Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-961/17 (M.M.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nasljedstvo
  • Nacionalizacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-961/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-961/17, rješavajući apelaciju M.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 053809 14 Rev od 15. decembra 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 053809 10 Gž od 16. decembra 2013.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa Nevenka Oručević, advokat iz Mostara, podnijela je 15. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 053809 14 Rev od 15. decembra 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 053809 10 Gž od 16. decembra 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 053809 09 P od 1. jula 2010. godine, u stavu 1., obavezan je Denis Ćemalović (u daljnjem tekstu: tuženi) predati apelantici u posjed, slobodan od stvari i ljudi, stan površine 40,62 m² smješten na dvije etaže, prizemlju i spratu zgrade u Mostaru, izgrađene na određenim nekretninama (četiri katastarske čestice), sve bliže opisano u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Presudom je dalje odbijen tužbeni zahtjev za predaju u posjed nekretnine opisane u 1. stavu, u površini od 14,38 m² i zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom, te određeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uviđajem utvrđeno da se predmetni stan nalazi u zgradi u koju se ulazi iz ulice Kujundžiluk. Dalje je naveo da je dio zgrade i prostor na 2. spratu, koji trenutno koristi Udruženje za uzgoj i zaštitu ptica, u koji dio se može se ući samo iz ulice Maršala Tita, te da je, prema apelantičinim navodima, tu prije bio dućan koji je iznajmljivala njena baka, a kasnije prodavnica tekstilne robe. Također, geodetskim vještačenjem je utvrđeno da je kao posjednik zgrade upisan 1/1 RO Stari Grad Mostar, te da je predmetni stan smješten na četiri katastarske čestice. Općinski sud je istaknuo da osnov za sticanje vlasništva apelantica dijelom veže za ugovor o doživotnom izdržavanju od 1985. godine, iz kojeg je utvrđeno da je apelantici njena majka ostavila u vlasništvo stan izgrađen na određenoj katastarskoj čestici, te je uvidom u zemljišno-knjižni izvadak za tu česticu, utvrđeno da je apelantičina majka upisana kao njena vlasnica, a da se radi o nekretnini koja je u naravi „dućan“ površine 12 m², izgrađen na pećini. Dovodeći ovo u vezu sa skicom vještaka i neposrednim pregledom prilikom uviđaja, Općinski sud je zaključio da se radi o prostoru u koji se može ući samo iz ulice Maršala Tita, a ispod kojeg je pećina, koju trenutno tuženi koristi kao ugostiteljski objekat. Općinski sud je istaknuo da dispozitiv i obrazloženje rješenja Narodnog odbora Opštine Mostar – Komisije za nacionalizaciju od 25. novembra 1959. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o nacionalizaciji) upućuju na zaključak da predmet nacionalizacije nije bila čitava zgrada, jer se nacionalizuju samo dvije katastarske čestice, te je zaključio da je nacionalizovan samo 2. sprat kuće gdje je bio dućan, a danas Udruženje za uzgoj i zaštitu ptica.

4. Na osnovu iskaza apelantice i određenih svjedoka, a nakon izvršenog uviđa u sve zemljišno-knjižne izvatke, Općinski sud je zaključio da su apelantičini prednici bili upisani kao vlasnici objekta na dijelu izgrađenom na dvije katastarske čestice, a da je apelantičina baka koristila predmetni stan lično, ili ga izdavala drugim licima, da ga je apelantičina majka koristila lično, te da je sa apelanticom adaptirala predmetni stan oko 1985. godine i koristila ga do početka rata. Polazeći od zaključka da predmet nacionalizacije nije bio dio objekta u kojem je predmetni stan, a da su apelantičin pravni prednici ostvarivali savjestan, a na jednom dijelu i zakonit posjed preko 20 godina, da apelantičina majka nije imala nikakav drugi stan i da je očito njena volja bila da ugovorom o izdržavanju ostavi predmetni stan (bez obzira na pogrešnu identifikaciju nekretnine u ugovoru), Općinski sud je utvrdio da je apelantica stekla pravo vlasništva dosjelošću i po osnovu ugovora, te je prema čl. 32., 38. i 42. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) aktivno legitimisana za podnošenje tužbe. Kako je nesporno da je tuženi u posjedu predmentog stana, primjenom člana 43. i člana 44. stav 1. ZVPO-a, Općinski sud je usvojio dio zahtjeva za predaju u posjed i to u onom dijelu i površini kako je određeno nalazom građevinskog vještaka, a kako je apelantica opisala tokom uviđaja, te prema navodima apelantice i svjedoka, što znači da određeni dijelovi objekta nisu bili dio stana, niti su predmet tužbenog zahtjeva. U pogledu apelantičinog zahtjeva da se tuženi obaveže na isplatu naknade za korištenje stana na osnovu člana

219. Zakona o obligacionim odnosima, Općinski sud je obrazložio da je građevinskim vještačenjem utvrđeno da je kompletan objekat renoviran poslije rata, na što upućuju i iskazi tuženog i svjedoka. Iz navedenog Općinski sud je zaključio da predmetni stan „i nije postojao prije nego ga tuženi nije ponovo napravio“, pa nema osnova za primjenu člana 219. Zakona o obligacionim odnosima, kako je navedeno u odluci Vrhovnog suda broj 58 0 P 014842 07 Rev od 25. septembra 2008. godine.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 053809 10 Gž od 16. decembra 2013. godine, uvažena je žalba tuženog, presuda Općinskog suda preinačena i odbijen u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana površine 40,62 m², te obavezana apelantica da tuženom isplati određene novčane iznose na ime troškova postupka i troškova sastava izjavljene žalbe.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da pogrešno Općinski sud primjenjuje materijalno pravo, odredbe člana 43. i člana 44. stav 1. ZVPO, kada udovoljava apelantičnom tužbenom zahtjevu. S tim u vezi, obrazložio je da u postupcima predaje u posjed nekretnine, na strani tužitelja obaveza je dokazati dvije činjenice i to da je tužitelj vlasnik nekretnine čiju predaju u posjed traži i da ta nekretnina nije u njegovom posjedu, već je u posjedu tuženog. Istaknuo je da se radi o tužbi vlasnika, a ne posjednika protiv nevlasnika a posjednika sporne nekretnine. Kantonalni sud je ocijenio da osnovano tuženi u žalbi i tokom prvostepenog postupka ističe da apelantica nije dokazala da je bila vlasnica predmetnog stana po bilo kojem pravnom osnovu. S tim u vezi, obrazložio je da je iz zemljišno-knjižnih izvadaka koji se odnose na predmetne nekretnine (katastarske čestice) vidljivo da su u vlasništvu drugih lica, od kojih nijedno nije niti apelantica a niti njeni prednici. Dakle, iz naprijed navedenih materijalnih dokaza Kantonalni sud je zaključio da nesporno proizlazi da ni apelantica a niti njeni prednici nisu upisani ne samo kao vlasnici, već nisu upisani niti kao posjednici predmetnih nekretnina.

7. Kantonalni sud je ocijenio pogrešnim utvrđenje prvostepenog suda da je u postupku nacionalizacije određenih nekretnina, od nacionalizacije izuzet predmetni stan. S tim u vezi obrazložio je da je iz rješenja o nacionalizaciji vidljivo da je nacionalizirana i postala opšte narodna imovina poslovna zgrada (ne poslovni prostor), te da je iz Dn spisa broj 930/61 vidljivo da su nacionalizovani svi objekti izgrađeni na dvije parcele (kompletna zgrada u kojoj se i nalazio predmetni stan). Kantonalni sud je istaknuo da od osnivanja Gruntovnice u A popisnom listu na spornim katastarskim česticama do danas nije bilo promjena kulture na način da se na ovim parcelama gradio ili izgradio određeni stambeni dio. Imajući u vidu stanje zemljišne knjige i rješenje o nacionalizaciji, Kantonalni sud je zaključio da se radi samo o dućanu ili poslovnoj zgradi bez stambenog prostora. Istaknuo je da naprijed navedenom govori u prilog činjenica da je zabilježeno da se pod površinom predmetne katastarske čestice nalazi pripadajuća pećina sa zemljištem ispod nje, što znači da donji dio nije bio izgrađen. Kantonalni sud je smatrao nebitnim što u vrijeme nacionalizacije nije bilo etažnog vlasništva, s obzirom da je rješenjem o nacionalizaciji nacionalizirana cijela zgrada, odnosno u tom rješenju se ne navodi da se bilo koji dio izuzima od nacionalizacije. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantičine navode koje je isticala tokom prvostepenog postupka, da bi postala vlasnicom predmetne nekretnine, primjenom odredbe člana 48. stav 1. ZVPO-a, kojim se regulira institut pretpostavljenog vlasnika. Naime, po mišljenju Kantonalnog suda, da bi apelantici priznat status pretpostavljenog vlasnika, bilo je potrebno da dokaže pravni osnov, na osnovu kojeg je na zakonit način stekla vlasništvo na predmetnom stanu. Dalje je naveo da apelantica međutim, u toku postupka nije niti predlagala a niti izvodila dokaze u tom pravcu, pa nije dokazala po kom pravnom osnovu i na koji način je njena prednica uopće stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 053809 14 Rev od 15. decembra 2016. godine, odbijena je apelantičina revizija, kao i njen zahtjev za naknadu troškova sastava revizije.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz svih utvrđenih činjenica jasno proizilazi da je apelantica dokazivala upis vlasništva na određenoj katastarskoj čestici - dućan i gradilište, površine 12 m², zbog čega je pravilan zaključak drugostepenog suda o nedokazanosti prava vlasništva u odnosu na predmetni stan površine 40,62 m². Dalje je naveo da je u postupku utvrđeno da je u toku ratnih događanja objekat u kojem se nalazio poslovni prostor uništen, potpuno urušen krov i unutrašnja konstrukcija sa stepeništem i međuspratnom konstrukcijom, i sa oštećenjima vanjskih zidova, zbog čega je tuženi izvršio rekonstrukciju objekta, te ponovnom gradnjom stvorio potpuno novi objekat sa unutrašnjim rasporedom koji nisu bili identični sa ranijim rasporedom zgrade, što dokazuje i mijenjanje površine u postavljenim tužbenim zahtjevima. Vrhovni sud je istaknuo da su tačni navodi iz revizije da je po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta bilo moguće nacionalizirati i stambene zgrade i poslovne zgrade, iz čega bi proizilazilo da je rješenjem o nacionalizaciji nacionalizirana samo poslovna zgrada. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, to još uvijek ne dokazuje da je stambena zgrada postojala i bila vlasništvo apelantice, jer se vlasništvo dokazuje konstituisanjem tog prava, u smislu člana 5. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine, tj, upisom u zemljišnu knjigu, a apelantica navedeno pravo nije dokazala. S druge strane, u odnosu na tvrdnje da je apelantica bila pretpostavljeni vlasnik na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, Vrhovni sud je konstatovao da tužbeni zahtjev i nije postavljen na utvrđivanje pretpostavljenog vlasništva, pa ovi navodi nisu relevantni za ovaj postupak. Istaknuo je da se na odnose pretpostavljenog vlasnika i savjesnog posjednika ne primjenjuje osnov iz člana 43. ZVPO. Po mišljenju Vrhovnog suda, apelantica je dokazala da je njena prednica bili vlasnica poslovnog prostora od 12 m², koji je nacionalizovan i postao državna imovina, a kako se tužbeni zahtjev i ne odnosi na ovaj objekat, pravilan je zaključak sudova da apelantica nije dokazala pravo vlasništva na stambenom objektu koji je predmet spora.

10. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je podnijela tužbu iz pretpostavljenog vlasništva, što je vidljivo iz činjenica i dokaza navedenih u tužbi. Smatra da je dokazala pravni osnov i zakonit način sticanja državnine, odnosno pravni osnov za državninu, da se predmet spora nalazi kod tuženog i identitet predmeta spora. S tim u vezi, ističe da je po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju dokazala pravni osnov i zakonit način sticanje državnine, a osim toga, apelantica je i zakonska nasljednica iza umrle majke, pa je osnov sticanja vlasništva i nasljeđivanje. Posebno ističe da pogrešno sudovi zaključili da je čitava zgrada nacionalizovana, te tvrdi da je njenoj baki nacionalizovan samo poslovni prostor i da je nacionalizacija vršena po odredbi čl. 28. i 29. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Inače da je nacionalizovan i predmetni stan, po apelantičinom mišljenju, nacionalizacija bi se provodila i po odredbi čl. 12.-27. Zakona o nacionalizaciji. Tvrdi da navedeno proizilazi i iz različitih adresa predmetnog stana i poslovnog prostora, kao i okolnosti da nacionalizacija nije obuhvatila sve vlasnike nekretnina na kojima se nalazi zgrada. Smatra da se u konkretnom slučaju radilo o očito nesređenom zemljišnoknjižnom stanju prilikom upisa predmeta nacionalizacije, te da i predmetni stan se ne nalazi samo na parcelama koje su navedene u rješenju o nacionalizaciji, već i na još dvije parcele.

11. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03), u relevantnom dijelu glasi:

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

Član 44. stav 1.

Osoba čiji je posjed savjestan u smislu člana 77. stav 2. ovog zakona (savjestan posjednik), dužna je vratiti stvar vlasniku sa plodovima koji nisu obrani.

Član 48.

Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su Vrhovni sud i Kantonalni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da je dokazala pravni osnov i zakonit način sticanja državnine, odnosno pravni osnov za državninu, da se predmet spora nalazi kod tuženog, kao i da je dokazala identitet predmeta spora. Naime, apelantica tvrdi da je po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju dokazala pravni osnov i zakonit način sticanje državnine, a osim toga, da je i zakonska nasljednica iza umrle majke, pa je osnov sticanja vlasništva i nasljeđivanje. U pogledu ovih apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da apelantica nije dokazala da je bila vlasnica predmetnog stana po bilo kojem pravnom osnovu, odnosno, da iz materijalnih dokaza proizlazi da ni apelantica a niti njeni prednici nisu upisani ne samo kao vlasnici, već nisu upisani niti kao posjednici predmetnih nekretnina. Navedeni stav potvrdio je i Vrhovni sud u svojoj presudi, kada je ukazao da je apelantica dokazala da je njena prednica bili vlasnica poslovnog prostora od 12 m², koji je nacionalizovan i postao državna imovina, a kako se tužbeni zahtjev i ne odnosi na ovaj objekat, pravilan je zaključak sudova da apelantica nije dokazala pravo vlasništva na stambenom objektu koji je predmet spora. Osim toga, u odnosu na tvrdnje da je apelantica pretpostavljeni vlasnik na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, Vrhovni sud je ukazao da tužbeni zahtjev i nije postavljen na utvrđivanje pretpostavljenog vlasništva, pa ovi navodi nisu relevantni za ovaj postupak, te da se na odnose pretpostavljenog vlasnika i savjesnog posjednika ne primjenjuje osnov iz člana 43. ZVPO. Na kraju, u pogledu apelacionih navoda o nacionalizaciji predmetnog stana, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prihvatio kao tačne revizione navode da je po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta bilo moguće nacionalizirati i stambene zgrade i poslovne zgrade, iz čega bi proizilazilo da je rješenjem o nacionalizaciji nacionalizirana samo poslovna zgrada. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da navedeno još uvijek ne dokazuje da je stambena zgrada postojala i bila vlasništvo apelantice, jer se vlasništvo dokazuje konstituisanjem tog prava, tj, upisom u zemljišnu knjigu, a apelantica navedeno pravo nije dokazala. Imajući u vidu navedeno, kao i član 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-961/17 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio