Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-861/18 (S. S. i A. S.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-861/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-861/18, rješavajući apelaciju Samira Solakovića i Alme Solaković, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Samir Solaković i Alma Solaković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 170448 16 Rev od 16.

novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samir Solaković i Alma Solaković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju Džemo Hadžiomeragić i Alen Nakić advokati iz Sarajeva, podnijeli su 13. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 170448 16 Rev od 16. novembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom odlukom odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 170448 14 Gž od 25. maja 2016. godine kojom je, između ostalog, uvažena žalba prvotuženog (Uni Credit Bank d.d. Mostar) i preinačena Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 170448 10 P od 12. jula 2013. godine u pobijanom dijelu, tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su na osnovu ugovora o kupoprodaji stana iz 2005. godine zaključenog sa prvotuženim, zastupanim po trećetuženoj M.P. kao punomoćniku prvotuženog, a na kome je sada upisan kao vlasnik četvrtotuženi (GP Bosna d.o.o. Sarajevo), stekli pravni osnov da se upišu kao vlasnici predmetnog stana u Sarajevu sa dijelovima od ½, te da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu da apelante upiše kao vlasnike predmetnog stana.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da apelanti osnovanost tužbenog zahtjeva temelje na činjeničnim tvrdnjama da je prvotuženi, trećetuženoj M.P. izdao punomoć temeljem koje je M.P. ovlastio da putem drugotuženog („Nekretnine Pelak“ d.o.o. Sarajevo) a čiji je ona zakonski zastupnik, proda nekretnine u vlasništvu prvotuženog, te da je shodno izdatoj punomoći M.P. sa apelantima zaključila Ugovor o kupoprodaji nekretnina i primila kupoprodajni iznos cijene stana u visini od 73.000,00 KM, te uvela apelante u posjed stana u čijem posjedu se i danas nalaze. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, sporno pravno pitanje je da li je pri zaključenju ugovora o prodaji M.P. imala ovlaštenje od strane prvotuženog kao vlastodavca za zaključenje spornog kupoprodajnog ugovora, te da li je zaključeni ugovor doveo do zasnivanja pravnog odnosa između vlastodavca tj. prvotuženog i apelanata. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 89. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list RBIH“ br. 2/92,13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da je punomoćje ovlaštenje za zastupanje koje vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku, dok je stavom 2. istog člana propisano da su postojanje i obim punomoćja nezavisni od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoćje dato. Također, Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi člana 91. stav 1. ZOO punomoćnik može poduzimati samo one pravne poslove za čije je poduzimanje ovlašten. Polazeći od navedenih zakonskih odredbi, Vrhovni sud je zaključio da apelanti nisu pružili dokaz da je M.P. kao ovlašteni zastupnik drugotuženog imala ovlaštenje, tj. punomoć u pismenoj formi od prvotuženog za zaključenje ugovora, niti iz stanja spisa proizilazi da je prvotuženi naknadno odobrio pravni posao prodaje stana apelantima. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da postojanje valjanog ugovora o punomoćstvu ne proizilazi ni iz Ugovora o kupoprodaji stana, jer su u tekstu ugovora kao ugovorne strane navedeni apelanti kao kupci, a drugotuženi kao prodavac stana, te su ugovorne strane ovjerile svoje potpise i na sudu. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da nije sporno u postupku da je u predmetnom sporu, M.P. učinila krivično djelo prevare, jer je stan prodala bez punomoći, odnosno odobrenja vlasnika i zadržala je primljeni iznos cijene, te je postupala nesavjesno kakvo postupanje je dovelo do odgovornosti M.P. vlastodavcu kome je prouzrokovana šteta, a što je utvrđeno pravomoćnom krivičnom presudom kojom je M.P. i obavezana da štetu isplati. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, kako je M.P. u ime drugotuženog čiji je zakonski zastupnik zaključila ugovor o prodaji stana u vlasništvu četvrtotuženog, a koji je formalno upisan kao vlasnik, a prvotuženi kao pretpostavljeni vlasnik stana, proizilazi da je M.P. u ime drugotuženog poduzela radnje koje spadaju u poslove prodaje tuđe stvari, a prema odredbama člana 460. ZOO, kojim je, između ostalog propisano da prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarače, te da je samo kupac iz takvog ugovora ovlašten tražiti raskidanje ugovora, a što se tiče druge ugovorne strane koja je zaključila ugovor sa neovlaštenom osobom, ona može od te osobe tražiti naknadu štete ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da ta osoba nije imala ovlaštenja za zaključenje ugovora. U odnosu na konkretan slučaj, Vrhovni sud je istakao da prodavac iz zaključenog spornog ugovora o kupoprodaji, nije vlasnik predmeta prodaje tj. stana, a kupac ne stiče pravo vlasništva isplatom kupoprodajne cijene, nego upisom tog prava u zemljišnoj knjizi, jer prodaja nekretnine, osim predaje u posjed, obuhvata i dužnost prodavatelja da izda kupcu tabularnu ispravu ukoliko je kupac svoje obveze izvršio na uredan način, odnosno isplatio ugovorenu cijenu. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, apelantima u konkretnom slučaju takvu tabularnu ispravu, odnosno odobrenje prodavac ne može dati, jer u zemljišnim knjigama kao vlasnik spornog stana nikada nije bila upisana agencija „Nekretnine Pelak“ d.o.o. Sarajevo, niti je M.P. imala punomoć za zastupanje od prvotuženog za prodaju predmetnog stana, pa je, stoga, tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti je neosnovan. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti navode da nisu pravilni zaključci u osporenoj odluci da M.P. nije imala punomoć za zastupanje prvotuženog, budući da to utvrđenje proizilazi iz pravomoćne krivične presude koja je donesena u krivičnom postupku koji se vodio protiv M.P., a za koje utvrđenje je vezan parnični sud. Prema stavu apelanata, M.P. je, suprotno zaključku Vrhovnog suda, a u smislu odredaba čl. 89. i 91. ZOO, bila ovlaštena da apelantima u ime i za račun prvotuženog zaključi sporni ugovor o kupoprodaji, iz čega proizilazi da je navedeni ugovor pravno valjan.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, primjenjujući relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za izvođenje zaključka da apelanti nisu mogli steći pravo vlasništva na predmetnom stanu samo na osnovu zaključenja kupoprodajnog ugovora i isplatom kupoprodajne cijene, budući da je utvrđeno da M.P. nije imala ovlaštenje, tj. punomoć u pismenoj formi od prvotuženog za zaključenje predmetnog kupoprodajnog ugovora, niti je drugotuženi, čiji je M.P. zakonski zastupnik, a koji je u spornom ugovoru označen kao prodavac, bio vlasnik predmeta prodaje, pa apelantima nije mogao izdati tabularnu ispravu. Ustavni sud u ovakom zaključku Vrhovnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-861/18 (S. S. i A. S.) | Sudska praksa | Aktio