Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-161/17 (M. K.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-161/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-161/17, rješavajući apelaciju Muje Karamujića, na osnovu na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mujo Karamujić protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Pr 099407 16 Pžp od 29. novembra 2016.
godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Pr 099407 16 Pr od 5. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mujo Karamujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Rahića bb, podnio je 13. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Pr 099407 16 Pžp od 29. novembra 2016. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Pr 099407 16 Pr od 5. oktobra 2016. godine.
2. Osnovni sud je, nakon održanog glavnog i javnog pretresa, na kojem je, između ostalih bio prisutan i apelant u svojstvu drugookrivljenog, donio Rješenje broj 96 0 Pr 099407 16 Pr od 5. oktobra 2016. godine, kojim su okrivljeni „Karamujić“ d.o.o. Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: prvookrivljeni) i apelant proglašeni odgovornim što su: prvookrivljeni u svojstvu uvoznika a apelant „u svojstvu odgovornog lica u preduzeću“, omogućili umanjenje naplate uvoznih dažbina za iznos od 872,84 KM podnoseći CI Brčko uz carinsku prijavu (JCI M4C-8642) pogrešno izdat dokaz o preferencijalnom porijeklu robe (Račun broj 130 od 23. maja 2014. godine izdat od „Auto- Henndorf“ Kfz Bradaric - Republika Austrija), i time postupili suprotno odredbama člana 52. Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine i članu 17. stav 4. tačka c) Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakona o carinskim prekršajima) kojim su definisani uslovi za izdavanje izjave na fakturi i sticanje tarifnog preferencijala za predmetnu robu“, čime su počinili prekršaj iz člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima. Slijedom toga, Osnovni sud je na osnovu čl. 11., 12. i 15. Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) apelantu izrekao uslovnu osudu u iznosu od 500,00 KM, koja se neće izvršiti ukoliko u roku od šest mjeseci ne počini novi prekršaj a prvookrivljenom uslovnu osudu u iznosu od 3.000,00 KM, koja se neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od šest mjeseci ne počini novi prekršaj. Istim rješenjem je odlučeno da se od „okrivljenih“, na osnovu člana 19. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima, u vezi sa članom 20. Zakona o prekršajima oduzima putničko motorno vozilo, pobliže opisano u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: sporno vozilo), te je odlučeno da će se u slučaju da se sporni navedeni automobil ne pronađe, od okrivljenih naplatiti novčana protuvrijednost u iznosu 4.516,99 KM.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na usmenom pretresu zakonski zastupnik prvookrivljenog Ramiz Bečić negirao navode da su okrivljeni počinili prekršaj koji im je stavljen na teret te je naveo da je „prvookrivljeni je prilikom kupovine spornog vozila“ od prodavca, firme „Auto-Henndorf Kfz Bradaric“ iz Austrije, dobio fakturu na kojoj je izjavom prodavca istaknuto da se radi o robi preferencijalnog porijekla, odnosno proizvedenog u Evropskoj uniji. Istakao je da je nakon kupovine, sporno vozilo ocarinjeno i da su plaćene sve dažbine, naknadno utvrđene obaveze, zatezne kamate i razlika PDV-a.
4. Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku, izvršio uvid u dokaze, između kojih je i Zapisnik o carinskom prekršaju broj 03/6-7/IV-18-7-12-40/16 od 31. avgusta 2016. godine, Zahtjev Carinske ispostave Brčko za provjeru dokaza o porijeklu od 4. marta 2015. godine, Odgovor Carinske administracije Republike Austrije od 30. oktobra 2015. godine sa Računom broj 130 i Izjavom o preferencijalnom porijeklu robe, Zahtjev Carinske ispostave Brčko za naknadnu naplatu uvoznih dažbina od 10. decembra 2015. godine i Rješenje Uprave za indirektno oporezivanje BiH - RC Tuzla od 9. maja 2016. godine.
5. Cijeneći sve provedene dokaze pojedinačno, kao i u njihovoj uzajamnoj vezi, Osnovni sud je utvrdio da je dokazano da su prvookrivljeni i apelant počinili prekršaj koji im je stavljen na teret, odnosno da su podnijeli carinsku prijavu za sporni automobil, uz neadekvatan dokaz o preferencijalnom porijeklu robe, odnosno Račun broj 130 od 23. maja 2014. godine izdat od „Auto- Henndorf KFZ Bradaric“ - Austrija, znajući da to preduzeće nije ovlašteno lice koje bi moglo izdati dokaz o preferencijalnom porijeklu robe. Do navedenog zaključka Osnovni sud je došao na osnovu predočene materijalne dokumentacije iz koje očigledno proizilazi da je „Auto-Henndorf KFZ Bradaric“ na Računu broj 130 naveo klauzulu o preferencijalnom porijeklu robe, a za šta nije ovlašten. Slijedom toga, Osnovni sud je zaključio da su prvookrivljeni i apelant, kao odgovorno lice u prvookrivljenom preduzeću počinili prekršaj koji im je stavljen na teret, te ih je oglasio odgovornim i izrekao im uslovne osude i izrekao zaštitnu mjeru oduzimanja spornog vozila.
6. Na osnovu člana 19. Zakona o carinskim prekršajima u vezi sa članom 20. Zakona o prekršajima, Osnovni sud je od okrivljenih oduzeo sporno vozilo te je odredio da će se, u slučaju da se sporno vozilo ne pronađe, od okrivljenih naplatiti novčana protuvrijednost u iznosu od 4.516,99 KM.
7. Odlučujući o žalbi apelanta, Apelacioni sud je donio Rješenje broj 96 0 Pr 099407 16 Pžp od 29. novembra 2016. godine kojim je žalbu odbio, kao neosnovanu i Rješenje broj 96 0 Pr 099407 16 Pr od 5. oktobra 2016. godine potvrdio. Apelacioni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni navod da je prvostepeni sud rješenjem prekoračio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, jer je u izreci naveo da su okrivljeni postupili suprotno Odluci o provedbenim propisima Zakona o carinskim prekršajima, a u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka je navedena Odluka o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici BiH, te da odgovorno lice u pravnom licu ne može biti kažnjeno po članu 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima, koji se odnosi na pravno lice. Naime, Apelacioni sud je istakao da je, neovisno od toga što je u izreci prvostepenog rješenja navedeno da su okrivljeni postupili suprotno članu 52. Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskim prekršajima, očito da je prvostepeni sud primijenio odredbu člana 52. Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici BiH. Ovo iz razloga što je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke utvrdio da izvoznik “Auto Henndorf KFZ Bradaric“ nije bio ovlašten da u račun broj 130 od 25. aprila 2014. godine, unese klauzulu o preferencijalnom porijeklu robe, a upravo je članom 52. Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici BiH (koji član je naveden u izreci pobijanog rješenja) propisano koji izvoznik i pod kojim uvjetima može izdati takvu klauzulu na fakturi. Apelacioni sud je istakao da je radnja počinjenja predmetnog prekršaja propisana članom 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima, koja je okrivljenima stavljena na teret zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka i opisana u izreci prvostepenog rješenja, dok je sud okrivljenom apelantu kao odgovornom licu u pravnom licu izrečenom uslovnom osudom utvrdio novčanu kaznu propisanu članom 6. stav 2. istog zakona (koji se odnosi na odgovorno lice u pravnom licu), a ne članom 6. stav 1. tačka a), kako se to neosnovano navodi u žalbi.
8. Dalje, Apelacioni sud je naveo da su tačne tvrdnje apelanta da dokaz Odgovor Carinske administracije Republike Austrije od 30. oktobra 2015. godine, koji je sačinjen na engleskom jeziku, nije preveden na jezik koji je u službenoj upotrebi pred sudovima Brčko distrikta BiH i da je kao takav korišten kao dokaz na usmenom pretresu. Međutim, kako je dalje istakao Apelacioni sud, sadržaj Odgovora Carinske administracije Republike Austrije je preveden i sadržan u Zapisniku o carinskom prekršaju broj 03/6-7/IV-18-7-12-40/16 od 31. avgusta 2016. godine, koji je izveden kao materijalni dokaz na usmenom pretresu, a prema zapisniku o usmenom pretresu od 5. oktobra 2016. godine iz spisa predmeta prvostepenog suda, okrivljeni tom dokazu nisu prigovorili, tako da se u ovoj fazi prekršajnog postupka ne može dovoditi u pitanje valjanost takvog dokaza.
9. Apelacioni sud je ocijenio neosnovanim i tvrdnje apelanta da nije imao namjeru izbjeći plaćanje uvoznih dažbina ili njihovog plaćanja u manjem iznosu, jer se postojanje te namjere, kao obilježja bića prekršaja, cijeni u vrijeme počinjenja prekršaja, a u ovom slučaju okrivljeni su podnošenjem sporne izjave o preferencijalnom porijeklu vozila ishodili umanjenje uvoznih dažbina za iznos od 872,84 KM. Samim tim, prema stavu Apelacionog suda naknadna uplata uvoznih dažbina, koje su dodatno utvrđene rješenjem podnosioca zahtjeva od 9. maja 2016. godine, ne utiče na postojanje opisane namjere u vrijeme počinjenja prekršaja, odnosno na činjenicu da je izvršen prekršaj.
10. Neosnovano se žalbom apelanta ukazuje da podnosilac zahtjeva nije dokazao drugo porijeklo vozila u odnosu na ono koje je prikazano carinskim organima BiH u postupku carinjenja vozila, jer iz pomenutog zapisnika o carinskom prekršaju proizilazi da su carinski organi BiH uputili Carinskoj administraciji Republike Austrije zahtjev za naknadnu provjeru izdatog dokaza o porijeklu vozila, te da je Carinska administracija Austrije odgovorila Aktom od 30. oktobra 2015. godine, u kojem je navela da status preferencijalnog porijekla za predmetno vozilo izvoznik nije mogao dokazati, pa takvu izjavu na fakturi broj 130 od 25. aprila 2014. godine, nije bio ovlašten dati. Na taj način je podnosilac zahtjeva u prvostepenom postupku dokazao da predmetno vozilo nema ono porijeklo koje je predočeno carinskim organima BiH u carinskom postupku.
11. Apelacioni sud je istakao da se carinski prekršaj koji je okrivljenima stavljen na teret zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka smatra izvršenim kad se poduzme radnja izvršenja propisana članom 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima. Prema tome, posljedica nije obilježje zakonskog opisa bića prekršaja i prekršaj se smatra izvršenim nezavisno od nastupanja posljedice. Slijedom navedenog, prema stavu Apelacionog suda, irelevantni su žalbeni navodi apelanta da je plaćanjem dodatno utvrđenih carinskih dažbina izostala posljedica prekršaja.
12. Apelacioni sud je ocijenio i da je o odluci o izrečenoj zaštitnoj mjeri oduzimanja spornog vozila, odnosno naplati njegove novčane protuvrijednosti ukoliko se sporno vozilo ne pronađe, prvostepeni sud dao pravilne i na zakonu zasnovane razloge, jer je članom 19. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima propisano obavezno oduzimanje robe koja je predmet prekršaja iz člana 6. tog zakona (kao što je ovdje slučaj), a članom 19. stav 3. da će se, ako se roba ne pronađe, od učinioca prekršaja naplatiti njena protuvrijednost koja, prema odredbama Zakona o carinskoj politici, predstavlja vrijednost utvrđenu u postupku carinjenja.
13. Konačno Apelacioni sud je naveo da je apelant izjavio žalbu i na odluku o sankciji, oduzimanju imovinske koristi i o troškovima postupka ali taj žalbeni osnov nije obrazložio, odnosno nije naveo u kom smislu nije zadovoljan tim odlukama i nije iznio razloge zbog kojih smatra da su takve odluke prvostepenog suda nezakonite i nepravilne, tako da se ovaj sud nije upuštao u ocjenu tog žalbenog osnova.
14. Ustavni sud konstatuje da je apelant u prilogu apelacije, dostavio, između ostalog i „rechnung“ 130 od 25. aprila 2014. godine, izdat od strane Auto in Henndorf eu kfc Bradaric naslovljen na prvookrivljenog (d.o.o.Karamujić Brčko) na kojem se nalazi i pečat Carinske ispostave Brčko te štambilj na kojem je evidentirano „CB ... Brčko - roba ušla u BiH dat. 26. aprila 14“ te dokaz – tri uplatnice da je prvookrivljeni izvršio uplate iznosa od 579,93 KM, 194,32 KM i 98,59 na račun UIP BiH po Rješenju iz upravnog postupka broj UP/I-3289/15 od 9. maja 2016. godine.
Apelacioni navodi
15. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sporne odluke donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno - pravnih propisa. Naime, apelant smatra da je prvostepeni sud rješenjem prekoračio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, jer je u izreci naveo da su okrivljeni postupili suprotno Odluci o provedbenim propisima Zakona o carinskim prekršajima, a u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka se navodi Odluka o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici BiH, te da odgovorno lice u pravnom licu ne može biti kažnjeno po članu 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima, koji se odnosi na pravno lice. Apelant dalje smatra da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu prekršajnog postupka, tako što je rješenje zasnovao na dokazu na kojem se po odredbama ZKP-a ne može zasnovati odluka i to na Odgovoru Carinske administracije Republike Austrije od 30. oktobra 2015. godine i računu broj 130 sa Izjavom izvoznika o preferencijalnom porijeklu robe, jer ti dokazi nisu prevedeni na jedan od jezika koji su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini. Apelant smatra da je podnosilac zahtjeva trebao da obezbijedi tačan prevod strane dokumentacije, te u ovom postupku ne postoji tačan prevod Carinske administracije Republike Austrija od 30. oktobra 2015. godine. Apelant smatra da Izjavu o porijeklu ne daju okrivljeni kao uvoznici nego izvoznik a obaveza carinskih organa da dokažu da navedeno porijeklo nema, odnosno ima. Apelant navodi da sud nije utvrdio njegovu namjeru za počinjenje prekršaja, jer je platio sve naknadno utvrđene carinske dažbine i da je izostala posljedica prekršaja, te da podnosilac zahtjeva nije dokazao da sporno vozilo nema porijeklo iz Evropske unije. Imajući u vidu namjeru kao bitno obilježje ovog prekršajnog postupka sud nije saslušao apelanta - odgovorno lice u pravnom licu niti je uzeo u obzir da su „okrivljeni“ rješenjem Regionalnog centra Tuzla, broj 03/6-2/IV-l8-3-41-3194-2/15 od 26. novembra 2015 godine kojim su bili obavezani za naknadno obračunate uvozne dadžbine i pdv po cariskoj prijavi da uplate iznos 872,84 KM u potpunosti izmirili dug za koji bili oslobođeni na osnovu izjave na fakturi te da se na to rješenje „okrivljeni nisu žalili“. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu zbog izrečene zaštitne mjere. Ističe da sud nije naveo razloge za takvu odluku i da je potpuno nepravično da bude oštećen za novčanu protuvrijednost vozila, s obzirom na to da su uplaćene naknadno utvrđene carinske obaveze, tako da nije oštećen budžet BiH. U tom kontekstu, apelant prigovara i visini koja je određena kao protuvrijednost spornog vozila jer, kako navodi, iz zapisnika o utvrđivanju carinske vrijednosti robe broj 0316-7/1-1.5-3-1/14.71 od 13. maja 2014. godine proizilazi da je vrijednost vozila procijenjena na 2.347,00 KM.
16. U Zakonu o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05) relevantne odredbe glase:
Član 6. stav (1) tačka a) i stav (2) (Davanje netačnih podataka o robi i činjenicama pri uvozu) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 2.000 KM do 60.000 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice:
a) ako u ispravama koje se podnose uz prijavu za carinski postupak označi drugi kvalitet, vrstu, količinu, vrijednost ili porijeklo robe ili na drugi način omogući netačno prijavljivanje robe s namjerom izbjegavanja plaćanja uvoznih dažbina vezanih za carinski postupak ili njihovo plaćanje u manjem iznosu (čl. 34. i 59.
ZCPBiH);
(2) Za radnje iz stava (1) ovog člana kaznit će se za prekršaj i odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od 500 KM do 6.000 KM.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se u vezi s tim postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje radi li se o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana
6. Evropske konvencije. Ocjena je li neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i od navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).
20. Ustavni sud dalje zapaža da se apelantovi navodi u odnosu na prava na koja se pozvao odnose isključivo na njegovo nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom prava. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno neko drugo ustavno pravo na koje se apelant pozvao (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
21. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud zapaža da su sudovi, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje ili prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević