Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7493/18 (A. A.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-7493/18
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7493/18, rješavajući apelaciju Alage Alibegića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Alage Alibegića podnesena protiv Rešenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 K 199243 18 Kv 4 od 15. novembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 K 199243 18 Kž 3 od 22. novembra 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alaga Alibegić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Enver Ćosićkić, advokat iz Tuzle, podnio je 18. decembra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 K 199243 18 Kv 4 od 15. novembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 K 199243 18 Kž 3 od 22. novembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 21. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud je, odlučujući o prijedlogu Kantonalnog tužilaštva za produženje pritvora apelantu i saoptuženom Anelu Baltiću, sadržanom u optužnici broj 103 0 KT 0075369 18 od 12. novembra 2018. godine, donio Rješenje broj 126 0 K 199243 18 Kv 4 od 15. novembra 2018. godine kojim je apelantu i saoptuženom Anelu Baltiću, nakon potvrđivanja optužnice, produžio pritvor koji može trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci, to jest do 15. maja 2020. godine, ili do nove odluke suda. Određeno je da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja, to jeste najkasnije 15. januara 2019. godine.
6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 126 0 K 199243 18 Kpp od 8. septembra 2018. godine određen pritvor apelantu i saosumnjičenom Anelu Baltiću u trajanju od jedan mjesec dana, zbog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), protiv kojih je u toku istraga koju provodi Kantonalno tužilaštvo zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Nadalje, navedeno je da je taj pritvor produžen Rješenjem broj 126 0 K 199243 18 Kv 3 od 17. oktobra 2018. godine za još jedan mjesec i da može trajati do 17. novembra 2018. godine. Nakon toga je, kako je navedeno, Kantonalno tužilaštvo 12. novembra 2018. godine podiglo optužnicu protiv apelanta i saoptuženog Baltića u kojoj je bio i prijedlog za daljnje produženje pritvora apelantu i saosumnjičenom Anelu Baltiću zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
7. Općinski sud je prvenstveno ispitao postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te je istakao da iz dokaza koje je Kantonalno tužilaštvo dostavilo i koje je taj sud razmotrio proizlazi osnovana sumnja da je apelant izvršio krivično djelo za koje je optužen, na način i u vrijeme kako je to detaljno opisano u rješenju, kao preduvjet za određivanje ili produženje mjere pritvora. Istaknuto je da osnovana sumnja proizlazi i iz činjenice da je Općinski sud Rješenjem broj 126 0 K 199243 18 Kps od 12. novembra 2018. godine potvrdio optužnicu Kantonalnog tužilaštva kojom je apelant optužen da je počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH. Također, u rješenju je navedeno da ni odbrana oba optužena na ročištu od 14. novembra 2018. godine nije osporavala postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivično djelo za koje su optuženi.
8. Dalje, Općinski sud se bavio ispitivanjem postojanja posebnog uvjeta za određivanje pritvora propisanog odredbama člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te je zaključio da i dalje postoje uvjeti propisani tim odredbama. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je ocijenio činjenicu da je apelant do sada, prema izvodu iz kaznene evidencije PS Velika Kladuša od 7. septembra 2018. godine, tri puta osuđivan. Naime, kako je navedeno, apelant nije osuđivan za istovrsna krivična djela, nego za krivična djela protiv imovine, ali prema zakonskoj odredbi člana 146. stav l. tačka c) ZKPFBiH, za određivanje, odnosno produžavanje pritvora nije neophodno da je optuženi ranije osuđivan za istovrsna krivična djela, jer to ne zahtijeva ova zakonska odredba. Dalje, Općinski sud je ocijenio činjenice da je apelant nezaposlen i da nema stalni izvor prihoda, da je porodična osoba i otac jednog mldb. djeteta, da je konzument opojne droge. U takvoj situaciji Općinski sud je procijenio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, radi pribavljanja sredstava za život, ponoviti krivično djelo, i to isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, odnosno takva opasnost se može razborito predvidjeti i očekivati s obzirom na to da apelant svakako poznaje „kanale“ dobavljanja opojne droge, jer je iz Velike Kladuše krenuo prema Tuzli sa namjerom da proda opojnu drogu kokain licima na području Tuzle, a da sredstva za egzistenciju mora osigurati pri čemu na ovakav zaključak suda ukazuje i činjenica da je do sada činio krivična djela protiv imovine radi stjecanja imovinske koristi.
9. Konačno, Općinski sud je naveo da je ispitao mogućnost izricanja blažih mjera umjesto pritvora, te da je zaključio da eventualne mjere zabrane ne bi mogle otkloniti postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje je optužen.
10. Kantonalni sud - vijeće od trojice sudija (u daljnjem tekstu: vijeće) je Rješenjem broj 126 0 K 199243 18 Kž 3 od 22. novembra 2018. godine odbilo kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca (i branioca saoptuženog Baltića) podnesenu protiv Rješenja broj 123 0K 199243 18 Kv 4 od 15. novembra 2018. godine.
11. Vijeće je utvrdilo da je u obrazloženju pobijanog rješenja prvostepeni sud iznio valjane razloge zbog kojih smatra da je ispunjen opći uvjet – osnovana sumnja za određivanje pritvora apelantu, propisan odredbama člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Nadalje, vijeće je ocijenilo da pravilnost prvostepenog rješenja nije dovedena u pitanje žalbenim prigovorima ni u pogledu zaključaka koje je izveo Općinski sud o postojanju posebnih pritvorskih razloga za određivanje pritvora propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U tom kontekstu vijeće je istaklo da je prvostepeni sud, nakon što je utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, pravilno zaključio da postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi, između ostalog, ponovo izvršiti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.
12. Također, vijeće je ponovilo i na osnovu čega je Osnovni sud utvrdio postojanje naročitih okolnosti iz kojih proizlazi osnovana bojazan da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo za koje je optužen.
13. Ustavni sud konstatira da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju istakao da je u ovom krivičnom predmetu, nakon donošenja osporenih rješenja, apelant sa Kantonalnim tužilaštvom 7. decembra 2018. godine zaključio sporazum o priznanju krivnje, te da je Presudom broj 126 0 K 199243 18 K od 18. decembra 2018. godine proglašen krivim i da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca i sigurnosna mjera-oduzimanje predmeta (opisanih u presudi). Potom je Općinski sud, kako je navedeno, donio Rješenje broj 126 0 K 199243 18 K od 18. decembra 2018. godine kojim je apelantu ukinut pritvor i on je odmah pušten na slobodu a na rješenje o ukidanju pritvora Kantonalno tužilaštvo nije izjavilo žalbu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant najprije ističe da u ovoj fazi postupka egzistira zakonska presumpcija o postojanju stepena osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te se, stoga, neće osvrtati na ispunjenost općeg zakonskog uvjeta za određivanje/produženje mjere pritvora. Međutim, apelant osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga. Naime, apelant ističe da, u slučaju postojanja posebnog pritvorskog razloga predviđenog članom 146. stav l. tačka c) ZKPFBiH, osim nespornog - objektivnog uvjeta za određivanje/produženje pritvora po navedenom osnovu izraženog kroz zaprijećenu kaznu zatvora, redovni sud u osporenom rješenju nije ponudio okolnosti koje bi se, u smislu navedenog pritvorskog osnova, mogle nazvati naročitim okolnostima koje opravdaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Apelant smatra da okolnosti koje je sud naveo pri ocjeni postojanja ovog uvjeta za pritvor u svojoj ukupnosti ne predstavljaju naročite okolnosti koje opravdaju bojazan da će boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Apelant ukazuje da je sud njegovu raniju osuđivanost ocijenio kao činjenicu u sklopu postojanja posebnih razloga za pritvor, istovremeno navodeći da, prema citiranom pritvorskom osnovu, nije neophodno da je optuženi ranije osuđivan za istovrsna krivična djela, pa ostaje nejasno da li uopće i eventualno kakav značaj u osporenom rješenju ima ranija osuđivanost optuženog, gledano u sklopu „naročitih okolnosti“, odnosno u kontekstu ovog pritvorskog osnova. Nadalje, apelant tvrdi da sud pod „naročite okolnosti“ podvodi i činjenice da je apelant nezaposlen i da nema stalni izvor prihoda, da je porodična osoba, otac jednog malodobnog djeteta i konzument opojne droge. Po apelantovom mišljenju, izuzev činjenice u vezi sa konzumiranjem opojnih droga, navedene činjenice predstavljaju lične prilike osumnjičenog i same ne mogu poslužiti kao osnov za zaključak da je osumnjičeni ili optuženi sklon vršenju krivičnih djela. U prilog navedenom činjeničnom utvrđenju odbrane, apelant je ukazao i na stavove Ustavnog suda usvojene u predmetima br. AP 4309/14 i AP 4872/18. Analogno zaključcima Ustavnog suda iz citiranih odluka, apelant smatra da činjenice i okolnosti navedene u osporenom rješenju ne predstavljaju stvarne i relevantne razloge koji bi se mogli podvesti pod „naročite okolnosti“ koje opravdaju bojazan da će on ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo. Nadalje, apelant tvrdi da iz obrazloženja osporenog rješenja nije moguće zaključiti da navedene okolnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. II.Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su istakli da navodi iz apelacije nisu osnovani i predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud je istakao da su razlozi za produženje pritvora apelantu dovoljno detaljno obrazloženi u navedenim odlukama zbog čega smatra da je apelacija neosnovana. U prilogu odgovoru Općinski sud je dostavio odluke koje je donio nakon donošenja osporenog rješenja, koje su opisane u činjeničnom dijelu ove odluke.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna,(...)
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 126 0 K 199243 18 Kv 4 od 15. novembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 15. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
25. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžena mjera pritvora, nakon potvrđivanja optužnice, u trajanju od jedne godine i šest mjeseci uz obavezu kontrole svaka dva mjeseca, dakle, prema tim rješenjima, pritvor je mogao trajati najkasnije do 15. januara 2019. godine. Dalje, Ustavni sud konstatira da je protiv apelanta, u vrijeme donošenja osporenih rješenja, bila potvrđena optužnica zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH, a u svrhu daljnjeg vođenja krivičnog postupka. Stoga, apelantovo lišavanje slobode potpada pod član 5. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud konstatira da apelant ne osporava postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje/produžavanje pritvora, nego tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja na kojima su redovni sudovi temeljili zaključak o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka
c) ZKPFBiH, te će, stoga, Ustavni sud ispitati apelantove navode u kontekstu člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
26. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem, Bernobić protiv Hrvatske, stav 62. s daljim referencama).
27. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH propisano da mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
28. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, Serija A, br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica koje je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine sa optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. godine, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Također, samo lične prilike osumnjičenog, odnosno optuženog, ne mogu biti osnov za zaključak da je osumnjičeni, odnosno optuženi, sklon vršenju krivičnih djela (vidi, Evropski sud, Sulaoja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80˗81, 26. juli 2001. godine, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. godine, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
29. Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora zbog ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi se pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja“ nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, u vezi s tim, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).
30. U konkretnom slučaju nije sporno da je pritvor apelantu određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Međutim, Ustavni sud ukazuje, podržavajući vlastitu i praksu Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja, da težina krivičnog djela i visina zaprijećene kazne same po sebi nisu dovoljne za opravdanje pritvora zbog navedenog razloga. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud, prilikom utvrđivanja postojanja naročitih okolnosti da će apelant ponoviti, ili učiniti novo krivično djelo, ocijenio više okolnosti. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud ocijenio apelantovu raniju osuđivanost (u tri navrata) za krivična djela protiv imovine, zatim, da je apelant nezaposlen i da nema stalni izvor prihoda, da je porodična osoba i otac jednog mldb. djeteta, da je konzument opojne droge, pa je u takvoj situaciji sud procijenio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će radi pribavljanja sredstava za život apelant ponoviti krivično djelo i to isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom kontekstu je Općinski sud ocijenio da se takva opasnost može razborito predvidjeti i očekivati s obzirom na to da apelant svakako poznaje „kanale“ dobavljanja opojne droge, jer je iz Velike Kladuše krenuo prema Tuzli sa namjerom da proda opojnu drogu kokain licima na području Tuzle, a sredstva za egzistenciju mora osigurati pri čemu na ovakav zaključak suda ukazuje i činjenica da je do sada činio krivična djela protiv imovine radi stjecanja imovinske koristi. Stoga je Općinski sud zaključio da postoji osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu apelant mogao ponoviti krivično djelo za koje se vodi predmetni postupak, te je stoga apelantu produžio pritvor, a Kantonalni sud je potom ocijenio pravilnim zaključak tog suda o ispunjenosti uvjeta za produžavanje pritvora apelantu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su u toj fazi postupka postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da je ispunjen uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te za donošenje osporenih odluka.
31. Pri tome, imajući u vidu prethodna razmatranja u vezi s postojanjem općeg uvjeta za određivanje pritvora u smislu člana 146. stav 1. ZKPFBiH, Ustavni sud smatra da je u ovom dijelu neosnovano apelantovo ukazivanje na praksu Ustavnog suda u drugim predmetima budući da se poštivanje standarda prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske komisije ispituje u odnosu na okolnosti svakog konkretnog slučaja, a kako je već navedeno, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja nije našao elemente koji bi ukazivali da je apelant proizvoljno lišen slobode, odnosno da nisu poštivane garancije prava na slobodu i sigurnost ličnosti.
32. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav
3. Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli i razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući o produženju mjere pritvora apelantu, u postupku u kojem je apelant uživao materijalne i proceduralne garancije ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak da, pored osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se sumnjiči, postoje i posebni razlozi propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH za produžavanje mjere pritvora apelantu.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević