Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-774/17 (A. L.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Aktivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Državno vlasništvo
  • Nasljedstvo
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-774/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-774/17, rješavajući apelaciju Abdulaha Likaja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abdulaha Likaja podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 239559 16 Rev od 10. novembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Abdulah Likaj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 24. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 239559 16 Rev od 10. novembra 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1896/05 od 17. novembra 2006. godine, utvrđeno je da su apelant, Koviljka Despotov, Dragana Rieger, Saša Kube, mldb. Daliborka Jevtić i Anđelka Jevtić (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica, trećetužiteljica, četvrtotužitelj, petotužiteljica i šesto tužiteljica ili ostali tužitelji) održajem stekli pravo vlasništva i to: apelant na prvoj i drugoj parcele sa dijelom 1/1, a šestotužiteljica i drugotužiteljica sa po 1/3 dijela, četvrtotužitelj i petotužiteljica sa po 1/9 na trećoj parceli, što su Živojin Marković, Mitar Marković i Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi ili tuženi) priznati i trpjeti da se na osnovu presude uknjiže kao vlasnici, odnosno suvlasnici na navedenim dijelovima, sve bliže precizirano u izreci presude.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je Vladimir Jevtić (u daljnjem tekstu: prednik) od 1948. godine pa sve do trenutka svoje smrti, tj. 13. decembra 1993. godine bio u posjedu nekretnina koje su predmet ovoga spora. Dalje je naveo da je predmetne nekretnine kupio od porodice Marković, koji su bili stvarni vlasnici na predmetnim nekretninama iako nisu bili upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici sa dijelom l/l, s obzirom da su im nekretnine djelimično oduzete od strane Nezavisne Države Hrvatske 1942. godine, nakon čega su im djelimično i vraćene rješenjem Sreskog suda u Tuzli od 15. aprila 1952. godine. Dalje je naveo da su se nakon toga prvotuženi i drugotuženi upisali kao vlasnici sa dijelom od po 1/8 na prvoj parceli, te sa dijelom od po 1/10 na drugoj i trećoj parceli, dok je ostali dio nekretnine ostao u vlasništvu opštenarodne imovine, a kao organ upravljanja se vodi Sreski narodni odbor u Tuzli. S tim u vezi, obrazloženo je da od trenutka nacionalizacije zemljišta 1966. godine prvotuženi i drugotuženi se vode kao suvlasnici na zgradi sa svojim suvlasničkim dijelovima od po 1/8 sa pravom korištenja na zemljištu sve dok postoji stambeni objekat na njemu. Dalje je navedeno da je prednik prilikom revizije starog katastra 1948. godine i upisan kao posjednik na predmetnim nekretninama u posjedovnom listu. Istaknuto je da je početkom rata porodica Jevtić zbog ratnih dejstava napustila stambeni objekat i predmetne nekretnine, ali su nakon prestanka rata na osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama predmetne nekretnine vratili u posjed. Općinski sud je dalje naveo da su ostali tužitelji pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju proglašeni za zakonske nasljednike iza smrti prednika, sa odgovarajućim nasljednim dijelovima i to na nekretninama koje su u između ostalog i predmet ovoga spora, te prvu i drugu parcelu na kojoj je sagrađen i stambeni objekat u decembru 2004. godine, a koju su pismenim ugovorom o kupoprodaji ovjerenim od strane Općinskog suda prodali apelantu, koji se uknjižio kao posjednik sa dijelom 1/1 na prvoj i drugoj parceli.

4. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da je apelant zaključenim ugovorom o kupoprodaji iz 2005. godine, pored prava na posjed, stekao i pravo vlasništva na prvoj i drugoj parceli, a na osnovu odredbe člana 32. i 35. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO). S tim u vezi, obrazložio je da je apelant tokom postupka dokazao svoj savjestan i zakonit posjed predmetnih nekretnina, a u vrijeme potrebno za dosjelost (protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda) je uračunato i vrijeme njegovog pravnog prethodnika – prednika, kojeg sud takođe smatra savjesnim posjednikom. Općinski sud je također ocijenio da su ostali tužitelji, kao zakonski nasljednici iza prednika, stekli pravo vlasništva na trećoj parceli na osnovu odredbe člana 42. istog Zakona jer nasljednik stiče pravo vlasništva u trenutku otvaranja naslijeđa na imovini ostavitelja. Općinski sud je istaknuo da je Zakonom o osnovama vlasničkih odnosa ukinuta odredba ranijeg Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, konkretno član 29., koji je propisivao da na stvari u društvenoj svojini pravo svojine se ne može steći održajem. Dalje je naveo da je Zakon o osnovama vlasničkih odnosa stupio na snagu 10. oktobra 1995. godine od kojeg datuma počinje teći rok od 10 godina potreban za sticanje prava vlasništva dosjelošću na osnovu savjesnog i zakonitog posjednika koji rok ističe posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. Slijedom navedenog, Općinski sud je utvrdio da je taj rok istekao sa 10. oktobrom 2005. godine tako da su apelant i ostali tužitelji na osnovu gore pomenutih odredaba stekli pravo vlasništva. Stoga je Općinski sud ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta i ostalih tužitelja koji je istakao trećetuženi.

5. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003 0 Gž 07 000190 od 10. decembra 2009. godine, odbijena je žalba trećetuženog i potvrđena presuda Općinskog suda.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio i odredbe materijalnih propisa u vezi sa utvrđivanjem vremena trajanja toga posjeda i same njegove savjesnosti. S tim u vezi, obrazložio je da se odredbom člana 77. ZVPO propisuje da je posjed zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom temelju i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja. Dalje je naveo da je posjed savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, a savjesnost se pretpostavlja. Kantonalni sud je istaknuo da je apelant zaključenim ugovorom o kupoprodaji pored prava na posjed stekao i pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini koja je utvrđena nalazom vještaka geometra, a sve na temelju odredaba čl. 32. i 35. ZVPO kojima se propisuje vrijeme potrebno za dosjelost (proteklo 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, računajući i vrijeme prednika). Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio savjesnost i zakonitost posjeda ostalih tužitelja kao zakonskih nasljednika iza prednika, a uz pravilnu primjenu odredaba člana 42. ZVPO. Kantonalni sud je istaknuo da stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkim odnosima 10. oktobra 1995 .godine, počinje teći rok od 10 godina potreban za sticanje prava vlasništva dosjelošću na osnovu savjesnog i zakonitog posjednika (tužba podnesena 18. oktobra 2005. godine, a rok istekao 10. oktobra 2005. godine). Stoga, i po mišljenju Kantonalnog suda, neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta i ostalih tužitelja, koji je istakao trećetuženi.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 239559 16 Rev od 10. novembra 2016. godine, usvojena je revizija trećetuženog i obje nižestepene presude preinačene tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja u odnosu na trećetuženog.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da stav nižestepenih sudova o postojanju zakonskih osnova koji opravdavaju osnovanost tužbenog zahtjeva apelanta i ostalih tužitelja nema svoje uporište u pravilima materijalnog prava primjenom kojih se ima sagledati razrješenje spornog odnosa. S tim u vezi, obrazloženo je da je trećetuženi upisan kao suvlasnik sa označenim suvlasničkim dijelovima na predmetnim nekretninama koje se vode kao općenarodna imovina, dakle da se radi o državnoj imovini na kojoj se nije moglo stjecati vlasništvo dosjelošću sve do 10. oktobra 1995. godine, kada je stupio na snagu Zakon o osnovama vlasničkih odnosa. Dalje je naveo da u navedenom Zakonu nije propisana zabrana stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnoj svojini, što je bilo propisano u prethodnom Zakonu o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, tako da od 10. oktobra 1995. godine posjednik može steći pravo vlasništva na nekretninama u državnoj svojini na osnovu zakonitog i savjesnog posjeda u trajanju od 10 godina ili nakon proteka roka od 20 godina savjesnog posjeda počev od 10. oktobra 1995. godine. Vrhovni sud je istaknuo da se posjedovanje prije tog datuma ne može računati kao savjestan posjed s obzirom da je postojala zabrana stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u vlasništvu države. Vrhovni sud je naveo da u konkretnoj pravnoj stvari apelant i ostali tužitelji nisu posjedovali sporni suvlasnički dio trećetuženog više od 20 godina poslije 10. oktobra 1995. godine, jer od tada do donošenja prvostepene presude nije moglo niti proteći toliko vremena sve i da su bili savjesni posjednici. Kako apelant i ostali tužitelji nisu zakoniti posjednici, jer u odnosu na trećetuženog nemaju pravni osnov za stjecanje prava posjeda (nema ugovora niti druge odluke), a oba uslova se moraju kumulativno ispuniti za ispunjenje roka od 10 godina, dakle posjed mora biti i zakonit i savjestan kao osnova stjecanja vlasništva dosjelošću protekom tog roka, nisu ostvarene materijalno pravne pretpostavke koje opravdavaju osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja.

9. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Općinski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je apelant, zaključenim ugovorom o kupoprodaji, pored prava na posjed stekao i pravo vlasništva na prvoj i drugoj parceli, što je potvrdio i Kantonalni sud. Apelant smatra da je u toku postupka dokazao svoj savjestan i zakonit posjed predmetnih nekretnina, a u vrijeme potrebno za dosjelost je uračunato i vrijeme prednika, kao savjesnog posjednika.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu sticanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama dosjelošću, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene presude Vrhovni sud ukazao da od 10. oktobra 1995. godine (kada je stupio na snagu Zakon o osnovama vlasničkih odnosa) posjednik može steći pravo vlasništva na nekretninama u državnoj svojini na osnovu zakonitog i savjesnog posjeda u trajanju od 10 godina ili nakon proteka roka od 20 godina savjesnog posjeda počev od 10. oktobra 1995. godine. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da se posjedovanje prije tog datuma ne može računati kao savjestan posjed s obzirom da je postojala zabrana stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u vlasništvu države. Slijedom navedenog, po ocjeni Vrhovnog suda, apelant i ostali tužitelji nisu posjedovali sporni suvlasnički dio trećetuženog više od 20 godina poslije 10. oktobra 1995. godine, jer od tada do donošenja prvostepene presude nije moglo niti proteći toliko vremena sve i da su bili savjesni posjednici. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao i da apelant i ostali tužitelji nisu zakoniti posjednici, jer u odnosu na trećetuženog nemaju pravni osnov za stjecanje prava posjeda (nema ugovora niti druge odluke), a posjed mora biti i zakonit i savjestan kao osnova stjecanja vlasništva dosjelošću protekom roka od 10 godina. Imajući u vidu navedeno obrazloženje Vrhovnog suda i relevantne odredbe ZVPO, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-774/17 (A. L.) | Sudska praksa | Aktio