Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-771/17 (S. M.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-771/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 771/17, rješavajući apelaciju Safete Milak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Safete Milak podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 152459 12 Gž od 16. decembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 152459 10 P od 22. marta 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Safeta Milak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnijela je 24. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 152459 12 Gž od 16. decembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 152459 10 P od 22. marta 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Općine Centar Sarajevo, koju zastupa pravobranilac Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 3. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 10. do 16. januara dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 152459 10 P od 22. marta 2012. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu, ulica Hasana Kikića broj 11 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da se tužena obaveže da prizna i trpi da apelantica ostvari sva prava i obaveze koji pripadaju nosiocu stanarskog prava po Zakonu o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrdio da je 2. oktobra 1973. godine apelanticin sin Mirsad Milak zaključio ugovor o korištenju stana u ulici Hasana Kikića broj 11 i da su njegovi članovi porodičnog domaćinstva, na osnovu podataka dobivenih bodovanjem stana od 23. oktobra 1987. godine, bili „supruga Ademira Milak i majka Safeta Milak (apelantica)“, da je navedeni stan tokom ratnih dejstava bio potpuno devastiran i da je nakon toga apelanticin sin sa suprugom uselio u drugi stan u ulici Jezero broj 5, na osnovu rješenja o privremenom korištenju tog stana od 20. jula 1993. godine, dok je apelantica uselila u predmetni stan koji se nalazio u istoj zgradi gdje i devastirani, u kojem i živi. Također je utvrđeno da je na predmetnom stanu u koji se apelantica uselila nosilac stanarskog prava bio Omer Brbović, koji je umro 12. septembra 1997. godine, te da je predmetni stan bio proglašen privremeno napuštenim.

6. Općinski sud je naveo da je Rješenjem Službe za oblast prostornog uređenja, urbanizma i komunalnih poslova Općine Centar broj 07/1-ME-ha-23-4727/99 od 18. februara 2000. godine utvrđeno da zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi i da je istim rješenjem određeno njeno uklanjanje, te da je po tom osnovu rješenjem Komisije za dodjelu stanova Općine Centar od 15. oktobra 2002. godine supruzi apelanticinog sina koji je umro 27. aprila 1998. godine dodijeljen na trajno korištenje stan u ulici Kranjčevićeva broj 10, pobliže preciziran u obrazloženju presude, shodno odredbama člana 52. Zakona o stambenim odnosima. Stoga, cijeneći da zgrada u ulici Hasana Kikića broj 11 u kojoj se nalazi predmetni stan predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi, te da je rješenjem Općinske službe od 18. februara 2000. godine utvrđeno njeno uklanjanje, Općinski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 12, 19. i 52. Zakona o stambenim odnosima zaključio da se ne može steći stanarsko pravo na stanu u objektu koji predstavlja opasnost po život i zdravlje, te je odbio apelanticin zahtjev kao neosnovan.

7. Apelantica je protiv prvostepene presude podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 152459 12 Gž od 16. decembra 2016. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenična utvrđenja iz prvostepenog postupka, zatim apelanticine žalbene navode kojima je suštinski ukazala na pogrešnu primjenu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, nakon čega je, u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ispitao prvostepenu presudu, te zaključio da apelanticina žalba nije osnovana. Kantonalni sud je odbijanje žalbe obrazložio prihvatanjem razloga iz obrazloženja prvostepene presude jer je, prema ocjeni i tog suda, prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je ponovio sadržaj apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je zatražila utvrđenje prava i obaveza na predmetnom stanu, dakle prava koja, shodno Zakonu o stambenim odnosima, pripadaju nosiocima stanarskog prava i mogla su se steći do 6. decembra 2000. godine. Međutim, imajući u vidu nesporno utvrđenje da je rješenjem Općinske službe od 18. februara 2000. godine utvrđeno da zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi i da je istim rješenjem određeno njeno uklanjanje, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da se ne može steći stanarsko pravo na stanu u objektu koji predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi, o čemu su u obrazloženju osporene presude dati jasni razlozi koje u cijelosti prihvata i taj sud. Pored navedenog, Kantonalni sud je ukazao da je apelantica svoj tužbeni zahtjev, između ostalog, zasnivala i na odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima, te u vezi s tim istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da se apelantica nalazi u posjedu predmetnog stana od 1993. godine u koji se uselila bez pravnog osnova, nakon što je usljed granatiranja devastiran stan u kojem je do tada živjela kao član porodičnog domaćinstva sina koji je bio nosilac stanarskog prava na devastiranom stanu. Imajući u vidu da je po osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana „od 1975. godine“ nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Omer Brbović sve do 12. septembra 1997. godine kada je umro, Kantonalni sud je zaključio da se u smislu odredaba člana 30. Zakona o stambenim odnosima kao period kada je apelantica bespravno koristila predmetni stan može računati period od momenta smrti Omera Brbovića (12. septembar 1997. godine) pa do 6. decembra 2000. godine do kada je bilo moguće steći stanarsko pravo, shodno odredbama člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. Kantonalni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja za period od 12. septembra 1997. godine do 6. decembra 2000. godine nije protekao osmogodišnji rok bespravnog korištenja predmetnog stana, te da time apelantica nije do 6. decembra 2000. godine stekla prava i obaveze koji pripadaju nosiocima stanarskog prava shodno relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima, zbog čega je, prema mišljenju Kantonalnog suda, i po ovom osnovu apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude, shodno odredbama člana 226. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su joj navedena ustavna prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima. U obrazloženju navoda apelantica ističe da je u predmetni stan uselila 1992. godine bez pravnog osnova, pa budući da Omer Brbović koji se vodio kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu nije bio u posjedu stana od 1978. godine kada se razveo sa Salihom Brbović, apelantica smatra da se on nije ni mogao tretirati kao zakonit nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Stoga, smatra da je kao nezakoniti korisnik predmetnog stana ispunila uslove da joj se prizna status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, shodno odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima, budući da „predmetni stan egzistira, nije u ruševnom stanju i Omer Brbović nije nosilac stanarskog prava od 1978. godine“.

b) Odgovor na apelaciju

9. Kantonalni sud i Općinski sud smatraju da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu apelantica ukazuje u apelaciji, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

10. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu.

Član 30.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.

Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.

Troškovi prinudnog ispražnjena stana odnosno prostorije padaju na teret lica koje se iseljava.

Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem.

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

VI.Dopustivost

11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

13. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 152459 12 Gž od 16. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

15. Apelantica pobija osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6. i 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom (…).

17. Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetni parnični postupak pokrenula radi utvrđenja prava i obaveza po odredbama Zakona o stambenim odnosima, iz čega proizlazi da se predmetni postupak ticao apelanticinih građanskih prava, što upućuje na zaključak da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Apelantica smatra da se osporene presude zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

19. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj se prizna svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali dovoljne i jasne razloge zašto su smatrali da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da su se u svojim zaključcima pozvali na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, na osnovu izvedenih dokaza i primjenom relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, prilikom odlučenja jasno obrazložio iz kojih razloga nije bilo moguće priznati apelantici status nosioca stanarskog prava u skladu s relevantnim odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica, osim ponavljanja navoda koje je isticala i žalbi koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi neosnovano odbili tužbeni zahtjev da joj se prizna svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali dovoljne i jasne razloge zašto su smatrali da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da su se u svojim zaključcima pozvali na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su zasnovali osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

22. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava u suštini veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već razmotrio u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

23. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

24. Nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru prava na pravično suđenje.

25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-771/17 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio