Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2961/18 (Ž. D.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2961/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-2961/18, rješavajući apelaciju Željka Dizdara, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Dizdar protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 063291 17 Kž 2 od 9. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Dizdar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 K 063291 17 Kž 2 od 9. marta 2018. godine.

2. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci.

3. U toku postupka, utvrđeno je da je apelant 20. oktobra 2013. godine prouzrokovao saobraćajnu nezgodu na magistralnom putu Prijedor – Banja Luka tako što je upravljajući teretnim vozilom, u sustizanju bicikliste E. Ž. (u daljnjem tekstu: oštećeni) koji se kretao magistralnim putem u istom pravcu, suprotno članu 62. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, nije držao teretno vozilo na potrebnom odstojanju od najmanje 1,5 metara od oštećenog, usljed kojeg načina vožnje je vanjskim bočnim retrovizorom teretnog vozila kontaktirao potiljačni dio glave oštećenog, što je dovelo do destabilizacije i obaranja tijela oštećenog u desni putni pojas gledano u pravcu kretanja vozila. Dalje, da je naprijed navedeno kod oštećenog izazvalo krvarenje između tvrde i meke moždanice desne polovine mozga sa posljedičnim otokom mozga i pritiskanjem na vitalne moždinske centre, a time i njegovu smrt. Dakle, da se apelant, kao učesnik u saobraćaju na putevima nije pridržavao saobraćajnih propisa i time iz nehata ugrozio javni saobraćaj tako da je doveo u opasnost život ljudi, usljed čega je nastupila smrt jednog lica.

4. U obrazloženju prvostepene odluke, Osnovni sud u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je, između ostalog, naveo da je među strankama sporna činjenica na strani kojeg od učesnika nezgode su se pojavili propusti koji su je prouzrokovali. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da su vještak saobraćajno-tehničke struke P. K. i vještak D. M. saglasni u tvrdnji da je apelant upravljao vozilom u okviru dozvoljene brzine, te navode da pri toj brzini nije bio u stanju da kočenjem zaustavi vozilo do mjesta kontakta, ali kategorički tvrde da je mogao izbjeći nezgodu bočnim izmicanjem vozila ulijevo i preticanjem oštećenog za što je imao sve uslove. Osnovni sud je naveo da je posebno cijenio nalaz i mišljenje vještaka D. M. koji je uočio da je bicikl na zadnjem točku imao postavljen katadiopter zbog čega je bio uočljiv na udaljenosti od 30 metara (apelant vozio pod kratkim svjetlima), pa je vještak zaključio da je propust koji je doveo do nezgode upravo na apelantovoj strani, koji je imao mogućnost da izvrši bočno pomjeranje vozila i izbjegne kontakt sa oštećenim, budući da put izmicanja teretnog vozila u konkretnom slučaju iznosi 26,3 metra, a što nije učinio. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je apelantova odbrana potencirala činjenicu da je dao lijevi žmigavac i bio u fazi preticanja oštećenog u trenutku kontakta, što potvrđuje i svjedok odbrane S. P.. Osnovni sud je naveo da sama ta činjenica ne ekskulpira apelanta imajući u vidu prirodu odredaba člana 62. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH kojom je propisano da vozač koji pretiče dužan je da drži vozilo na potrebnom rastojanju od vozila koje pretiče, tako da ga ne ometa, niti ugrožava u saobraćaju. U vezi s tim, ukazano je da citirana odredba podrazumijeva propust učinjen u fazi preticanja, odnosno nedovoljnu pažnju pri obavljanju te radnje u smislu odstojanja od vozila (u konkretnom slučaju bicikla), a koji propust se nalazi na strani apelanta. Nadalje, navedeno je da apelantova odbrana uzrok nezgode nalazi u radnjama oštećenog, te da se suština tih navoda sastoji u tome da je oštećeni nestabilno upravljao biciklom, pod dejstvom alkohola i da zbog toga nije mogao da ga izbjegne kontakt s njim. Shodno tome, Osnovni sud je ukazao da se ti navodi pokazuju neuvjerljivim prije svega u kontekstu iskaza samog apelanta, koji ističe da je primijetio oštećenog na kolovozu, te je uključio lijevi žmigavac i započeo radnju preticanja i da je u trenutku preticanja i kontakta bio u pravolinijskom položaju u odnosu na oštećenog. Osnovni sud je istakao da je uvidom u fotodokumentaciju sa obdukcije na kojoj je prikazana povreda koja je po iskazu vještaka D. N. prouzrokovala smrt oštećenog jasno vidljivo da se nalazi na sredini potiljka glave oštećenog, a imajući u vidu položaj retrovizora na apelantovom vozilu, iz čega proizilazi da su vozilo i oštećeni bili paralelni u trenutku kontakta, što isključuje bilo kakvo skretanje bicikla prema vozilu, jer bi tada povreda bila lokalizovana na drugom mjestu. U odnosu na iskaz svjedoka S. P. (saslušan dva puta na glavnom pretresu), Osnovni sud je naveo da je krajnje kontradiktoran, jer je prvom iskazu naveo da je oštećenog primijetio nekoliko sekundi prije kontakta, da se nepropisno kretao („šverao“), dok je prilikom drugog saslušanja iskazao da oštećenog uopšte nije primijetio prije kontakta, već da se samo vidjelo nešto tamno na kolovozu. Osim toga, istaknuto je da nalaz i mišljenje vještaka V. S. prvostepeni sud nalazi neuvjerljivim za utvrđivanje bilo kog od elemenata nezgode, jer je od aplantovog branioca dobio zadatak da izvrši prostornu analizu predmetne nezgode i utvrdi uzrok nastanka, što nije učinio, uz obrazloženje da na ta pitanja nije moguće dati odgovor, iz razloga što na kolovozu nisu pronađeni primarni tragovi u vidu kočenja i zanošenja, što je neprihvatljiv stav sa stanovišta sudske prakse, jer bi značilo da bi sve saobraćajne nezgode u kojima nije bilo kočenja praktično ostale nerazjašnjene. Najzad, Osnovni sud je naveo da je vještak V. B. u svom nalazu konstatovala da je oštećeni u momentu nezgode bio u alkoholisanom stanju sa 1,23 promila alkohola u organizmu. Osnovni sud je ukazao da je nesporno utvrđeno da oštećeni nije bio propisno opremljen za saobraćaj (nije nosio svjetloodbojni prsluk, zaštitnu kacigu, na biciklu nije bilo svjetlosne signalizacije), kao i da se nije kretao što bliže desnoj ivici kolovoza, ali da navedeno predstavlja doprinos oštećenog nastanku nezgode, odnosno nastupanju posljedice, a nikako neposredni uzrok.

5. U obrazloženju osporene konačne odluke, Okružni sud je, između ostalog, naveo da je pogrešna žalbena tvrdnja da prvostepeni sud prihvata da je oštećeni u trenutku kontakta bio udaljen 1,5 metara od desne ivice kolovoza, koja tvrdnja nije sadržana ni u činjeničnom opisu, niti obrazloženju prvostepene presude, a ni dokaza izvedenih u toku postupka, konkretno iz izvršenih saobraćajno-tehničkih vještačenja (vještak P. K. tu udaljenost određuje na 1,2 metra, a vještak D. M. ističe da je oštećeni uzdužnom osom bicikla bio na 1,1 metar od desne ivice). Okružni sud je ukazao da je rastojanje od 1,5 metara u izreci prvostepene presude navedeno u smislu potrebnog rastojanja koje je apelant trebao držati u odnosu na oštećenog da bi nezgoda bila izbjegnuta, te nema nikakve veze sa kretanjem oštećenog uz desnu ivicu kolovoza. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio postojanje uzročne veze između radnji apelanta i posljedice koja je nastupila, te je pravilno cijenio propuste oštećenog isključivo kao doprinos nastanku nezgode.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi, između ostalog, da postoji proizvoljnost u ocjeni dokaza od strane redovnih sudova, jer osuđujuća presuda ne sadrži razloge iz kojih se sa sigurnošću može zaključiti da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Apelant smatra da se u odlučnim činjenicama - ko je stvorio opasnu situaciju i šta je uzrok nezgode, ocjena dokaza čini proizvoljnom. Takođe, apelant ističe da nije dat pravi značaj nepropisnom načinu kretanja, alkoholisanosti i nepropisnoj opremljenosti za saobraćaj oštećenog kako bi se opravdao pogrešan stav da oštećeni nije stvorio opasnu situaciju, ugrozio sebe i onemogućio kontinuirano i bezbjedno kretanje apelantovog vozila. Apelant ukazuje da obrazloženja koja su dali redovni sudovi nisu dovoljno precizna i jasna, te se iz tih obrazloženja ne vidi obaveza poštovanja principa in dubio pro reo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi cijenili dokaze. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

11. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali na dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2961/18 (Ž. D.) | Sudska praksa | Aktio