Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-502/17 (M. K.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zakup
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stjecanje bez osnova
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-502/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 502/17, rješavajući apelaciju Mila Kuprešaka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mila Kuprešaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 079302 15 Rev od 8. novembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 079302 14 Gž od 15. juna 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 079302 10 P od 24. jula 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mile Kuprešak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 079302 15 Rev od 8. novembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 079302 14 Gž od 15. juna 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 079302 10 P od 24. jula 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, „Farmaproma“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Farmaprom) i od „AS Press“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Budući da se pismeno upućeno tuženom vratilo Ustavnom sudu s naznakom pošte „nepoznat“, dostavljanje apelacije na odgovor tuženom je izvršeno putem oglasne table Ustavnog suda 24. januara 2019. godine u smislu člana 75 Pravila Ustavnog suda.
4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Farmaprom su u periodu od 19. do 27. decembra 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Iz stanja spisa proizlazi da su apelant kao zakupodavac i Farmaprom kao zakupac 12. februara 2009. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora kojim su ugovorne strane ugovorile zakup stambeno-poslovne zgrade u Banjoj Luci u Ulici kralja Alfonsa XIII broj 26 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor).
7. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da su apelant kao zakupodavac i Farmaprom kao zakupac 14. maja 2009. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je zakupnina ugovorena u iznosu od 12.000,00 KM, te je ugovoreno da će zakupac na račun zakupodavca uplatiti iznos od 36.000,00 KM odmah po potpisivanju ugovora na ime pomoći kako bi zakupodavac završio sve radove za osposobljavanje predmetnog poslovnog prostora. Ugovoreno je da će zakupodavac vratiti zakupcu iznos od 36.000,00 KM tako što će se za prvih 12 mjeseci zakupa mjesečna zakupnina umanjivati za 3.000,00 KM sve do konačnog povrata iznosa od 36.000,00 KM. Ugovoren je rok predaje stambeno-poslovne zgrade najkasnije do 1. juna 2009. godine. Ugovor su potpisali apelant kao zakupodavac i direktor zakupca (Farmaprom) Anđelko Kozomara.
8. Iz predmetnih ugovora proizlazi da predmet zakupa nije samo predmetni poslovni prostor u prizemlju, već kompletan objekat i zemljište.
9. Iz zapisnika o primopredaji proizlazi da je apelant tuženog uveo u posjed predmetnog poslovnog prostora 15. jula 2009. godine.
Osporeni postupak
10. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 079302 10 P od 24. jula 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio raskid ugovora o zakupu poslovnog prostora sa 15. julom 2010. godine, a koji su apelant i tuženi zaključili 15. jula 2009. godine. Stavom II izreke presude djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obavezan da mu na ime zakupnine isplati ukupan iznos od 57.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je s viškom tužbenog zahtjeva odbijen. Stavom III izreke presude obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu pobliže navedenom u izreci presude.
11. Istom presudom, stavom IV izreke, obavezan je apelant da Farmapromu (prema navodima Osnovnog suda „kao glavnom umješaču“) isplati iznos od 67.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom V izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Farmaproma u odnosu na tuženog. Konačno, stavom VI izreke presude obavezan je Farmaprom da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
12. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelant tužbom tražio da se s 15. julom 2010. godine raskine ugovor o zakupu od 15. jula 2009. godine, koji je zaključio s tuženim, te da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih zakupnina isplati iznos od 76.500,00 KM, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
13. Osnovni sud je dalje naveo da je Farmaprom, podneskom od 14. juna 2013. godine, kao glavni umješač, podnio tužbu protiv apelanta i tuženog zbog neosnovanog bogaćenja. U tužbi je naveo da je s apelantom zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora 14. maja 2009. godine, da je apelant nakon toga s tuženim zaključio ugovor o zakupu za isti poslovni prostor, na koji način ga je spriječio da kao zakupac koristi predmetni poslovni prostor, za čiji završetak je bilo potrebno izvršiti određene radove, a čije finansiranje je snosio upravo Farmaprom u iznosu od 67.500,00 KM, za koji iznos se zakupodavac neosnovano obogatio.
14. Apelant je u pismenom odgovoru na tužbu Farmaproma istakao prigovor aktivne legitimacije, te naveo da se u postojećoj parnici ne može prihvatiti da se odlučuje o tužbi glavnog umješača, kako je sebe podneskom označio Farmaprom. Osim toga, apelant je istakao i prigovor zastarjelosti potraživanja jer se radi o uplatama iz 2009. godine.
15. Osnovni sud je na osnovu sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da su apelant kao zakupodavac i Farmaprom kao zakupac zaključili ugovor o zakupu 14. maja 2009. godine (kojem je prethodio ugovor o zakupu od 12. februara 2009. godine). Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da zgrada u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor nije završena i za objekat nije izdata upotrebna dozvola, te da nije izvršena primopredaja zakupljenog objekta i zemljišta. Osnovni sud je utvrdio da je Farmaprom 14. maja 2009. godine na apelantov račun uplatio 36.000,00 KM, kao i da je po osnovu navedenog ugovora uplatio na apelantov račun i sljedeće iznose: 9.000,00 KM 8. jula 2009. godine, 13.500,00 KM 28. jula 2009. godine i 9.000,00 KM 30. septembra 2009. godine. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza, takođe, utvrdio da se po završetku objekta Farmaprom nije uselio u predmetni poslovni prostor s obzirom na to da nije dobio dozvolu za djelatnost prodaje lijekova na veliko i malo. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant kao zakupodavac zaključio ugovor o zakupu s tuženim 15. jula 2009. godine pod istim uslovima pod kojima je bio zaključen i prethodni ugovor o zakupu 14. maja 2009. godine, te da je tuženog uveo u predmetni poslovni prostor i da je tuženi plaćao zakupninu od 15. jula 2009. do januara 2010. godine. Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da tuženi nije plaćao zakupninu od januara 2010. do 15. jula 2010. godine, te da je apelant ušao u predmetni poslovni prostor 15. jula 2010. godine i da u tom poslovnom prostoru nije zatekao tuženog.
16. Imajući u vidu da je apelant podnio tužbu za raskid ugovora o zakupu od 15. jula 2009. godine, a da je tuženi u odgovoru na tužbu naveo da nije ni ušao u posjed zakupljenog prostora, da ne obavlja djelatnost i da je otkazao predmetni ugovor jer apelant nije osposobio zakupljeni prostor za korišćenje, Osnovni sud je ocijenio da apelant i tuženi sporazumno ističu da je predmetni ugovor o zakupu raskinut saglasnim voljama ugovornih strana. U vezi s tim, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan jer je ugovor prestao da postoji na osnovu odustanka obje ugovorne strane. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelant i tuženi zaključili ugovor o zakupu 15. jula 2009. godine, te da je na osnovu zapisnika o primopredaji od 15. jula 2009. godine tuženom predat u zakup predmetni poslovni prostor. Budući da je obaveza tuženog, po osnovu predmetnog ugovora o zakupu bila, da za prvu godinu zakupa plaća mjesečnu zakupninu u iznosu od po 9.000,00 KM mjesečno, a da tuženi nije plaćao zakupninu za period od januara 2010. do 15. jula 2010. godine, Osnovni sud je zaključio da je apelantov zahtjev, na ime ispunjenja ugovora o zakupu od 15. jula 2009. godine, osnovan do iznosa od 57.000,00 KM.
17. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je predmet konkretne parnice i odlučivanje o tužbi glavnog umješača. Shodno tome, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 364 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da lice koje u cjelini ili djelimično traži stvar ili pravo o kome između drugih lica već teče parnica može pred sudom pred kojim ta parnica teče tužiti obje stranke jednom tužbom, sve dok se postupak pravosnažno ne završi. Pri tome je Osnovni sud istakao da je postupajući po tužbi glavnog umješača procesnim rješenjem od 17. jula 2013. godine dozvolio i prihvatio raspravljanje o tužbi glavnog umješača. Nadalje, Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je Farmaprom na apelantov račun uplatio ukupan iznos od 67.500,00 KM po osnovu ugovora o zakupu od 14. maja 2009. godine, koji nikada nije realizovan jer apelant kao zakupodavac u odnosu na Farmaprom nikada nije izvršio svoju ugovornu obavezu za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora. Osnovni sud je takođe istakao da je apelant kao zakupodavac u kratkom vremenskom periodu zaključio ugovor s drugim pravnim licem (tuženim), koga je i uveo u posjed. Osnovni sud je izvođenjem dokaza dokazao da je došlo do umanjenja imovine Farmaproma i povećanja apelantove imovine, odnosno nije bilo osnova da apelant primi zakupninu, iz čega slijedi da je tužbeni zahtjev Farmaproma u odnosu na apelanta osnovan u smislu odredbe člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev Farmaproma u odnosu na tuženog („AS Press“ d.o.o. Banja Luka) zbog nedostatka pasivne legitimacije u pogledu predmetnog zahtjeva. Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor zastare, istakavši da je u konkretnom slučaju tužba podnesena 14. juna 2013. godine, a uplate su bile u periodu od maja 2009. pa do februara 2010. godine, a imajući u vidu da je opšti zastarni rok kod tužbi zbog neosnovanog obogaćenja 10 godina.
18. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 079302 14 Gž od 15. juna 2015. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, te je presuda Osnovnog suda od 24. jula 2014. godine preinačena tako što je raskinut ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora s 15. julom 2010. godine, koji su zaključili apelant kao zakupodavac i tuženi kao zakupoprimac 15. jula 2009. godine. Nadalje, predmetnom presudom je preinačena prvostepena presuda i apelant obavezan da Farmapromu na osnovu neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 31.500,00 KM umjesto iznosa od 67.500,00 KM, te je odbijen zahtjev Farmaproma za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 36.000,00 KM u odnosu na apelanta. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena, odnosno odbačena i presuda Osnovnog suda od 24. jula 2014. godine potvrđena.
19. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, te istakao da je osnovan apelantov žalbeni navod da Farmaprom kao tužilac nema procesnu poziciju glavnog umješača u smislu odredbe člana 364 ZPP. Međutim, navedena okolnost odluku o konkretnom tužbenom zahtjevu ne čini nezakonitom i, sama po sebi, nema uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude u dijelu kojim je odlučeno o tužbi Farmaproma. Naime, predmetna tužba Farmaproma podnesena je 14. juna 2013. godine, a pripremno ročište u predmetnoj pravnoj stvari zaključeno je 7. novembra 2013. godine. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 18 Zakona o izmjenama i dopunama ZPP, koje su stupile na snagu 27. jula 2013. godine, kojima je izmijenjena odredba člana 83 stav 1 ZPP kojom je sud ovlašćen da spoji parnice u kojima je isto lice protivnik raznih tužilaca ili raznih tuženih, osim po prijedlogu stranaka i po službenoj dužnosti, a do zaključenja pripremnog ročišta. Za sve spojene parnice sud donosi zajedničku presudu. Budući da je u konkretnom slučaju sproveden postupak zajedničkog raspravljanja o apelantovoj tužbi i tužbi Farmaproma, Okružni sud je ocijenio da se smatra da je tužba Farmaproma spojena s prvobitno podnesenom apelantovom tužbom odlukom suda po službenoj dužnosti. Okružni sud je naveo da takvu odluku u konkretnom slučaju opravdavaju razlozi procesne ekonomije u smislu ubrzanog raspravljanja i smanjenja troškova.
20. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant zbog neplaćanja zakupnine jednostranom izjavom volje raskinuo ugovor o zakupu s tuženim, te da je u posjed predmetnog poslovnog prostora ušao 15. jula 2010. godine, dok je tuženi osporavao postojanje ugovornog odnosa. Shodno tome, Okružni sud je ocijenio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je ugovor raskinut saglasnom izjavom volja ugovornih stranaka i da zbog toga nisu ispunjeni uslovi da se udovolji zahtjevu za raskid ugovora. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se ugovor raskida vansudskim putem davanjem proste izjave volje, ali se sudska zaštita može pružiti ugovornoj strani koja je takvu izjavu dala ako joj druga strana iz ugovora to pravo osporava (član 124 ZOO). Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju tuženi osporavao postojanje zakupnog odnosa, slijedom čega je apelantu osporavao i pravo na jednostrani raskid ugovora, Okružni sud je zaključio da apelant ima pravni interes da se udovolji njegovom tužbenom zahtjevu za raskid ugovora na osnovu odredbe člana 124 ZOO. Shodno navedenom, pravilna primjena materijalnog prava nalagala je da se preinači odluka o apelantovom tužbenom zahtjevu u dijelu kojim je tražio raskid ugovora o zakupu.
21. Okružni sud je naveo da je prvostepenom presudom odlučio i o tužbi Farmaproma, te obavezao apelanta da mu na ime zakupnine isplati ukupan iznos od 67.500,00 KM, u koji je uračunata i uplata iznosa od 36.000,00 KM koji je Farmaprom uplatio 14. maja 2009. godine. Okružni sud je naveo da je iznos od 36.000,00 KM Farmaprom uplatio na apelantov račun (prema ugovoru o preuzimanju ispunjenja između Farmaproma i tuženog) i tim iznosom djelimično ispunio obavezu tuženog na plaćanje zakupnine. Preuzimanjem ispunjenja uplatom Farmaproma od 36.000,00 KM ispunjena je obaveza tuženog za plaćanje zakupnine djelimično i na način kako je to ugovoreno, iz čega proizlazi da se apelant nije neosnovano obogatio za navedeni iznos jer ga je primio po osnovu ispunjenja ugovora od 15. jula 2009. godine. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je ocijenio da nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 210 ZOO da se obaveže apelant da Farmapromu isplati navedeni iznos od 36.000,00 KM iz osnova neosnovanog obogaćenja, a slijedom toga nema mjesta ni da se udovolji zahtjevu Farmaproma za isplatu zakonske zatezne kamate kao akcesorno potraživanje na navedeni iznos. S druge strane, Okružni sud je naveo da je Farmaprom uplatio ukupan iznos od 31.500,00 KM na ime zakupnine, a da apelant u postupku nije dokazao da je s tim pravnim licem bio u ugovornom odnosu, odnosno da je Farmaprom bio u posjedu predmetnih poslovnih prostorija, niti da ih je koristio kao podzakupac. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da se odluka prvostepenog suda, u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu Farmaproma, kojom je apelant obavezan da mu isplati ukupan iznos od 31.500,00 KM, zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava odredbe člana 210 ZOO. Pored toga, Okružni sud je naveo da zahtjev za neosnovano obogaćenje zastarijeva u opštem zastarnom roku od 10 godina koji je propisan odredbom člana 371 ZOO, iz čega proizlazi da se odluka prvostepenog suda o prigovoru zastarjelosti potraživanja, koji je u prvostepenom postupku istakao apelant, zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
22. Nezadovoljan navedenom presudom, apelant je izjavio reviziju koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 079302 15 Rev od 8. novembra 2016. godine.
23. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da predmet spora predstavlja apelantov zahtjev kojim je tražio da se raskine ugovor o zakupu s 15. julom 2010. godine, a koji je zaključen 15. jula 2009. godine, te da se tuženi obaveže da mu na ime ispunjenja ugovora o zakupu od 15. jula 2009. godine isplati zakupninu u ukupnom iznosu od 75.500,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari i zahtjev Farmaproma kojim je tražio da se apelant i tuženi obavežu da mu na ime stečenog bez osnova isplate 73.899,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
24. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ukazao na činjenice utvrđene pred nižestepenim sudovima, istakavši da nije sporno da su Farmaprom kao zakupac i apelant kao zakupodavac zaključili ugovor o zakupu 14. maja 2009. godine i da je Farmaprom po osnovu tog ugovora uplatio apelantu 67.500,00 KM. Kako je apelant kao zakupodavac nakon toga zaključio ugovor o zakupu s tuženim 15. jula 2009. godine i uveo ga u posjed predmetnog poslovnog prostora, Vrhovni sud je ocijenio da je ugovor o zakupu od 14. maja 2009. godine time prestao, odnosno otpao kao osnov međusobnih potraživanja, pa se i zahtjev Farmaproma u odnosu na apelanta ukazuje osnovanim po osnovu stečenog bez osnova u smislu odredaba člana 210 ZOO. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano revizijom ukazuje da Farmaprom ne može isticati zahtjev po osnovu stečenog bez osnova budući da je osnov njegovog potraživanja ugovor o zakupu od 14. maja 2009. godine. Samim tim, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani i revizioni prigovori da je potraživanje Farmaproma zastarjelo u smislu odredaba člana 376 ZOO zbog povrede ugovorene obaveze.
25. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani revizioni prigovori da je odluka drugostepenog suda nerazumljiva jer, prema apelantovom mišljenu, nije bilo moguće jednom odlukom odlučiti o njegovom zahtjevu protiv tuženog i zahtjevu Farmaproma protiv apelanta i tuženog. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na citiranu odredbu člana 83 stav 1 ZPP kojom je propisano da ako se pred istim sudom odvija više parnica između istih lica ili u kojima je isto lice protivnik raznih tužilaca ili raznih tuženih, sud može, na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti, rješenjem spojiti sve ove parnice radi zajedničkog raspravljanja ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Za sve spojene parnice sud će donijeti jednu zajedničku presudu. Kako se zahtjevi o kojima je odlučeno nižestepenim presudama tiču istih lica i zasnivaju na gotovo istim činjeničnim osnovama, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je bilo mjesta da se izvrši spajanje postupaka po apelantovoj tužbi protiv tuženog i po tužbi tužioca Farmaprom protiv apelanta i tuženog. Mada se zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda ne dovodi u pitanje time da li je Farmaprom u predmetnoj parnici glavni umješač ili tužilac, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da Farmaprom u predmetnoj parnici nije glavni umješač jer za to nisu ispunjeni uslovi u smislu odredaba člana 364 ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant smatra da ni po jednoj zakonskoj odredbi nije bilo moguće spojiti parnice po apelantovoj tužbi s parnicom po tužbi Farmaproma. U vezi s tim je ukazao na odredbe člana 83 ZPP, koje su bile na snazi 17. jula 2013. godine, kada je kod Osnovnog suda održano pa opozvano pripremno ročište, kojima je propisano: „Ako pred sudom teče više parnica između istih lica ili u kojima je isto lice protivnik raznih tužilaca ili raznih tuženih, sud može, uz saglasnost stranaka, rješenjem spojiti sve ove parnice radi zajedničkog raspravljanja ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Za sve spojene parnice, sud će donijeti zajedničku presudu. Rješenja iz stava 1 i 2 ovog člana mogu se, po pravilu, donijeti najdocnije na pripremnom ročištu ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.“ Smatra da je sud, i pored njegovog protivljenja, donio procesno rješenje kojim je prihvatio učešće glavnog umješača Farmaproma u parnicu. Imajući u vidu navedeno, apelant je naveo da je Vrhovni sud, kao najviši sud entiteta, retroaktivno primijenio zakon u odnosu na odredbu člana 83 stav 1 ZPP, što je prema Ustavu Bosne i Hercegovine i Ustavu Republike Srpske zabranjeno.
28. Osim toga, apelant smatra da je Vrhovni sud na njegovu štetu proizvoljno primijenio i odredbu člana 210 ZOO. Naime, apelant je istakao da je Vrhovni sud pogrešno zaključio kako je činom zaključenja ugovora o zakupu između apelanta i tuženog od 15. jula 2009. godine prestao postojati ugovor o zakupu od 14. maja 2009. godine zaključen između apelanta i Farmaproma, te da je usljed toga otpao osnov međusobnih potraživanja, što u konačnici, prema stavu tog suda, daje osnov Farmapromu da zahtijeva od apelanta povrat plaćenog na ime zakupnine, sve na osnovu odredbe člana 210 ZOO.
29. Nadalje, apelant smatra da je Vrhovni sud na njegovu štetu proizvoljno primijenio i odredbu člana 376 stav 1 ZOO. U vezi s tim je naveo da je Farmaprom protiv njega mogao istaći odštetni zahtjev zbog neispunjenja ugovora o zakupu po osnovu jednostranog odustanka od ugovora, u kojem slučaju je mogao zahtijevati naknadu štete, koje potraživanje zastarijeva u subjektivnom roku od tri godine u skladu s odredbom člana 376 stav 1 ZOO. Kako je Farmaprom tužbu podnio 14. juna 2013. godine, koja se odnosi na potraživanja koja su iz perioda juli–septembar 2009. godine, apelant je istakao da se radi o zastarjelom potraživanju.
b) Odgovor na apelaciju
30. Vrhovni sud je naveo da se navodima apelacije ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim tim da nisu povrijeđena apelantova prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
31. Okružni sud je naveo da ostaje pri činjenicama i pravnim razlozima datim u osporenoj presudi od 15. juna 2015. godine jer tom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
32. Osnovni sud je opisao hronologiju predmetnog postupka, te istakao da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu s obzirom na to da je postupak sproveo u skladu sa ZPP, a presudu donio pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno apelantu omogućio pristup sudu i raspravljanje pred sudom.
33. Farmaprom je naveo da su sve tri sudske instance u Republici Srpskoj donijele ispravne presude i na zakonima osnovane, a da apelant u apelaciji nije naveo niti jedan valjan i zakonit argument kojim bi mogao da pobije osporene presude. Imajući u vidu navedeno, Farmaprom je predložio da Ustavni sud odbaci apelaciju kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
34. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
35. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 83.
Ako pred istim sudom teče više parnica između istih lica ili u kojima je isto lice protivnik raznih tužilaca ili raznih tuženih, sud može, uz saglasnost stranaka, rješenjem spojiti sve ove parnice radi zajedničkog raspravljanja, ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Za sve spojene parnice sud će donijeti zajedničku presudu.
Sud može, uz saglasnost stranaka, odrediti da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima iz iste tužbe i po završetku odvojenog raspravljanja donijeće posebne odluke o tim zahtjevima.
Rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana mogu se, po pravilu, donijeti najdocnije na pripremnom ročištu ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.
Protiv rješenja iz st. 1. i 2. ovog člana posebna žalba nije dozvoljena. Član 362. stav 2.
Do zaključenja pripremnog ročišta može, pod uslovima iz stava 1. ovog člana, uz tužioca pristupiti novi tužilac, ili tužba može biti proširena na novog tuženog sa njegovim pristankom.
Član 364.
Lice koje u cjelini ili djelimično traži stvar ili pravo o kome između drugih lica već teče parnica, može pred sudom pred kojim ta parnica teče tužiti obje stranke jednom tužbom, sve dok se postupak pravosnažno ne završi.
36. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 18.
U članu 83. stav 1. mijenja se i glasi:
"Ako se pred istim sudom odvija više parnica između istih lica ili u kojima je isto lice protivnik raznih tužilaca ili raznih tuženih, sud može, na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti, rješenjem spojiti sve ove parnice, radi zajedničkog raspravljanja, ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Za sve spojene parnice sud će donijeti zajedničku presudu."
Stav 2. mijenja se i glasi:
"Sud može na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti odrediti da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima iz iste tužbe i po završetku odvojenog raspravljanja donijeće posebne odluke o tim zahtjevima."
VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 079302 15 Rev od 8. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 7. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
43. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
44. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenim odlukama odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv tuženog usmjerenom na raskid ugovora o zakupu od 15. jula 2009. godine i isplati zakupnine za određeni period, kao i o tužbenom zahtjevu Farmaproma protiv apelanta kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati određeni novčani iznos na ime stečenog bez osnova, pa proizlazi da se predmetni postupak ticao apelantovih građanskih prava i obaveza, te da stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 561/04 od 13. jula 2005. godine, tačka 24, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
45. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
47. Apelant tvrdi da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene i procesnog prava i materijalnog prava, i to prvenstveno člana 83 stav 1 ZPP, te čl. 210 i 376 ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, između ostalog, bili saglasni u ocjeni da je tužba Farmaproma osnovana. Naime, osporenim odlukama je usvojen tužbeni zahtjev Farmaproma kojim je tražio da se apelant obaveže da mu isplati određeni novčani iznos na ime stečenog bez osnova. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je Farmaprom (u prvostepenoj presudi označen kao glavni umješač) 14. juna 2013. godine podnio tužbu protiv apelanta, da je pripremno ročište u predmetnoj pravnoj stvari zaključeno 7. novembra 2013. godine, da su se tužbeni zahtjevi ticali istih lica i da su se zasnivali na gotovo istim činjeničnim osnovama, pa je konstatovano da je tužba Farmaproma, u smislu odredbe člana 83 ZPP, koja je stupila na snagu 27. jula 2013. godine, spojena s prvobitno podnesenom apelantovom tužbom. Ustavni sud podsjeća da je navedenom odredbom, koja je važila u vrijeme zaključenja pripremnog ročišta, propisano: „Ako se pred istim sudom odvija više parnica između istih lica ili u kojima je isto lice protivnik raznih tužilaca ili raznih tuženih, sud može, na prijedlog stranaka ili po službenoj dužnosti, rješenjem spojiti sve ove parnice radi zajedničkog raspravljanja ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Za sve spojene parnice sud će donijeti zajedničku presudu.“ Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacionim navodima, nije bila potrebna apelantova saglasnost za spajanje predmetnih parnica budući da je rasprava u konkretnom predmetu zaključena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP, iz čega slijedi da nije bilo proizvoljnosti u primjeni odredbe člana 83 ZPP u konkretnom slučaju.
48. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio i odredbu člana 210 ZOO, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je Farmaprom uplatio ukupan iznos od 31.500,00 KM (i to iznose: 9.000,00 KM 8. jula 2009. godine, 13.500,00 KM 28. jula 2009. godine i 9.000,00 KM 30. septembra 2009. godine) na ime zakupnine, a da apelant u postupku nije dokazao da je s tim pravnim licem bio u ugovornom odnosu, odnosno da je Farmaprom bio u posjedu predmetnih poslovnih prostorija, niti da ih je koristio kao podzakupac, te da je, suprotno apelacionim navodima, osnovan tužbeni zahtjev Farmaproma u smislu odredbe člana 210 ZOO. U odnosu na apelantove navode da su sudovi u konkretnoj pravnoj stvari pogrešno primijenili odredbe o zastari potraživanja, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su uplate na ime zakupnine izvršene u periodu od maja 2009. pa do februara 2010. godine, a da je tužba podnesena 14. juna 2013. godine. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da nije nastupila zastarjelost potraživanja Farmaproma budući da se u konkretnom slučaju radi o sticanju bez osnova, koje potraživanje zastarijeva u opštem zastarnom roku od 10 godina kako je propisano članom 371 ZOO, a ne o zahtjevu za naknadu štete, kako ističe apelant, u kojem slučaju bi potraživanje zastarjelo u subjektivnom roku od tri godine kako je propisano članom 376 stav 1 ZOO (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1058/07 od 24. juna 2009. godine, stav 13, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
49. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZOO i ZPP koje su redovni sudovi imali u vidu u konkretnom postupku, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i izvođenju zaključaka o osnovanosti tužbenog zahtjeva Farmaproma. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i argumentovane razloge u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva Farmaproma, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu.
50. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
51. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi ovog prava, apelant nije niti jednom riječju obrazložio u čemu nalazi povredu tog prava. Naime, apelant nije ponudio argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku, već ih je doveo u vezu s pravom na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa ZOO i ZPP na apelantovu štetu i kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge.
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
54. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević