Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-371/17 (D. G.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-371/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-371/17 rješavajući apelaciju Dragoljuba Gentića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragoljub Gentić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007956 13 Uvp od 27. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoljub Gentić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Valjeva, Republika Srbija, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 27. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 007956 13 Uvp od 27. oktobra 2016. godine.
Uvodna napomena
2. Apelant je 22. septembra 1991. godine sa F. U. zaključio Ugovor o zamjeni stanova, kojim ugovorom je zamijenio svoj stan u Splitu, na kojem je bio nosilac stanarskog prava, za stan u Mostaru u Ulici dr. Ante Starčevića broj 38. (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na kojem je nosilac stanarskog prava bio F. U.. Apelant je pred nadležnim upravnim organom pokrenuo upravni postupak, podnoseći zahtjev kojim je tražio vraćanje u posjed predmetnog stana, a koji je proglašen napuštenim, uz koji zahtjev je priložio navedeni Ugovor o zamjeni stanova.
Osporeni postupak
3. Odjel za društvene djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) je, rješavajući u ponovnom postupku po presudi Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 31. avgusta 2011. godine, donio Rješenje broj 07/II-3-856/99 od 10. maja 2012. godine, kojim je odbio apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed.
4. U obrazloženju navedenog rješenja, Odjel je naveo da je u ponovnom postupku, postupajući po uputama Kantonalnog suda, upotpunio postupak tako što je održao raspravu 27. aprila 2012. godine na koju je pozvan apelant da se izjasni o naloženom u presudi Kantonalnog suda (ponovo uzme izjavu apelanta, na način propisan u članu 180. Zakona o upravnom postupku, a na okolnosti izjave apelanta date na zapisnik od 31. marta 2009. godine, kao i u odnosu na navode iz tužbe da apelantu nije omogućeno da se useli u stan čije vraćanje u posjed traži). Apelant je istakao da ostaje kod izjave date na zapisnik 31. marta 2009. godine (u kojoj je naveo da nije mogao useliti u predmetni stan nakon zaključenja predmetnog ugovora jer nije mogao izaći iz Splita zbog blokada, a F. U. mu nije mogao predati ključ jer mu je žena radila u školi do kraja polugodišta, te da je 11. decembra 1991. godine izašao iz Splita i došao u Mostar, a F. U. je preuzeo stan u Splitu nakon što mu je apelant dao ključ. Nadalje, kad je došao do predmetnog stana u stan nije mogao ući jer je bio zaključan, čitav dan je proveo u zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan, nakon čega je otišao u Valjevo sa porodicom kao izbjeglica. Ponovo je u januaru 1992. godine pokušao ući u predmetni stan koji je opet bio zaključan, da je tada bio i u MUP-u gdje su mu rekli da podnese tužbu, nakon čega se opet vratio u Valjevo, a da je poslije zaratilo, da je pokušavao da stupi u kontakt sa F. U. ali nije uspio, te da je podnio zahtjev za povrat stana). Navedenoj izjavi apelant je dodao da je ponovo u aprilu 1992. godine pokušao da dođe u Mostar, da je angažovao i kamion i vozača, ali da su vraćeni na određenim barikadama. Takođe je istakao da sa F. U. nije imao komunikaciju jer je bilo ratno stanje, da je uzrok takvom stanju oko ulaska u predmetni stan rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te da ni kasnije nije imao mogućnosti stupiti u bilo kakav kontakt sa F. U. i njegovom suprugom. Odjel je u obrazloženju odluke zaključio da se apelant ne može smatrati nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu u skladu sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima. Zatim, da je članom 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima regulisano da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Aneks VII), te da se navedeno primjenjuje na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII tj. na osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, a što kod apelanta nije slučaj.
5. Ministarstvo građenja i prostornog uređenja HNK (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj UPII-09-03-25-457/03 od 5. novembra 2012. godine odbilo apelanatovu žalbu podnesenu protiv rješenja Odjela od 10. maja 2012. godine, kao neosnovanu.
6. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je navelo da je nesporno utvrđeno da apelant nikada nije bio u posjedu predmetnog stana, a što je i on potvrdio u svom iskazu datom na zapisnik pred prvostepenim organom. Ministarstvo je dalje istaklo da je članom 32. tačka 6. Zakona o stambenim odnosima propisano da se stanarsko pravo, prilikom zamjene stanova, stiče danom useljenja na osnovu pravovaljanog ugovora o zamjeni stanova. Zatim, da je članom 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da nosilac stanarskog prava, odnosno osobe koje su napustile stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII i imaju pravo da se vrate u svoje domove. S obzirom na navedeno, te da apelant nije bio u posjedu predmetnog stana, Ministarstvo je zaključilo da apelant ne ispunjava uslove za povrat navedenog stana u posjed u skladu sa navedenim propisom.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 007956 13 U od 6. septembra 2013. godine, odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv rješenja Ministarstva od 5. novembra 2012. godine, kao neosnovanu.
8. U obrazloženju navedene presude, Kantonalni sud je istakao da prema odredbama člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pravo na povratak u posjed napuštenog stana pripada nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva (član 6. Zakona o stambenim odnosima), a u smislu stava 2. navedenog člana to pravo pripada osobama koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, jer se te osobe smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII. S tim u vezi, Kantonalni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju navedeni zakonski uslovi nisu ispunjeni, jer apelant nije uselio u sporni stan i na taj način nije ni stekao stanarsko pravo prilikom zamjene stanova (u skladu sa članom 32. stav 6. Zakona o stambenim odnosima), bez obzira na okolnosti zbog kojih je bio spriječen da useli u zamijenjeni stan. Kantonalni sud je istakao, da pri rješavanju konkretne upravne stvari treba imati u vidu i odredbu člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na mirno uživanje imovine, te odredbu člana II. stav 2. Ustava Bosne i Hercegovine o prioritetu Evropske konvencije u odnosu na sve ostale zakone. Zatim, da prema članu II/5. Ustava Bosne i Hercegovine sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se vrate u svoje domove. Takođe je istaknuto, da je način povratka izbjeglih i raseljenih lica određen Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju, u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, sporni stan ne može smatrati domom apelanta ni prema međunarodnim standardima o ljudskim pravima i osnovnim slobodama predviđenim u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima. Naime, apelant je posjedovao pravovaljani akt o zamjeni stanova, koji je samo pravni osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana, odnosno useljenja u isti, što nikada nije ostvario, pa prema tome nije nikada bio u posjedu navedenog stana, te se taj stan ne može smatrati njegovim domom u smislu međunarodnih standarda o izbjeglicama i raseljenim licima. Zatim, pravo na povrat stana u posjed, prema odredbama člana 3. stav 1. i 2. i člana 4. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može ostvariti osoba ukoliko nikada nije uselila u taj stan, jer se takav stan ne može smatrati njenim domom. Kantonalni sud je takođe ocijenio, da su tužbeni navodi apelanta da tuženi organ nije postupio po pravnim shvatanjima i primjedbama iz presude Kantonalnog suda od 31. avgusta 2011. godine, neosnovani. Naime, tuženi je odnosno prvostepeni organ postupio po uputstvima i nalozima iz navedene presude, zakazao usmenu raspravu i dao apelantu mogućnost da se izjasni na okolnosti izjave date na zapisnik 31. marta 2009. godine, da je na toj raspravi saslušan i svjedok G. L., na okolnost da je stvari koje je povezao za apelanta iz Valjeva za Mostar morao vratiti u Valjevo zbog barikada na ulazu u Zvornik. Takođe, te da je apelant na raspravi predložio i materijalne dokaze-isprave, a što je prvostepeni organ uzeo u razmatranje prilikom donošenja rješenja.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 007956 13 Uvp od 27. oktobra 2016. godine, odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (presude Kantonalnog suda od 6. septembra 2013. godine).
10. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je apelant 22. septembra 1991. godine sa F. U. zaključio pravno valjan ugovor o zamjeni stana u Splitu na kome je bio nosilac stanarskog prava, za predmetni stan u Mostaru na kome je nosilac stanarskog prava bio F. U.. Zatim, da se F. U. uselio u zamijenjeni stan u Splitu, međutim da apelant nije uspio da se useli u predmetni stan, jer je, kako tvrdi, stan bio zaključan odnosno niko ga nije sačekao u stanu kako je bilo dogovoreno, ni prilikom prvog pokušaja da uđe u njegov posjed 12. novembra 1991. godine, kao ni prilikom drugog pokušaja u januaru 1992. godine, dok je treći pokušaj u aprilu 1992. godine da iz Valjeva dođe u Mostar i uđe u posjed predmetnog stana propao zbog izbijanja ratnih sukoba u BiH. Vrhovni sud je istakao da navedeno znači da ugovor o zamjeni stanova nije u potpunosti realizovan, jer apelant nije ušao u posjed predmetnog stana (što nije sporno) i stekao status nosioca stanarskog prava na tom stanu, pa da se u takvoj situaciji apelant ne može smatrati izbjeglicom i raseljenim licem u smislu člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zbog čega mu, ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Naime, ne radi se o osobi koja je napustila svoj stan između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, a posebno što se predmetni stan ni prema međunarodnim standardima o ljudskim pravima i osnovnim slobodama predviđenim Evropskom konvencijom i u njenim protokolima, ne može smatrati njegovim domom, jer nije nikada bio u faktičkom posjedu predmetnog stana, bez obzira na (valjan) pravni osnov za useljenje i okolnosti koje su ga spriječile da uđe u posjed tog stana.
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primjenjivati odredbu člana 32. stav 6. Zakona o stambenim odnosima, a pri tom zanemarivati okolnosti konkretnog predmeta (ratna dejstva), koje su bitno uticale na postupke koji su bili nužni za sticanje prava (stanarskog prava), koje je propisano istim članom. Zatim, da je stav Vrhovnog suda po kojem se predmetni stan „ne može smatrati njegovim domom“, takođe posljedica osporavanog stanovišta, da je za primjenu člana 32. stav 6. navedenog zakona važna samo činjenica da apelant nije bio u posjedu stana, bez obzira na (valjan) pravni osnov za useljenje i okolnosti koje su apelanta spriječile da u njega uđe. Nadalje, da se na taj način kompromituju i potpuno obesmišljavaju i pravila ugovornog prava, jer predmetni ugovor o zamjeni (za koji su sudovi našli da je pravno valjan) predstavlja u stvari, stupanje ugovornika u ona prava drugog ugovornika i obrnuto, pa se navedenim stavovima i samom ugovoru oduzima njegovo pravno dejstvo, te se takvim pristupom apelantu oduzima pravo na dom, jer su apelant i F. U. zamijenili svoje domove. Takođe, apelant smatra da je Kantonalni sud (u presudi od 6. septembra 2013. godine), u suštini, pogrešno zaključio da nisu osnovane njegove tvrdnje da tuženi organ u svojoj pobijanoj odluci nije postupio po pravnim shvatanjima Kantonalnog suda iz presude od 31. avgusta 2011. godine, te da je (u presudi od 6. septembra 2013. godine) zauzeo suprotno stanovište u odnosu na svoju raniju presudu (vezano za okolnosti koje su apelanta spriječile da uđe u posjed predmetnog stana).
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, u suštini, odnose na način na koji su sudovi i upravni organi u konkretnom slučaju primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda, kojima apelant suštinski problematizira primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka (kojima su potvrđene odluke upravnih organa), dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, uzimajući u obzir detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova u konkretnom slučaju, a vezano za njihov zaključak da apelant nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u skladu sa članom 32. stav 6. Zakona o stambenim odnosima, obzirom da nije nikada ušao u posjed predmetnog stana (što nije sporno), te da mu, slijedom toga, ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao i činjenicu da stan ne predstavlja njegov „dom“ u smislu relevantnih odredbi Evropske konvencije, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3732/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo da je „..Vrhovni sud potvrdio prvostepenu presudu Kantonalnog suda, kojom su potvrđene nižestepene odluke upravnih organa, navodeći da se apelant nije nikada uselio u predmetni stan, odnosno bio u njegovom faktičkom posjedu, i da stoga nije ni stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u skladu sa odredbama ZSO, te da mu, slijedom toga, ne pripada povrat u posjed stana u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao i da stan ne predstavlja njegov „dom“ u smislu relevantnih odredbi Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim…“. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, na poštivanje prava na „dom“ ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao ili u tužbi protiv osporenog rješenja upravnog organa, ili u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, na poštivanje prava na „dom“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević