Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4070/17 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4070/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-4070/17, rješavajući apelacije JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica protiv presudā Kantonalnog suda u Zenici br.:
-04 0 U 007163 17 Uvp od 28. jula 2017. godine.
-04 0 U 007161 17 Uvp od 26. jula 2017. godine, -04 0 U 007295 17 Uvp od 28. jula 2017. godine, -04 0 U 007112 17 Uvp od 11. avgusta 2017. godine,
- 04 0 U 007294 17 Uvp od 11. avgusta 2017. godine.
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je, 28. septembra 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 007163 17 Uvp od 28. jula 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4070/17.
2. Apelant je podnio 29. septembra 2017. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 007161 17 Uvp od 26. jula 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4087/17.
3. Apelant je podnio 29. septembra 2017. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 007295 17 Uvp od 28. jula 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4088/17.
4. Apelant je podnio 17. oktobra 2017. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 007112 17 Uvp od 11. avgusta 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4301/17.
5. Apelant je podnio 17. oktobra 2017. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 007294 17 Uvp od 11. avgusta 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4302/17.
6. Apelant je u apelacijama br. AP-4070/17, AP-4087/17 i AP-4088/17 podnio zahtjeve za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje preciziranih rješenja o određivanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je odlukama broj AP-4070/17 od 11. oktobra 2017. godine, te br. AP-4087/17 i AP-4088/17 od 18. oktobra 2017. godine, odbio kao neosnovane apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.
7. Apelant je nakon toga u pojedinim predmetima podnio Ustavnom sudu zahtjeve za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje preciziranih Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i to: zahtjeve od 7. januara 2019. godine u predmetima AP-4070/17 i AP-4301/17; zahtjev od 3. januara 2019. godine u predmetu AP-4088/17 i zahtjev od 31. decembra 2018. godine u predmetu AP-4302/17.
8. S obzirom na to da se gore navedene apelacije zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu i tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija (pet) u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4070/17.
9. Javno preduzeće za prostorno planiranje i uređenje grada „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: JP „Zenica“) je donijelo rješenja broj 03-1- 1224/09-C od 6. decembra 2013. godine, broj 03-1-1224/12-A od 27. januara 2014. godine, broj 03-1-1789/13 od 27. decembra 2013. godine, broj 03-1-1221/11-A od 27. januara 2014. godine i 03-1-1224/11-A od 27. januara 2014. godine kojima je apelant je obavezan da u roku od 15 dana od dana prijema tih rješenja na ime naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, preciznije označenog u navedenim rješenjima, odnosno objekata za precizirane godišnje periode (2009.-2013. godina) plati precizirane mjesečne iznose odnosno ukupne novčane iznose koji su navedeni u izrekama tih rješenja, te je određeno da je apelant za neblagovremeno plaćanje obaveze dužan platiti kamatu na javne prihode po stopi od 0,04% dnevno.
10. U obrazloženju rješenjâ je, između ostalog, navedeno da je nakon izvršenog uviđaja na licu mjesta na temelju zapisnika s prilozima, odlukama, rješenjima i drugim aktima, sačinjenim fotografijama na licu mjesta i druge dokumentacije u spisu predmeta konstatovano da je članom 75. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH („Službene novine FBiH“, broj 67/05; u daljnjem tekstu: ZGZ) propisano da su obveznici naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenim, poslovnim ili sličnim prostorima, odnosno fizička i druga pravna lica koji su korisnici zemljišta. Dalje, ukazano je da je članom 73. stav 1. istog Zakona propisano da se Odlukom općinskog Vijeća uvodi obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, te određuju uvjeti i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade. Konstatovano je da su ta pitanja regulisana Odlukom o građevinskom zemljištu Općine Zenica („Službene novine Općine Zenica“, broj 4/07- prečišćen tekst; 2/08, 5/08,1/10,2/11,2/12,2/13, 1/14; u daljnjem tekstu: Odluka). Navedeno je da je članom 7. Odluke regulisano da se gradskim građevinskim zemljištem smatra izgrađeno i neizgrađeno građevinsko zemljište na gradskom području općine Zenica koje je određeno obuhvatom Urbanističkog plana grada Zenice. Takođe, navedeno je da je članom 58. stav 1. Odluke utvrđena visina naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta po m² formirane površine stambenog i pomoćnog prostora, različita za pojedine stambene zone, a u stavu 2. tačka e istog člana je određena visina mjesečne naknade po m² korisne površine proizvodnog kompleksa, koja je različita za svaku od tri poslovne zone. Pored toga, u obrazloženju rješenja broj 03-1-1789/13 od 27. decembra 2013. godine i broj 03-1- 1224/09- C od 6. decembra 2013. godine navedeno je da je članom 59. Odluke utvrđena, prema pripadnosti određenoj zoni, i visina mjesečne naknade za m² korisne površine za otvoreni prostor. U obrazloženju rješenjâ konstatovano je da apelant obaveznik plaćanja naknade za parcele odnosno dijelove parcela pobliže opisanih u obrazloženju ih rješenja.
11. Imajući u vidu navedene odredbe, u obrazloženju rješenja broj 03-1-1224/09-C od 6. decembra 2013. godine i broj 03-1-1789/13 od 27. decembra 2013. godine, utvrđeno je da za Proizvodni kompleks pogona Raspotočje u ukupnoj površini od 48.598 m², po utvrđenoj cijeni od 0,04 KM za m² za II poslovnu zonu, kojoj prema Odluci ova lokacija pripada, mjesečni iznos naknade za korištenje građevinskog zemljišta iznosi po 1.943,92 KM.
12. Dalje, u obrazloženju tih rješenja, kao i rješenja broj 03-1-1221/11-A od 27. januara 2014. godine utvrđeno je da za Proizvodni pogon Stara jama, čija površina obuhvata 229.949 m², mjesečni iznos naknade za korištenje građevinskog zemljišta za I poslovnu zonu iznosi od 0,05 KM za m² odnosno po 11.497,45 KM.
13. Zatim, u obrazloženju rješenja broj 03-1-1789/13 od 27. decembra 2013. godine utvrđeno je da za Dom rudara površine 820 m² mjesečni iznos naknade za I poslovnu zonu iznosi 0,20 KM za poslovne objekte preko 100 m² u kojim se obavlja ugostiteljska djelatnost, pa mjesečna naknada za taj objekat iznosi po 164,00 KM.
14. U obrazloženju rješenja broj 03-1-1224/09-C od 6. decembra 2013. godine, broj 03-1- 1224/12-A od 27. januara 2014. godine i broj 03-1-1789/13 od 27. decembra 2013. godine i 03-1- 1224/11-A od 27. januara 2014. godine utvrđeno je da za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za proizvodni pogon Moščanica, za njegov dio koji je u obuhvatu „Urbanističkog plana općine Zenica“, utvrđena površina od 200.145 m², a da je prema Odluci cijena 0,03 KM za m² za proizvodne komplekse u III poslovnoj zoni, te da je na taj način određena mjesečna naknada od po 6.004,35 KM.
15. Pored toga, u obrazloženju rješenja broj 03-1-1224/09-C od 6. decembra 2013. godine i broj 03-1-1789/13 od 27. decembra 2013. godine utvrđeno je da obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta na parceli pobliže opisanoj u obrazloženju rješenja, površine 2.240 m² za „otvorenu površinu“ po cijeni predviđenoj Odlukom iznosi 0,02 KM za m² u III poslovnoj zoni odnosno 44,80 KM mjesečno, s obzirom da se radi o dijelu gradskog građevinskog zemljišta koje je apelant ustupio na korištenje firmi „NN“ Company za obavljanje njihove djelatnosti odnosno uskladištenje eksploziva u njihovim komorama.
16. Odlučujući o žalbama koje je apelant podnio protiv navedenih rješenja Drugostepena komisija Općine Zenica (kasnije Grada Zenica) za rješavanje po žalbi protiv rješenja koja su donesena u prvostepenom postupku (u daljnjem tekstu: Komisija) odbila je žalbe kao neosnovane rješenjima broj 01/14-000329/14 od 10. decembra 2014. godine, broj 01/14-000331/14 od 10. decembra 2014. godine, broj 01/14-000-335/14 od 3. februara 2015. godine, broj 01/14-000330/14 od 18. novembra 2014. godine i 01-14-332/14-2 od 4. februara 2015. godine, konstatujući da su prvostepene odluke pravilne i zakonite.
17. Apelant je podnio tužbe protiv navedenih drugostepenih rješenja, koje su odbijene kao neosnovane presudama Kantonalnog suda broj 04 0 U 007163 17 U 2 od 26. januara 2017. godine, broj 04 0 U 007161 17 U 2 od 1. februara 2017. godine, broj 04 0 U 007295 17 U2 od 25. januara 2017. godine, broj 04 0 U 007112 17 U 2 od 7. februara 2017. godine i 04 0 U 007294 17 U 2 od 2. februara 2017. godine.
18. Kantonalni sud je u obrazloženju presudâ konstatovao da su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, te pravilno primijenili odredbe materijalnog prava (Odluke i ZGZ) kada su odlučili kao u izreci svojih rješenja, pri čemu nisu povrijedili niti odredbe Zakona o upravnom postupku. Kantonalni sud je ocijenio da apelant neosnovano ukazao na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u konkretnoj upravnoj stvari, jer je činjenično stanje utvrđeno na osnovu neposrednih uviđaja na licu mjesta, a kojim uviđajima su prisustvovali članovi komisije apelanta, te isti potpisali zapisnike na osnovu kojih je prvostepeni organ utvrdio tačan položaj navedenih objekata, zonu u kojoj se objekti nalaze, te površinu objekata, a na osnovu urbanističkog plana je utvrđeno da su se svi objekti nalaze u zoni obuhvata gradskog građevinskog zemljišta Općine Zenica, pri čemu je vođeno računa o odredbama ZGZ i Odluke. Takođe, konstatovano je da je u pogledu izračuna naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta prvostepeni organ pravilno primijenio odredbe čl. 56, 57, 58. i 59. Odluke, te da je pravilno izračunao visinu te naknade, kako na mjesečnom, tako na ukupnom godišnjem nivou. Takođe, konstatovao je da je Djelimičnom presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBIH) broj U-72/14 od 8. jula 2016. godine, utvrđeno da je član 56. stav 2. Odluke u saglasnosti sa Ustavom FBiH, što znači da je visina naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta propisana navedenim članom u saglasnosti s Ustavom FBiH. Kantonalni sud je ocijenio da je apelant neosnovano u tužbi ukazao na nepravilnu primjenu odredaba ZGZ odnosno na odredbe poglavlja X ostalo građevinskog zemljište. Kantonalni sud je u vezi sa tim ukazao da je članom 7. Odluke utvrđena granica prostornog obuhvata gradskog građevinskog zemljišta Općine Zenica. Pored toga, ukazao je da je ta odluka donesena od strane Općinskog vijeća Općine Zenica u skladu sa odredbama ZGZ.
19. Apelant je podnio zahtjeve za vanredno preispitivanje navedenih presuda, koji je Kantonalni sud odbio presudama broj 04 0 U 007163 17 Uvp od 28. jula 2017. godine, broj 04 0 U 007161 17 Uvp od 26. jula 2017. godine, broj 04 0 U 007295 17 Uvp od 28. jula 2017. godine, broj 04 0 U 007112 17 Uvp od 11. avgusta 2017. godine i broj 04 0 U 007294 17 Uvp od 11. avgusta 2017. godine.
20. Kantonalni sud je u obrazloženju presudâ ukazao da je uvidom u sadržaj spisa, predmetnih zahtjeva i pobijane presude, utvrdio da je, shodno odredbama člana 41. stav 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), nadležan za donošenje odluke po tim predmetnim zahtjevima, te je ocijenio da pobijane prvostepene presude i pobijana rješenja nisu zasnovana na povredama odredbi ZGZ, kao federalnog materijalnog propisa, a niti na nepravilnoj primjeni Odluke, kao kantonalnog materijalnog propisa.
21. Pri tome, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani su navodi zahtjeva da je postupak ocjene ustavnosti odredbi Odluke sa Ustavom FBiH samo djelimično okončan, te da je prvostepeni sud na konkretnu upravnu stvar nepravilno primijenio odredbe te Odluke. Kantonalni sud je istakao da je iz Djelomične presude Ustavnog suda FBiH broj U-72/14 od 8. jula 2016. godine, koja je prethodila donošenju pobijane presude, proizilazi da je istom utvrđeno da je član 56. stav 2. Odluke, na kojem je, između ostalih, zasnovana pobijana prvostepena presuda, kao i pobijana rješenja upravnih organa, u saglasnosti sa Ustavom FBiH. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je navedeni postupak ocjene ustavnosti odredbi Odluke okončan rješenjem Ustavnog suda FBiH broj U-72/14 od 8. novembra 2016. godine, kojim je odbačen zahtjev Premijera Zeničko - dobojskog kantona od 23. oktobra 2014. godine, za ocjenu ustavnosti odredbi članova 52. do 59. navedene Odluke, jer podnosilac tog zahtjeva nije otklonio nedostatke na koje mu je ukazano, a na način kako mu je naloženo aktom Ustavnog suda FBiH broj: U-72/14 od 15.septembra 2016. godine.
22. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi zahtjeva da je pobijana prvostepena presuda zasnovana na povredama odredbi člana 2. stav 2, člana 63. stav 6, te čl. 74, 76, 77. i 93. ZGZ, a da su paušalni i neargumentirani navodi zahtjeva da su navedene odredbe člana 52.
- 59, kao i odredbe člana 7., 8. i 9. Odluke, u suprotnosti s navedenim odredbama ZGZ. Pri tome, Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da je odredbama član 63. ZGZ, između ostalog propisano, da se naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđuje prema osnovama i mjerilima propisanim ovim zakonom i odlukom općinskog vijeća, te da se niko ne može osloboditi obaveze plaćanja naknade utvrđene ovim zakonom, osim u slučajevima predviđenim čl. 90. i 91. ovog zakona (koji se ne odnose na konkretan slučaj). Konstatovao je da je odredbom člana 74. ZGZ propisano da se naknada za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, određuje se u skladu sa odlukom iz člana 73. ovog zakona, prema jedinici površine zemljišta (m2), odnosno prema jedinici izgrađene korisne površine u iznosu od 0,01%. Dalje, konstatovao je da su odredbama čl. 7. - 10. Odluke regulisane granice gradskog građevinskog zemljišta podijeljenog po zonama sa opisnim dijelovima obuhvata istih, s tim što je članom 7. iste Odluke propisano da se gradskim građevinskim zemljištem u smislu te odluke smatra izgrađeno i neizgrađeno zemljište na gradskom području Općine Zenica koje je određeno obuhvatom urbanističkog plana Grada Zenica, a da je grafički prikaz prostornog obuhvata gradskog građevinskog zemljišta i ostalog građevinskog zemljišta sa opisom granica zona (koje su određene članom 9. i 10. iste Odluke), sačinjen je na geodetskoj podlozi odgovarajuće razmjere i sastavni je dio ove odluke, a čuva se u Upravi za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 56. stav 2. tačka e Odluke, na kojoj su zasnovane pobijane presude i rješenja upravnih organa, utvrđena je visina mjesečnog iznosa naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta po m² korisne površine za djelatnost „PROIZVODNJA (industrijski kompleksi)" po poslovnim zonama i da ista iznosi: za I poslovnu zonu 0,05 KM/m²; za II poslovnu zonu 0,04 KM/m² i za III poslovnu zonu 0,03 KM/m². Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi zahtjeva kojima apelant pobija propisanu visinu naknade iz citirane odredbe člana 56. stav 2. tačka e Odluke u navedenim mjesečnim iznosima po poslovnim zonama i ukazuje na povredu odredbe člana 74. ZGZ. Kantonalni sud je konstatovao da je ova Odluka donesena od strane Općinskog vijeća Općine Zenica, u skladu sa odredbama ZGZ, a visina naknade je propisana odredbom člana 56. stav 2. tačka e te Odluke u različitim mjesečnim iznosima, zavisno od zone, korisne površine poslovnog prostora i djelatnosti, a koja odredba je kao što je utvrđeno Djelomičnom presudom Ustavnog suda FBiH broj U-72/14 od 8. jula 2016. godine, u saglasnosti sa Ustavom FBiH.
23. Apelant u apelacijama tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini tvrdi da visina naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta u konkretnim slučajevima nije određena u skladu sa odredbom člana 74. ZGZ-a. Takođe, tvrdi da su osporenim odlukama u dijelu u koji odnosi na proizvodni kompleks pogona „Mošćanica“ odredbe Odluke suprotne odredbama ZGZ-a i da taj kompleks ne predstavlja gradsko građevinsko zemljište u smislu ZGZ, između ostalog, jer je znatno udaljen od grada, nije aktivan i organizaciono ne postoji od 1999. godine. Tvrdi da će, imajući u vidu tešku situaciju u kojoj se nalaze rudnici uglja u BiH, te da se radi obavezama koje se određuju za svaku narednu godinu na temelju prethodne, stav Kantonalnog suda ozbiljno ugroziti apelantovu imovinu i mogućnost za dalje finansijsko poslovanje. Takođe, tvrdi da je zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda usmjerio Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), ukazujući na povrede federalnog zakona. Shodno tome, smatra da Kantonalni sud nije bio nadležan da odluči o tom zahtjevu i da mu je uskratio pravo na sudsku zaštitu pred Vrhovnim sudom, čime je povrijedio njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek.
24. U zahtjevima za donošenje privremene mjere koji je apelant podnio 7. januara 2019. godine u predmetima broj AP-4070/17 i AP-4301/17, odnosno 3. januara 2019. godine u predmetu AP- 4088/17 i 31. decembra 2018. godine u predmetu AP-4302/17, kojima je apelant zatražio odlaganje preciziranih rješenja o izvršenju Općinskog suda (a kojim rješenjima je, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, dozvoljeno izvršenje osporenih prvostepenih oduka donesenih u citiranim predmetima), apelant, između ostalog, ukazuje da je presudom Ustavnog suda FBiH broj U-64/17 od 23. oktobra 2018. godine, objavljenom u „Službenim novinama FBiH“ broj 94/18 od 23. novembra 2018. godine, utvrđeno da odredbe ZGZ koje regulišu predmetnu naknadu nisu u skladu sa Ustavom FBiH.
25. U vezi s apelacionim navodima Ustavni sud prvenstveno podsjeća obzirom da apelant ima status javnog preduzeća te da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1921/16 od 5. jula 2018. godine, stav 33, dostupna na www.ustavnisud.ba) te da će stoga navode apelanta ispitati samo u kontekstu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
26. Odluka o građevinskom zemljištu Općine Zenica („Službene novine Općine Zenica“, broj: 4/07 – Prečišćen tekst; 2/08, 5/08, 1/10, 2/11, 2/12, 2/13 i 1/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 56.
[…] Visina naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta po m² korisne površine poslovnog prostora utvrđuje se za jedan mjesec u zavisnosti od djelatnosti prema sljedećim tabelama:
[…] C) Ugostiteljstvo, [...].
Površina m² POSLOVNA ZONA
I II III
1. do 100 m² 0,30 KM/ m²0,20 KM/ m²0,10 KM/ m² 2. preko 100 m²0,20 KM/ m²0,15 KM/ m²0,08 KM/ m² […] E) Proizvodnja (industrijski kompleksi) Iznosi naknade po poslovnim zonama - KM
I II III
Površina građevinske parcele m² 0,05 KM/ m² 0,04 KM/ m² 0,03 KM/ m²
27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
28. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
29. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
30. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučajevima primijenjeno relevantno pravo i utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda, koju ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine stav 35.) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
31. Dovodeći naprijed navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je, u vezi sa apelacionim navodima u vezi sa statusom proizvodnog kompleksa pogona „Mošćanica“, Kantonalni sud razmotrio slične navode kakve apelant ponavlja u apelacijama, te da je dao je jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da je pravilna konstatacija prvostepenog organa se svi objekti (pa i navedeni proizvodni kompleks) nalaze u zoni obuhvata gradskog građevinskog zemljišta Općine Zenica, pri čemu je vođeno računa o odredbama ZGZ i Odluke. Imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka, te odredbe ZGZ i Odluke na koje se u vezi sa tim zaključkom pozvao Kantonalni sud, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne nalazi proizvoljnost u takvom zaključku Kantonalnog suda. Takođe, apelacionim navodima u vezi sa visinom naknade za korištenje građevinskog zemljišta u preciziranom periodu odnosno navodima da je visina naknade u konkretnom slučaju određena suprotno odredbi člana 74. ZGZ-a, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud takođe razmotrio ove navode i da je zaključio da je predmetna Odluka donesena od strane Općinskog vijeća Općine Zenica u skladu sa odredbama ZGZ, te da je visina ove naknade u konkretnim slučajeva pravilno obračunata u skladu sa odredbom člana 56. stav 2. tačka e Odluke, a koja odredba je u saglasnosti sa Ustavom FBiH, što je utvrđeno Djelimičnom presudom Ustavnog suda FBiH broj U-72/14 od 8. jula 2016. godine. Ustavni sud zapaža da Djelimična presuda Ustavnog suda broj U-72/14 od 8. jula 2016. godine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 84/16) u relevantnom dijelu glasi: „Utvrđuje se da je član 56. stav 2. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica („Službene novine Općine Zenica“, broj: 4/07 - Prečišćeni tekst; 2/08, 5/08, 1/10, 2/11, 2/12, 2/13 i 1/14) u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine“. Dakle, imajući u vidu da je pravilan zaključak Kantonalnog suda da je navedenom djelimičnom presudom utvrđeno da je član 52. stav 2. Odluke u saglasnosti sa Ustavom FBiH, te imajući u vidu sadržaj te zakonske odredbe, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku tog suda da je visina naknade za korištenje preciziranog gradskog građevinskog zemljišta za precizirani period pravilno određena u konkretnim slučajevima. Pri tome je evidentno da je Kantonalni sud, kao zakonom ustanovljen sud, odlučio po apelantovim zahtjevima za vanredno preispitivanje i primjenom odredbi ZGZ i Odluke, donio presude koje predstavljaju konačnu odluku o meritumu predmeta, pri čemu je razmotrio sve navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
32. Pri tome, u vezi sa pozivanjem apelanta u zahtjevu za donošenje privremene mjere na presudu Ustavnog suda FBiH broj U-64/17 od 23. oktobra 2018. godine, objavljenu u „Službenim novinama FBiH“ broj 94/18 od 23. novembra 2018. godine, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je navedena presuda donesena nakon osporenih presuda Kantonalnog suda donesenih povodom zahtjeva apelanta za vanredno preispitivanje te da se stoga Kantonalni sud nije imao potrebe baviti tim pitanjem. Nadalje, neovisno od toga, Ustavni sud zapaža da je predmetnom presudom utvrđeno da odredbe člana 63. stava 1. u dijelu koji glasi „i naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta“, stava 2. u dijelu koji glasi „i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta“ i stava 3. u dijelu koji glasi „i naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (rente)“, te odredbe čl. 73, 74. i 75. ZGZ nisu u skladu sa Ustavom FBIH. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu u predmetu broj AP-3519/11 (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine, tačka 56), koji je pokretao slična pravna pitanja. U navedenom predmetu, u kojem se Vrhovni sud u svojoj presudi bavio pitanjem djelovanja odluka Ustavnog suda Federacije u okolnostima tog slučaja, Ustavni sud je istakao da u odnosu na vremensko važenje ustavnosudskih odluka (ex nunc - od sada, od ovog časa) ili (ex tunc
– od ranije) postoje različite teorije, ali da zadatak Ustavnog suda u okviru konkretnog slučaja nije da se opredjeljuje ni za jednu od tih teorija zbog čega je, prvenstveno u kontekstu pozitivnih zakonskih odredaba, dao svoje mišljenje u odnosu na stav Vrhovnog suda u pogledu važenja odluke Ustavnog suda FBiH, a koja je problematizirana u navedenoj odluci Ustavnog suda, te zaključio da se ne može smatrati proizvoljnim stav Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda Federacije nema retroaktivno važenje.
33. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, kao i svoju praksu u predmetu AP-3519/11 u kojoj je zaključio da se ne može smatrati proizvoljnim stav Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda FBiH nema retroaktivno važenje, Ustavni sud smatra da apelant vezano za osporene odluke nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su navodi apelanta o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
34. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovih prijedloga za donošenje privremene mjere, i to od 7. januara 2019. godine u predmetima AP-4070/17 i AP-4301/17; od 3. januara 2019. godine u predmetu AP- 4088/17 i 31. decembra 2018. godine u predmetu AP-4302/17.
35. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević