Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1854/18 (Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1854/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1854/18, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 023182 15 Uvp od 7. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo, podnijela je 26. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 023182 15 Uvp od 7. decembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin (kao zainteresovano lice) zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke kojom je uvažena tužba tužiteljice (B.L.) i osporeno rješenje tuženog (Federalno ministarstvo prostornog uređenja Sarajevo) od 9. januara 2015. godine je poništeno i rješeno je da se odbija žalba apelantice izjavljena protiv rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 27. novembra 2014. godine. Tim rješenjem je tužiteljici pripalo pravo da nastavi sa korištenjem stana (bliže označen u izreci navedenog rješenja) na kojem je raniji nosilac stanarskog prava bila N.J., a poslije smrti člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava A.J.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je temeljem Ugovora o korištenju stana od 13. marta 1989. godine nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila N.J., kao i da je sa njom u zajedničkom domaćinstvu živio njen brat A.J., sve do njene smrti tj. 5. oktobra 1995. godine. Zatim je utvrđeno da je A.J. nastavio da koristi predmetni stan, te se 26. maja 2000. godine obratio nosiocu prava raspolaganja na stanu-vlasniku sa zahtjevom za prijenos stanarskog prava kao član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava, te potom 6. septembra 2000. godine i sa zahtjevom za otkup istog. Nadalje je utvrđeno da je A.J. 11. feburara 2002. godine obaviješten da se na pouzdan način ne može zaključiti da je bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava te da se upućuje da pokrene postupak pred nadležnim stambenim organom. Zatim je utvrđeno da se isti 20. februara 2002. godine obratio nadležnom organu za utvrđivanje činjenice da je bio član porodičnog domaćinstva umrle sestre N.J., te da navedeni postupak nije okončan do njegove smrti. Nakon toga je tužiteljica podnijela prvostepenom organu zahtjev da se postupak nastavi i njoj omogući da nesmetano nastavi sa korištenjem predmetnog stana s obzirom da je sa A.J. 15. marta 1996. godine zaključila Ugovor o doživotnom izdržavanju, te da je nakon smrti tetke N.J. živjela sve vrijeme sa A.J. u zajedničkom domaćinstvu, kao i da dalje živi u predmetnom stanu. Nadalje je utvrđeno da je prvostepeni organ zaključkom navedeni zahtjev odbacio kao neblagovremen (nije podnesen u roku od 30 dana po članu 28. Zakona o stambenim odnosima). Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da je prema članu 6. Zakona o stambenim odnosima jedan od osnovnih uslova da se nekom licu prizna status člana porodičnog domaćinstva činjenica trajnog življenja i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je navedena činjenica od strane prvostepenog suda pravilno utvrđena, te da je pravilno izveden zaključak da je A.J. bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava N.J. (svoje sestre) od 1989. godine pa sve do njene smrti 1995. godine, kao i da je nastavio koristiti predmetni stan sve do svoje smrti, te da je u cijelosti ispunjavao uslove za prenos stanarskog prava na svoje ime, jer je lice iz odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. U prilog navedenog, Vrhovni sud je naveo da govori i činjenica da je A.J. još 2000. godine podnio vlasniku stana zahtjev za prenos stanarskog prava, a da je tek 11. februara 2002. godine, upućen na podnošenje zahtjeva kod nadležnog kantonalnog organa uprave, radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u skladu sa članom 28. Zakona o stambenim odnosima. Takođe je naveo da se o navedenom zahtjevu nije riješilo sve do smrti A.J. (2004. godine) i to ne njegovom krivicom. Prema tome, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su za života A.J. bili u cijelosti ispunjeni kako subjektivni, tako i objektivni uslovi po kojima je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je i činjenicu postojanja Ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je zaključen između tužiteljice i umrlog A.J., prvostepeni sud pravilno cijenio te osnovano ostavio na snazi prvostepeno rješenje od 27. novembra 2014. godine kojim je utvrđeno da tužiteljici pripada pravo da nastavi da koristi predmetni stan. Naime, Vrhovni sud je naveo da je A.J. po smrti sestre bio upućen na tužiteljicu koja je počela živjeti sa njim u zajedničkom domaćinstvu, te da se o njemu brinula i da je stoga i zaključen Ugovor o doživotnom izdržavanju 15. marta 1996. godine i ovjeren sudu 27. marta 1996. godine. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da apelantica neosnovano i pogrešno ukazuje da A.J. nije ispoštovao obaveze iz člana 28. Zakona o stambenim odnosima odnosno da nije u roku od 30 dana podnio zahtjev za zaključenje ugovora, odnosno pokrenuo postupak pred nadležnim stambenim organom. Naime, Vrhovni sud je ukazao da član 28. Zakona o stambenim odnosima kao i bilo koja druga odredba ovoga Zakona ne propisuje rok u kome je stranka dužna podnijeti takav zahtjev, a pogotovo što dati rok iz citiranog člana nije rok koji bi se mogao tumačiti kao prekluzivni kako bi to proizilazilo iz zahtjeva za vanredno preispitivanje.

4. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnoj upravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj upravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1854/18 (Služba za zajedničke poslove… | Sudska praksa | Aktio