Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-725/18 (D. V.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Građevinska dozvola
  • Građevinsko zemljište
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-725/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-725/18, rješavajući apelaciju Dušanke Višekrune, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dušanka Višekruna protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 014189 15 Uvp od 15. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušanka Višekruna (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 5. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 014189 15 Uvp od 15. novembra 2017. godine.

2. Osporenom odlukom uvažen je zahtjev Pravobranilaštva Republike Srpske - Sjedište zamjenika u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 014189 14 U od 31. marta 2015. godine te je navedena presuda preinačena na način da je tužba Pravobranilaštva uvažena i poništen osporeni akt-Rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinsko - pravne poslove, Područne jedinice Banjaluka od 27. marta 2014. godine kojim je odbijena žalba Pravobranilaštva izjavljena protiv dopunskog Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko - pravne poslove, Područne jedinice Laktaši od 5. septembra 2003. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem utvrđeno da apelantica ima pravo svojine na gradskom građevinskom zemljištu koje služi za redovnu upotrebu objekta-garaže u Banjaluci (označenog kao k.č. br. 10/86, n.p. 3902/2, površine 84 m2), te da će se nakon pravosnažnosti ovog rješenja izvršiti brisanje dosadašnjih vlasnika prava upravljanja i izvršiti uknjižba prava svojine i posjeda u korist apelantice sa 1/1 dijela.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke ukazao na odredbe člana 42. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06, u daljem tekstu: ZGZ), kojim je propisno da na izgrađenom građevinskom zemljištu za koje je regulacionim planom utvrđena površina za redovnu upotrebu zgrade, a na kojem je vlasnik zgrade stekao pravo vlasništva na osnovu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ broj 86/03), na osnovu prijedloga vlasnika zgrade upisaće se u zemljišnim knjigama pravo vlasništva u njegovu korist (stav 1). Ako regulacionim planom nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu objekta koji je izgrađen u skladu sa zakonom, tu površinu utvrđuje organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje nadležnog organa uprave za poslove urbanizma, nakon čega će se upisati pravo vlasništva na tom zemljištu u korist vlasnika zgrade (stav 2). U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju, a na osnovu provedenog dokaznog postupka, evidentno da nisu ispunjeni uslovi iz člana 42. ZGZ da se udovolji zahtjevu apelantice da se utvrdi površina zemljišta za redovnu upotrebu garaže, jer planskim aktom (regulacionim planom) za navedeno područje nije određena površina za redovnu upotrebu garaže koja je istim predviđena za rušenje, a što je potvrdio u svom mišljenju nadležni organ za poslove urbanizma. Prema stavu Vrhovnog suda, s obzirom da je sporna garaža izgrađena na osnovu odobrenja za građenje površinu za redovnu upotrebu, prema nalazu vještaka urbanističke struke i mišljenju Odjeljenja za prostorno uređenje, može predstavljati samo zemljište ispod garaže. Vrhovni sud smatra da nije bilo moguće cijepati parcelu i mijenjati oblik i površinu postojeće parcele kod činjenice da regulacionim planom nije utvrđena površina za redovnu upotrebu garaže, a nadležni organ za poslove urbanizma nije odredio tu površinu (osim površine ispod garaže), jer je garaža predviđena za rušenje. Osim navedenog, Vrhovni sud je istakao da je apelantica već upisana kao posjednik garaže u površini od 18 m2 u pl. br. 3887/5 na kč.br. 3904 po novom premjeru i upisana sa pravom svojine na garaži od 18 m2 u vlasnički list ,,B“ na kč.br. 10/80A u zk. ul. br.5539 k.o. SP Banjaluka.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je Vrhovni sud donio osporenu odluku na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelantica navodi da se povreda materijalnog prava, odnosno odredaba člana 42. ZGZ, ogleda u tome što joj je kao zemljište za redovnu upotrebu određeno samo zemljište ispod objekta, što nije održiv stav. Apelantica, također, navodi da je sporna garaža izgrađena uz odobrenje za građenje, tj. radi o legalnom objektu, pri čemu nije od značaja to što je regulacionim planom garaža predviđena za rušenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na jednakost pred zakonom, pravno na ličnu slobodu i sigurnost, itd.), ali i te navode je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 42. Zakona o građevinskom zemljištu da se udovolji zahtjevu apelantice, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena navedenih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-725/18 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio