Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1715/18 (V. I.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1715/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1715/18, rješavajući apelaciju Vladana Ivičića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vladan Ivičić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 K 008540 17 Kž 2 od 9. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladan Ivičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Faruk Abdulahović advokat iz Gradačca, podnio je 17. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljenjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 K 008540 17 Kž 2 od 9. februara 2018. godine.

2. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, te mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci i istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ako apelant za vrijeme od 2 (dvije) godine ne učini novo krivično djelo.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud sve dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu savjesno ocijenio u smislu odredbe člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH i na osnovu takve ocjene izvedenih dokaza izveo pravilan zaključak da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud za utvrđeno činjenično stanje imao uporišta u iskazima svjedoka, iskazima vještaka saobraćajne struke E.Dž., B.Dž. i O.L., vještaka za biološka ispitivanja, vještaka sudske medicine, a čiji iskazi i nalazi su, uz suglasnost stranaka, uvršteni kao dokazi u ponovljenom postupku. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prema nalazima i mišljenjima vještaka saobraćajne struke i to E.Dž., B.Dž. i tima vještaka Fakulteta za saobraćaj i komunikacije Sarajevo (u daljenjem tekstu: tim vještaka) proizlazi da se oni ne razlikuju u utvrđenim parametrima prometne nezgode, odnosno brzini kretanja vozila apelanta mjestu kontakta između vozila apelanta i pješakinje, kao i načinu kretanja vozila apelanta kroz tunel. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz ovih nalaza proizlazi da se apelant kritične prilike kretao bliže središnjoj liniji koja dijeli kolovoz, a iz nalaza vještaka tima vještaka proizlazi da se apelant vozilom kretao središnjim dijelom kolovoza. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je tačno da iz nalaza vještaka B.Dž., kao i nalaza tima vještaka proizlazi da je elementarni uzrok nezgode položaj pješakinje na kolovozu odnosno da je pješakinja ležala po sredini kolovoza, jednim dijelom glave na kolovoznoj traci, kojom se kretao apelant i zauzimala je širinu 0,7 metara. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je po ocjeni suda pravilan zaključak prvostepenog suda kada je prihvatio nalaz vještaka E.Dž. prema kojem je kretanje apelanta bilo bliže središnjoj liniji kolovoza, a prema nalazu tima vještaka središnjim dijelom kolovoza, što je suprotno odredbama člana 39. stav 1. i 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, jedan od elementarnih uzroka ove nezgode. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je nesporna činjenica da je oštećena, zaista, ležala na kolovozu u tunelu i bila prepreka na putu, međutim, da se apelant u konkretnoj prometnoj situaciji kretao bliže desnoj ivici kolovoza, a ne na udaljenosti od 3,5 metra od desne ivice kolovoza čime bi izbjegao bi kontakt sa oštećenom. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je po njegovoj ocjeni prvostepeni sud pravilno utvrdio kada je prihvatio nalaz vještaka E.Dž. čiji nalaz nije doveden u sumnju nalazima vještaka B.Dž. i nalaza stručnog tima. Naime, činjenica da su vještak B.Dž. i tim vještaka u svojim nalazima izveli zaključak da je položaj oštećene na kolovozu uzrokovao ovu prometnu nezgodu, nije dovela u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi imajući u vidu da je apelantu stavljeno na teret da je u datoj prometnoj situaciji postupio suprotno odredbama člana 39. stav 1. i 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je navedenom odredbom popisano da je vozač dužan da se kreće desnom stranom kolovoza i da ga u kretanju drži što bliže desnoj ivici kolovoza i na tolikoj udaljenosti od nje da, obzirom na brzinu kretanja vozila, uvjete saobraćaja, stanje i osobine puta ne ugrožava druge učesnike u prometu i sebe ne izlaže opasnosti, a ne da u datoj prometnoj situaciji nije mogao vidjeti oštećenu koja je ležala na kolovozu u tunelu i da je ista za njega bila iznenadna prepreka. Takođe, Kantonalni sud je naveo da se navedena činjenica veže za odredbu člana 43. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, kojim je propisano da je vozač dužan da brzinu kretnja vozila prilagodi osobinama i stanju puta, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustini saobraćaja, saobraćajnim znacima i drugim saobraćajnim uslovima, tako da vozilo može blagovremeno zaustaviti pred svakom preprekom koju pod navedenim uslovima može da predvidi.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešnoj ocjeni dokaza, te u vezi s tim pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku). Pri tome, prema članu 16. Zakona o krivičnom postupku, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je oglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, što je kao pravilno prihvatio i Kantonalni sud, tako da Ustavni sud nenalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1715/18 (V. I.) | Sudska praksa | Aktio