Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-266/19 (M.T.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povjeravanje djeteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-266/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 266/19, rješavajući apelaciju M. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. T. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 148606 18 Gž od 11.
decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 148606 17 P od 16. oktobra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Dževad Hrnjić, advokat iz Žepča, podnio je 12. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 148606 18 Gž od 11. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 148606 17 P od 16. oktobra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Općinskog suda u Zavidovićima – Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud u Zavidovićima), Centra za socijalni rad u Zenici (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) i tužene K. K. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 24. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud u Zavidovićima, tužena, Općinski sud i Centar za socijalni rad su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 29. januara do 8. februara 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 148606 17 P od 16. oktobra 2018. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na izmjenu pravomoćne Presude Općinskog suda Zavidovići broj 42 1 P 005634 1 P od 6. 6. 2013. godine i pravomoćne Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 102571 14 P od 23. 10. 2014. godine u dijelu koji se odnosi na povjeravanje i odgoj mldb. A. T., te neposredni kontakt i lične odnose nje s roditeljem s kojim ne živi, a kojim je apelant tražio da se mldb. A. T. povjeri na odgoj i vaspitanje apelantu, uz obavezu tužene za doprinos izdržavanju mldb. kćerke u iznosu od 200,00 KM svakog prvog, a najkasnije do desetog u mjesecu za tekući mjesec. Istom presudom je također odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da će se lični kontakti tužene i mldb. A. T. odvijati tako što će mldb. A. T. s majkom provoditi vrijeme na način i u periodima preciziranim u izreci presude. Također je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u preciziranom iznosu, a apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.474,20 KM.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka izveo brojne dokaze pobliže navedene na str. 2. i 3. obrazloženja presude (između ostalih saslušanje tri svjedoka, saslušanje parničnih stranaka, uvid u nalaz i mišljenje neuropsihijatrice prof. dr. Alme Bravo- Mehmedbašić od 23. septembra 2014. godine, te uvid u druge materijalne dokaze, između ostalog, mišljenje Centra za socijalni rad u Zenici od 25. aprila 2018. godine i uvjerenje Centra za socijalni rad Maglaj od 27. juna 2017. godine i brojne druge dokaze). Sadržaj navedenih dokaza Općinski sud je prezentirao u daljnjem tekstu obrazloženja odluke (strana od 4. do 7). Općinski sud je zatim obrazložio da je među parničnim strankama nesporno da je Presudom Općinskog suda u Zavidovićima od 6. juna 2013. godine odlučeno da će roditeljsko staranje nad mldb. kćerkom parničnih stranaka A. T. (u daljnjem tekstu: mldb. dijete) ostvarivati njena majka – tužena, dok je apelant kao otac djeteta obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje kćerke plaća mjesečno novčani iznos od 150,00 KM. Navedenom presudom je određen lični odnos i neposredni kontakt apelanta s kćerkom, na način što će mldb. kod apelanta boraviti svakog vikenda u mjesecu u periodima i u vrijeme kao u izreci presude tog suda. Također je navedeno da je nesporno da je presudom Općinskog suda preciziranog broja od 23. oktobra 2014. godine izmijenjena Presuda Općinskog suda u Zavidovićima od 6. juna 2013. godine u dijelu u kojem je određen način odvijanja ličnih i neposrednih kontakata mldb. djeteta s apelantom na način da su utvrđeni konkretni termini i periodi viđanja djeteta.
7. Međutim, Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporna osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno da li su se u konkretnom slučaju izmijenile okolnosti koje bi opravdavale izmjenu ranije odluke o staranju nad mldb. djetetom, kako je to određeno naprijed navedenim presudama. Općinski sud je dalje u obrazloženju presude istakao da je poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka jer su oni u činjenicama ključnim za odlučivanje o tužbenom zahtjevu saglasni jedan s drugim, kao i s materijalnim dokazima izvedenim u toku postupka. U vezi s tim je navedeno je da su odnosi parničnih strana teško narušeni, da međusobno ne komuniciraju te da je, imajući u vidu dešavanja koja su prethodila predmetnom postupku, naročito psihološki nalaz i mišljenje o mldb. djetetu, kao i psihološki nalaz i mišljenje prof. dr. Alme Bravo-Mehmedbašić urađen 2014. godine, taj sud ocijenio da se okolnosti od donošenja presude Općinskog suda u Zavidovićima kojom je mldb. dijete povjereno tuženoj na brigu, odgoj i staranje nisu promijenile, te da udovoljavanje apelantovom tužbenom zahtjevu ne bi bilo u najboljem interesu djeteta. Istaknuto je da apelant svoj tužbeni zahtjev zasniva na činjenicama da bi povjeravanjem djeteta njemu kvalitet životnih uvjeta bio bolji jer on stanuje u gradu i djetetu bi bile dostupne različite vannastavne aktivnosti u čemu se po apelantu ogleda najbolji interes djeteta. Međutim, Općinski sud je istakao da je ocjenom svih izvedenih dokaza mišljenja da ne bi bilo u interesu djeteta da se odluka izmijeni budući da „bolji uvjeti“ kod bilo kojeg roditelja nisu razlozi za izmjenu odluke, već je presudan psihofizički razvoj mldb. djeteta koji kod mldb. A odgovara njenom uzrastu i dobi, te budući da je razvila zdrav emocionalni odnos s majkom, da se dobro adaptirala u sredinu, da se radi o veselom djetetu, to ne bi bilo dobro to prekidati i kod djeteta izazvati traumu. Pri tome je ukazano da je sud uvjete i okolnosti u kojima svaki od roditelja živi cijenio u postupku u kojem je donio presudu čija se izmjena traži, a da se ti uvjeti do danas nisu izmijenili.
8. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 3. stav 1. Konvencije o pravima djeteta propisano da su u svim aktivnostima koje se tiču djece, bez obzira da li ih preduzimaju javne ustanove ili privatne institucije, od prvenstvenog značaja „najbolji interesi djece“. Stavom drugim istog člana predviđeno je da će se odgovarajućim zakonodavnim i upravnim mjerama osigurati djetetu takva zaštita i briga koja je neophodna za njegovu dobrobit uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, koji su za dijete odgovorni. Navedeno je da je ista ovakva obaveza predviđena u članu 305. Porodičnog zakona prema kojoj je sud dužan zatražiti prijedlog i mišljenje organa starateljstva i na pogodan način ispitati sve okolnosti koje su od značaja za pravilan duhovni i fizički razvoj djeteta, a pri tome se rukovodeći isključivo interesom djeteta. U vezi s navedenim, Općinski sud je također zatražio mišljenje organa starateljstva kako u Zenici tako i Maglaju, koja mišljenja su suprotna, zbog čega je tom sudu dostavljeno i mišljenje psihologa koji je obavio razgovor s mldb. A. Dakle, taj sud nije prihvatio mišljenje Centra za socijalni rad Maglaj jer on kao razlog svog stava i preporuke da se dijete povjeri apelantu, jer je to u njenom najboljem interesu, također navodi „bolje uvjete” i mogućnost pohađanja različitih vannastavnih aktivnosti. Nasuprot tome, Općinski sud je istakao da je u najboljem interesu djeteta normaliziranje odnosa roditelja, čiji konflikti nesporno ostavljaju negativne posljedice na psiho-fizički razvoj djeteta. Navedeno jer, kako ističe, iako svaki od roditelja želi i teži ka tome da provede više vremena s djetetom, da se samostalno brine o odgoju i vaspitanju mldb. djeteta, oni gube iz vida potrebu djeteta za oba roditelja s tim da svoje osjećaje stavljaju ispred osjećaja i interesa svog djeteta. Dakle, jedino što remeti normalni psiho-fizički razvoj mldb. djevojčice jesu kontinuirani i dugotrajni konflikti roditelja, zbog čega taj sud smatra da je neophodno da se oni uključe u odgovarajući savjetodavni tretman radi prevazilaženja sukoba i razvijanja kvalitetnijeg odnosa, a sve radi zaštite prava i interesa njihove zajedničke mldb. kćerke. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud smatra opravdanim prijedlog stručnog tima Centra za socijalni rad Zenica da se ne mijenja ranije donesena presuda tog suda kojom je mldb. A. T. povjerena na brigu, odgoj i staranje majci jer, prema mišljenju Centra, udovoljavanje apelantovom tužbenom zahtjevu ne bi bilo u najboljem interesu djeteta.
9. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 140. Porodičnog zakona propisano da ako ne žive s djetetom oba roditelja su dužna održavati lične odnose i neposredne kontakte s djetetom i poštovati veze djeteta s drugim roditeljem ukoliko sud drugačije ne odluči. Odredbom člana 143. Porodičnog zakona također je propisano da ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti sud će po tužbi roditelja ili organa starateljstva donijeti novu odluku o staranju o djetetu. Dakle, cijeneći naprijed navedene činjenice u skladu s citiranim odredbama Porodičnog zakona, Općinski sud je zaključio da se okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja ranije odluke suda nisu promijenile, pa stoga smatra da ne postoji osnov, niti razlog za izmjene odluke o povjeravanju mldb. A. T. na odgoj i staranje apelantu. Stoga je Općinski sud odlučio kao u izreci presude.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 P 148606 18 Gž od 11. decembra 2018. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda.
11. Kantonalni sud je naveo da apelant osporava presudu prvostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je, pošto je ispitao presudu prvostepenog suda u dijelu koji se pobija žalbom i postupajući po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 221. ZPP, taj sud zaključio da se presuda prvostepenog sud zasniva na pravilno provedenom postupku, potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je taj sud pravilno primijenio materijalno pravo. Suprotno apelantovim žalbenim navodima, Kantonalni sud smatra da prvostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka, ocijenivši da su takvi navodi žalbe suprotni izvedenim dokazima, utvrđenom činjeničnom stanju i stanju prvostepenog spisa predmeta. U vezi s tim je istaknuto da su na glavnoj raspravi parnične stranke izvele dokaze koje su predložile na pripremnom ročištu, a obrazloženje prvostepene presude potvrđuje da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio u skladu sa članom 8. ZPP. Navedeno je da je prvostepeni sud u smislu člana 191. stav 4. ZPP, u obrazloženju presude iznio zahtjeva parničnih stranaka, te naveo činjenica na kojim se zasnivaju ti zahtjevi, dao ocjenu izvedenih dokaza, te naveo propise na kojim se zasniva prvostepena presuda, pri čemu je pravilno cijenio mišljenja organa starateljstva – Centra za socijalni rad u Zenici i Maglaju, te dao svoje mišljenje zašto nije prihvatio mišljenje Centra za socijalni rad u Maglaju, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud. Taj sud također smatra da iz činjeničnih navoda tužbe i navoda iznesenih tokom postupka ne proizlazi da su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih bi se izmijenila ranija pravomoćna sudska odluka o tome s kojim roditeljem će mldb. dijete živjeti, pri čemu se sud rukovodio interesima djeteta s obzirom na to da i u porodičnom zakonodavstvu upravo interes djeteta opravdava izmjenu ranije donesene odluke kako o tome s kim će dijete živjeti tako i o kontaktima s roditeljem s kojim dijete ne živi, ali samo u slučaju da su se promijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija odluka. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je smisao navedenih odredbi Porodičnog zakona ostvarivanje stabilnosti i sigurnosti u životu djeteta, a da u konkretnom slučaju niti jedna okolnost koja se tiče mldb. djeteta nije promijenjena u odnosu na okolnosti koje su postojale prilikom donošenja ranije odluke suda. Naprotiv, taj sud smatra da iz cjelokupnog stanja spisa predmeta proizlazi da su interesi mldb. djeteta koje živi kod tužene u potpunosti ispoštovani, kao i kontakt s apelantom, pa apelantovo mišljenje da će dijete ostvariti bolji psihofizički razvoj ukoliko živi s njim u urbanijoj sredini, prema ocjeni tog suda, ne može predstavljati osnov za izmjenu odluke, osim ako interes djeteta to ne zahtijeva, što u konkretnom nije slučaj. Prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud zaključio da, s obzirom na uzrast djevojčice (osam godina) i njene potrebe na emocionalnom i razvojnom planu, kao i ponašanje tužene kao majke koja je u stanju da zadovolji potrebe i interes djeteta, nisu ispunjeni uvjeti za izmjenu dosadašnje odluke kojom je mldb. povjerena na brigu i staranje majci. Osim navedenog, smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da povoljniji uvjeti života kod jednog od roditelja nisu isključivi razlog zbog kojeg bi trebalo dijete da živi s tim roditeljem, odnosno da je sud u svakom konkretnom slučaju dužan utvrditi šta se smatra povoljnijim uvjetima života. Naime, ukoliko su stambene potrebe, potrebe za pravilnom prehranom, obrazovanjem, igrom, druženjem, te ukoliko su zdravstvene potrebe djeteta zadovoljene živeći s tuženom, a iz stanja spisa proizlazi da jesu, Kantonalni sud smatra da je interes djeteta u potpunosti zadovoljen životom s tuženom. Nadalje, taj sud je istakao, suprotno apelantovim žalbenim navodima, da prvostepeni sud nije bio dužan cijeniti apelantovu spremnost da tuženoj omogući svakodnevni kontakt s djetetom jer je odbio tužbeni zahtjev za izmjenu odluke o povjeravanju djeteta. Dakle, prema ocjeni tog suda, lični i neposredni kontakti mldb. A. s apelantom određeni su Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 102571 14 P od 23. oktobra 2014. godine, te ih trebaju poštovati oba roditelja, a da apelant nastoji da eventualne želje mldb. djeteta za treniranjem nekog sporta (ukoliko iste postoje i dijete ih ispolji) ili posjetama kulturnim društvenim događajima zadovolji u tim terminima. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da apelantovi žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost prvostepene presude, zbog čega je taj sud, postupajući shodno odredbi člana 226. ZPP, apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana 9. Konvencije o pravima djeteta. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i Evropske konvencije i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, apelant smatra da sudovi nisu cijenili izmijenjene okolnosti koje se odnose na zadovoljenje najboljeg interesa djeteta. Ističe da utvrđenje da se izmjena odluke ne može donijeti samo iz razloga „boljih uvjeta“, već da je za odlučivanje presudan psihofizički razvoj djeteta, na osnovu čega su sudovi zaključili da ne bi bilo dobro prekidati dosadašnje navike mldb. A. jer bi kod djeteta izazivale traumu koja bi se mogla odraziti na budući život djeteta. Ovakvo tumačenje suda apelant smatra proizvoljnim, te da nije zasnovano ni na jednom provedenom dokazu niti na pozitivno-pravnim propisima. Apelant, također, smatra da sud u toku trajanja predmetnog postupka nije omogućio njegovom mldb. djetetu pravo na izražavanje vlastitog mišljenja u skladu s njenom dobi i uzrastom, a što je bio dužan.
b) Odgovori na apelaciju
13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantove navode smatra neosnovanim. U vezi s tim, taj sud je naveo da je predmet postupka bila izmjena odluke o tome s kojim roditeljem će mldb. dijete živjeti. Dakle, kako u konkretnoj pravnoj stvari oba roditelja ostvaruju roditeljsko pravo, s tim da je pravomoćnom presudom suda već određeno da dijete živi s majkom, a da održava neposredne kontakte s ocem (apelantom), u dane koje je sud u ranijem postupku odredio, što su parnične stranke i poštovale. Prema tome, kako je apelant u konkretnom slučaju tražio izmjenu odluke o tome s kojim roditeljem će dijete živjeti, pri čemu za to nisu bili ispunjeni uvjeti propisani Porodičnim zakonom, kako je to, prema ocjeni ovog suda, prvostepeni sud pravilno obrazložio. Prema tome, Kantonalni sud smatra da u konkretnoj pravnoj stvari nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje u svojoj apelaciji i da je taj sud pravilno postupio i donio zakonitu odluku.
14. Tužena apelantove navode smatra netačnim i tendencioznim. Smatra da su sudovi osporenim odlukama pravilno utvrdili činjenično stanje, pravilno primijenili materijalno pravo i u konačnici donijeli zakonitu odluku. U toku postupka, prema mišljenju tužene, nije povrijeđeno niti jedno apelantovo pravo, niti njihove mldb. kćerke, jer smatra da su sudovi pravilno ocijenili najbolji interes djeteta, te su se tim vodili tokom cijelog postupka. Slijedom navedenog, tužena predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.
15. Općinski sud u Zavidovićima je vratio dopis Ustavnog suda, navodeći da u okolnostima predmetnog slučaja apelant nije osporavao presudu tog suda.
16. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da tokom trajanja postupka pred ovim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji, pa predlaže da se ona odbije kao neosnovana.
17. U odgovoru na apelaciju Centar za socijalni rad je naveo da je u toku trajanja predmetnog postupka obavio razgovore s majkom mldb. A. T., kao i sa samom mldb. A., na koji način je prikupio sve relevantne informacije za donošenje objektivne odluke (mišljenje škole, mišljenje psihologa, uvid u socio-anamnetičke podatke za majku, uvid u ranije spise), a na osnovu čega je 25. aprila 2018. godine nadležnom sudu dostavio stručno mišljenje i prijedlog mjera s obrazloženjem. Iz dostavljenog mišljenja stručnog tima evidentno je da se nisu promijenile okolnosti koje bi utjecale na izmjenu prethodno donesene sudske presude o povjeravanju mldb. djeteta. S druge strane, utvrđeno je da otac i dalje svojim ponašanjem sistematski i kontinuirano omalovažava roditeljsku ulogu i ličnost majke. Zbog toga je od nadležnog suda zatraženo da upozori oca da je dužan razvijati tople i podržavajuće odnose djeteta prema majci i poštovati vezu djeteta i majke, te da se ne smije pogrdno izražavati o majci pred djetetom ili na bilo koji drugi način omalovažavati ličnost majke i njen autoritet prema djetetu kako je to činio. Dakle, tokom dugogodišnjeg rada s porodicom, organ starateljstva je mišljenja da apelant nije iskazao stvarnu volju i spremnost da uspostavi roditeljsku saradnju s majkom djeteta, te apelantove navode da je spreman „relaksirati odnose sa tuženom“ smatra neosnovanim jer, prema mišljenju Centra, oni nisu odraz njegovih dosad uočenih stavova i ponašanja. U vezi s daljnjim navodima iz apelacije „da Sud u toku postupka nije omogućio mldb. djetetu pravo na izražavanje vlastitog mišljenja u skladu s dobi i uzrastom”, ovaj organ ističe da je uvažavajući Univerzalnu konvenciju o dječijim pravima i pravo na slobodno izražavanje mišljenja o svim stvarima koje ga se tiču, omogućio djetetu da ga sasluša psiholog Centra za socijalni rad koji je s djevojčicom obavio razgovor s ciljem boljeg uvida u porodičnu dinamiku, sagledavanje dječijih potreba i stavova, a sve u skladu s njenim uzrastom i zrelošću. Dalje je naveo da su se tokom razgovora poštovala pravila psihološke struke koja ne preporučuju da se od djece direktno traži da biraju strane, tj. da donose odluku, jer ova pitanja izazivaju konflikt lojalnosti i nanose daljnju štetu po njihovo mentalno zdravlje. Psihološki nalaz i mišljenje dostavljeni su stručnom timu, kao i nadležnom sudu, te je on uzet u razmatranje prilikom donošenja odluke. Osim toga, ukazuje da je ovaj organ starateljstva na poziv nadležnog suda aktivno učestvovao u ovom, kao i u ranijim sudskim postupcima koji su se vodili (povjeravanje mldb. A., kontaktiranje s roditeljem s kojim dijete ne živi, postupak izvršenja sudske presude), te se uredno i blagovremeno očitovao na sve postavljene zahtjeve. Pri tome, ukazuje da su svi postupci pred ovim organom vođeni u skladu s profesionalnim standardima i u okviru zakonskih normi, a vodeći se načelom zaštite najboljeg interesa djeteta, te da mišljenje i prijedlog koje organ starateljstva dostavi nadležnom sudu nije obavezujuće pri donošenju konačne sudske odluke. V.Relevantni propisi
18. U Porodičnom zakonu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:
Član 140.
(1)Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta.
(2)Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drukčije.
Član 143.
Ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, donijeti novu odluku o staranju o djetetu.
Član 305.
(1) Prije donošenja odluke iz stava 1. član 304. ovog Zakona sud će zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva. U slučaju razvoda braka roditelja, organ starateljstva dužan je uzeti u obzir mišljenje osobe ovlaštene za posredovanje.
(2) Mišljenje i prijedlog iz stava 1. ovog člana organ starateljstva dužan je hitno dostaviti sudu.
(3) U postupku donošenja odluke iz stava 1. ovog člana sud nije vezan zahtjevima stranaka
19. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), tekst koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi: Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 P 148606 18 Gž od 11. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje primio 24. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 12. januara 2019. godine, pa proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, taj dio apelacije ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovan, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana 12. Konvencije o pravima djeteta.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni sudski postupak tiče zahtjeva za izmjenu presude o povjeravanju mldb. djeteta na odgoj, brigu i staranje roditelju s kojim ne živi, u okolnostima konkretnog predmeta apelantu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2335/10 od 20. aprila 2011. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 78/11, stav 27).
28. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo.
29. U odnosu na apelantove tvrdnje da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na osnovu detaljno izvedenih dokaza proveo predmetni postupak u skladu s odredbama relevantnog zakona i zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 143. Porodičnog zakona da bi sud donio novu odluku o staranju nad mldb. djetetom. Naime, prema ocjeni sudova, s obzirom na uzrast djevojčice, mldb. djeteta (osam godina), njene potrebe na emocionalnom i razvojnom planu su zadovoljene, utvrđeno je da je tužena sposobna da zadovolji potrebe i interes djeteta, tj. da je interes djeteta u potpunosti zadovoljen životom s tuženom. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud potvrdio kao pravilnu i zakonitu odluku prvostepenog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi, cijeneći sve izvedene dokaze, primjenom relevantnih odredbi materijalnog prava, ispravno zaključili da ne bi bilo u interesu djeteta da se izmijeni odluka o povjeravanju mldb. djeteta na brigu, staranje i odgoj apelantu jer za izmjenu navedene odluke nisu ispunjeni uvjeti. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da su sudovi osporenim odlukama razmotrili sva pitanja koja apelant problematizira u apelaciji, te dali eksplicitna obrazloženja zašto oni, u okolnostima konkretnog slučaja, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a koja obrazloženja Ustavni sud ne smatra arbitrarnim, niti u njima nalazi elemente proizvoljnosti koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Ustavnog i Evropskog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje osporenih odluka. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.
31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Konvencija o pravima djeteta
32. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Aneks I Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni Hercegovini
12. Konvencija o pravima djeteta (1989)
33. Konvencija o pravima djeteta [usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine] („Službeni list SFRJ – međunarodni ugovori“ broj 15/90, „Službeni list RBiH“ broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na član 9. stav 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, „Službeni glasnik BiH” broj 42/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Za svrhe ove konvencije, dijete je ljudsko biće koje nije navršilo 18 godina života, ako se, na osnovu zakona koji se odnosi na dijete, punoljetstvo ne stiče ranije. Član 9.
1. Države članice osiguravaju da nijedno dijete ne bude odvojeno od svojih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležni organi na osnovu sudskog uvida odluče, u skladu s odgovarajućim zakonom i procedurama da je takvo razdvajanje prijeko potrebno i u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti prijeko potrebna u određenom slučaju, kao npr. ako roditelji zlostavljaju ili zanemaruju dijete ili ako žive odvojeno pa se mora donijeti odluka o mjestu stanovanja djeteta.
2. U svakom postupku, u skladu sa stavom 1, sve zainteresirane strane dobit će priliku da učestvuju u postupku i da iznesu svoja mišljenja.
Član 12.
1. Države stranke osigurat će djetetu koje je u stanju oblikovati vlastito mišljenje, pravo na slobodno izražavanje svojih stavova o svim stvarima koje se na njega odnose, te ih uvažavati u skladu s dobi i zrelošću djeteta.
2. U tu svrhu, djetetu se izravno ili preko posrednika, odnosno odgovarajuće službe, mora osigurati da bude saslušano u svakom sudbenom i upravnom postupku koji se na njega odnosi, na način koji je usklađen s proceduralnim pravilima nacionalnog zakonodavstva.
34. Ustavni sud podsjeća da je u Aneksu I tačka 12. Ustava Bosne i Hercegovine – dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, navedena i Konvencija o pravima djeteta (1989) (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3767/08 od 21. jula 2011. godine, tačka 18).
35. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju osporenim odlukama odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu za izmjenu odluke o staranja nad mldb. djetetom. Međutim, sudovi su osporenim odlukama na osnovu brojnih izvedenih dokaza odbili njegov zahtjev kao neosnovan, ocijenivši da ne bi bilo u interesu djeteta da se odluka izmijeni jer razlog za izmjenu odluke – „bolji uvjeti“ kod bilo kog od roditelja nije razlog za izmjenu odluke, već da je za izmjenu odluke presudan „psihofizički razvoj djeteta“ koji kod mldb. A. odgovara njenom uzrastu i dobi, tim prije što je dijete razvilo zdrav emocionalni odnos s majkom, da se dobro adaptiralo u životnu sredinu i da stoga ne bi bilo ni dobro takav odnos prekidati i kod djeteta izazvati traumu jer bi se ona mogla odraziti na budući život djeteta.
36. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja“. Dakle, kada se radi o djeci u obzir se moraju uzeti njihovi najbolji interesi (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, presuda Jeuness protiv Holandije od 3. oktobra 2014. godine, stav 118. i presuda Neulinger i Shuruk protiv Švicarske od 6. maja 2010. godine, stav 146. i Ustavni sud, Odluka broj AP 3073/09 od 7. aprila 2011. godine, st. 43, 50. i 51, Odluka broj AP 4010/16 od 6. decembra 2016. godine, stav 44. i Odluka broj AP 5156/15 od 10. maja 2017. godine, stav 35, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda).
37. Imajući u vidu navedene stavove Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud ističe da je njegov zadatak da ispita da li su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi u predmetnom postupku donoseći osporene odluke dali dovoljnu težinu najboljem interesu mldb. djeteta, a kako to zahtijeva član 9. Konvencije o pravima djeteta. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, svoje odluke, kako to proizlazi iz obrazloženja, donijeli rukovodeći se prije svega interesom mldb. djeteta, te u vezi s tim konstatira da su kontakti mldb. djeteta s apelantom i dalje nastavljeni na način kako je to bilo i određeno odlukom čiju je izmjenu apelant tražio. Pri tome su se redovni sudovi u kontekstu ocjene najboljeg interesa djeteta rukovodili stručnim mišljenjima Centra za socijalni rad u Zenici i mišljenjem psihologa koji je proveo psihološku opservaciju djeteta i tužene, te su dali razloge zašto „bolji uvjeti“ života kod apelanta, na čemu je zasnovano mišljenje Centra za socijalni rad u Maglaju, ne mogu, sami po sebi, biti isključivi razlog zbog kojeg bi mldb. dijete trebalo da živi s apelantom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelacionim navodima, apelantovu kćerku saslušao psiholog Centra za socijalni rad, koji je s djevojčicom obavio razgovor, a iz činjenica predmeta, kao i iz odgovora na apelaciju, nespornim proizlazi da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka cijenili stručno mišljenje Centra za socijalni rad u Zenici od 25. aprila 2018. godine. Iz navedenog dalje nespornim proizlazi da su mldb. djetetu osigurane garancije iz člana 12. Evropske konvencije o pravima djeteta njenim saslušanjem pred psihologom, čime joj je u smislu navedene odredbe osigurano pravo na slobodno izražavanje svojih stavova o svim stvarima koje se na nju odnose, te su njeni stavovi cijenjeni prilikom donošenja osporenih odluka i uvaženi u skladu s dobi i zrelošću djeteta.
38. Prema tome, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, u potpunosti ispoštovane garancije iz čl. 9. i 12. stav 1. Konvencije o pravima djeteta, te su redovni sudovi svoje odluke isključivo zasnovali na interesima mldb. djeteta. Pri tome, Ustavni sud naročito naglašava da u osporenim odlukama nema ničega što ukazuje na to da će apelant dalje biti spriječen da na odgovarajući način njeguje i ostvaruje kontakt s mldb. djetetom.
39. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava iz čl. 9. i 12. Konvencije o pravima djeteta budući da su prilikom donošenja osporenih odluka redovni sudovi vodili računa prvenstveno o interesima mldb. djeteta.
Ostali navodi
40. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na poštovanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, a ove navode apelant dovodi u vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava i odredbi Konvencije o pravima djeteta, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na poštovanje porodičnog života.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su sudovi osporenim odlukama dali detaljno i jasno obrazloženje svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba Porodičnog zakona na utvrđeno činjenično stanje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
42. Nadalje, Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji povreda prava na zaštitu najboljeg interesa djece prema Konvenciji o pravima djeteta u situaciji kada su redovni sudovi dali jasna i precizna obrazloženja osporenih odluka na način koji bi se zadovoljio standard prava na zaštitu najboljeg interesa djeteta zagarantiran Konvencijom o pravima djeteta.
43. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na poštovanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava, u suštini, vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, te su u cijelosti ispoštovane garancije koje pruža Konvencija o pravima djeteta.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević