Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-878/18 (R. M.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-878/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-878/18, rješavajući apelaciju Ranke Mirković, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ranka Mirković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 I 029123 15 Rev od 26. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranka Mirković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala, koju zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnijela je 9. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 I 029123 15 Rev od 26. oktobra 2017. godine.

2. U konkrentom slučaju osporenom odlukom odbijena je apelantičina revizija u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev, dok je odbačena u odnosu na protivtužbeni zahtjev, a koja je izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 P 029123 14 Gž od 13. jula 2015. godine, kojom je odbijena apelantičina žalba izjavljena protiv Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 I 029123 13 P od 29. jula 2014 godine. Navedenom prvostepenom presudom, između ostalog, obavezana je apelantica da tužiocu („Banka Srpske“ a.d. Banja Luka) na ime duga isplati iznos od ukupno 44.212,50 KM, sa zateznom zakonskom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kreditu broj KK/07-155-IS od 19. jula 2007. godine.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM i u privrednim sporovima 50.000,00 KM, dok je prema odredbi stava 3. člana 237. ZPP-a, u slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. istoga člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pod uslovima pobliže označenim tom zakonskom odredbom. Vrhovni sud je istakao da, budući da se u predmetnoj parnici postupak vodi po tužbi i protivtužbi, to se dozvoljenost revizije u smislu citiranih zakonskih odredbi ima cijeniti odvojeno za postupak za tužbi i po protivtužbi. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da je u konkrentom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude po reviziji apelantice u odnosu na dio koji se odnosi na protivtužbu, s obzirom da se radi o nenovčanom zahtjevu, jednaka označenoj vrijednosti spora u iznosu od 30.000,00 KM, dakle ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, zbog čega nije ispunjen uslov iz člana 237. stav 2. ZPP-a, za dopuštenost revizije, a ovaj sud nalazi da nema mjesta da se odlučuje po reviziji u smislu odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, s obzirom razlozi koji su navedeni u reviziji ne predstavljaju razloge od značaja za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

4. Nadalje, u pogledu odlučivanja po apelantičinoj reviziji protiv odluke o tužbenom zahtjevu, Vrhovni sud je istakao da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su tužilac kao davalac kredita i apelantica kao primalac kredita dana 2007. godine zaključili ugovor o kreditu kojim se banka obavezala da apelantici odobri nenamjenski kredit, a apelantica se obavezala da kredit otplati do 2012. godine, pri čemu je apelantica u svrhu obezbjeđenja povrata kredita potpisala bjanko mjenicu i mjeničnu izjavu kojom je ovlastila tužioca da popuni mjenicu i podnese je na naplatu, kao i da je apelantica prestala otplaćivati rate kredita, što je bio razlog da tužilac 2011. godine raskine predmetni ugovor. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi zaključili da apelantica nije ispunila obaveze iz predmetnog ugovora o kreditu u iznosu koji tužilac zahtijeva predmetnom tužbom, pa su usvojili tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je istakao da apelantica predmetnom revizijom ukazuje da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupaka, jer po njenom mišljenju nije odgovorio na njene žalbene navode, pa se ovi prigovori mogu okvalifikovati i kao nedostatak potpunog obrazloženja u smislu odredbe člana 231. ZPP, koja propisuje obavezu drugostepenog suda da u obrazloženju presude ocijeni žalbene navode koji su od odlučnog značaja. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da, da bi bio od odlučnog značaja žalbeni navod treba da se tiče predmeta spora, ali i da bude osnovan, a u konkrentom slučaju apelantica je propustila da ukaže zašto smatra da su od odlučnog značaja žalbeni navodi na koje nije odgovoreno pobijanom presudom. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju sporno samo to da li je apelantica u obavezi da plati tužiocu dug, s obzirom na pismenu izjavu „MTN Komerc“ d.o.o. Pale, čiji je apelantica bila zaposlenik, da prihvata obaveze po osnovu predmetnog kredita i mjenice budući da su kreditna sredstva utrošena u tu firmu. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo sadržano odredbom člana 446. Zakona o obligacionim odnosima kada su zaključili da navedeno preduzeće nije preuzelo sporni dug, jer da bi ugovor starog i novog dužnika imao dejstvo i prema povjeriocu (ovdje tužilac), potrebno je da i on pristane na preuzimanje duga, pri čemu je pristanak povjerioca bitan jer njemu nije svejedno ko mu je dužan. Međutim, prema zaključku Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju povjerilac nije dao pristanak za promjenu dužnika.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelantica, između ostalog, navodi da je revizijom pobijala drugostepenu odluku u cjelini, te da Vrhovni sud nije trebao odbaciti njenu reviziju koja se odnosila na dio odluke o protivtužbenom zahtjevu. Također, apelantica smatra da nije pravilan zaključak Vrhovnog suda da ona u žalbi protiv prvostepene presude nije navela zašto su svi njeni navodi od odlučnog značaja, te da ih, stoga, drugostepeni sud nije kao takve ni razmatrao. Pored toga, apelantica je istakla da je u konkrentom slučaju radilo o fiktivnom pravnom poslu, te da ona nije potpisala bjanko mjenicu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge, kada je prihvatajući stavove nižestepenih sudova u pogledu činjeničnog utvrđenja, te primjenjujući relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i ZPP-a, odbio, odnosno odbacio apelantičinu reviziju, pri čemu Ustavni sud u postupanju Vrhovnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4.) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-878/18 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio