Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-803/18 (O. A.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-803/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-803/18, rješavajući apelaciju Ostoje Aleksića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ostoja Aleksić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 039590 16 Gž od 26. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ostoja Aleksić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jezera, podnio je 9. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 039590 16 Gž od 26. oktobra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Okružnog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi (E.V.) 10. avgusta 2015. godine smetao u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina, detaljno navedenih u izreci, na način što ga je verbalnom prijetnjom onemogućio da izvrši sječu ogrjevnog drveta, te da mu se zabrani da ubuduće smeta apelanta na ovakav ili sličan način pod prijetnjom novčane kazne.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je članom 317. stav (1) Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08 i 58/09) propisano da je držalac kome je državina samovlasno smetana ovlašten svoju državinu štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja državine, naredi uspostava stanja državine kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće, dok je stavom (2) istog člana propisano da sud pruža zaštitu državine u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda) prema posljednjem stanju državine i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na državinu, pravni osnov državine, poštenje držaoca, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje državine bilo u javnom ili opštem interesu. Dakle, raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda će se ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant posjednik predmetne nekretnine i da je njen posljednji držalac. Međutim, Okružni sud je naveo da bi do smetanja posjeda došlo verbalnim činom smetanja, odnosno riječima, tada postupci i izrečene riječi jedne strane moraju imati značaj ozbiljne prijetnje koja izaziva strah, te isto tako posljedicu da druga strana odustane od svoje radnje, odnosno da dođe do promjene u dotadašnjem stanju posjeda. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da apelant u tužbi navodi da je spornog dana tuženi pozvao putem telefona njegovu suprugu i rekao „da će ih sve pobiti ako budu sjekli drva“ te da ga je o tome obavijestila supruga. Nadalje je naveo da je apelantova supruga, kao svjedok izjavila da je nju putem telefona pozvala S. G. i saopštila joj da je tuženi iznosio određene prijetnje, o čemu je obavijestila apelanta. Okružni sud je naveo da je svjedok S. G. izjavila da o prijetnjama ništa ne zna jer živi u Sloveniji. U vezi sa navedenim, Okružni sud je zaključio da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je došlo do smetanja posjeda verbalnim činom, jer nije dokazao da je tuženi pozvao njegovu suprugu, niti da je apelantu na bilo koji način uputio prijetnje. Okružni sud je naveo da sve i da je apelant dokazao prijetnje, on je bio u obavezi dokazati da su eventualno te riječi imale značaj ozbiljne prijetnje koja izaziva strah, te posljedicu da druga strana odustane od svoje radnje.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da je nesporno da je on posljednji držalac predmetne nekretnine, koju je ranije koristio na način da je sjekao šumu za ogrjev, te da ga je tuženi, suprotno zaključku redovnih sudova, ozbiljnim verbalnim prijetnjama po život koje su kod njega izazivale strah smetao u mirnom posjedu njegovih nekretnina.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević