se da je uzrok prekida radova na izgradnji pumpe postojanje bespravno sagrađenog objekta, što se podudara s periodom postavljenog zahtjeva od 30. aprila 2005. godine do 24. aprila 2012. godine kada je bespravno izgrađeni objekt srušen. Kantonalni sud je naveo da je imajući u vidu period postavljenog tužbenog zahtjeva i iskaze imenovanih svjedoka prvostepeni sud pravilno postupio kada je zakazao glavnu raspravu i da na taj način nije počinio povredu odredaba parničnog postupka.
10. Kantonalni sud je primijetio da je prihvatljivo zapažanje žalbe da je prvostepeni sud u presudu unio saznanje iz drugog predmeta, što nije mogao, ali je isto tako taj sud naglasio da to saznanje nije bio jedini niti odlučujući razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva i zbog toga taj propust prvostepenog suda ne predstavlja relevantnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude (član 209. ZPP).
11. Potom se Kantonalni sud osvrnuo na prigovor žalbe u vezi s postojanjem stvarnog razloga za prekid izvođenja započetih radova na izgradnji benzinske pumpe, odnosno da se stvarni razlog nije mogao utvrditi iskazima svjedoka, već vještačenjem koje bi obavio vještak građevinske struke kojim bi se pored toga utvrdilo i koji je bio stepen nezavršenosti objekta u momentu prekida radova na izgradnji pumpe i da li su se mogli izvoditi drugi radovi, bez obzira na to što apelantica nije imala u posjedu cjelokupnu površinu predmetne parcele, pri čemu apelantica tokom postupka nije ni tražila da se provede vještačenje radi utvrđivanja ovih činjenica, a shodno članu 123. ZPP na njoj je bio teret dokazivanja činjenica kojima se pravo stvara. Osim toga, Kantonalni sud je pojasnio da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da postojanje bespravnog objekta nije bila smetnja za izvođenje radova na izgradnji pumpe jer se radi o zanemarivo maloj površini tog objekta (43,55 m²) u odnosu na površinu predmetne parcele koja je dodijeljena apelantici (2.568 m²), što ukazuje da postojanje tog objekta nije mogla biti smetnja za izvođenje radova na izgradnji pumpe. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantica nije putem odgovarajućeg vještačenja dokazala ni to da nije mogla vršiti radove unutrašnjeg opremanja na izgrađenoj fazi benzinske pumpe, kao ni činjenicu da su upravo na mjestu srušenog stambenog objekta trebali biti i da su postavljeni rezervoari za automatsku praonicu, zbog čega i taj sud smatra da apelantica nije dokazala činjenični osnov tužbe i da je bilo mjesta za primjenu pravila o teretu dokazivanja, uz pravilnu ocjenu izvedenih dokaza (član 126. ZPP). Stoga, zbog svega ranije navedenog, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije prihvatljivo polemiziranje žalbe u okviru žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja da je bespravno izgrađeni objekt bio smetnja za izvođenje daljnjih radova na izgradnji pumpe. Usto, kako je naglasio Kantonalni sud, apelantica je imala mogućnost da provođenje dokaza vještačenjem iz građevinske struke predloži u ranijoj fazi prvostepenog postupka kada je određeno pripremno ročište, zbog čega apelantica ne može vlastiti propust prebacivati sudu što nije nakon donošenja ukidne odluke zakazao ponovo pripremno ročište. U tom pravcu je Kantonalni sud pojasnio da je prekluzija u pogledu predlaganja građevinskog vještačenja nastupila nakon završetka pripremnog ročišta u ranijem postupku, pri čemu apelantica nije učinila vjerovatnim da bez svoje krivice nije bila u mogućnosti predložiti nove dokaze na pripremnom ročištu (član 81. stav 1. u vezi sa članom 102. stav 2. ZPP). Kantonalni sud je također naveo da apelantica nije dokazala da je do prekida izvođenja radova došlo činjenjem ili nečinjenjem tuženih i da postoji odgovarajuća uzročna veza sa štetom koju potražuje zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen postavljeni zahtjev.
12. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Ps 001333 16 Rev od 8. novembra 2016. godine odbio reviziju. Vrhovni sud je, između ostalog, ocijenio neosnovanim apelanticine navode o povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 62. stav 2, 76. i 102. stav 2. ZPP povodom navoda iz prvostepene presude da sud ima saznanja iz drugog predmeta u vezi s razlogom obustavljanja gradnje na benzinskoj pumpi, te da prvostepeni sud u ponovljenom postupku (nakon ukidanja prvostepene presude) nije ponovo zakazao pripremno ročište na koji način je apelantica onemogućena u pravu da predlaže nove dokaze. Prije svega, Vrhovni sud je podsjetio da se ovim pitanjem detaljno bavio Kantonalni sud koji je u vezi sa saznanjima sudije iz drugog predmeta koja je unio u odluku naglasio da takva okolnost predstavlja povredu odredaba parničnog postupka, ali da u konkretnom slučaju nije od utjecaja za zakonitost i pravilnost presude. Vrhovni sud je ocijenio da je bez osnova apelanticino pozivanje na povredu člana 221. ZPP da je drugostepeni sud izašao izvan žalbenih okvira i izveo potpuno kontradiktoran zaključak u odnosu na zaključak prvostepenog suda. U tom pravcu je Vrhovni sud pojasnio da je drugostepeni sud odlučujući o žalbi pravilnom primjenom člana 231. ZPP, ocijenivši žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja, izveo valjan zaključak da su dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom ocijenjeni u skladu sa članom 8. ZPP i da oni nisu dali uporište da se tužbeni zahtjev usvoji. Prema ocjeni Vrhovnog suda, neprihvatljiv je apelanticin prigovor u vezi s kršenjem člana 128. ZPP da se drugostepeni sud koristio pismenim nalazom i mišljenjem vještaka iz drugog predmeta. Vrhovni sud je u vezi s tim istakao da je spis Općinskog suda broj P-557/05 bio dokaz u predmetnom postupka i da je prvostepeni sud izvršio uvid u navedeni spis, pa konstatacija drugostepenog suda da bespravno izgrađeni objekt ima površinu od 43,55 m², dovodeći tu činjenicu u vezu s površinom predmetne parcele koja je dodijeljena apelantici (2.568 m²), ne predstavlja povredu odredbe člana 128. ZPP. Još je revizioni sud naglasio da slobodnoj ocjeni dokaza koju da sud apelantica ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu provedenih dokaza.
13. Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani ni prigovori vezani za proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Obrazlažući taj prigovor, Vrhovni sud je imao u vidu činjenično utvrđenje nižestepenih sudova iz koga je proizašlo da je apelantica bila upoznata s postojanjem bespravno izgrađenog objekta u vrijeme kada joj je dodijeljena predmetna parcela za izgradnju pumpe, da ju je prihvatila i da se saglasila s postojanjem tog objekta, odnosno s mogućnošću da joj on u jednom momentu izgradnje može zasmetati. Iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelantica izgradila temelje benzinske pumpe, nadzemni dio zgrade, rezervoare za pumpu i odvodne cijevi za istakanje prije nego je obustavila gradnju 2006. godine, pa kako nije dokazala zbog čega je prekinula izgradnju, da li zbog postojanja bespravno izgrađenog objekta ili iz nekih drugih razloga, prema ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da apelantica nije dokazala opravdanost podnesenog zahtjeva. Pri tome je Vrhovni sud naglasio da navod drugostepenog suda da predmetna pumpa nije završena „do okončanja glavne rasprave pred prvostepenim sudom“ (4. juli 2014. godine), na koji se apelantica poziva i što po njenom mišljenju „nameće novo raspravljanje“, ne predstavlja povredu postupka koja bi bila od utjecaja na drugačije rješenje. Kako ostali revizioni prigovori nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari, Vrhovni sud te prigovore nije posebno obrazlagao.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U iscrpnoj apelaciji apelantica iznosi brojne prigovore kojim ukazuje da u predmetnom postupku nije imala pošteno suđenje, posebno u segmentu prava na pristup sudu. Apelantica u tom pravcu ukazuje na brojne povrede procesnog zakona (čl. 128, 221, 62. stav 2, 76. i 102. stav 2. sve iz ZPP). Kršenje prava na pristup sudu apelantica vidi u činjenici što prvostepeni sud, nakon što je Kantonalni sud ukinuo prvostepenu presudu, nije zakazao pripremno ročište, već glavnu raspravu, pa je na taj način uskraćena za provođenje novih dokaza i činjenica koje je sud bez adekvatnog obrazloženja odbio da provede, a prema apelanticinoj ocjeni radi se ključnim dokazima (vještačenje iz građevinske struke). Zatim, apelantica smatra da je ocjena dokaza bila proizvoljna jer prvostepeni sud nije pravilno primijenio odredbu člana 8. ZPP. Zatim, apelantica ukazuje da je Kantonalni sud izašao izvan okvira žalbe i da se bavio pitanjima koja nisu bila sporna, niti su iznošena u okviru žalbenih razloga, pa je shodno tome Kantonalni sud izveo potpuno kontradiktorne zaključke u odnosu na zaključke prvostepenog suda. Apelantica iscrpno obrazlaže kršenje člana 128. ZPP, te u tom pravcu navodi da se Kantonalni sud koristio nalazom i mišljenjem sačinjenim u drugom predmetu, a takav dokaz se ne može koristiti u ovom predmetu jer vještačenje nije izvršeno po prijedlogu parničnih stranaka iz ovog predmeta. Apelantica konačno ukazuje i na kršenje materijalnog prava, i to odredaba čl. 154, 155. i
189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer su redovni sudovi očito proizvoljno i arbitrarno primijenili citirane odredbe na apelanticinu štetu. Navedeno stoga što je apelantica nesumnjivo dokazala osnov i visinu štete koju su prouzrokovali tuženi (Općina i TK), i to zaključno s aprilom 2012. godine. U vezi s kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek, apelantica je navela da, iako je imala pravo da ulaže pravne lijekovi, oni nisu bili djelotvorni jer njima nisu otklonjeni propusti sudova, na što je u pravnim lijekovima ukazivala.
b) Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da ni na koji način nije povrijedio prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Kantonalni sud je također istakao da su apelacioni navodi neosnovani jer je presuda tog suda pravilna i zakonita, za što su u obrazloženju dati jasni i valjani razlozi pri kojima taj sud ostaje u cijelosti. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. U nešto opširnijem odgovoru na apelaciju Općinski sud se detaljnije osvrnuo na iznesene apelacione prigovore koje je taj sud ocijenio neosnovanim uz zaključak da redovni sudovi ni u kojem slučaju nisu doveli u pitanje pravično suđenje, niti apelanticinu pravnu sigurnost jer su redovni sudovi postupali u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i njenim protokolima, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Tuženi TK je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da su redovni sudovi u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, pri čemu nije bilo povreda odredaba parničnog postupka, niti bilo kojih povreda na koje apelantica ukazuje u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 62.
(1) Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.
(2) Te pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.
Član 76.
Održavanje pripremnog ročišta je obavezno, osim u slučajevima u kojima sud, poslije ispitivanja tužbe i odgovora na tužbu utvrdi da među strankama nema spornih činjenica ili da zbog jednostavnosti spora održavanje pripremnog ročišta nije potrebno.
Član 102.
(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
(2) Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 128. stav (1) (1) Dokazi se izvode na glavnoj raspravi.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 001333 16 Rev od 8. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 13. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantica tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
27. U konkretnom slučaju postupak koji je apelantica vodila pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
28. U vezi s apelacionim prigovorima koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
30. Ustavni sud podsjeća i na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
31. Ustavni sud zapaža da apelantica iznosi brojne prigovore procesne prirode tvrdeći da u predmetnom postupku nije imala fer i pravično suđenje jer joj je suštinski bio onemogućen pristup sudu zbog činjenice što u ponovnom postupku Općinski sud nije zakazao (ponovo) pripremno ročište već glavnu raspravu, te joj je na taj onemogućeno da predlaže nove dokaze kako bi dokazala navode iz tužbe. Potom tvrdi da su redovni sudovi suprotno procesnom zakonu koristili dokaze iz drugog predmeta, što osporene odluke čini nezakonitim, zatim da je Kantonalni sud izašao izvan okvira žalbenih razloga, da su osporene presude kontradiktorne i da se međusobno isključuju, ukazujući pri tome da je izostala valjana ocjena dokaza, u smislu člana 8. ZPP, što je posljedično dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, i to relevantne odredbe ZOO-a.
32. Imajući u vidu iznesene prigovore u svjetlu obrazloženja redovnih sudova iz osporenih presuda, Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo apelanticine brojne prigovore. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su gotovo identični prigovori bili predmet razmatranja redovnih sudova i da su svi ocijenjeni neosnovanim, pri čemu od redovnih sudova nisu izostala relevantna obrazloženja koja se ne doimaju proizvoljnim. Ustavni sud iz datih obrazloženja ne može izvući zaključak da je apelantici u predmetnom postupku bilo uskraćeno bilo koje procesno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, a u okolnostima konkretnog slučaja se čini da su brojni apelacioni prigovori upravo motivirani nezadovoljstvom ishoda predmetnog postupka u kojem apelantica nije uspjela da dokaže navode iz tužbe, niti uzročnu vezu između štete koju potražuje i nezakonitog postupanja tuženih, što je bio razlog da se tužbeni zahtjev odbije primjenom pravila o teretu dokazivanja, u smislu čl. 123. i 126. ZPP.
33. U vezi s apelanticinim prigovorom da joj je u predmetnom postupku nezakazivanjem pripremnog ročišta u ponovnom postupku bilo uskraćeno pravo na pristup sudu jer joj je onemogućeno da provodi nove dokaze i činjenice, Ustavni sud ovaj prigovor ne može prihvatiti opravdanim. Naime, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne može izvući zaključak da je apelantici nezakonitim postupanjem sudova bilo uskraćeno to pravo, odnosno pravo da u ponovnom postupku provodi nove dokaze jer pravo na pravično suđenje ne podrazumijeva da se svaki predloženi dokaz mora provesti, pri čemu postoji obaveza suda da obrazloži iz kojeg razloga ne prihvata provođenje određenog dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u ponovnom postupku, postupajući po uputama Kantonalnog suda, zakazao glavnu raspravu otklanjajući nedostatke iz ukinute presude (saslušavanjem tri svjedoka i ocjenom iskaza, u smislu člana 8. ZPP). Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud odbio da provede nove apelanticine dokaze jer je taj sud zaključio da se oni ne mogu dovesti u vezu s predmetom tužbe, odnosno da apelantica nije obrazložila šta ju je spriječilo da dokaz vještačenjem koje bi obavio vještak građevinske struke predloži najkasnije na pripremnom ročištu, odnosno nije učinila vjerovatnim da nove dokaze bez svoje krivice nije bila u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu, kako to propisuje odredba člana 102. stav (2) ZPP. Kako apelantica ni u apelaciji nije ponudila relevantnu argumentaciju za ovaj propust, osim što je iskazala nezadovoljstvo takvim postupanjem Općinskog suda, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje Općinskog suda saglasno s garancijama koje pravo na pravično suđenje pruža. Konačno, Ustavni sud zapaža da su isti prigovor, uz dodatno i relevantno pojašnjenje, razmotrili i Kantonalni i Vrhovni suda koji u postupanju Općinskog suda nisu uočili ništa sporno. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju nije bilo uskraćeno pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje, na što je apelantica neosnovano ukazivala, niti su redovni sudovi na bilo koji način prekršili odredbe procesnog prava na koje se apelantica neosnovano pozvala.
34. Budući da su i ostale prigovore koje apelantica u apelaciji ponavlja ispitali Kantonalni i Vrhovni sud, koji su neosnovanost prigovora detaljno obrazložili, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne uočava ništa što bi otvorilo prostor za eventualnu intervenciju Ustavnog suda.
35. Ustavni sud, stoga, zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
37. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, što ne osporava. Međutim, činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo brojne prigovore apelantice koja tokom postupka nije uspjela da dokaže navode iz tužbe, niti uzročno-posljedičnu vezu između potraživane štete i odgovornosti tuženih, što je bio razlog da se tužbeni zahtjev odbije primjenom pravila o teretu dokazivanja, u smislu čl. 123. i 126. ZPP.
39. Nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelantica imala mogućnost i koristila zakonom propisane pravne lijekove (redovne i vanredne), a činjenica da oni nisu ishodili odluku kojom bi apelanticin tužbeni zahtjev bio usvojen ne pokreće pitanje kršenje navedenog prava.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević