Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3826/18 (JU Srednja muzička škola I i II stepena Mostar)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3826/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3826/18, rješavajući apelaciju JU Srednja muzička škola I i II stepena Mostar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JU Srednja muzička škola I i II stepena Mostar protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 046444 17 Pž od 10. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JU Srednja muzička škola I i II stepena Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa advokat Faruk Ćupina iz advokature "Ćupina & Co" d.o.o. Mostar, podnijela je 13. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ip 046444 17 Pž od 10. aprila 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantična žalba je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je usvojen prigovor izvršenika (Hercegovačko-neretvanski kanton Mostar, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta), te je obustavljen postupak i ukinute su sve provedene izvršne radnje.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja prvostepeni sud je, pored ostalog, naveo da prema stanju u spisu proizilazi da je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, na osnovu odluke Vlade HNK od 19. maja 2005. godine, te da je rješenjem od 9. marta 2009. godine odobreno ovakvo izvršenje. Dalje, da je podneskom od 16. marta 2010. godine, a nakon završnog postupka pred Općinskim sudom u Mostaru i Kantonalnim sudom, apelantica dostavila kao izvršne isprave u istom predmetu presude ovih sudova od 17. juna 2008. godine i od 28. aprila 2009. godine označavajući ih kao izvršne isprave pošto se radi o istom iznosu i istim strankama. Zatim je navedeno da je rješenjem Vrhovnog suda FBiH od 27. aprila 2010. godine revizija izvršenika uvažena, te su obje naprijed navedene presude ukinute i tužba je odbačena. S tim u vezi, prvostepeni sud je zaključio da kako je u toku postupka utvrdio da je izvršna isprava ukinuta naprijed navedenim rješenjem Vrhovnog suda FBiH i tužba odbačena, to je primjenom člana 63. stav 1. Zakona o izvršnom postupku obustavio rješenje s obzirom da više ne postoji izvršna isprava na osnovu koje je određeno izvršenje.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelantica izgubila pravni osnov za prinudnu naplatu potraživanja koje je bilo određeno izvršnim ispravama jer je Vrhovni sud F BiH presude ukinuo i odbacio je tužbu po osnovu koje su donesene, a koje je apelantica ishodovala nakon donošenja Odluke Vlade HNK od 9. maja 2005. godine. Naime, Kantonalni sud je istakao da je apelantica znala i zna da Odluka Vlade od 9. maja 2005. godine nije mogla biti izvršna isprava u postupku, jer se u protivnom, ne bi po istom osnovu vodio parnični postupak u kojem je ishodovala prvostepenu presudu, a koja je kasnije potvrđena presudom Kantonalnog suda od 28. aprila 2009. godine. Međutim, kako je Vrhovni sud FBiH ukinuo nižestepene presude i odbacio tužbu, Kantonalni sud je ukazao da je apelantica izgubila pravni osnov za prinudno izvršenje protiv izvršenika za prinudnu naplatu svog potraživanja. Slijedom svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da Odluka Vlade HNK Mostar od 19. maja 2005. godine na kojoj apelantica insistira, nikako ne može biti izvršna isprava u ovom postupku na osnovu koje bi se moglo odrediti prinudno izvršenje, jer nema niti jednog elementa iz kojeg bi se mogla odrediti obaveza izvršenika prema apelantici niti njena visina.

5. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom na to da je apelantica javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnosi isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantica u predmetnoj apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljana rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3826/18 (JU Srednja muzička škola I i II… | Sudska praksa | Aktio