Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-659/17 („BOKSIT“ a.d. Milići)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-659/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 659/17, rješavajući apelaciju „Boksita“ a.d. Milići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „Boksita“ a.d. Milići.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 000279 16 Gž 3 od 26. septembra 2016. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu „Boksit“ a.d.
Milići u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da apelantu, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija „Boksita“ a.d. Milići podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 000279 16 Gž 3 od 26. septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 P 000279 14 P 2 od 25.
decembra 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Boksit“ a.d. Milići (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, koji zastupa punomoćnica Rosanda Deurić, podnio je 16. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 000279 16 Gž 3 od 26. septembra 2016. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 000279 14 P 2 od 25. decembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Božidara Vitića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 20. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor 31. decembra 2016. godine, tužitelj 7. januara 2019. godine, a Okružni sud 18. januara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužitelj je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta 17. maja 2007. godine kojom je tražio da sud obaveže apelanta na isplatu na ime naknade štete za uništene daske precizirane u tužbi, a koje je apelant svojom mehanizacijom srušio i odvezao u smeće. Apelant je u odgovoru na tužbu istakao protivtužbeni zahtjev 6. jula 2007. godine kojim je tražio da mu tužitelj vrati u posjed zemljište precizirano u narednim tačkama ove odluke, a koje je, prema apelantovim tvrdnjama, tužitelj samovlasno zauzeo i na njemu deponuje smeće, uzgaja vrt i dr., te da sud obaveže tužitelja da apelantu naknadi štetu koju je imao zbog nekorištenja spornog zemljišta. I apelant i tužitelj su na ročištu održanom 5. decembra 2012. godine precizirali svoje tužbene zahtjeve.
6. Osnovni sud je donio Presudu broj 92 0 P 000279 07 P od 10. januara 2012. godine kojom je obavezao apelanta da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 8.840,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. maja 2007. godine kao dana podnošenja tužbe, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. Presudom je djelimično usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev i obavezan tužitelj da naknadi štetu u iznosu preciziranom u presudi zbog nemogućnosti korištenja zemljišta i parcela za period od 1. marta 2005. godine do 31. decembra 2011. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od 6. jula 2007. godine.
7. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 92 0 P 000279 Gž od 12. marta 2014. godine žalbu uvažio i osporenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 92 0 P 000279 14 P 2 od 29. decembra 2015. godine kojom je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezan apelant da mu naknadi štetu u iznosu od 8.840,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenje tužbe pa do isplate, te da mu naknadi troškove postupka (stav 1). Presudom je odbačena apelantova tužba u dijelu zahtjeva u kojem je tražio da mu se predaju u posjed parcele jer se radi o presuđenoj stvari (stav 2). Presudom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužitelj da mu naknadi štetu u iznosu od 14.685,00 KM zbog nemogućnosti korištenja zemljišta u površini od 12.126 m², koje predstavlja apelantovu poslovnu zonu na kojoj je tužitelj deponovao razne predmete u periodu preciziranom u presudi, što ukupno čini 11 godina, a godišnja šteta prema nalazu vještaka poljoprivredne struke iznosi novčani iznos preciziran u presudi. Odbijen je i dio tužbenog zahtjeva da se obaveže tužitelj da vrati u posjed apelantu zauzete parcele označene u površinama preciziranim u presudi očišćene od svih stvari (otpad), te da se obaveže tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi (stav 3).
9. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelantovom mašinom izvršeno rasipanje daske i odvoženje određene količine daske koja je bila tužiteljevo vlasništvo, a da je taj sud utvrdio da je apelant štetu prouzrokovao nepažnjom jer je, prema mišljenju tog suda, apelant bio u obavezi pozvati tužitelja u pisanoj formi da „otpad“ skloni s parcela (za koje je apelant smatrao da ih je tužitelj zauzeo odlaganjem raznih dijelova), da ga je trebao obavijestiti o svojoj namjeri uklanjanja „otpada“ također u pisanoj formi, uz navođenje vremena izvršenja radnje odvoženja, da je trebao obezbijediti dokaze kojima će na nesumnjiv način dokazati da se sporna daska nalazila na apelantovim parcelama, a da sve navedeno apelant nije učinio. U vezi s tim je navedeno da je odredbom člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko prouzrokuje štetu drugome dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a da je odredbom člana 158. istog zakona propisano da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno iii nepažnjom. Kako je, prema obrazloženju tog suda, prema nalazu vještaka geodetske i šumarske struke preciziranim u presudi utvrđena količina i kvaliteta uništene daske, kao i prostor na kojem se daska nalazila, te imajući u vidu citirane odredbe ZOO-a, Osnovni sud je donio presudu u odnosu na tužiteljev tužbeni zahtjev kao u dispozitivu.
10. Nadalje, navedeno je da kada je u pitanju apelantov protivtužbeni zahtjev taj sud je donio presudu kao u dispozitivu jer je odredbom člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da je stvar pravosnažno presuđena, a odredbom člana 68. istog zakona da ako smatra da nema dovoljno činjenica za donošenje odluke o pitanju koje se postavilo u toku prethodnog ispitivanja tužbe, sud će o ovom pitanju odluku donijeti naknadno, čim bude raspolagao s dovoljno činjenica. Shodno citiranim zakonskim odredbama, taj sud je apelantov protivtužbeni zahtjev odbacio u dijelu kojim je traženo da se tužitelj obaveže da mu preda u posjed parcelu jer se radi o presuđenoj stvari. Kako je obrazložio Osnovni sud, Presudom tog suda broj P-190/2000 od 22. novembra 2002. godine naloženo je „tuženom (u ovom postupku tužitelj) da tužitelju (u ovom postupku tuženi/apelant) preda u posjed parcele detaljnije označene u dispozitivu. Iz zapisnika o izvršenju predaje nekretnina u posjed broj 176/04 od 18. februara 2005. godine, kako je obrazloženo, proizlazi da su apelantu predate u posjed predmetne parcele.
11. Kako je obrazložio Osnovni sud, iz navedenog je nesporno utvrđeno da je između istih stranaka i povodom istog zahtjeva stvar pravosnažno presuđena. Osim toga, navedeno je da je taj sud odbio apelantov protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed dijela parcele iz razloga što apelant u ovom postupku nije dokazao koji dio parcele tužitelj treba predati. Nadalje je navedeno da je Osnovni sud odbio apelantov protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed dijela parcele iz razloga što tokom postupka apelant nije dokazao da je ovu površinu zauzeo tužitelj, niti je dokazao koji dio parcele tužitelj treba predati, odnosno nije je opisao po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od drugih istovrsnih stvari, a koje činjenice je morao dokazati.
12. Nadalje je navedeno i da je taj sud odbio apelantov protivtužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 14.685,00 KM zbog nemogućnosti korištenja zemljišta u površini od 12.126 m² jer je tokom postupka utvrđeno da je tužitelj odlaganjem raznih stvari zauzeo površinu od 600 m² i to 400 m² nekretnine koja se odnosi na put kao javno dobro, a na površini od 200 m² apelant je upisan kao pretpostavljeni vlasnik. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da se osnov za dosuđivanje štete nalazi u odredbi člana 154. stav 1. ZOO-a koji je, kako je već istaknuto, propisao opće uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi šteta bila dosuđena. Osnovni sud je u vezi s tim obrazložio da je apelant tokom postupka isticao da nekretnina koju je tužitelj zauzeo služi kao plato na kojem se vrši homogenizacija rude boksita, a tokom postupka na okolnost visine štete apelant je, kako je obrazloženo, proveo dokaz vještačenjem koje je obavio vještak poljoprivredne struke, a osnov za utvrđivanje visine štete su apelantovi navodi da bi se na predmetnom zemljištu bavio proizvodnjom merkantilnog kukuruza za vlastite potrebe. Osnovni sud je naveo da apelant tokom postupka nije dokazao da je registrovan i za obavljanje poljoprivredne proizvodnje, niti je na bilo koji drugi način dokazivao da je imao namjeru baviti se ovom djelatnošću, niti da i na jednoj parceli ima zasađen kukuruz, već je, kako je naveo taj sud, apelant tokom cijelog postupka isticao da se nekretnine za koje potražuje štetu nalaze u poslovnoj zoni i da služe za homogenizaciju rude. Kod ovakvog stanja stvari Osnovni sud je istakao da smatra da apelant nije dokazao da je zbog toga što je tužitelj zauzeo površinu od 200 m² kod apelanta došlo do umanjenja imovine, odnosno sprečavanje njenog povećanja, te je iz tih razloga taj sud i odbio protivtužbeni zahtjev u ovom dijelu. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
13. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 92 0 P 000279 16 Gž 3 od 26. septembra 2016. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te se Okružni sud u svemu, pretežno, pozvao na razloge iz prvostepene presude. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i nerazumno dugom trajanju postupka. Navodi da mu je pričinjena ogromna šteta deponovanjem smeća na parcelama koje su njegovo vlasništvo, te da se u ovom slučaju ne radi o presuđenoj stvari jer, iako je tužitelj zaista vratio u posjed predmetne parcele nakon okončanja postupka koji je vođen po tom pitanju, tužitelj je i dalje nastavio s istim postupanjem i odlaganjem smeća, pa je čak zasijao vrt na apelantovim parcelama, što redovni sudovi nisu uzeli u obzir. Apelant navodi da su nalazi vještaka nestručni i kontradiktorni, ali da i to sudovi nisu uzeli u obzir prilikom donošenja osporenih presuda, već da su, naprotiv, prihvatili te nalaze. Apelant navodi i da je nesporno da je uklonio daske koje su bile tužiteljeve, ali da se radilo o otpadu koji je morao biti sklonjen s njegovog zemljišta, te da na taj način nije nastala šteta tužitelju, već je šteta jedino nastala njemu zbog toga što je tužitelj neosnovano koristio njegovo zemljište pa tako i zbog njegove nemogućnosti da koristi zemljište. Također navodi i da je postupak trajao enormno dugo, čak 10 godina, zbog čega smatra da mu je prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku i traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je naveo da nisu prekršena prava na koja se apelant u apelaciji poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
16. Osnovni sud je naveo da je svoju odluku detaljno i argumentovano obrazložio, te da je iz toga vidljivo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva pa je apelacija neosnovana.
17. Tužitelj je naveo da su redovni sudovi više nego dovoljno obrazložili svoje odluke i proveli detaljne dokaze zbog čega je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je naknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i spriječavanje njenog uvećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 92 0 P 000279 16 Gž 3 od 26. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra i da je predmetni postupak predugo trajao.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na tužiteljevo pravo na naknadu materijalne štete zbog uništenih dasaka i apelantovo pravo na naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja njegovog zemljišta te povrat u posjed zemljišta, dakle da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije promjenljiv.
28. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
30. Dovodeći navedeno u vezu sa citiranim relevantnim odredbama ZOO-a (čl. 154, 155. i 158) i ZPP (čl. 7, 8, 123. i 126), Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud zapaža da apelant nije dokazao da tužitelju nije nastala šteta odvoženjem dasaka čija je vrijednost utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka šumarske struke, a koji nalaz apelant nije osporavao u postupku pred redovnim sudovima. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da apelant nije dokazao da je tužitelj ponovno uzurpirao njegove parcele koje su mu u ranijem postupku vraćene (zbog čega se u konkretnom slučaju radi o već presuđenoj stvari), te da mu je na taj način nastala šteta zbog nemogućnosti korištenja vlastitog zemljišta. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu da iz stanja spisa proizlazi da je apelant (suprotno svojim tvrdnjama) imao mogućnost da u postupku pred redovnim sudovima u istom kapacitetu kao i tužitelj predlaže i provodi dokaze, a da činjenica da apelant u tome nije uspio ne znači da mu je to pravo uskraćeno. Također, Ustavni sud ukazuje i da nisu osnovani apelantovi navodi da se u konkretnom slučaju, vezano za povrat spornih parcela, ne radi o presuđenoj stvari jer je iz činjenica predmeta jasno vidljivo da je između apelanta i tužitelja već vođena parnica čiji je predmet bio apelantov zahtjev za povrat istovjetnih parcela i da je navedena parnica pravosnažno okončana, te je tužitelj apelantu vratio u posjed sporne parcele. Činjenicu da je tužitelj, navodno, ponovno uzurpirao sporne parcele, kako proizlazi iz stanja spisa, apelant u toku postupka pred redovnim sudovima nije dokazao pa su zbog toga neosnovani apelantovi navodi da mu je tužitelj prouzročio štetu i da mu treba vratiti u posjed sporne parcele. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi detaljno i argumentovano obrazložili svoje odluke i da su one u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, zbog čega su apelantovi navodi neosnovani.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava.
32. Apelant smatra da je predmetni postupak u cjelini predugo trajao jer je trajao duže od 10 godina.
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji treba uzeti u obzir
34. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 17. maja 2007. godine i da je okončan presudom Okružnog suda od 26. septembra 2016. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi devet godina i četiri mjeseca.
Analiza dužine trajanja postupaka
35. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije mogao zaključiti da se radi o naročito složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.
36. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio prvostepenu presudu 10. januara 2012. godine, dakle skoro pet godina nakon podnošenja tužbe, te da je ta presuda ukinuta odlukom Okružnog suda od 12. marta 2014. godine (pred kojim je postupak trajao dvije godine i dva mjeseca) i predmet vraćen na ponovni postupak Osnovnom sudu. Osnovni sud je u ponovljenom postupku donio presudu od 25. decembra 2015. godine (nakon godinu i devet mjeseci), a Okružni sud u žalbenom postupku 26. septembra 2016. godine (nakon devet mjeseci). Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak, kako se vidi, na pojedinim instancama okončan u kratkom roku, to ne umanjuje odgovornost redovnih sudova, prije svega Osnovnog suda (čija je presuda ukinuta zbog grešaka tog suda i predmet vraćen na ponovni postupak zbog čega je ukupno pred tim sudom postupak trajao skoro sedam godina, u odnosu na ukupno trajanje predmetnog postupka od skoro 10 godina). Pri tom, Ustavni sud ima u vidu i da redovni sudovi nisu dali nikakvo objašnjenje vezano za apelantove navode o dužini trajanja predmetnog postupka, te da iz činjenica predmeta nije vidljivo da je apelantovo ponašanje prouzrokovalo na bilo koji način ovakvu dužinu predmetnog postupka. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o nerazumno dugom trajanju postupka osnovani.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
38. Apelant je zbog dužine trajanja postupka zatražio naknadu nematerijalne štete. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda jer dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja iznimku, a ne pravilo.
39. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti ukupan iznos od 750,00 KM.
40. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske s obzirom na sjedište Osnovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava kada su redovni sudovi čije su presude osporene apelacijom odbili apelantov tužbeni zahtjev a usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev u situaciji kada apelant nije dokazao da tužitelju nije nastala šteta, kao što nije dokazao ni da je njemu nastala šteta, niti da je tužitelj uzurpirao apelantovo zemljište.
43. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu dužine trajanja postupka kada je predmetni parnični postupak trajao oko deset godina, od čega skoro sedam godina pred Osnovnim sudom, a da nije bilo potrebno utvrditi složene činjenice ili razjasniti složena pravna pitanja.
44. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije proizvoljno primijenjeno.
45. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević