Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-764/17 (Republika Srpska)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-764/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 764/17, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Republike Srpske podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 015992 15 Rev od 8. decembra 2016. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 015992 14 Gž od 15. juna 2015. godine i Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 73 0 P 015992 13 P od 29.

novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka, podnijela je 24. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 015992 15 Rev od 8. decembra 2016. godine, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 015992 14 Gž od 15. juna 2015. godine i Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 015992 13 P od 29. novembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, advokata Danice Matanović, punomoćnika 53 tužioca navedena u uvodu presude (u daljnjem tekstu: tužioci), te tuženog JPŠ Šume Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. decembra 2018. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 29. decembra 2018. i 4. januara 2019. godine. Punomoćnik tužilaca i tužena u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 015992 13 P od 29. novembra 2013. godine, donesenom u parničnom postupku po tužbi tužilaca (53 fizička lica) protiv tuženog, uz učešće apelantkinje kao umješača na strani tuženog, radi utvrđivanja prava svojine, utvrđeno je da su tužioci zajedničari u zajedničkoj svojini parcele k. č. broj 281 zvanoj „Obala“, šuma 4. klase, površine 288.810 m , upisane u posjedovni list broj 72/9 k. o.

Selačka (u daljnjem tekstu: sporna nepokretnost) kao državina tužene, što je tuženi dužan priznati i dozvoliti da se na osnovu te presude u zemljišnoj knjizi i katastarskoj evidenciji izvrši uknjižba navedene nepokretnosti na tužioce kao „zajednica sela Kerle“, te je tužena dužna predati nepokretnost u državinu tužilaca.

6. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je procesnim rješenjem od 23. avgusta 2013. godine, donesenim na osnovu odredaba člana 369 st. 1 i 2, člana 370 stav 3 i člana 371 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prihvatio učešće apelantkinje kao umješača na tuženoj strani.

7. U vezi s apelantkinjinim tvrdnjama o apsolutnoj nenadležnosti suda da postupa u konkretnom predmetu, Osnovni sud je istakao da se u predmetnom slučaju radi o stvarno-pravnom zahtjevu za utvrđivanje prava zajedničke svojine i predaju u sudržavinu koji ne zastarijeva, pa je sud stvarno nadležan da postupa u ovoj pravnoj stvari. Naime, tužioci zahtjevom nisu tražili ispravku greške prilikom uspostavljanja evidencije nakon avio-snimanja, u kojem slučaju bi zaštitu ugroženog prava mogli tražiti u drugoj vrsti postupka pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) u smislu člana 140 Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske. Osnovni sud je istakao da tome u prilog ide i sudska praksa Okružnog suda u Presudi broj 73 0 P 003917 12 Gž 2 od 28. marta 2013. godine, kao i iskaz svjedoka Đ. K., šefa Republičke uprave – Područna jedinica Kotor Varoš, koji je naveo da je Republička uprava do 2012. godine ispravljala greške nastale kod uspostavljanja novog premjera, a da od tada to više ne radi nego se promjene u katastarskoj evidenciji vrše isključivo na osnovu pravosnažnih sudskih odluka, ugovora ili drugih akata nadležnih državnih organa. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da nisu ispunjeni uslovi za odbacivanje tužbe i da je neosnovan apelantkinjin prigovor u tom pogledu.

8. Dalje, Osnovni sud je istakao da je neosnovan prigovor pasivne legitimacije. Naime, prvim dijelom tužbenog zahtjeva traži se utvrđivanje prava zajedničke svojine na nepokretnosti koja je prema javnoj evidenciji o nepokretnostima upisana na tuženog, pa činjenica što sporna nepokretnost (imajući u vidu stanje upisa u evidencijama o nepokretnostima i to da je tuženi korisnik šuma), predstavlja šumu u apelantkinjinoj svojini u smislu odredaba Zakona o šumama, ne isključuje pasivnu legitimaciju tuženog u ovoj pravnoj stvari. Naročito ne u odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva kojim se traži predaja sporne nepokretnosti s obzirom na to da je zakonska pretpostavka da se ta nepokretnost nalazi u državini tuženog kao korisnika šume u apelantkinjinoj svojini shodno odredbi člana 33 Zakona o šumama. Tome u prilog ide i iskaz tužioca S. B. koji je potvrdio da unazad godinu dana tužioci ne koriste spornu parcelu, a taj iskaz je prihvaćen kao relevantan jer taj tužilac stanuje u blizini sporne šume i može se o toj činjenici izjasniti. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da, cijeneći da je kod vlasničke tužbe za povrat stvari pasivno legitimisan držalac, to je nesumnjiva pasivna legitimacija tuženog u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva.

9. Osnovni sud je dalje iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke M. M. utvrdio da je sporna nepokretnost po austrougarskom premjeru bila označena kao k. č. broj 179/13 i k. č. broj 164, a uspostavljanjem popisnog katastra i blokova radilo se o parceli k. č. broj 197/13 koja se nalazi u bloku broj 9, te parceli k. č. broj 164 koja se nalazila u bloku broj 8, u kojim blokovima su upisani samo stanovnici sela Kerle. Tokom 1963. godine nadležni organ je utvrdio granicu međe između šume u tada društvenoj svojini i šume u privatnoj svojini tako da se linija razgraničenja podudara s granicom između bloka broj 9 – privatna svojina i bloka broj 10 – državna svojina, što proizlazi iz rješenja Narodnog odbora Opštine Kotor Varoš – Srez Banja Luka od 20. aprila 1963. godine, kao i iz nalaza vještaka geodetske struke. Međutim, prilikom avio-snimanja sporna nepokretnost nije bila obilježena, te je upisana kao državina tuženog u posjedovni list broj 72/9, K. O. Selačka, kao k. č. broj 281 zvana „Obala“, šuma 4. klase, površine 288.810 m . S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da je među strankama sporno da li su tužioci zajedničari, odnosno nosioci prava zajedničke svojine na spornoj nepokretnosti, kao i da li im je tuženi dužan predati tu nepokretnost u državinu.

10. U vezi s tužbenim zahtjevom za utvrđivanje prava zajedničke svojine, Osnovni sud je naveo da se prema odredbi člana 20 stav 2 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) pravo svojine stiče i odlukom drugog državnog organa, na način i pod uslovima propisanim zakonom. Postoji više slučajeva sticanja prava svojine na ovaj način, a jedan od njih je razgraničenje (od strane organa uprave) između šume u državnoj i privatnoj svojini u smislu odredaba Zakona o šumama. U konkretnom slučaju 1963. godine nadležni organ uprave izvršio je razgraničenje, a na taj način tužioci kao mještani sela Kerle, na kojima je sporna parcela bila upisana prije avio-snimanja, postali su zajedničari na spornoj parceli na osnovu odredbe člana 20 stav 2 u vezi sa članom 18 ZOSPO. Dalje, Osnovni sud je naveo da tužioci ne traže veća prava zajedničara od onih koja su imali i koja su potvrđena rješenjem o razgraničenju. Naime, sporna parcela je kroz čitav istorijat bila upisana kao privatna svojina mještana sela Kerle i tako je bilo sve do stupanja na snagu novog premjera, kada je upisana kao državina tuženog iz razloga jer tužioci nisu obilježili spornu parcelu prije avio-snimanja. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da je bez pravnog osnova sporna parcela upisana na tuženog, što je potvrdio i vještak geodetske struke u svom nalazu i obrazlažući nalaz na glavnoj raspravi. Pri tome su cijenjeni i navodi iz završne riječi tuženog da tuženi nije niti jednim aktom tražio da se nepokretnosti upišu na njega i da nema njegove odgovornosti zbog samovoljnog upisa sporne nepokretnosti, pa je jasno da tuženi i ne spori da sporna parcela pripada tužiocima, čime se otklanja svaka neizvjesnost u pogledu pravnog osnova sticanja prava zajedničke svojine tužilaca na spornoj parceli, zbog čega su neosnovani apelantkinjini prigovori u tom smjeru. Osnovni sud je takođe naveo da je time oborena pravna pretpostavka da su šume u državnoj svojini, pa činjenica da tužioci nisu prilikom avio-snimanja obilježili spornu parcelu, zbog čega je ona upisana na tuženog, ne dovodi u pitanje pravo tužilaca na spornoj nepokretnosti. U vezi s navedenim, Osnovni sud je istakao da je iskazom tužioca S. B. potvrđeno da su svi tužioci ili preci nekih tužilaca mještani sela zaseoka Kerle, a njegov iskaz ne protivrječi materijalnim dokazima, te izvodima iz matične knjige. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da je učinjena nesumnjivom aktivna legitimacija tužilaca u ovoj pravnoj stvari, te da je osnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrđenje prava zajedničke svojine tužilaca na spornoj parceli i upisa te parcele na njih (zajednica sela Kerle).

11. U pogledu tužbenog zahtjeva za predaju u posjed sporne parcele, Osnovni sud je naveo da je pošao od odredbe člana 126 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), prema kojoj vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj državini se stvar nalazi. Imajući u vidu da su tužioci zajednički vlasnici – zajedničari na spornoj nepokretnosti, time su aktivno legitimisani u ovom dijelu zahtjeva u smislu odredaba čl. 126 i 127 u vezi sa članom 133 ZSP, pa je neosnovan apelantkinjin prigovor u tom pravcu. Naime, sporna parcela čiju predaju tužioci traže nalazi se u državini tuženog. Zakonska je pretpostavka iz člana 33 Zakona o šumama da je tuženo preduzeće korisnik šuma u apelantkinjinoj svojini i ova zakonska pretpostavka nije osporena iskazom tužioca S. B. u dijelu gdje je izjavio da posljednju godinu dana tužioci ne koriste spornu parcelu. Prema tome, ne stoji apelantkinjin navod da tužioci nisu dokazali ko se nalazio u faktičkoj državini sporne parcele. Osim toga, sporna parcela u potpunosti je identifikovana (od strane vještaka geodetske struke) s podacima kako je označena u važećoj katastarskoj evidenciji i Posjedovnom listu, navedeni su broj parcele, njen naziv, kultura, površina, broj posjedovnog lista i podaci o korisniku. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da je usvojio tužbeni zahtjev i u ovom dijelu i obavezao tuženog da spornu parcelu preda u sudržavinu tužiocima.

12. Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 015992 14 Gž od 15. juna 2015. godine odbijene su žalbe tuženog i apelantkinje i potvrđena je prvostepena presuda.

13. Okružni sud je u pogledu apelantkinjine žalbe naveo da u pogledu svojine na šumi i šumskom zemljištu vrijedi pretpostavka da su u državnoj svojini jer su šume i šumska zemljišta, zbog svojih opštekorisnih funkcija i privrednog značaja, dobra od opšteg interesa i uživaju posebnu brigu i zaštitu države, te se ne mogu otuđivati, niti prevoditi u druge oblike svojine ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su tužioci, odnosno njihovi pravni prednici u zemljišnim knjigama bili upisani kao suvlasnici spornog zemljišta. Dalje, Okružni sud je istakao da kada je riječ o sistemu zemljišnih knjiga, treba imati u vidu da su osnovni principi karakteristični za taj sistem: princip javnosti, princip formaliteta, princip prioriteta i princip legaliteta. Navedeni principi podrazumijevaju pretpostavku (koja je oboriva) da je sadržaj zemljišnih knjiga svakome poznat, kao i fikciju apsolutne tačnosti upisa u zemljišnu knjigu (koja se takođe može obarati). S obzirom na navedene odlike i karakteristike sistema zemljišnih knjiga, upis u glavnu knjigu, kao zakonski način derivativnog sticanja prava svojine na nepokretnosti, stvara maksimalno moguću pravnu sigurnost, pod uslovom da je ažurno vođenje tih knjiga. U vezi s navedenim, Okružni sud je naveo da tužena ne spori tužiocima i njihovim pravnim prednicima da su bili suvlasnici i suposjednici spornih nepokretnosti, ali to ne čini apelantkinja polazeći od pretpostavke da su šume i šumska zemljišta dobra od opšteg interesa i da, kao takva, uživaju zaštitu države. U tom pogledu, Okružni sud je naveo da katastar registruje samo posjed zemljišta, a ne stvarna prava jer se upisom u katastar ne stiču stvarna prava, kao što je slučaj kod zemljišnih knjiga. Zbog toga, upis prava korišćenja u korist tuženog u katastarsko-knjižnim evidencijama nije dokaz da je on na spornom zemljištu stekao pravo svojine, a time ni pravo posjeda kao način ostvarenja tog prava jer su naprijed spomenutoj, oborivoj zakonskoj pretpostavci – da je šuma i šumsko zemljište u društvenoj, sada državnoj svojini – tužioci suprotstavili nalaz i mišljenje vještaka iz kojega proizlazi da su pravni prednici tužilaca bili suvlasnici i suposjednici spornih nepokretnosti. Prema tome, Okružni sud je naveo da je kod nesporne činjenice da su tužioci, odnosno njihovi pravni prednici sporne nepokretnosti držali u državini, to je provedenim dokazima utvrđeno da su tužioci i njihovi pravni prednici koristili spornu šumu, koja nikada nije ni izašla iz njihovog posjeda, pa je prvostepeni sud pravilno usvojio predmetni tužbeni zahtjev i sudio kao u izreci prvostepene presude. Činjenica da tužioci, odnosno njihovi pravni prednici, nisu izvršili obilježavanja navedenog zemljišta za vrijeme avio-premjera na tim prostorima, koji je trajao u periodu od 1977. do 1985. godine, nije mogla dovesti do promjene strukture prava posjeda i prava svojine i da se izvrši upis prava posjeda na tuženu, kako je to u konkretnom slučaju učinjeno. S obzirom na provedene dokaze, Okružni sud je zaključio da je neosnovan apelantkinjin žalbeni prigovor da je činjenično stanje u ovoj parnici pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je prvostepeni sud pogrešno primijenio i materijalno pravo.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 73 0 P 015992 15 Rev od 8. decembra 2016. godine apelantkinjina revizija je odbijena.

15. Vrhovni sud je naveo da je prigovor apsolutne nenadležnosti pravilno odbijen s obzirom na to da je iz prirode tužbenog zahtjeva očigledno da se radi o građanskopravnom sporu za čije rješavanje je nadležan sud, a ne organ uprave jer nije u pitanju, kako apelantkinja navodi, zahtjev za ispravku upisa u katastarskom operatu. Takođe je pravilno odbijen i prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer iz izvedenih dokaza slijedi da tužioci polažu pravo na spornoj nepokretnosti, na osnovu čega imaju i pravo da ostvaruju zaštitu u sudskom postupku. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan i revizioni prigovor da je tužbeni zahtjev neuredan i da se po takvom zahtjevu nije moglo postupati kod činjenice da su tužioci zajedničari (istupaju kao jedinstveni suparničari) i da je njihov zahtjev jasno određen, tako da nema spora oko toga šta je predmet i priroda tužbenog zahtjeva.

16. Vrhovni sud je dalje naveo da je u vrijeme kada je Narodni odbor Opštine Kotor Varoš donio rješenje o razgraničenju od 20. aprila 1963. godine na snazi bio Zakon o šumama („Službeni list SRBiH“ broj 52/61) i Uredba o utvrđivanju granica šuma u društvenoj svojini i o postavljanju graničnih znakova („Službeni list SRBiH“ broj 21/62; u daljnjem tekstu: Uredba). Iz obrazloženja rješenja od 20. aprila 1963. godine slijedi da je njegovom donošenju prethodio uviđaj na licu mjesta u smislu odredbe člana 6 Uredbe. Iz sadržaja navedenih odredbi Zakona i Uredbe (koje su citirane na str. 3 i 4 presude) slijedi da postupak razgraničenja granica šuma u društvenoj svojini i šuma u svojini građana obuhvaća ne samo određenje granice u najužem smislu te riječi već i prethodno rješavanje spornih imovinskopravnih odnosa ako se tokom tog postupka utvrdi da su ti odnosi sporni (u konkretnom slučaju iz rješenja od 20. aprila 1963. godine ne proizlazi da je postojao takav spor). U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se pravilnim ukazuje stav nižestepenih sudova da iz izvedenih dokaza slijedi da su tužioci i njihovi prednici, kao zajednica stanovnika sela Kerle, imali zajedničko pravo i posjed na spornoj nepokretnosti i da tuženi nije stekao pravni osnov kojim bi na valjan način to njihovo pravo doveo u pitanje, pa je osnovan i zahtjev za predaju po članu 41 ZOSPO jer tuženi i ne osporava činjenicu da je on u posjedu. Vrhovni sud je takođe istakao da je netačna apelantkinjina tvrdnja da je u navedenom rješenju o razgraničenju obuhvaćena površina od 151.000 m , a da sporna nepokretnost ima površinu od 288.810 m i da, stoga, navedeno rješenje o razgraničenju nije moglo poslužiti kao osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva. Ovo stoga jer iz tačke 3 dispozitiva rješenja o razgraničenju koja se odnosi na razgraničenje između šume u državnoj svojini i šume u privatnoj svojini, tj. upravo sporne nepokretnosti, slijedi da se radilo o površini od 334.000 m .

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava usljed čega je došlo i do grubog zadiranja u apelantkinjinu imovinu. U vezi s tim, apelantkinja prvenstveno tvrdi da je Zakonom o šumama propisano da šume i šumsko zemljište mogu biti u svojini apelantkinje, pravnih i fizičkih lica, da šumama u apelantkinjinoj svojini upravlja tuženi, iz čega proizlazi da je u konkretnoj pravnoj stvari apelantkinja morala učestvovati kao stranka u postupku, i to u svojstvu jedinstvenog nužnog suparničara s tuženim, a da je propuštanjem suda da naloži tužiocima uređenje tužbe došlo do povrede odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i prava na pravično suđenje. Apelantkinja, takođe, smatra da su redovni sudovi donošenjem odluka izašli iz okvira svoje stvarne nadležnosti, imajući u vidu nespornu činjenicu da se u konkretnoj pravnoj stvari suštinski radi o pobijanju upisa tuženog kroz odgovarajući katastarski operat, a postupak utvrđivanja prava svojine na zemljištu u državnoj svojini, kako u vremenu vršenja avio-snimanja, te izlaganja nepokretnosti, tako i danas, shodno važećim pravnim propisima predstavlja upravni postupak. Dalje, apelantkinja smatra da tužioci nemaju aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe jer nisu u trenutku podnošenja tužbe, a ni prije izlaganja nepokretnosti bili upisani s odgovarajućim pravom na predmetnim nepokretnostima, odnosno nisu imali valjan pravni osnov kojim bi potvrdili svoju aktivnu legitimaciju, kao i da tuženi nema pasivnu legitimaciju jer predstavlja samo korisnika šuma u apelantkinjinoj svojini. Apelantkinja dalje navodi da je tužbeni zahtjev neuredan, nejasan i konfuzan jer se ne može utvrditi ko se javlja kao tužilac, odnosno petit tužbe, a izreke presude je u suprotnosti s označenjem tužilaca u predmetnom postupku, te se iz tog razloga nije moglo odlučiti o njemu, pa je tužbu trebalo vratiti na uređenje. Pored toga, apelantkinja smatra da tokom postupka nije utvrđen osnov sticanja prava susvojine na spornim nepokretnostima s obzirom na to da rješenje Opštine Kotor Varoš od 20. aprila 1963. godine iz kojega proizlazi da se samo vrši razgraničenje između šume u društvenoj i privatnoj svojini ne može predstavljati osnov za sticanje prava svojine. Iz navedenog rješenja, takođe, proizlazi da se vrši razgraničenje između šuma u društvenoj i državnoj svojini čija ukupna površina iznosi oko 141.000 m , pa nije jasno iz kojeg razloga sud obavezuje tuženog da tužiocima preda parcelu koja iznosi 288.810 m , što znači da je sud priznao više prava na nepokretnostima nego što su ih imali.

b) Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da su u rješavanju predmetne stvari u odnosu na činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim, a da su apelacioni navodi, u suštini, navodi koji su sastavni dio izjavljene revizije, koji su cijenjeni i u osporenoj odluci dati razlozi o njihovoj neosnovanosti. Vrhovni sud je takođe naveo da činjenica da apelantkinja nije uspjela u sporu, sama za sebe, ne može predstavljati povredu prava na pravično suđenje, niti povredu prava na imovinu, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Okružni sud je naveo da nije povrijedio odredbe Evropske konvencije, Ustava Bosne i Hercegovine i Ustava Republike Srpske, kao ni zakone na koje apelantkinja ukazuje, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Osnovni sud je naveo da je postupak sproveden u skladu s važećim zakonskim propisima procesnog i materijalnog prava, te da je stav koji je zauzeo prvostepeni sud u konkretnom predmetu potvrđen odlukama Okružnog i Vrhovnog suda.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS, 45/09 – OUS, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 3.

(3)Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

2. Tužba za utvrđenje Član 54. stav (1) (1)Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

1. Učešće umješača Član 369. stav (1) (1)Lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim licima jedna od stranaka uspije, može se pridružiti ovoj stranci.

Član 371. st. (1), (2) i (5) (1)Umješač mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi u trenutku kad se umiješa u parnicu. U daljem toku parnice on je ovlašćen da stavlja prijedloge i da preduzima sve ostale parnične radnje u rokovima u kojima bi te radnje mogla da preduzme stranka kojoj se pridružio.

(2)Ako je umješač stupio u parnicu do pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu, ovlašćen je da podnese i vanredni pravni lijek.

(5)Parnične radnje umješača imaju za stranku kojoj se pridružio pravno dejstvo ako nisu u suprotnosti sa njenim radnjama.

22.

Zakon o stvarnim pravima („Službene glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – OUS) u relevantnom dijelu glasi: Sticanje svojine Član 23. st. (1) i (4) (1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

(4) Odlukom suda ili drugoga organa stiče se svojina u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom.

Sticanjem prava svojine, odlukom suda ili drugog organa ne prestaju stvarna prava koja su drugim licima pripadala na odnosnoj stvari, koja su određena odlukom ili zakonom, te onih koja po prirodi stvari ne mogu dalje postojati.

Vlasničke tužbe Član 126.

(1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

(2) Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.

Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127. st. (1) i (2) (1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

(2) Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.

23. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Sticanje prava svojine Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

3. Zaštita prava svojine Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.

24. Zakon o šumama Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 75/08 i 60/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. st. (1) i (3) (1) Šume i šumsko zemljište na teritoriji Republike su u svojini Republike i drugih pravnih i fizičkih lica.

(3) Šume i šumsko zemljište u svojini Republike ne mogu se otuđivati, osim u slučaju komasacije i u slučajevima utvrđenim ovim zakonom Član 32. st. (1) i (3) (1) Dio djelatnosti od opšteg interesa u oblasti šumarstva obavlja Javno preduzeće šumarstva “Šume Republike Srpske” a. d., čiji je osnivač Vlada.

(3) Imovina Javnog preduzeća šumarstva je u svojini Republike.

Član 33. stav (1) (1) Dio poslova gazdovanja šumama i šumskim zemljištem (korišćenje šuma i šumskog zemljišta u svojini Republike, uključujući i obavezu održavanja), Javno preduzeće šumarstva “Šume Republike Srpske” a.d.

obavlja na osnovu posebnog ugovora koji zaključuje sa Ministarstvom uz prethodnu saglasnost Vlade.

25. U Zakonu o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 6/12, 110/16 i 62/18) relevantne odredbe glase:

14. Postupak upisa promjena na nepokretnostima i stvarnim pravima na njima Član 128.

(1) Upis u katastar nepokretnosti vrši se po skraćenom postupku na osnovu priloženih isprava.

(2) U slučaju da se utvrdi da se na osnovu priloženih isprava ne može odlučiti o zahtjevu, može se sprovesti ispitni postupak (saslušanje stranaka, uviđaj, vještačenje i drugo).

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju apelantkinja apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda broj 73 0 P 015992 15 Rev od 8. decembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda apelantkinjinom zakonskom zastupniku dostavljena 29. decembra 2016. godine, a da je apelantkinja apelaciju podnijela 24. februara 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelantkinja smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. S obzirom na to da je apelantkinja nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državna tijela i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantkinjine navode u odnosu na prava iz člana II/3e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine.

a) Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

33. Ustavni sud u konkretnom slučaju prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi utvrđenja prava svojine i povrata spornih nepokretnosti u posjed, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

34. Apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje prvenstveno se zasnivaju na tvrdnjama da su redovni sudovi u predmetnom postupku proizvoljno primijenili procesno pravo, odnosno da su donošenjem osporenih odluka izašli iz okvira svoje stvarne nadležnost, kao i da je apelantkinja morala učestvovati kao stranka u postupku, i to u svojstvu jedinstvenog nužnog suparničara s tuženim. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja identičan prigovor stvarne nadležnosti isticala u postupku pred prvostepenim sudovima, te da su redovni sudovi detaljno ispitali te navode, dajući za svoje stavove jasna i argumentovana obrazloženja. Naime, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja spisa proizlazi da se predmetni parnični postupak vodio radi utvrđenja sticanja prava svojine i predaje u posjed, što nesumnjivo predstavlja građanskopravni spor za čije vođenje su stvarno nadležni redovni sudovi. Ustavni sud, takođe, smatra da činjenica da apelantkinja u predmetnom parničnom postupku nije učestvovala u svojstvu jedinstvenog nužnog suparničara na strani tuženog ne dovodi do povrede njenog prava na pravično suđenje s obzirom na to da je apelantkinja učestvovala u svojstvu umješača na strani tužene, te da je u skladu s odredbom člana 371 stav 1 ZPP tokom cijelog postupka bila ovlašćena da stavlja prijedloge i da preduzima ostale parnične radnje u rokovima u kojima je te radnje mogla preduzimati stranka kojoj se pridružila, a to je tokom postupka i činila. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postupanje redovnih sudova u konkretnom slučaju bilo proizvoljno na apelantkinjinu štetu, pa smatra neosnovanim apelantkinjine navode da joj je zbog proizvoljne primjene procesnih odredbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

35. Apelantkinja dalje smatra da tužioci nemaju aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe, da tuženi nema pasivnu legitimaciju, te da tokom postupka nije utvrđen osnov sticanja prava svojine s obzirom na to da rješenje Opštine Kotor Varoš od 20. aprila 1963. godine ne može predstavljati osnov za sticanje prava svojine.

36. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, stav 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već j, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

38. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja identične navode isticala u postupku pred redovnim sudovima, te da su redovni sudovi detaljno ispitali te navode, dajući za svoje stavove jasna i argumentovana obrazloženja koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi saglasno utvrdili da je sporna nepokretnost predstavljala zajedničku svojinu tužilaca, odnosno mještana sela Kerle, te način na koji je sporna nepokretnost upisana kao državina tuženog. U vezi s tim, redovni sudovi su utvrdili da odluka Narodnog odbora Opštine Kotor Varoš – Srez Banja Luka od 20. aprila 1963. godine može predstavljati osnov za sticanje zajedničke svojine na navedenoj nepokretnosti, o čemu je u odlukama redovnih sudova dato jasno obrazloženje koje je posebno detaljno izložio Vrhovni sud pozivajući se na relevantne odredbe tada važećeg Zakona o šumama i Uredbe, što u kontekstu odredbe ZOSPO predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava svojine. Dalje, redovni sudovi su detaljno razmotrili i pitanje postojanja pretpostavke apelantkinjine svojine na spornoj nepokretnosti kao šumi i šumskom zemljištu, te pitanje da li se sporna nepokretnost nalazi u državini tuženog. Dovodeći ta obrazloženja odluka redovnih sudova u vezu s odredbom člana 127 ZSP kojom je propisana vlasnička tužba za vraćanje stvari, prema kojoj vlasnik, da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, mora dokazati da je stvar njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je primjena materijalnog prava u konkretnom slučaju bila proizvoljna kako u pogledu postojanja aktivne legitimacije koja pripada vlasniku stvari tako ni u pogledu postojanja pasivne legitimacije koja se odnosi na lice kod kojeg se stvar nalazi u državini. Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporenih odluka koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova, zbog čega su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje.

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Pravo na imovinu

40. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje navedenog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju toga prava, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi prilikom usvajanja tužbenog zahtjeva tužilaca za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelantkinja neosnovano ukazivala.

42. Ustavni sud, takođe, zaključuje nema povrede apelantkinjinog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantkinja kršenje navedenog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantkinjinog prava u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-764/17 (Republika Srpska) | Sudska praksa | Aktio